Lyrics has been copied to clipboard!
IVO ANDRIĆ
PROKLETA AVLIJA
Bilješka o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovjedac, pjesnik i esejist. Ivo Andric roden je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtnickoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohadao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoca i prepreka, Andric je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Becu, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andric sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobodenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povuceno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajuci nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u casopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Župancica, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedacku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Izmedu dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini cuprija, Travnicka kronika, Gospodica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Prica o vezirovom slonu, Lica …
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Medu njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kocicu …
Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Likovi
Ćamila: mladic koji se takoder nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povucen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Camil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za ucenjem, za znanošcu, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali šta je sve to.
Možemo reci da se Camil zatvorio u cetiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andric želio prikazati apsurdnost života gdje uceni i bogati mogu takoder brzo postati bezpomocni i krivi za zlocine koje jesu i nisu ucinili.
Karadoz: možemo reci, da je glavni glumac Andriceva djela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu citav život. Kao upravnik on postaje “povjesna licnost” te tamnice.
Karadoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrduje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeci u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.
Analiza djela
Djelo Ive Andrica Prokleta Avlija jedno je od njegovih najvecih djela. Djelo nema ni pocetka ni kraja, to je prica koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, price se ispreplicu, u njima Camil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim prica o Camilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.
Tim nacinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama vec i u drugima. Andric sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom djelu Prokleta Avlija.
Tematika u Andricevim djelima
Andric se u vecini svojih djela vraca daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povjesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove price vezane uz dogadaje na bosanskoj zemlji, ali Andric ne prikazuje obicne povjesne price vec što tajnovitije i cudnije price. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit covjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje covjekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andric opisuje opceljudske i opceživotne slike.
Stil pisca
Ivo Andric jedan je od najvecih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveca privlacnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epicnost postigla nezaobilazan je Andricev klasican i star izraz, možda cak i “zastario” u najplemenitijem znacenju rijeci.
Pocetkom 20-ih godina opredjelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je cinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radica 1928 .godine vecina se pisaca u znaku protesta vraca materinom jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andric, no to nije razlog da se odreknemo Andriceva prinosa hrvatskoj književnosti. S jezicne strane Andric je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
PROKLETA AVLIJA
Bilješka o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovjedac, pjesnik i esejist. Ivo Andric roden je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtnickoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohadao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoca i prepreka, Andric je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Becu, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andric sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobodenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povuceno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajuci nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u casopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Župancica, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedacku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Izmedu dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini cuprija, Travnicka kronika, Gospodica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Prica o vezirovom slonu, Lica …
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Medu njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kocicu …
Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Likovi
Ćamila: mladic koji se takoder nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povucen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Camil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za ucenjem, za znanošcu, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali šta je sve to.
Možemo reci da se Camil zatvorio u cetiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andric želio prikazati apsurdnost života gdje uceni i bogati mogu takoder brzo postati bezpomocni i krivi za zlocine koje jesu i nisu ucinili.
Karadoz: možemo reci, da je glavni glumac Andriceva djela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu citav život. Kao upravnik on postaje “povjesna licnost” te tamnice.
Karadoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrduje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeci u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.
Analiza djela
Djelo Ive Andrica Prokleta Avlija jedno je od njegovih najvecih djela. Djelo nema ni pocetka ni kraja, to je prica koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, price se ispreplicu, u njima Camil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim prica o Camilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.
Tim nacinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama vec i u drugima. Andric sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom djelu Prokleta Avlija.
Tematika u Andricevim djelima
Andric se u vecini svojih djela vraca daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povjesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove price vezane uz dogadaje na bosanskoj zemlji, ali Andric ne prikazuje obicne povjesne price vec što tajnovitije i cudnije price. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit covjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje covjekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andric opisuje opceljudske i opceživotne slike.
Stil pisca
Ivo Andric jedan je od najvecih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveca privlacnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epicnost postigla nezaobilazan je Andricev klasican i star izraz, možda cak i “zastario” u najplemenitijem znacenju rijeci.
Pocetkom 20-ih godina opredjelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je cinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radica 1928 .godine vecina se pisaca u znaku protesta vraca materinom jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andric, no to nije razlog da se odreknemo Andriceva prinosa hrvatskoj književnosti. S jezicne strane Andric je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.