Lyrics has been copied to clipboard!
Ivo Andric
Prokleta avlija
Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,
Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karados, zatvorenik Haim - Židov iz
Smirne, zatvorenik Camil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz Smirne
Vrsta: roman
Citat:
Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josic, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je vecinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je cesto pricao dogadaje iz svog života. Najviše je pricao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojica i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svecenika iz Albanije koje je bilo upuceno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svecenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od djecaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upuceni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kuci ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noci odlaze u celije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noci nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svadaju se te cesto dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz celija i stvaraju male skupove gdje pricaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog covjeculjka Zaima koji je uvijek pricao o ženama i svojim mnogobrojnim vjencanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili cim bi on poceo pricati.
Sam položaj Proklete avlije bio je cudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obicno je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblacilo, poceo je puhati južni vjetar donoseci zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Cuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguce uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajuci svade i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karadoz (groteskna licnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, cak i fizicki. Napustio je školu i poceo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konacno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kucu iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doci od kuce do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje ce se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako ce se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Ceste su bile i pritužbe na Karadoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tucnjava fra Petar je izabrao jedan zabacen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva gradanina iz Bugrske koji su ga primili bez rijeci. Fra Petar je zakljucio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeci dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladica bilo je bijelo, blijedo. Oko ociju je imao tamne kolute. Razgovor je poceo sam od sebe. Mladic se zvao Camil. Cesto su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez rijeci su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak covjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Camilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je poceo pricati. Calim je bio covjek mješane krvi. Otac mu je bio Turcin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojcicu. Kada je djevojcica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rodaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijede. Kada se vracala nazad, umrla joj je kcerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesrecu, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojcicom bacen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neocekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojcici i ispricala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvadale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispricala drugima. Tako je prica došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opce iznenadenje udala za nekog Turcina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kcerku. Sin je bio snažan, a kcerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedece godine. Sin koji se zvao Camil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladic je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turcina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Camil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i citao knjige. Tada su pocele glasine da su Camilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se proculo i Camila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Camila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Camil odveden u zatvor. Karadoz nije volio politicke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Vec drugi dan covjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Camil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i ucinjeno. Iducih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Camila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Camil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povecalo. Odjednom Camil pocne pricati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).
To je bila pricao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jaci, a drugi covjek zle srece i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mladi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivac i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katolickog reda i gdje je zatražio utocište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i docekao s carskim pocastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatocen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatoceništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to ucinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim pocastima. Dok je Camil to pricao fra Petar ga cesto nije mogao slušati i pratiti, ali Camil to nije ni primjecivao. Jednog se dana Camil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Camila došli neki cinovnici, da je došlo do svade i obracuna. Ne zna se da li je Camil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar cesto razmišljao o Camilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da ce za dva dana biti osloboden. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pricanja. Mladic cuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od celika, mala
njemacka. Jedna!”
Prokleta avlija
Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,
Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karados, zatvorenik Haim - Židov iz
Smirne, zatvorenik Camil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz Smirne
Vrsta: roman
Citat:
Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josic, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je vecinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je cesto pricao dogadaje iz svog života. Najviše je pricao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojica i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svecenika iz Albanije koje je bilo upuceno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svecenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od djecaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upuceni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kuci ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noci odlaze u celije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noci nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svadaju se te cesto dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz celija i stvaraju male skupove gdje pricaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog covjeculjka Zaima koji je uvijek pricao o ženama i svojim mnogobrojnim vjencanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili cim bi on poceo pricati.
Sam položaj Proklete avlije bio je cudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obicno je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblacilo, poceo je puhati južni vjetar donoseci zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Cuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguce uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajuci svade i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karadoz (groteskna licnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, cak i fizicki. Napustio je školu i poceo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konacno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kucu iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doci od kuce do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje ce se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako ce se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Ceste su bile i pritužbe na Karadoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tucnjava fra Petar je izabrao jedan zabacen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva gradanina iz Bugrske koji su ga primili bez rijeci. Fra Petar je zakljucio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeci dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladica bilo je bijelo, blijedo. Oko ociju je imao tamne kolute. Razgovor je poceo sam od sebe. Mladic se zvao Camil. Cesto su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez rijeci su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak covjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Camilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je poceo pricati. Calim je bio covjek mješane krvi. Otac mu je bio Turcin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojcicu. Kada je djevojcica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rodaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijede. Kada se vracala nazad, umrla joj je kcerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesrecu, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojcicom bacen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neocekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojcici i ispricala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvadale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispricala drugima. Tako je prica došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opce iznenadenje udala za nekog Turcina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kcerku. Sin je bio snažan, a kcerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedece godine. Sin koji se zvao Camil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladic je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turcina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Camil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i citao knjige. Tada su pocele glasine da su Camilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se proculo i Camila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Camila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Camil odveden u zatvor. Karadoz nije volio politicke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Vec drugi dan covjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Camil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i ucinjeno. Iducih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Camila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Camil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povecalo. Odjednom Camil pocne pricati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).
To je bila pricao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jaci, a drugi covjek zle srece i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mladi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivac i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katolickog reda i gdje je zatražio utocište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i docekao s carskim pocastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatocen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatoceništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to ucinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim pocastima. Dok je Camil to pricao fra Petar ga cesto nije mogao slušati i pratiti, ali Camil to nije ni primjecivao. Jednog se dana Camil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Camila došli neki cinovnici, da je došlo do svade i obracuna. Ne zna se da li je Camil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar cesto razmišljao o Camilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da ce za dva dana biti osloboden. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pricanja. Mladic cuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od celika, mala
njemacka. Jedna!”