+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

Prokleta avlija

IVO ANDRIĆ:
PROKLETA AVLIJA



Bilješke o piscu:
Ivo Andric, istaknuti romanopisac, pripovjedac, pjesnik i esejist.
Roden je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtnickoj porodici u Travniku.
Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu gdje je
završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohadao u Sarajevu gdje je i
maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora i uz
dosta teškoca i prepreka Andric je stekao sveucilišno obrazovanje.
Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu,
Becu, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom
„O duhovnom životu Bosne pod turcima“. Kao srednjoškolac i student
Andric sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine – Mlada
Bosna - koja se bori za nacionalno oslobodenje. Za vrijeme drugog
svjetskog rata živi povuceno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajuci
nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne
radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u casopisu
Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župancica,
M. Aleksandra, V. Levstika… Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze
Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedacku knjigu
Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri.
Izmedu dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje
romane Na Drini cuprija, Travnicka kronika, Gospodica, Prokleta avlija,
a od pripovijedaka Nove pripovijetke, Prica o vezirovom slonu, Lica…
Od rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom.
Medu njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se: esej o Goji,
Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kocicu…
Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu
u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za
književnost.

Vrsta djela:
Roman

Mjesto radnje:
Carigradski zatvor Prokleta avlija

Likovi:
fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karadoz, zatvorenik Haim,
zatvorenik Ćamil-efendija




Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo
jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra.
U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josic, mladi fra Rastislav…
Popisuje se imovina fra Petra. To je vecinom raznovrstan alat. Još prije tri
dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje
mladom fra Rastislavu kojemu je cesto pricao dogadaje iz svog života.
Najviše je pricao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni
dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojica i fra Petra poslala u
Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i
svecenika iz Albanije koje je bilo upuceno austrijskom internunciju u
Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih
svecenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod
istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.

Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako ga zove
narod. Ta avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo
sitnih i krupnih prijestupnika. Od djecaka koji su sa “štanda” ukrali
smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upuceni
po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz avlije odlaze kuci ili u
zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje
povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište bez trave i s
dva tri kržljava stabla. Po danu se zatvorenici šetaju po dvorištu, a po noci
odlaze u celije – petnaest do trideset u jednu. Ali ni po noci nije mirno.
Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svadaju se te cesto dolaze i novi.
Po danu svi izlaze iz celija i stvaraju male skupove gdje pricaju o raznim
stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog covjeculjka Zaima koji je
uvijek pricao o ženama i svojim mnogobrojnim vjencanjima. Neki su ga
slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili cim bi on poceo pricati.

Sam položaj Proklete avlije bio je cudan jer se moglo vidjeti samo nebo,
a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obicno je bilo lijepo vrijeme.
Ali kad bi se nekad nebo naoblacilo, poceo bi puhati južni vjetar donoseci
zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi,
pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Cuvari su pokušavali
izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguce
uspostaviti red. Upravitelj zatvora bio je Latifaga zvan Karadoz
(groteskna licnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u
vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se
promijenio, cak i fizicki. Napustio je školu i poceo se družiti sa raznim
varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je
izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da
Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga
postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konacno i
upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je
poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kucu iznad avlije i mnogim
je putovima mogao doci od kuce do avlije i obrnuto, tako da nitko nije
znao gdje ce se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako ce se ponašati i uvijek
je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Ceste su bile i pritužbe na
Karadoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.

Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tucnjava
fra Petar je izabrao jedan zabacen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva
gradanina iz Bugarske koji su ga primili bez rijeci. Fra Petar je zakljucio da
su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji.
Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeci dan probudio prvo
što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog
mladica bilo je bijelo, blijedo. Oko ociju je imao tamne kolute.
Razgovor je poceo sam od sebe. Mladic se zvao Ćamil.
Cesto su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez rijeci su
se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav,
tanak covjek. Bio je židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim
zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je poceo
pricati. Ćalim je bio covjek miješane krvi. Otac mu je bio turcin a majka
grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog grka.
Imali su jedno dijete, djevojcicu. Kada je djevojcica imala osam godina,
grk je umro. Njegovi su rodaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti,
ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijede.
Kada se vracala nazad, umrla joj je kcerka. Mornari su lijes htjeli baciti u
more jer donosi nesrecu, ali majka to nije dala. Tada je prvi oficir dao
napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojcicom
bacen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala.
Svakog je dana žena odlazila na grob, a bol se postepeno smanjivala i tad
se dogodilo nešto neocekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o
djevojcici i ispricala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvadale i da
bi se osvetila prijateljica je tajnu ispricala drugima. Tako je prica došla i
do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko
godina da preboli i ovo. Mnogi grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na
opce iznenadenje udala za nekog turcina, Tahir-pašu, i sa njim imala sina i
kcerku. Sin je bio snažan, a kcerka je umrla u petoj godini od neke
nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedece godine. Sin koji se zvao Ćamil
sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao.
Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladic je ostao sam s velikim imetkom
i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu grkinju i odmah se
zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda
za turcina pa su je odveli i udali za nekog grka. Poslije toga Ćamil je dvije
godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i citao knjige.
Tada su pocele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se
poistovjetio s nekim mladim princom. To se proculo i Ćamila je uhitio
valija izmirskog vilajeta, zato jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da
paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se
pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor.
Karadoz nije volio politicke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti.
Vec drugi dan covjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se
Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i ucinjeno. Iducih je dana
fra Petar hodao dvorištem ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana
kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo
povecalo. Odjednom Ćamil pocne pricati povijest Džem sultana (onaj s
kojim se poistovjetio).

To je bila pricao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jaci, a drugi covjek zle
srece i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je
1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine)
koji je bio guverner Amasije i mladi Džem koji je bio guverner Karamanije
polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug
pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivac i lovac.
Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo
na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili.
Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad,
ali ponovno je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište
nekog katolickog reda i gdje je zatražio utocište. Primio ga je Pierre
d’Aubusson i docekao s carskim pocastima, te predložio da ode u
Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na
slobodu nego je držan zatocen u tvrdim gradovima. Oko Džema su se
stvorile razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane
u zatoceništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala.
Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal.
Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima
Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to ucinio, ali Džem se brzo
razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s
kraljevskim pocastima. Dok je Ćamil to pricao fra Petar ga cesto nije
mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjecivao. Jednog se dana
Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki
cinovnici, da je došlo do svade i obracuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav
ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar cesto razmišljao o
Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku
da ce za dva dana biti osloboden. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru
gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.

I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob.

»Ako hoceš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je
buducnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima cestitih i nevinih
ljudi po zatvorima, a koliko je zlikovaca i prestupnika na slobodi.
To ce ti najbolje kazati.«









Analiza likova:
Ćamil
Mladic koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povucen u sebe.
Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra Petar. Ćamil je dospio u
tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade,
no nisu shvatili da je sve to želja za ucenjem, želja za znanošcu, želja za
knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to.

Možemo reci da se Ćamil zatvorio u cetiri zida svoje duše kojoj se nitko
nije smio približiti. U tom je liku Andric želio prikazati apsurdnost života
gdje uceni i bogati mogu takoder brzo postati bespomocni i krivi za zlocine
koje jesu i nisu ucinili.

Karadoz
Možemo reci da je glavni glumac ovog djela. Vezan je uz carsku tamnicu
citav život. Kao upravnik on postaje “povijesna licnost” te tamnice.
Karadoz je duša avlije, ali on je demonska sotonska duša.
To potvrduje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak,
nasilnik i prijestupnik. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeci u
avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.

Analiza djela:
Djelo Ive Andrica Prokleta avlija jedno je od njegovih najvecih djela.
Djelo nema ni pocetka ni kraja, to je prica koja se vrti u krug,
ostvaruju se krugovi u krugovima, price se ispreplicu, u njima Ćamil
govori o Džem sultanu i o sebi, Haim prica o Ćamilu i ostalim
zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim nacinom pisanja
pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama vec i u
drugima. Andric sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu.

1954. objavljuje “Prokletu avliju”, ovecu pripovijest. Za razliku od
njegovih romana, radnja se ne zbiva u Bosni, nego se tek spominje u
sjecanjima fra Petra, zatvorenika carigradskog zatvora. Prokleta avlija je
zapravo sinegdoha sveukupnog življenja, iskazana putem raznorodnih
likova: tu je židov Haim iz Smirne kojeg je “njegova gordljivost i
dovela ovamo”, zatim krivotvoritelj Zaim koji u biti “mašta o mirnom
životu sa savršenom ženom”, pa Kirkor, poglavar velike armenske obitelji
koja je pronevjerila dragocjenosti iz državne kovnice novca, tu su bugarski
trgovci koji su po prilici isto tako nevini kao fra Petar. A tu je i otmjeni
turcin Ćamil-efendija iz Smirne, koji je središnji lik pripovijetke.
Nad svima njima lebdi lik upravitelja, Latifage, pa cak i onda kada nije
nazocan. Zovu ga još i Karadoz, vjerojatno po osobi iz turskog kazališta
lutaka, iako ta rijec prema Klaicevu rjecniku stranih rijeci znaci i ciganina i
crnookog covjeka pa i lakrdijaša. Radnja “Proklete avlije” zbiva se u
19.stoljecu, ali nas upravo prica o Džemu koju kazuje Ćamil odvodi u
daleku prošlost. Likom Ćamil-efendije i njegovom sudbinom “Prokleta
avlija” postaje politicka pripovijest. Ivo Andric je u avliji o karakterima
njezinih zatocenika i o njihovu ponašanju nedvojbeno pisao iz svog
vlastitog iskustva. Živio je u razdoblju u kojem se uvijek pitalo ”sa kojim
ciljem i za ciji racun” tko što radi, kao što su okrutni Ćamilovi istražitelji
pitali tog tankocutnog mladica. Oslikavajuci usud Ćamil-efendije Andric
je zapravo dao portret svoga vremena. Što se stila tice, njegova metafora,
slika, rima, njegove recenice i svaka rijec, uvijek je ugradena na pravom
mjestu. Jezik mu se odlikuje ekonomicnošcu, cistocom i jednostavnošcu.

Tematika u Andricevim djelima:
Andric se u vecini svojih djela vraca daleko u prošlost. Njegove su teme
iz povijesti Bosne pod okupacijom turaka, a kasnije Austro-Ugarske.
Sve su njegove price vezane uz dogadaje na bosanskoj zemlji,
ali Andric ne prikazuje obicne povijesne price vec što tajnovitije i cudnije
price. No glavni zadatak odnosno njegova želja je u tome da prikaže bit
covjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život,
njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje covjekovu sudbinu koja je
pod vladavinom turaka i Austro-Ugarske crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima
Andric opisuje opceljudske i opceživotne slike.

Stil pisca:
Ivo Andric jedan je od najvecih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove
nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to
najveca privlacnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epicnost postigla
nezaobilazan je Andricev klasican i star izraz, možda cak i “zastario” u
najplemenitijem znacenju rijeci.

Pocetkom 20-ih godina opredijelio se za srpsku literaturu tj. ekavicu,
što je cinio velik broj hrvatkih pisaca kako bi naglasili jugoslavensko
jedinstvo. No nakon atentata na Radica 1928. godine vecina se pisaca u
znak protesta vraca materinjem jeziku i svoja djela ijekavizira.
Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andric,
no to nije razlog da se odreknemo Andriceva doprinosa hrvatskoj
književnosti. S jezicne strane Andric je izrazito ijekavac,
a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
5 Lektire za školu: Prokleta avlija IVO ANDRIĆ: PROKLETA AVLIJA Bilješke o piscu: Ivo Andric, istaknuti romanopisac, pripovjedac, pjesnik i esejist. Roden je 9. 10. 1892. godin...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi