+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

Poštarska bajka

KAREL CAPEK

Karel Capek roden je 1890. u Malim Svatonjovicama u sjevernoj Ceškoj, a umro 25. prosinca 1938. u Pragu. Školovao se u Brnu, Pragu, Berlinu i Parizu. Bio je doktor filo-zofije, novinar i pisac. Najznacajniji je prozaik izmedu dva svjetska rata i najpoznatiji ceški pisac izvan granica Ceške. Prve književne radove pisao je i objavljivao zajedno s bratom Josefom. Samostalno je pisao price, romane, drame, putopise, eseje, kozerije i feljtone. Svjetsku slavu postigao je dramom R. U. R. (Rossums Universal Robots, 1920) kojom je uveo rijec robot i zapoceo niz utopistickih djela posvecenih problemu opasnosti od naglog razvitka tehnicke civilizacije: Tvornica Apsolutnoga, Krakatit i Rat daždevnjaka. Tim djelima nametnuo se kao tvorac moderne znanstveno-fantasticne književnosti. Uoci hitlerovske invazije upozoravao je na opasnost koja svijetu prijeti od fašizma, opravdavajuci obrambeni rat.

Bajke je poceo pisati za vrijeme Prvoga svjetskog rata, crpeci gradu za njih iz narodnih predaja svoga rodnog kraja. Napisao je jedanaest prica kojima se svrstao u osnivace moderne bajke. Za djecu je još napisao i knjigu Dašenjka ili Život šteneta, a s bratom Josefom dvije knjige: Pripovijetke o psicu i mackici i Dobro se svršilo ili debeli djedica, razbojnici i detektiv.

POŠTARSKA BAJKA

Poštar Kolbaba naišao je na neadresirano pismo u kojem vozac Francek prosi ruku gospodice Marice. Kolbaba je odlucio pod svaku cijenu pronaci gospodicu Maricu. Njegovo traganje trajalo je godinu i jedan dan.

I tako je gospodin Kolbaba vec hodao godinu i jedan dan ali nije mogao uruciti pismo onoj pravoj gospodici Marici. Upoznao je mnogo toga: vidio je sela i gradove, polja i šume, izlazak i zalazak sunca, povratak ševa i dolazak proljeca, sjetvu i žetvu, vrganje u šumi i šljive koje dozrijevaju, u Žatecu je vidio hmelj, a u Melniku vinograde, u Trebonju šarane, a u Pardubicama medenjake. Buduci da je traženje potrajalo vec godinu i jedan dan, sjeo je sav potišten kraj ceste i pomislio: »Sve je uzalud, vjerojatno nikada necu pronaci gospodicu Maricu”.

Zamalo se rasplakao od tuge. Žalio je gospodicu Maricu jer nije dobila pismo od momka koji ju je volio više nego sama sebe; žalio je i sebe sama zato što se toliko namucio i nahodao po kiši i vrucini i pasjem vremenu i nevremenu, a sve je bilo uzalud.

I dok je tako sjedio i tugovao sam nad sobom, cestom je nadolazio neki automobil. Vozio je polako, oko šest kilometara na sat, pa je gospodin Kolbaba pomislio: »E, to mora da je neka krntija kada se tako vuce.« Ali kad se auto približio, vidio je da je to, kakvog li cuda, lijepi osmocilindarski bugatti; za njegovim upravljacem tužan, u crno odjeven vozac, a otraga tužan, u crno odjeven gospodin.

Kad je taj tužni gospodin ugledao kraj ceste turobnoga gospodina Kolbabu, naredio je vozacu da se zaustavi i rekao: - Dodite, poštaru, povest cu vas djelic puta.
Gospodin Kolbaba bio je sretan jer su ga boljele noge od dugog hodanja; sjeo je do tužnoga crnog gospodina, i automobil je polako i tužno krenuo.

Kada su prevalili otprilike tri kilometra, prozborio je gospodin Kolbaba:
- Nemojte mi zamjeriti, gospodine, vi valjda idete na pogreb, zar ne?
- Ne idemo - rekao je tužni gospodin šupljim glasom. - Zašto mislite da idemo na pogreb?
- Pa - rekao je gospodin Kolbaba - gospodine, jer ste vi tako tužni.
- Ja sam tužan - rekao je gospodin mrtvackim glasom - zato što moj auto tako polako i tužno vozi.
- Pa, da, rekao je gospodin Kolbaba. - Zašto ovaj lijepi bugatti tako polako i tužno vozi?
- Zato što ga vozi tužan vozac, rekao je crni gospodin turobno.
- Aha - uzdahnuo je gospodin Kolbaba. - Oprostite, gospodine, a zašto je zapravo taj gospodin vozac tužan?
- Zato što nije dobio odgovor na pismo koje je poslao prije godinu i jedan dan - odgovorio je crni gospodin. - Znate, on je pisao svojoj najdražoj, ona mu nije odgovorila, pa sad misli da ga više ne voli.

Kad je to gospodin Kolbaba cuo, upitao je: - Nemojte mi zamjeriti, ne zove li se vaš vozac Francek?
- Zove se gospodin Franjo Svoboda - odgovorio je tužni gospodin.
- A ona gospodica ne zove li se Marica? - pitao je dalje gospodin Kolbaba.
Tada se oglasio tužni vozac i žalosno uzdahnuo: - Gospodica Marija Novakova zove se nevjernica koja je zaboravila moju ljubav.

- Oho! - uzviknuo je gospodin Kolbaba veselo - Stari moj, znaci vi ste onaj smušenko, onaj glupko, ona budala, onaj zbunjola, onaj ridikul, onaj caknuti, onaj udareni, ona truba, onaj nespretnjakovic, onaj magarac, onaj tupko, onaj šašavac, onaj zvekan, onaj Bubimir, onaj lupljeni, onaj blesko, onaj osel, onaj bedak, onaj majmun, ona bundeva, ona naivcina, onaj mulac, onaj bivol, onaj munjeni, onaj klipan, onaj telac, onaj tikvan, onaj Toro, onaj
Gauco, ona tuka, onaj zafrkant koji nam je u poštanski sanducic ubacio pismo bez adrese i poštanske marke? A joj, baš mi je drago da imam cast upoznati vas! Kako vam je gospodica Marica mogla odgovoriti kad uopce nije dobila vaše pismo?
- Gdje je, gdje je moje pismo?! - viknuo je vozac Francek. - Pa - rekao je gospodin Kolbaba, - kad mi kažete gdje gospodica Marica stanuje, pismo ce, da znate, naci put do nje. Stari moj, vec godinu i jedan dan nosim ga u torbi i tražim po cijelom svijetu pravu gospodicu Maricu! Dragi momce, sada odmah i smjesta, brzo i bez odgadanja, dajte mi adresu gospodice Marice, a ja cu otici i uruciti joj pismo.
- Necete vi sami nikamo, gospodine poštaru - rekao je onaj gospodin - ja cu vas odvesti. Hajde, Francek, nagazi na papucicu, idemo gospodici Marici.

Cim je to rekao, vozac Francek je nagazio na papucicu, vozilo se trgnulo i jurnulo šezdeset, sedamdeset, sto, sto i deset, sto i dvadeset, sto i pedeset na sat, sve brže i brže, dok je motor zavijao, tutnjao, pjevao i klicao od srece. Crni je gospodin morao držati šešir objema rukama da mu ne odleti, a gospodin Kolbaba se objema rukama držao za sjedalo dok je gospodin Francek vikao: - Gospodine šefe, vidite li kako vozi, ha? Sto i osamdeset
kilometara na sat! A joj, pa mi više ne vozimo, mi lebdimo i kormilarimo u zraku, pogledajte, gospodine šefe, dobili smo krila!
5 Lektire za školu: Poštarska bajka KAREL CAPEK Karel Capek roden je 1890. u Malim Svatonjovicama u sjevernoj Ceškoj, a umro 25. prosinca 1938. u Pragu. Školovao se u Brnu, Pra...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi