-->
Ads
0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z

Recently Lyrics Updated

 

ŽELIMIR HERCIGONJA - TAJNI LEKSIKON

-> U ovoj priči govori se o doživljajima djevojčice Anamarije Kirhmajer. Najbolje prijateljice bile su joj Bojana i Zala. Anamarija i Bojana bile su zaljubljene u Igora koji je Anamariji često pod odmorom donosio Toblerone čokoladu. Anamarija je imala sestru Katarinu koja je imala 15 godina.
-> Djevojčica Anica je bila najveći poznavatelj filmova u razredu. Sve filmove koji su se prikazivali u Zagrabu je pogledala. Uskoro je zazvonio telefon: "Bok, Anamarija, ovdje je Bojana. Si spremna?" - "spremna? Jutros sam lutala nekim mislima. Sorry. Kreni sama u školu." - razgovarale su. U razred je uletjela sekundu prije učiteljice. Na kraju dana Bojana joj je dala leksikon koji joj je poslao Domagoj iz Zalina razreda. Anamarija nije željela ispuniti leksikon, no ipak je odlučila da će ga pročitati zajedno sa Bojanom. Sutradan kad je stigla Bojana uzele su čokoladu i počele čitati. Zadnja koja je popujavala leksikon bila je Patricija. Njezinim odgovorima su se jako nasmijale. Anamarija je leksikon na kraju vratila neispunjen.
-> Bližio se Anamarijin rođendan. Na rođendan je pozvala i Igora. Igor je kasnio na rođendan pa se Anamarija zabrinula i mislila je da neće doći, no došao je. Nakon tuluma Igor je prišao Anamariji i pitao ju hoće li ići s njim u kino i ona je pristala. Igor i Anamarija su prohodali a Anamarija je bila presretna.
KRAJ!

->Likovi: -glavni: -Anamarija- ide u 7 razred, zaljubljena je u Igora, lakoma-prežderava se čokoladama, svadljiva...
-Bojana-ide u 7 razred, isto je zaljubljana u Igora,lakoma...
-Igor- darežljiv, sramežljiv, neodlučan...
-sporedni: Patricija, Zala, Katarina, mama i tata ...

POUKA: Ne smijemo biti ljuti na prijatelje s kojima nismo u dobrim odnosima, čak i ako nam oduzmu nekju osobu koju volimo.

Tajna Ogrlice sa sedam rubina lektira za sesti razred

TAJNA OGRLICE SA SEDAM RUBINA

pisac: Ivona Šajatović:
Vrsta djela: Roman

Ovaj krimić za mlade, kojeg karakterizira mnoštvo neočekivanih uzbuđenja i iznevjerenih očekivanja, idealno je štivo za ljetne dane. U radnju su spretno utkana potkalnička folklorna vjerovanja o Crnoj kraljici, Barbari Celjskoj, koja je zbog svojih zločina spaljena. Bježeći pred seljacima, izgubila je ogrlicu sa sedam rubina o čijoj se čudesnosti u narodu isprela legenda. Upravo se oko te legende gradi zaplet ovog krimića.


Kratak sadržaj:

Uška, Čarli i Grik bili su savim obični školarci, sa sasvim običnim problemima dok u grad tegodine prije početka Velikoga križevačkog spravišća nije s lunaparkom stigla patuljčica Tana.Tada je sve krenulo naopako, a gradom se proširila vijest da je pronađena davno izgubljena ogrlica Crne kraljice koja ispunjava sve želje. Odlučni u nakani da razmrse sve dvojbe i novonastale probleme, dječaci i djevojčice, uhvaćeni u mrežu prijateljstva, sumnje, ljubomore, nepovjerenja i prve ljubavi, laćaju se detektivskog posla.Tog popodneva nebo nad Križevcima se naoblačilo i sav grad obavilo nekim mističnim polumrakom. Bilo je neobično toplo s obzirom na to da je bio tek kraj svibnja. Djeca svi se vraćala iz škole i zastajkivala na velikoj livadi pokraj gradskog bazena, gdje se upravo smještao lunapark. Ostala su još samo tri dana do Velikoga križevačkog spravišća, priredbe što se održavala svake godine prvog vikenda u lipnju u čast pomirenja križevačkih purgera i kalničkih šljivara.- Dođi, Uska! Gle, postavljaju balerinu! - uzbuđeno se obratio Čarli djevojčici iza sebe. Bacio je nemarno svoju školsku torbu na zemlju do montažnog kioska u kojemu će se idućih nekoliko dana prodavati žetoni za razne zabavne sadržaje u lunaparku.- Sigurno će nam dati probnu vožnju kao i svake godine. Samo da ne počne kiša prije toga! - rekao je gledajući pozorno dva istetovirana mladića koji su s ključevima u rukama zatezalinešto oko željeznih sjedalica.- Ja bih morala kući - promucala je Uška dok je očima gutala sve to šarenilo oko sebe.- Ma, daj! Ti uvijek moraš kući! - narugao joj se Čarli. - Evo, gotovo je! - uzeo joj je torbu iz ruke i bacio je do svoje.-Hajde! - povukao ju je nestrpljivo za rukav i odgurnuo nekoliko djevojčica koje su stajale ispred njih.... Treća nagrada Ivana Brlić-Mažuranić 2001. Nagrada Mato Lovrak 2002.


 Bilješke o piscu:

Mlada Ivona Šajatović (Koprivnica, 1975.) nije gubila vrijeme pa je tako po časopisima objavljivala priče (Modra lasta, Nova Istra, Mila), a ljubiće u roto-izdanjima Novog lista. Ta ambiciozna 28-godišnja autorica kaže da želi pisati bestselere, "djela koja će ljudi čitati", i svi su izgledi da će u tome uspjeti. Njezin prvi roman je krimić za djecu Tajna ogrlice sa sedam rubina. Živi u Koprivnici s roditeljima, mlađim bratom i mačkom Bubimirom po kojemu je modelirala mačka Milju, jednog od istaknutih likova spomenutog krimića. Godine 2001. bila je treća dobitnica nagrade Ivana Brlić-Mažuranić za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade do 14 godina, a 2003. zasluženo se popela na prvo mjesto i dobila nagradu Mato Lovrak za najbolji roman za djecu.

 

Nora - Henrik Ibsen - Prepričano lektira

by - 6:15 AM
Kratak sadržaj:

Ova drama otkriva nam priču o Nori, ženi odvjetnika Torvalda Hemlera. Nakon što joj u posjet dolazi gđa Linde, dugogodišnja prijateljica, ona joj otkriva svoju malu tajnu. Jednom prije mnogo godina da bi spasila muža krivotvorila je potpis i tako dobila veliku svotu novaca potrebnog za ozdravljenje njezinog supruga u Italiji. Postavši direktorom Dioničke banke on je odlučio otpustiti čovjeka koji joj je davno pomogao u ostvarenju tog pothvata. Krogstad da bi zdržao svoj položaj u banci zaprijetio je Nori da će sve otkriti Torvaldu. Izbezumljena i očajna Nora moli muža da ga ne otpusti, ali Krsgstad ipak biva otpušten i njegova prijetnja izvršena. Kad je Torvald ipak saznao istinu on nije bio spreman žrtvovati svoju čast da obrani Noru. I iako je Krogstad, nagovorom gđe Linde, odlučio da će čuvati tajnu, Nora više nije voljela svog muža. U tom trenutku shvatila je da ne može više ni trenutka provesti u kući u kojoj je bila samo lutka. Napušta svoje troje djece i muža te odlazi u potragu za slobodom, ispunjavajući dužnost prema samoj sebi.

Mjesto radnje: Radnja se odvija se u Helmerovom stanu.

Vrijeme radnje: Otprilike oko 1879. godine.

Tema: Životna sudbina Nore koja je odrasla u djetinjoj nježnosti oca, zatim muža, koji su je mazili kao divnu lutkicu, ali su je zapravo isključili iz svoga i iz njezinoga života.

Analiza likova:

Torvald Helmer -  Naoko uredan, častan i točan građanin. Ispod njegove se maske, međutim, kriju promašenost životnih nadanja, slabost značaja i intelektualna praznina. On je jak tek kada može upravljati – lutkom. Čim mu je ona oduzeta, u času kada Nora svjesna svojih činova i njihovih posljedica prestaje biti usmjeravana osoba već biće razumno i slobodno, Helmer gubi i posljednji svoj oslonac. Za njega je Nora kao kućni ljubimac koji služi za zabavu:

Ne kaniš valjda poricati, draga Nora? (obuhvati je rukom oko pasa.) Moja je rasipnica tako slatka, ali joj treba hrpa novaca. Nevjerojatno kako su drage takve ptičice i kako su skupe čovjeku koji ih drži.

On nije hrabar, spreman je na sve da sačuva svoj ugled...

Svu si mi sreću uništila, svu budućnost razorila! O, strašne li pomisli! Sad sam u rukama besvjesna čovjeka. Sad on može raditi sa mnom što ga je volja, može od mene zahtijevati što mu drago, može mi naređivati i zapovijedati kako god hoće, a ja moram bez riječi sve podnositi. I tako sam nisko pao zbog lakoumne žene.

On je tip slatkorječivog čovjeka koji je hrabar jedino na riječima...

Nikad da te se dovoljno nagrlim! Znaš, Nora, ponekad poželim da ti zaprijeti kakva velika pogibao, pa da za te žrtvujem krv i život i sve drugo.

Nora - Torvaldova razmažena i tetošena žena, kao takva osjeća se podređenom i nesamostalnom. Ona je plemenita žena koja je za spas obiteljske časti pretrpjela toliko straha i poniženja, te je odlučila napustiti ne samo muža i kuću već i troje djece kako bi dokazala pravo na izbor samostalna i slobodna puta. Ne želeći više biti lutkom, progovorila je istodobno u ime ravnopravnosti kao i svojevrsne socijalne pravde.

Nora je imala problem u mladosti. Taj problem je bio odnos njena oca prema njoj. Sva njegova ljubav bila je usmjerena na nju kao u nedodirljivo biće koje je bilo prezaštićeno, čak i samo od sebe. Kada je došao Helmer, ona se nadala da će se situacija promijeniti, no on je samo nastavio tradiciju njena oca i dokazao joj kako je ona tek povlašteni dio njega i ništa više:

Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo meni.

Kao što je ona lutka za svoga muža tako su i njena djeca lutke za nju.
Služe za igranje i gledanje:

O, kako ste mi svježi i rumeni! Jabuke i ružice moje rumene... Daj je malo meni, Ana Marija! Slatka moja lutkice. (Uzima najmlađe dijete te pleše s njime)...

Dr. Rank - Najbolji Helmerov prijatelj kojeg je život od aktera pretvorio u gledaoca. On dolazi u njihovu kuću jer je zaljubljen u Noru, spreman je za nju sve napraviti. To je tajio godinama, da bi joj prije smrti priznao svoju ljubav.
Helmer ga je ovako opisao:

Bio nam je prisan prijatelj. Naprosto ne mogu zamisliti da ćemo ostati bez njega. Sa svojim patnjama i sa svojom usamljenosti bio je kao oblačna pozadina naše sreće, jasne kao sunce. Možda je i najbolje tako, bar za njega.

Gospođa Kristina Linde - Stara Norina prijateljica koju je život tretirao potpuno različito od Nore.
Za razliku od Nore ona shvaća svijet realno, pa nema Norinih problema. Morala se brinuti za bolesnu majku i braću, a kad joj je majka umrla i braća se osamostalila postalo joj je pusto, nije više imala životnog motiva:

Nije, Nora, sada mi je neizricivo pusto. Nemam nikoga kome bih posvetila život. (Nemirno ustane.) Zato nisam više mogla izdržati u onoj zabiti. Ovdje ću zacijelo lakše naći čime ću se zabaviti i zaokupiti svoje misli. Kad bi mi se posrećilo da nađem posao, možda i u kakvom uredu...

Bilježnik Nils Krogstad - Tamni lik u djelu, prevarant i pokvarenjak, koji doživljava preobražaj kada mu gospođa Linde iznese svoju želju za zajedničkim životom s njim. On je isto, kao i ostali likovi van Helmerove familije, tragičan na svoj način. Njegov primjer pokazuje kako je društvo selektivno.

Pa radi u njoj. Ne znam ima li i kod vas takvih ljudi koji svuda zabadaju nos ne bi li nanjušili kakvu moralnu trulež pa da im to bude sredstvo za iznuđivanje.
A zdravi onda neka se izvlače kako umiju.

Njegova nesreća ga navodi na nemoralne poteze, u želji da se uzdigne na još viši položaj.

Bilješke o piscu:

Henrik Ibsen norveški je dramatičar i predstavnik dramsok simbolizma 19.stoljeća. Bio je ravnatelj kazališta u Bergenu za koje je pisao dramska djela. U početku svoga stvaranja pisao je u djela u duhu romantike te historijske drame kojima je izražavao svoj nacionalni identite, a nakon toga uslijedile su psihološke drame u kojima smanjuje broj dramskih liva i scenski prostor na minimum, a drama raste u psihološkom smislu. Jedna od takve vrste drame je Lutkina kuća, kasnije nazvana Nora prema glavnom liku.

Ibsen je
smatrao da je kazalište javna govornica na kojoj autor izražava i bori se za svoje ideje bez obzira na moguće negativne reakcije društva. Takav stav vidi se u Nori u kojoj on potresno i strastveno analizira problem položaja žene u braku i društvu zalažući se za ravnopravnost i slobodu žena. Nora, moralna pobjedica ovog dramskog djela, tek nakon osam godina provedenih u bračnoj zajednici otkriva da njen muž, Helmer, nije onakav kakav joj se činio. Autor se služi retrospektivnom metodom pa se tako prošlost, približavajući se kraj drame, sve više otkriva. U početku je prikazana idilična obitelj: majka domaćica koja odgaja dijete i brine se za kućanstvo te se trudi ugoditi mužu u svakom trenutku. On se prema njoj ponaša kao prema djetetu, tepa joj, nježan je prema njoj. Ipak, gledano sa Norine strane, nije sve tako idilično. Među njima postoji tajna koja narušava Norin mir, a koju je ona uspješno tajila sve dok se u njihov život ne umiješa Krogstadt kojega Helmer želi otpustiti. Krogstadt tada počinje sa prijetnjom da će Helmeru odati njezinu tajnu. U tom trenutku veliku ulogu ima Norina prijateljica, gospođa Linde, koja je ranije bila u vezi sa Krogstadtom i koja ga uspije nagovoriti da odustane od svoga nauma, ali tada je već bilo
kasno jer je Helmer već pročitao pismo koje mu je ovaj poslao. Saznavši da mu je Nora lagala da je posudila novac koji je bio potreban za njegovo izlječenje od njenog oca, da je krivotvorila očev potpis, Helmer je shvatio da bi mu ta istina mogla ugroziti položaj u društvu i posao u bancu. Zbog toga osuđuje njezine postupke i nju samu. Helmer nije uopće htio poslušati Norine razloge takvog postupka, nije mu značilo ništa ni to što je ona taj novac posudila zbog njega i time žrtvovala sebe i otkidala od sebe kako bi taj novac vratila. On nije uvidio njezinu ljubav, žrtvu i velikodušnost. Kada je primio drugo Krogstadtovo pismo u koje mu on kaže da će sve ostati tajna, Helmer je u istom trenutku promijenio svoj stav prema Nori. Ponovno joj se obraća s nježnošću i zaštitnički, ali Nori nakon prethodnog muževog ponašanja ništa više ne znače njegove „slatke" riječi. Shvatila je da je on suviše sebičan i da mu je u životu stalo do drugih vrijednosti. Shvatila je da uz njega nikad neće imati svoju slobodu i da će uvijek biti samo lutka kojoj će on upravljati. Kao slobodan čovjek kojeg vode razum i osjećaju, Nora ne prihvaća više nikakve uvjete i mogućnost novoga ropstva u odnosu prema vlastitom mužu. Odlučuje napustiti obitelj te početi živjeti drugim stilom života. Ona ne želi više nikome polagati račune, pravdati svoje postupke i dati drugom da odlučuje umjesto nje. Želi imati vlastito pravo izbora i dolučivanja, želi samostalnost. Svjesna je toga da se mora suočiti sa posljedicom svoje prve samostalne odluke, osude društva.

Ovakav završetak drame izazvao je prilično burne reakcije publike zbog čega su
se prikazivane predstave u nekim njemačkim kazalištima prekidale, a neki redatelji morali su sami mijenjati završetak bez znanja autora. Od toga doba pa do danas stav društva se promijenio. S vremenom je došlo do emancipacije žena pa su one postale ravnopravne u tom drutšvu i dobile su željenu slobodu.
Više nitko ne može ih osuđivati kada odluče misliti i na sebe.

 

UMIŠLJENI BOLESNIK

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Vrsta djela:

Umišljeni bolesnik je komedija-balet u 3 čina. Komedija-balet je specifično djelo koje je na granici između opere i drame. Bile su često priređivane na dvoru Luja XIV., u raskošnom dvorcu Versaillesu. Kralj Luj XIV. je čak i sam nastupao u nekim spektaklima gdje se scenska umjetnost mješala sa velikim plesovima, lovačkim prizorima, vatrometima i igrama na vodi.

 

Razdoblje:

Komedija-balet «Umišljeni bolesnik» spada u razdoblje europskog klasicizma. To razdoblje traje cijelo 17 stoljeće, a javlja se u Francuskoj. To se stoljeće u povijesti književnosti i civilizacije često još naziva velikim. Tada je Francuska dominirala Europom jakošću svoje vanjske politike te utjecajima u umjetnosti i književnosti.

 

Podaci o piscu:

Jean-Baptiste Poquelin, Moliere rođen je 1622. godine u imućnoj obitelji. Kršten je 15. siječnja, no točan se datum njegova rođenja ne zna.

Bio je sin kraljevskog tapetara i taj mu je naslov omogućio školovanje u isusovačkoj gimnaziji te studiranje prava u Orleansu. 1642. službuje kao odvjetnik, a godinu dana kasnije osniva kazališnu družinu «Znamenito kazalište» zajedno s obitelji Bejart.  Nastupao je u pokrajini i Parizu, a 1644. uzima umjetničko ime Moliere. Zbog dugova biva uhićen te zatvoren. Od 1645 do 1658 putuje po Francuskoj. Njegov brak s Armandom Bejart je izazvao skandal u pariškim krugovima. Bio je od svoje supruge stariji 20 godina. Skandal ga je natjerao da napiše «Školu za žene», koja je gotovo autobigrafski inspirirana. To mu je djelo toliko podiglo ugled da se i sam kralj zauzeo za njega i dodjelio mu stalnu novčanu pomoć. Od tada je sudjelovao u organizaciji velikih dvorskih scenskih priredaba, koje su svojom spektakularnošću i kićenošću premašile sve dotada viđeno na području kazališta. 1665. Molierova je družina službeno postala kraljevom. Tada je počeo osjećati prve simptome upale pluća, pa je zbog toga izbivao oko godinu dana sa pozornice. Tijekom četvrte izvedbe «Umišljenog bolesnika» 17. velljače 1673. stanje mu se jako pogoršalo, te je te iste večeri umro. Pregovori o njegovu sprovodu su trajali četiri dana.

Prema zapisu suvremenika Moliere je bio nizak čovjek, zdepast i okruglih nogu. Bio je otvoren i pošten, pa su mu te odlike stvorile mnoštvo prijatelja na dvoru, čak i izuzetnu sklonost Luja XIV.

Napisao je više od trideset kazališnih djela različitih vrsta. Od tih 30 djela nije sačuvan niti jedan njegov dramski rukopis. Rijetki su i njegovi autografi. Jedini njegov rukopis se vidi na nekoliko vlastoručno potpisanih novčanih priznanica.

 

Siže djela:

U početku vidimo glavnog lika Argana kako sređuje račune s ljekarnicima i doktorima te zbraja potrošeni novac koji je potrošio na velik broj različitih ljekova. Argan ima ženu i dvije kćeri iz prvoga braka. Angelique je dovoljno stara za udaju, te je našla već momka za koga otac ne zna. Odjednom ju otac pozove te joj rekne da joj je našao supruga. Ona se poveselila misleći da je to njezina ljubav. Ali nisu mislili na istu osobu. Aragan, koji misli da je jako bolestan, želi ju udati za liječnikova sina koji studira medicinu kako bi u obitelji mogao imati liječnika koji bi se za njega stalno brinuo. Beline, Araganova žena želi Angelique poslati u samostan, ali se pokorava mužu. U svakom prizoru Aragan izjavljuje ljubav Beline, a ona mu uzvraća.

Aragan, umislivši da mu smrtna ura otkucava, sastavlja oporuku. Za oporuku Beline ne želi čuti, i kako kaže «I ja bih pošla za vama u grob da vam dokažem kako vas nježno volim». Aragan joj želi ostaviti sav imetak, ali mu to zakon onemogućuje. Kod prijedloga da Beline prije njegove smrti uzme sav novac i mjenice iz njegove sobe Beline se uzruja rekavši da ništa od toga ne želi, ali ju je ipak zanimalo koliko su ti iznosi veliki. Sluškinja Toinette je na Angeliqueinoj strani, te ju podržava i spremna joj je pomoći. Tako odlazi javiti Cleantu (Angeliquenoj velikoj ljubavi) da Aragan sprema udati Angelique. Cleante se predstavlja kao zamjenik učitelja pjevanja kako bi on i Angelique mogli biti zajedno. Aragan ništa ne sumnja, te poziva budućeg zeta i njegova oca na večeru. Oni razgovaraju o Araganovoj neobičnoj bolesti i načinima izlječenja. Beline je primjetila Cleanta koji joj je bio sumnjiv. Kaže to Araganu, koji je potražio mlađu kćer Louison, te mu ona otkriva svu istinu. U posjet Araganu dolazi njegov brat Beralde. Beraldea je Cleante nagovorio da ga predstavi kao momka dostojnog Angelique. Aragan ne želi čuti za nju, nakon skandala koji je napravila pred doktorom i odbila muškarca kojeg joj je otac namjenio. Tu opet vidimo umišljenu bolest Aragana, kada ga je sluškinja podsjetila da sa sobom uzme štap, jer bez njega ne može hodati. Toinette i Beralde kuju dogovor kako bi uspjeli pomoći Angelique. Beralde počinje uvjeravati svog brata da on nije bolestan i da medicina je znanost za naivne. Aragan tu tvrdnju pokušava pobiti, ali Beralde ima dobre odgovore na svako Araganovo pitanje. Nakon što je Aragan odbio uzeti klistir doktora Purgona, Purgon se jako naljutio i ostavio Aragana. To je iskoristila sluškinje Toinette te se predstavila kao veoma iskusan liječnik i Aragana uvjerila da treba raditi suprotno no što su mu njegovi liječnici preporučili. Beralde Araganu govori kako ga njegova žena iskorštava, a kćer bezuvjetno voli, te ju zbog toga ne smije poslati u samostan. Aragan u to sumnja, ali pristaje na test. Beralde se sakrio, Aragan je legao na kauč i pravi se da je mrtav. Toinette tada kaže Beline da joj je suprug umro. Beline ulazi u sobu da se uvjeri, te tada naglas govori kako mora što prije uzeti sav novac i mjenice, te kako se konačno riješila muža. Aragan se digne i viče za Beline dok ona odlazi. Istu su stvar napravili kako bi testirali Angelique. No ona je plakala, jadikovala, jedina briga joj je bila što je otac umro dok se na nju ljutio; bila je potpuno neutješna. Čak je odbacila Cleantea i odlučila poći u samostan, prema očevoj posljednjoj želji. Čuvši to, Aragan zagrli i poljubi svoju kćer, sav sretan što je upoznao njezinu pravu narav. Pristao je na brak Angelique i Cleanta, pod uvjetom da Cleante postane doktor da bi se mogao brinuti za Aragana. Cleante je spreman sve obećati, no Beralde je uvjerio svog brata da to nije potrebno, da Aragan može sam postati doktor i tako sam sebe izlječiti. Beralde pozove svoje prijatelje koji čine svečani skup kako bi Aragana proglasili liječnikom. Aragan bez ikakve muke i sumnje prolazi sve testove i postaje liječnik. No, nije znao da je sve to samo predstava kako bi Beralde uvjerio brata da je liječnik i kako bi Aragan sam sebe izliječio.

 

Karakterizacija glavnih likova:

Aragan – je umišljeni bolesnik. Sam za sebe misli da mu nema spasa, vjeruje da će ga oni silni ljekovi izliječiti. Njegova uskogrudnost i preokupacija svojom bolešću čine ga naivnim i sebičnim, te ga ljudi iskorištavaju. Dok se on «bori za život», drugi mu samo naplaćuju svoje usluge i žive raskošno na njegov račun, znajući da mu nije ništa. No, samo ga kćer Angelique nastoji uvjeriti da je on svoju bolest samo umislio. Kasnije ga u to uvjerava i njegov brat Beralde. Aragan je veoma bogat i vjerovatno plemićkog podrijetla. Unatoč svemu, on je obiteljski čovjek, te veoma voli svoje kćeri i ženu. Ne voli kada mu se ljudi suprostavljaju i kada nije u pravu.

Beline – je Araganova druga žena. Ne cijeni svog muža, a njegovih se  kćeri želi riješiti tako da ih pošalje u samostan. Od muža joj je draži novac, te ga je spremna maksimalno «olakšati» u financijskim pitanjima.

Angelique – je Araganova starija kćer. Veoma cijeni i voli svog oca te mu želi dobro, ali mu se i suprostavlja kad je njezina sreća u pitanju. Zaljubljena je u Cleantea. Obrazovana, svjesna situacije oca nastoji zadovoljiti i pomoći mu da shvati kako je on potpuno zdrav.

Louison – je Araganova mlađa kćer. Veoma je mlada, voli oca i majku. Vjerovatno nije svijesna da joj je otac potpuno zdrav. Poštuje roditelje, ali i sestru. Pouzdana do određene granice (dok joj otac ne zaprijeti batinama). Lukava i snalažljiva.

Beralde – je Araganov brat. Svjestan situacije, brata nastoji uvjeriti kako je svoju bolest umislio i pomoći mu da shvati pravu sliku svoje okoline. Voli svoje nećakinje i pomaže im. Veoma obrazovan i inteligentan.

Cleante – Angeliquein zaručnik. Voli Angelique više od ičega te će za nju sve učiniti. Obrazovan mladić, vjerojatno iz sloja građanstva.

Toinette – je sluškinja. Suprostavlja se Araganu kako bi se on mogao svađati i tako «održati na životu». Veoma je poštena i snalažljiva te lukava, odana i pouzdana. Angelique i ona su dobre prijateljice.

 

Tema:

Tema ovog je djela život «umišljenog bolesnika» koji za sebe misli da veoma bolestan. Postaje ovisan o doktorima i o supruzi, koji mu ne govore njegovo stvarno stanje nego iz njega nastoje izvući što više novca.

 

Mjesto i vrijeme radnje:

Mjesto radnje je Francuska, točnije grad Pariz. Vrijeme radnje nije naznačeno, ali je vjerojatno 17 stoljeće. Mjesto je radnje označeno na početku djela.

 

Problematika obrađena u djelu:

Izmišljena bolest Aragana, koja nema ni pravog lijeka niti pravog imena i posljedice tog vjerovanja koje ga čini naivnim i rastrošnim na bespotrebne lijekove.

Stil:

Ovo je dramsko djelo spoj drame i opere. To je komedija u kojoj se pojavljuje zbor i plesači.

Radnja se kronološki odvija, bez disgresija i povrataka u prošlost.

Pisac je sveznalica i prati likove kroz događaje. Djelo oponaša antičku komediju (zbor, pjevanje, plesači).

Djelo je umjereno lako za čitati. Otežavaju ga samo neke ubačene fraze na francuskom, talijanskom ili latinskom jeziku. Radnja je jasno obrazložena i vrlo zanimljiva.

 

Iz kritika:

Kod Moliera zapažamo neprekidan razvitak poezije komičnog. Kod njega je postojao razvitak moralne opservacije i onog što nazivamo uzvišenom komikom... U umišljenom bolesniku afirmira se u najvećoj mjeri ta prštava i neočekivana komika koja se, na svoj način, po bogatstvu mašte natječe sa Snom ivanjske noći i Olujom.

Sainte – Beuve

U novijim realizacijama nekih farsa i komedija-baleta Molierov je dijalog ponovno uključen u okvir slikovite ili galantne inscenacije, plesova i glazbe, i zbog toga smo potpunije mogli doživjeti poetičnu atmosferu kojom je on ponekad okruživao svoje slike ljudskog srca ili naravi. (...) Istina Građanina plemića ili Umišljenog bolesnika ne može se izraziti ako se u izvedbi izostave ceremonije koje su logični završetak komičnih tokova.

G. Lanson

Od svih Molierovih komada najviše volim svakako Umišljenog bolesnika; ta mi se komedija čini najorginalnijom, najsmionijom, najljepšom. To je najljepša proza koju poznajem. Ona neprekidno doseže punoću koja zadivljuje: mišićava je poput Pugetovih atleta ili Michelangelovih robova: sva nabrekla od životnog lirizma, od radosti i od zdravlja.

A.    Gide

Takozvane komedije-baleti koje se odlikuju glazbenim i plesnim umecima pisane su za dvor Luja XIV. Važan je njihov element raskošna oprema, ali se mogu prikazivati i skromnije i bez spomenutih umetaka. Ipak se čovjek ne može oteti dojmu da to u stvari nisu umeci nego sastavni dio djelo, pa i sama režija mora imati neki baletni karakter. To vrijedi i za one Moliereove komade koje pisac ili njegov izvođač ne krsti izrijekom tako, jer baletnih elemenata koji staru komediju dell'arte povezuju s baroknom operom ima i u drugim njegovim djelovima.

I.       Hergešić

Srećom je već odavno odbačena jednostrana, neodrživa teza po kojoj je kraljevski dvorski zabaljvač Moliere poslušno, ali preko volje, po dužnosti izvršavao naloge Luja XIV. i njegove Uprave divertismana. Tko je god makar jednom s razumjevanjem pročitao bilo koju od njegovih komedija-baleta, tko god ih je u mašti ili stvarno pokušao inscenirati, mora se priznati da se u tim djelima, u ritmu njihova kretanja, ne osjeća ni traga bilo kakve prisile. Naprotiv, baš u njima otkrivamo neku duboku, suštinsku oslobođenost, prevladanost svih stega i unutrašnjih i vanjskih cenzura, i po toj svojoj osobini komedije-baleti, tako logično, neporecivo urasli u Moliereov opus, sačinjavaju najspontaniji, šokantono «protupravilni», danas bismo valjda rekli «avangardni» pol cjelokupne dramaturške produkcije francuskog klasicizma.

M. Škiljan

Moliere nije mogao slagati svoja djela nekim strogim redoslijedom jer mu je dužnost komičnog nametala određenu isprekidanost, određenu nemaštovitost dramskog toka. Svaki put kad su opruge strasti bile na granici stvaranja odveć dramatičnih situacija, trebalo se opustiti  i proizvoljno zaustaviti igru osjećaja. (...) Moliere poznaje zahtjeve publike, i radije odustaje od dramaturške postupnosti, nego od «velikog pravila sviju pravila», a to je – svidjeti se.

J.      Garapon

Sebičnost nije oznaka karaktera. Sebičnost je stanje duha, ili još bolje: stanje duše. Umišljena bolest, ljubomora, pretjerana brižnost (koja guši), cjepidlačenje, škrtost i mizantropija samo su neke od utjelovljenih pojavnosti sebičnosti. Sebičan čovjek ne misli ni na koga osim na sebe i cijeli svijet želi podrediti sebi. Sebičan čovjek ne zna i ne čuje one druge, on samo zna tjerati svoje, ne brinući se za najbliže i ne shvaćajući da je često smiješan, a ponekad i jadan. Ukratko, sebičnost je ljudska osobina par excellance. I tako je i umišljeni bolesnik, Argan, glava kuće, otac i muž - jednostavno sebičan. Njega ne zanimaju nikakvi događaji izvan njegove bolesti. Sve što je povezano s lijekovima, liječnicima, apotekarima i kirurzima dobro je došlo u njegovu kuću - ostalo i ostali: van! A budući da se njegove želje svode na udovoljavanje samome sebi, Argan svoju kćer namjerava udati za liječnika, kako bi imao "zeta i rodbinu koja mu treba", odnosno, ne želi propustiti "priliku koja je puno bolja za njega". Zalud mu brat tumači da je njegova "bolest" pretjerana i da to ludovanje za apotekarima i liječnicima mora završiti, zalud mu sluškinja dokazuje da će njegovo vlastito srce spriječiti neželjenu udaju: jer on je u srcu - dobar. I u pravu je. Argan je dobar čovjek, voli svoju djecu i svoju drugu ženu, ali njegova bolest ga izdaje. U svojoj opsjednutosti s bolešću Argan ne pita ni za što drugo do li za svoje klistire, žuči i ulijevke. A budući da je bolestan, prema vlastitim riječima i dubokom uvjerenju, iako "doduše hoda, spava, jede i pije kao i svi ostali", Argan je zaluđen liječnicima koji su za njega sveznajući i nedodirljivi Parnas, pa je tako najveća čast razgovarati i družiti se s liječnicima. Oni su "čestita i cijenjena gospoda koju se taj blesavi bezobraznik Moliere usuđuje dovoditi na scenu". Ono čega Argan nije svjestan jest talent i razumijevanje te neznalice i bezobraznika Molierea za ljude koji ne mogu izaći iz svoje kože, ljude koji doduše hodaju, spavaju, jedu i piju kao i svi ostali, ali su ipak veći od života. Takav Argan nije više samo dosadan, sebičan gnjavator, on je osoba koju se ne zaboravlja.

 

 

Emile Zola :

Nana

 

1. Bilje{ka o piscu

        

          Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, zan~ajni teoreti~ar naturalizma i dru{tveni borac. Do knij`evnog uspjeha pro`ivio je te`ak `ivot, rade}e izme|u ostalog i kao novinar.

         Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi prenosi u stvarala~ki knji`evni postupak. ^ovjeka treba prou~avati s biolo{ko-fiziolo{koga i socialnoga stanovi{ta opa`anjem i eksperimentom. @ivot je pojedinca uvjetovan naslje|em i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam op}ih zakona. Zato }e Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilni~kih nagona, bioli{kih i animalnih strana u ~ovjekovu bi}u - potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj knji`evnosti.

         Prvi ve}i uspjeh posti`e romanom Theresea Raquin, s temom o mr`nji i dubokim nesporazumima izme|u mu{karca i `ene.

         Godine 1868. zavr{en je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i dru{tvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie H. de Balzaca. U nizu romana, Zola prikazuje razli~ite sredine u kojima se kre}u ~lanovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod te{kim i sumornim pritiskom naslje|a, bolesti i dru{tvene depresije. U triologiji Zola se bavi vi{e dru{tveno-politi~kim problemima, obra}aju}i se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara ne{to svijetlije perspektive u pogledima na ljudko dru{tvo i njegovu budu}nost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu gra|u i obilje podataka iz vanjskog svijeta s nagla{enom te`njom da bude {to objektivnije i prirodonau~nije. Ali u osnovi svega le`i Zolna strasna , li~na priroda, i on je dao vi{e svoju li~nu sliku zami{ljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.

 

 

 

 

 

 

 

 

Podatke prona{ao u knjizi:Tvrtko ^ubeli} : “Teorija knji`evnosti”, Zagreb 1972.

 

 2. PoneŠto o djelu “Nana”.

“Nana” odli~an je naturlisti~ki roman, koji uz Germinal zasigurno ~ini najbolje djelo Zolina knji`evna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspore|uju}i Nanu sa muhom.

 

“... muhom boje sunca, koja dolazi sa smeti{ta, muhom koja uzima smrt sa stvarima du` ceste, pa zuje}i, ple{u}i i prelijevaju}i se kao drago kamenje, samo {to stane, truje ljude po pala~ama, u koje ulazi kroz prozor.”

 

Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najvi{e bavi Naninim likom, isti}i}i njenu ljepotu i njenu snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.

 

“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po ple}ima...”

 

---------------------------------------------------------------------------------

 

“On je vidio njene poluzatvorene o~i, poluotvorena usta, njeno lice o`areno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opu{tena kosa pokrivala je le|a kao u lavice.  Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukovw, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mi{i}e pod svilenom ko`om. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala”

 

Roman izgleda kao niz slika iz `ivota kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optu`ba nemoralom tada{njeg dru{tva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, ve} je u cijelom romanu ~ini privla~nom opravdavaju}i njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljav{tini.

         Zola je u promatranju destruktivnog pona{anja svoje glavne junakinje, njoj pot~inio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomo}u Naninih razli~itih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti {to je i temelj naturalizma.

         Nana je svoje ljubavnike , Steinera i Muffata, podnosila samo zato {to joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmi{ljaju}i o posljedicama, povode}i se samo svojim instinktima. pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osje}aj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjaju}i o sre}i ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podlo`nu `enu koja je prepi{taju}i se u potpunosti svojim instinktima i osje}ajima morala do`ivjeti pad. Odav{i se ponovo prostituciji da zaradi za `ivot dala se izbaciti iz vlastita stana.

         U svim svojim ljubavnim, odnosno mo`da ipak poslovnim pothvatima ona je tra`ila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu li~nosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono {to je `eljela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.

 

“To je smije{no, bogati ljudi zami{ljaju da mogu sve dobiti za svoj novac... E pa lijepo! A ako ja ne}u?... Nije meni stalo ddo tvojih problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da ne}u, i uvijek ne}u...”

 

Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je prora~unavala metode koko bi ne{to izvukla iz svojih ljubavnika  i mo`da je jedan koji je najlo{ije pro{ao bio ba{ grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.

 

“ Ti uzima{ - prihvati ona odlu~no - ti }e{ udesiti da mi je do uloge.

On je ostao iznena|en. Zatim re}e uz o~ajan pokret: - Ali to je nemogu}e! Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.

Ona ga prekide skvr{iv{i ramenima:

Ti }e{ sada i}i dolje i re}i Boreknoveu da tra`im tu ulogu... Ta nemoj da bude{ toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti }e{ mu ga pozajmiti jer ga ima{ toliko da ga mo`e{ kroz prozore bacati.”

 

Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mr`nju prema bogatim osobama i takozvanim po{tenim `enama koje su bile po{tene samo izvana, ali su se kako Nana ka`e skrive~ki provodile, daleko od o~iju javnosti.

         Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala ~itavo bogatstvo , a nije imala {to jesti. Sa svim svojim slabostima i gre{kama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.

         Zola Nanu u odnosu s ostalim mu{karcima. On je neprestano prati, slijedi portretiraju}i svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojno{~u, opisuju{i svaki najmanji detalj, kao fotografija. ^ak prilikom Nanine smrti Zola je upotrebio svu svoju opisiva~ku umje{nost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek isti~u}i Naninu ljepotu.

 

“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, ba~ena tu na jastuke. Gnojane bubuljice ra{irile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su ve} li~ile na neku plijesan zemlje,na ovoj bezli~oj ko`i gdje se crte vi{e nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u klju~anju gnojiva , drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je jo{ curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pru`ala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvariv{i ih u grozan sijeh. I na ovu u`as i gtotesnu masku ni{tavila kosa lijepa kosa, sadr`av{i svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevaju}i se kao zlato. Venera se raspadala.”

 

Od onako lijepe `ene ostala je samo hrpa smrdljivog gnoja, a re~enicom :” Venera se raspala .”, re~eno je sve. Sva njena ljepota stopila se u tu bolest i Nana je nestala ostaviv{i samo mali trag - kosu.

          Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primjeniti postupke znanstvenika. Stvarala~ki rad odre|en je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primjenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna li~nist koja je ~esto gre{ila, a sredina u kojoj je `ivjela i vrijemo koje je bilo te{ko natjeralo ju je da bude to {to je bila.

         Zolin cilj bio je uzdi}i roman u sfere nauke. On je na `ivim tijelima vr{io analiti~ki rad koji kirurzi vr{e na le{evima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. ristupanje djelu s nau~ne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve dru{tvene slojeve tako da je ~esto bio napadan.

         Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan `ivotni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razo~aranja te podlost jednog dru{tva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi pla{e prikazana je ovdje an najgori mogu}i na~in, {to i jeste osnova naturalizma. Nana ,nekada{nja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravi~no, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.

         Najve}i dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagu{ljivim i prljavim prostorima sa odvratnim  i gadljivim ljudima.

 

DERVIŠ I SMRT

MEŠA SELIMOVIĆ

 

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču.

"Šejh sam tekije mevlevijskog reda..." U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, župnik svog samostana i tu živi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi.

Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje.

Stari Đanić leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu - da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. "Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju... Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom." Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati.

U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom.

"Jesi li zadovoljan?-upitaoje,gledajućimemirno. Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe,htio sam da te ubijem. Ne možeš me ubiti. Nitko ne može.
Precjenjuješ svoje snage.Neprecjenjujem ja, nego ti. Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.
Onda postojim. I utoliko gore po tebe."

Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?!

U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahmed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen.

Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: "Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda."

Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet - to Ahmed lomi u sebi.

Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova "Knjiga priča" u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. "Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene."

Ahmed će balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta.

Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca.

Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? "Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva." Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. "Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje."

Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. "Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži."- bio je kadijin odgovor.

Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.

Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. "Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu."

Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore.

Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao.

Prolazeći kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega.

Drugi dio

Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo.

Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće.

Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio.

Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg.

Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.

No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad

"Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar.

Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.

Ne moraš. Odluči po savjesti.

Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio."

Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje.

Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.

"Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život."

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

 

ZAGREBAČKA PRIČA

Blanka Dovjak–Matković (Zagreb, 7. prosinca 1920. - Zagreb, 6. ožujka 1993.), hrvatska književnica.

Pisala je pjesme za djecu i odrasle (standardnim jezikom i kajkavštinom), kratke priče, tekstove za slikovnice, a najcjenjeniji je njezin posljednji književni uradak, roman “Zagrebačka priča”.

U rodnom Zagrebu je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Još kao gimnazijalka objavljuje pjesme i prozu u podlistku tadašnjeg dnevnika “Jutarnjeg lista”, a sa samo osamnaest godina izdaje zbirku kajkavskih pjesama “Od protuletja do zime” (1938.). Nakon te zbirke pjesama slijedi tridesetogodišnja stvaralačka pauza uzrokovana autoričinom zaokupljenošću obiteljskim životom.

1970. godine izlaze priče za djecu pod naslovom “Neobična ulica”, 1973. g. “Priče iz Dubrave”, 1974. g. zbirka kajkavskih pjesama “Lamentacija na lanci”, 1980. izlaze priče za djecu pod naslovom “Neke male važnosti”, zatim 1986. g. izlazi zbirka pjesama “Striptease”, 1987. g. izlazi njezin najbolje djelo – roman “Zagrebačka priča”.

Osim toga objavila je i dvanaest slikovnica s naslovom Tajana posvećenih njezinoj unuci Tajani preminuloj u petoj godini života u prometnoj nesreći. Slikovnice su prevedene na njemački i ruski jezik, a lik djevojčice Tajane pojavljuje se i u drugim njezinim djelima. U zbirci priča “Neobična ulica” Tajana je glavni lik, a u zbirci “Priče iz Dubrave” povezuje sve priče zbirke.

Iako se afirmirala i svojim pjesmama, posebice onima na kajkavskom dijalektu, još više je stekla književno ime kratkim pričama. Vješta je i duhovita pripovjedačica, koja i o naoko sitnim i beznačajnim stvarima zna saplesti zanimljive i neobične zgode. Polazi uvijek od nečeg zbiljskog, ali ne ostaje na tome nego pušta krila svojoj mašti i plovi u carstvo bajki. No nema onih grubih skokova karakterističnih za narodnu bajku, nego se pričanje gotovo neprimjetno pretapa iz realnog u irealno. Sve su to maštarije koje bi se i djeci, u trenucima maštovite razigranosti, u sličnom obliku mogle javiti.

Djela

  • "Od protuletja do zime" (1938.),
  • "Neobična ulica" (1970.),
  • "Priče iz Dubrave" (1973.),
  • "Lamentacija na lanci" (1974.),
  • "Neke male važnosti" (1980.),
  • "Striptease" (1986.),
  • "Zagrebačka priča" (1987.).

Zagrebačka priča je roman zagrebačke književnice Blanke Dovjak–Matković koji je objavljen 1987. godine u kojem je opisala autentičnu zagrebačku atmosferu.

Roman je zapravo svjedočanstvo o zagrebačkom životu između dva rata. Osim što je prikazala preobražaj gradskog života uzrokovan krizom, autorica je dala i portrete malih ljudi – radnika, služavki, obrtnika, poduzetnika, seljaka, sirotinje predgrađa i malograđana, od kojih neki propadaju, a drugi se uzdižu. Ovo je priča o jednom djetinjstvu punom životne dramatike, ali i tragike. U centru priče, odnosno glavna kazivačica priče je djevojčica Kečkica.

Roman je podijeljen u dva dijela. Prvi dio sadrži poglavlja naslova: Milka, Mamica, Tatek, Pradjed, Kuća iz snova, Učiteljica, Persida i Nikada više; a drugi dio romana nosi naslov Kriza.

Prvi dio romana

Prvi dio romana opisuje sretno razdoblje u Kečkičinu djetinjstvu. Okružena ljubavlju, živi u materijalnom bogatstvu, a vrata njihove kuće svima su otvorena. Majka obilno prikazuje svoju veselost, rasipnost i plemenitost. Pomalo djetinjastim postupcima, prohtjevima i ponašanjem, snažno odskače od svoje izrazito pragmatične obitelji. Ostaje neshvaćena od svih članova obitelji, počevši od vrlo patrijarhalnog i krutog pradjeda do “ljubeće grandme” iz Amerike.

Majčina smrt se poklopila s prekretnicom u društvenom životu. Čini se da se ta nježna žena morala povući iz ovog svijeta, pred nadolazećim grubim vremenom, jer nije bila sklona kompromisima radi golog preživljavanja, bez slatkih dodataka životu, kao što su umjetnost, ljepota, zabava, sjaj i raskoš.

Majčinom smrću sve što je nekad bilo važno postaje beznačajno, suvišno. Otac postaje bespomoćan, bezvoljan. Mučna stvarnost zatrla je njegovu boemsku galantnost iz prve faze i navela ga na put sebičnosti, neuravnoteženosti, pijanstva, ćudljivosti i neobična ponašanja. U dobra je vremena otac, građevinski poduzetnik, sagradio vilu u Šestinskom dolu. Ta građevina je simbol vrhunca obiteljske moći. Izgubivši tu kuću, obitelj potpuno gubi identitet, raspada se.

Stilu pisanja

Autorica se služi tehnikom naivnog pripovijedanja, postavivši dijete kao registrator događaja. Karakteri likova izražavaju se njihovim postupcima i dijalozima, a prisutna je i crno-bijela karakterizacija likova : Vesela, Fijačko i Dudić, te njihov nehuman, sebičan svijet, suprotstavljeni su beskrajnoj nesebičnosti i požrtvovnosti Kečkičine majke i priproste Zagorke Milke. Usprkos nizanju tragičnih događaja, djelo nije potpuno pesimistično, dapače, roman završava nadom i željom Kečkice da što prije ponovno počne živjeti s bratom. U ovom romanu nema uljepšavanja, idealiziranja i pedagogiziranja, karakterističnog za našu dječju stariju književnost, pa ni one nategnute vedrine obvezatne za dječji roman. Upravo obrnuto. Po Blanki Dovjak–Matković, život nije samo hod po zamišljenoj cvjetnoj livadi, nego nosi i svoje tamne mrlje, ima naličje, koje ne treba od djece skrivati.

U romanu nema dugačkih opisa pejzaža (u stilu starije književne škole), ali autorica vrlo subjektivno, u svega nekoliko rečenica, ocrtava Sveti Duh, Kuniščak, Šestinski Dol i druge zagrebačke gradske i prigradske ambijente. Stvaranju izrazito zagrebačke atmosfere pridonose i dijalozi na zagorskoj, ali i specifično zagrebačkoj kajkavštini, koji ukazuju na autoričin istančan osjećaj za kajkavsku riječ.

Autoričin komentar

Sama je autorica o ovom romanu rekla :

- “Pišući ‘Zagrebačku priču’ oživjela sam vrijeme u kojem su se mogli dogoditi takvi događaji. Izgradila sam osebujne likove i pojedinosti koji s istinom moje obitelji imaju ponešto zajedničkoga. Nije mi bilo stalo do fotografiranja istine, već do zanimljive knjige koja će zaokupiti pažnju čitatelja. Osobama i događajima dodana je aroma moga djetinjstva, pa čitatelji doživljavaju glavne i sporedne likove kao stvarne. U ‘Zagrebačkoj priči’ ispreplela sam priče pojedinačnih sudbina. Pokušala sam uvjeriti čitatelje da se upravo tako zbilo kako je napisano. Gradeći, uživala sam u svojoj radnoj slobodi, dajući osobama životnost. Netko će tražiti u toj priči sličnost s mojom sudbinom, zato što je roman pisan u prvom licu. U stvaralačkom činu dozvolila sam si slobodu izmišljanja detalja.” BLANKA DOVJAK MATKOVIĆ:

ZAGREBAČKA PRIČA

 

 

 

Bilješke o piscu:

Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu.

Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti,

Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

 

Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica

 

Vrijeme radnje: Ljeto, zima

 

Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica

 

Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.

 

Kratki sadržaj:

-         Dolazak Milke

-         Rađenje prvoga sina Boreka

-         Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku

-       Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom

-       Milka se vratila

-       Svi žive sretno

-       Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu

-         Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula

-       To je jako pogodilo njezinu obitelj

-       Tetek je počeo piti

-         Kačkica i Milka bile su jako tužne

-       Pali su u krizu i nisu imali što jesti

-       Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac

-       Tako su živjeli neko vrijeme

-       Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje

-       U Zagorju su bili dva mjeseca

-         Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je

        Persida kupila njihovu kuću na dražbi

-       Oni su se vratili u Zagreb

-       Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste

-       Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu

-       Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće

-       Tatek je preminuo

 

HADŽI MURAT

U pukušaju iole ozbiljnijeg recipiranja
misaonih i idejnih premisa proklamovanih
U romanu HADŽI MURAT, romanu koji
stoji kao posljednji u nizu impresivnog
Tolstojevog književnog opusa. Nemoguće
je ignorirati njegovu historijsko-političku
pozadinu; onu na kojoj je, u idejno
estetskom smislu. Veliki pisac izgradio
cjelokupnu literarnu arhitektoniku ovog
čudesno lijepog književnog djela.
Višedecenijski, a danas već i višestoljetni
otpor Čečenskog naroda ruskoj
ekspanzionističkoj politici.
Pobudio je u Tolstoju veliko zanimanje, a
samu je temu pisac obradio snažno,
nadahnuto. Stilski besprijekorno i,
sukladno tadašnjim prilikama u carskoj
Rusiji, mora se priznati, veoma smjelo. ....!

 

Lav Tolstoj je rođen 1828.godine.Potiče iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.

Rođen je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveći dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom čoveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobađao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljačku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,ličnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojađe nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zločinci koji su opljačkali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljačkano uzme nazad".

On pise članke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :Pa sta da radimo,O gladi,U čemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da ćutim.Roman vaskrsenje je konačan obračun sa vlašću,plemstvom i crkvom.Crkva ga je isključila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomačama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas isključuju iz čega hoće i kako hoće fariseji-vladike.Ruski ljudi će se uvek ponositi vama,smatrajući vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u običnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.

Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Počeo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Dečaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske priče(1855), Smrt Ivana Iljiča(1886); romani: Porodična sreća(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904)

 

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodjelio je u 18. stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života.

Polazeći u prikaz njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje, plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje mnogo patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i zbunjen.

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Ali aristokratsko porijeklo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim u jednu udanu ženu, pa nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnatestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.

Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na Kavakazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavakasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...

Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaće njegova supruga. U Moskvi je imao jedan drugi susret. Flertovao je sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom.

Tolstojeva soba

Tolstojeva soba

Bila je udana i postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz-James, čije su ga noge obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima.

U Ženevi upoznaje kćerke svog rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas, prefinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju.

Ah kad bi Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio. - zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostati će prijatelji i četo će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj, sada već ozbiljan grof u srednjim godinama, s ugledom već poznatog pisca očarava njene već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija, pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje.

Kasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sonji. Tako će doći i do prosidbe. Saznavši da grof traži Sonjinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga odbije. Ne slušajući je Sonja, sve sretna, ipak je pristala. Na Sonjinim zarukama Liza je teška srca zagrlila svog, budućeg šogora. Pred vjenčanje, na Sonjino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna, ne poznavajući život, pod perom tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen suprug otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije braka doživljavao s nekom seljankom vražje seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sonja je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio ili poznavao prije nje.

Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, tu prostu i debelu seljanku, tri godine ljubavnicu njenog muža. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrela i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati vremenom Tolstojeva stvaralaštva,Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sonjino inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je kulminaciju, ljubomora se graničila sa sujetom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što prebaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge. Sonja sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. studenog 1910. godine zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom Savezu objavljena zbirka njegovih djela sadrži 90 svezaka.

 

  • Djetinjstvo (1852
  • Dječaštvo (1854)
  • Mladost (1856)
  • Sevastopoljske pripovijetke (1855-1856)
  • Obiteljska sreća (1859)
  • Kozaci (1863)
  • Polikuška (1863)
  • Rat i mir (1864-1869)
  • Otac Sergije (1890-1898)
  • Ana Karenjina (1873-1877)
  • Smrt Ivana Iljiča (1884-1886)
  • Vlast tame (1886)
  • Plodovi prosvjete (1886-1889)
  • Kreutzerova sonata (1888)
  • Gospodar i sluga (1895)
  • Uskrsnuće (1889-1899)
  • Živi leš (1900)
  • Hadži Murat 1896-1904)

 

Čečenija je ruski naziv pa stoga i međunarodni za domovinu naroda Čečena čiji autoetnonim glasi Nohči.

Godine 1783. Rusija pod Katarinom Velikom pripaja Gruziju stječući tako formalno i vlast nad Čečenijom. Prvi sukob Rusa i Čečena zbiva se 1830. kada ruski car Nikola I. pokušava osvojiti Kavkaz. Slijede Kavkaski ratovi okončani 1864. Pod vodstvom Imama Šamila, kojemu je bio cilj osnovati islamsku državu, Čečeni se uspješno odupiru ruskoj invaziji sve do 1859. kada je njihov vođa Šamil uhvaćen. O njemu piše Lav Tolstoj u romanu Hadži Murat. Manji sukobi traju tijekom 1860-ih, uglavnom oko rijeke Terek. Od 1859. Čečeni su deportirani ili sami bježe u Osmansko Carstvo.

Tijekom ruske revolucije 1917. šeik Uzun Hadži osnovao je 1919. Sjevernokavkaski emirat. Čečenija proglašava neovisnost, ali je boljševička vojska okupira i 1920. osniva Čečensku autonomnu oblast. U siječnju 1921. u Vladikavkazu zasjedao kongres te je ustanovljena SS autonomna planinska republika iz koje se Čečenija izdvojila u studenom 1922. Čečenija se 1934. spaja sa Inguškom autonomnom oblašću u Čečensko-ingušku autonomnu oblast koja pak 1936. postaje Čečensko-inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. U studenom 1940. njemačke su trupe bile nadomak Čečenije, ali su se povukle. Staljin je deportirao oko 400.000 Čečena i Inguša. Dana 23. i 24. veljače 1944. ruske trupe su ih sustavno trpale u kamione i prebacivale na istok. Čečeni i Inguši su 1957. vraćeni iz Kazahstana i Kirgistana u svoju domovinu na inicijativu Hruščova.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Džohar Dudajev, čečenski političar i bivši sovjetski general izabran je za predsjednika Čečenije te u studenom 1991. proglašava neovisnost. Dana 11.12.1994. predsjednik Jeljcin šalje trupe u Grozni. Poginulo je 70-80.000 ljudi, uglavnom čečenskih civila. Uz velike gubitke Rusi okupiraju Grozni i dvije trećine Čečenije. U lipnju 1995. Čečeni zarobljavaju stotine talaca u bolnici u Budenovsku, u južnoj Rusiji. Ruski komandosi rješavaju krizu u akciji u kojoj je poginulo više od stotinu talaca. U travnju 1996. Dudajev je ubijen projektilom dok je telefonirao satelitskim telefonom. Jeljcin je nakon neuspjelih pokušaja potpisivanja primirja poslao generala Aleksandra Ljebeda da s Mashadovim dogovori povlačenje ruskih postrojbi te se Rusija 1996. povlači poražena. U prvoj vojnoj kampanji poginulo je 3826 ruskih vojnika i između 60.000 i 100.000 civila. Čečeni 1996. uspijevaju ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu politički dogovor o konačnom statusu Čečenije.

Tako 1997. Čečenija stječe de facto neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom 1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak Rusija prekida pregovore s Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava s čečenskim vođama, ne štedeći pritom ni civile. Dana 13.2.2004. u Dohi u Kataru ubijen je tada bivši čečenski predsjednik Zelimhan Jandarbijev, a na drugom frontu ubijen je Ahmad Kadirov u ekspoziji na stadionu 9.5.2004. Putin organzira Mashadovljevo ubojstvo. Ubijen je 8.3.2005. Njegovo tijelo nije predano obitelji, nego je pokopan na tajnom mjestu. Šamilu Basajevu ne uspijeva, međutim nitko doskočiti sve dok 10.7.2006. nije poginuo u eksploziji vagona ispunjenog eksplozivom. Nedugo zatim čečenski su pobunjenici obznanili da odustaju od daljnje borbe.


 


 

OVO JE SVE STO SAM IMALA....NADAM SE DA CE TI MAKAR MALO POMOCI.....SORRY.....AKO TO NIJE TO....