Lyrics has been copied to clipboard!
ANTUN GUSTAV MATOŠ:
PJESME
Bilješke o piscu:
Antun Gustav MAtoš roden je 13. 6. 1873. godine u Tovarniku, a umro je
17. 3. 1914. u Zagrebu. Uciteljsko dijete, odgojen u Zagrebu,
Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Bec na vojnu
veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu,
1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd,
gdje živi kao celist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu,
u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraca se u
Beograd, gdje boravi do 1908., kad je, amnestiran, preselio u Zagreb,
gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar,
Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika
njemackog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavnicku
službu. Živeci teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom
pogledu u proturjecjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio
masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika
saspe slapove rijeci, koje su i onda kad su bile obojene gorcinom,
iskricavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske
rijeci. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice,
feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike,
pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene,
njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od
nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjecajem za muzikalnost
rijeci, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od rijeci i recenica slike
i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene
poantama koje su same za se malo umjetnicko djelo. Nov u pjesnickoj
frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma
s kraja 19. stoljeca. Punu mjeru svog talent Matoš je dao u književnoj
kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom,
pišuci redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujuci pojedino djelo ili
cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uocio bitne znacajke
umjetnicke pojave. Cesto cudljiv, cijeneci katkada dosjetku više od
misaono staložene ocjene, on je ipak u vecini svojih sudova tocan i
njegova se mišljenja cesto javljaju u književnim historijama i udžbenicima
kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb,
Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, cesto težak sebi i drugima.
U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca.
Gotovo cijelo književno stvaranje 1908. – 1914. u Hrvatskoj stoji na
znaku Matoša. Matoš je ucitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao
novi polet i snagu hrvatskoj književnoj rijeci. Matoš stvara pokretan, živ,
prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna
stanja suvremenog covjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom
znacenju rijeci.
Njegova djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne price;
Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pecalba; Feljtoni i eseji (1917).
Cjelokupna Matoševa djela bez politickih clanaka objavljena su u
sedamnaest svezaka 1935. – 1940., a cjelokupna, kriticki odabrana djela
u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.
SRODNOST
Đurdic, sitan cvjetic, skroman, tih i fin,
Dršce, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvoncicima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeca blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama medu cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i cist ko cedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeca?
Gdje je tajna duše koju durdic zna?
Iz durdica diše naša tiha sreca:
Miris tvoga bica, moja ljubavi,
Slavi drobni durdic, cvjetic ubavi.
U pjesmi “Sodnost” durdic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je
predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv durdica je u pjesniku
prvenstveno pobudio osjecaj ljubavi.
U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
- Izgled (ljepota) durdica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav
Izgled odnosno ljepotu durdica potkrepljuju sljedeci stihovi:
“Đurdic, sitan cvjetic, skroman, tih i fin...”
i
“Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, Bijel i cist ko cedo, suza i krin.”
Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeci stihovi:
“Iz durdica diše naša tiha sreca:
Miris tvoga bica, moja ljubavi...”
Svoj doživljaj durdica A.G. Matoš izražava pjesnickim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustickima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)
Primjer vizualne pjesnicke slike prikazuje sljedeci stih:
“Nevin, bijel i cist ko cedo, suza i krin.”
Primjer akusticke pjesnicke slike prikazuje sljedeci stih:
“Zvoni bijele psalme snježnim zvoncicima...”
Primjer olfaktivne pjesnicke slike prikazuje sljedeci stih:
“Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima...”
Ako glasno interpretativno procitamo prva dva stiha, osjetit cemo
muzikalnost odnosno akusticnost i zvucnost Matoševa stiha.
Akusticnost odnosno zvucnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno
interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.
Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvoncicima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima
Osim slikovitosti i ritmicnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost.
Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetic; snježni zvoncici; rosni sin;
nevin, bijeli cist ko cedo, suza i krin; drobni durdic: cvjetic ubavi.
U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima.
Matoš u pjesmi ljepotu durdica (njegov opci izgled, boju, miris)
usporeduje s duhovnom ljepotom, s najdubljim covjekovim
osjecajem - ljubavlju.
Pjesma “Srodnost” sastoji se od cetiri strofe. Od toga se prve dvije strofe
sastoje svaka od po cetiri stiha. Iz ovoga zakljucujemo da je ova pjesma
sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po cetiri stiha i dvije strofe sa
od po tri stiha naziva sonet.
GRICKI DIJALOG
Cuju, gospon, zakaj neceju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom teceju?
- Ckomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi receju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vleceju?
- Ckomi, Bara, ckomi, mi smo frigani!
A po nebu cudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Tece vece tihim snovima.
Prestaše vec stari dobri govori
Gdje vec spava Barica i japica.
U susjednoj kuci, samo viri kapica.
U ovim Matoševom sonetu “Gricki dijalog”, cije su dvije katrene pisane
kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao
sredstvo dijaloškog portretiranja, ali vec i površna analiza pjesme
pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao
pjesnicki jezik svojom se živošcu suprostavlja štokavskom dijelu.
Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetnicku snagu i jezik
njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo
stvaralacko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine cemu je
dokaz i cinjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugradeni u jedan
štokavski tekst.
Sonet “Gricki dijalog” objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona
“Jesenje šetnje” u casopisu “Hrvatska sloboda” 1909. godine.
Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narjecjem ovaj
sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je
napisan. Ritmicnost i aklusticnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.
Primjeri rime:
neceju – teceju
prefrigani – cigani
receju – vleceju (unakrsna rima)
slovima – snovima
japica – kapica
1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uznickome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zlocinacka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slicne oci neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skocih,
I krvavim si njenim znojem smocih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!
Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mracni pejzažni okvir koji mu služi
da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi.
Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mracni pejzaž.
Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trecoj strofi pjesme pjesnik
opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama,
a u cetvrtoj strofi pjesnik izražava svoj ocaj shvacajuci da mu je oduzeta
njegova domovina. Ritmicnost u pjesmi ostvarena je rimom.
Primjeri rime:
srama – jama
skut – put (obgrljena rima)
mama – dama
Pjesma “1909.” nastala je povodom stote godišnjice rodenja Ljudevita
Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu.
Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošcu,
što ce i modificirati njegove patriotske teme: one više nece, uglavnom, biti
panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života,
nego ce se usmjeriti više na trenutacne i konkretne pjesnikove reakcije na
stvarne dogadaju unutar naših hrvatskih relacija. Slikovitost u pjesmi
ostvarena je poredbama.
Primjeri poredba:
“...suha kao prut...”
“...ubistva mjesto, tamno kao blud...”
“...moj drski obraz kao suzama...”
“...ko lopova, dok njeno ime briše...”
PJESME
Bilješke o piscu:
Antun Gustav MAtoš roden je 13. 6. 1873. godine u Tovarniku, a umro je
17. 3. 1914. u Zagrebu. Uciteljsko dijete, odgojen u Zagrebu,
Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Bec na vojnu
veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu,
1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd,
gdje živi kao celist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu,
u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraca se u
Beograd, gdje boravi do 1908., kad je, amnestiran, preselio u Zagreb,
gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar,
Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika
njemackog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavnicku
službu. Živeci teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom
pogledu u proturjecjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio
masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika
saspe slapove rijeci, koje su i onda kad su bile obojene gorcinom,
iskricavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske
rijeci. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice,
feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike,
pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene,
njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od
nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjecajem za muzikalnost
rijeci, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od rijeci i recenica slike
i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene
poantama koje su same za se malo umjetnicko djelo. Nov u pjesnickoj
frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma
s kraja 19. stoljeca. Punu mjeru svog talent Matoš je dao u književnoj
kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom,
pišuci redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujuci pojedino djelo ili
cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uocio bitne znacajke
umjetnicke pojave. Cesto cudljiv, cijeneci katkada dosjetku više od
misaono staložene ocjene, on je ipak u vecini svojih sudova tocan i
njegova se mišljenja cesto javljaju u književnim historijama i udžbenicima
kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb,
Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, cesto težak sebi i drugima.
U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca.
Gotovo cijelo književno stvaranje 1908. – 1914. u Hrvatskoj stoji na
znaku Matoša. Matoš je ucitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao
novi polet i snagu hrvatskoj književnoj rijeci. Matoš stvara pokretan, živ,
prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna
stanja suvremenog covjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom
znacenju rijeci.
Njegova djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne price;
Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pecalba; Feljtoni i eseji (1917).
Cjelokupna Matoševa djela bez politickih clanaka objavljena su u
sedamnaest svezaka 1935. – 1940., a cjelokupna, kriticki odabrana djela
u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.
SRODNOST
Đurdic, sitan cvjetic, skroman, tih i fin,
Dršce, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvoncicima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeca blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama medu cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i cist ko cedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeca?
Gdje je tajna duše koju durdic zna?
Iz durdica diše naša tiha sreca:
Miris tvoga bica, moja ljubavi,
Slavi drobni durdic, cvjetic ubavi.
U pjesmi “Sodnost” durdic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je
predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv durdica je u pjesniku
prvenstveno pobudio osjecaj ljubavi.
U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
- Izgled (ljepota) durdica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav
Izgled odnosno ljepotu durdica potkrepljuju sljedeci stihovi:
“Đurdic, sitan cvjetic, skroman, tih i fin...”
i
“Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, Bijel i cist ko cedo, suza i krin.”
Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeci stihovi:
“Iz durdica diše naša tiha sreca:
Miris tvoga bica, moja ljubavi...”
Svoj doživljaj durdica A.G. Matoš izražava pjesnickim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustickima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)
Primjer vizualne pjesnicke slike prikazuje sljedeci stih:
“Nevin, bijel i cist ko cedo, suza i krin.”
Primjer akusticke pjesnicke slike prikazuje sljedeci stih:
“Zvoni bijele psalme snježnim zvoncicima...”
Primjer olfaktivne pjesnicke slike prikazuje sljedeci stih:
“Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima...”
Ako glasno interpretativno procitamo prva dva stiha, osjetit cemo
muzikalnost odnosno akusticnost i zvucnost Matoševa stiha.
Akusticnost odnosno zvucnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno
interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.
Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvoncicima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima
Osim slikovitosti i ritmicnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost.
Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetic; snježni zvoncici; rosni sin;
nevin, bijeli cist ko cedo, suza i krin; drobni durdic: cvjetic ubavi.
U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima.
Matoš u pjesmi ljepotu durdica (njegov opci izgled, boju, miris)
usporeduje s duhovnom ljepotom, s najdubljim covjekovim
osjecajem - ljubavlju.
Pjesma “Srodnost” sastoji se od cetiri strofe. Od toga se prve dvije strofe
sastoje svaka od po cetiri stiha. Iz ovoga zakljucujemo da je ova pjesma
sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po cetiri stiha i dvije strofe sa
od po tri stiha naziva sonet.
GRICKI DIJALOG
Cuju, gospon, zakaj neceju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom teceju?
- Ckomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi receju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vleceju?
- Ckomi, Bara, ckomi, mi smo frigani!
A po nebu cudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Tece vece tihim snovima.
Prestaše vec stari dobri govori
Gdje vec spava Barica i japica.
U susjednoj kuci, samo viri kapica.
U ovim Matoševom sonetu “Gricki dijalog”, cije su dvije katrene pisane
kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao
sredstvo dijaloškog portretiranja, ali vec i površna analiza pjesme
pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao
pjesnicki jezik svojom se živošcu suprostavlja štokavskom dijelu.
Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetnicku snagu i jezik
njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo
stvaralacko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine cemu je
dokaz i cinjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugradeni u jedan
štokavski tekst.
Sonet “Gricki dijalog” objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona
“Jesenje šetnje” u casopisu “Hrvatska sloboda” 1909. godine.
Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narjecjem ovaj
sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je
napisan. Ritmicnost i aklusticnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.
Primjeri rime:
neceju – teceju
prefrigani – cigani
receju – vleceju (unakrsna rima)
slovima – snovima
japica – kapica
1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uznickome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zlocinacka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slicne oci neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skocih,
I krvavim si njenim znojem smocih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!
Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mracni pejzažni okvir koji mu služi
da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi.
Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mracni pejzaž.
Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trecoj strofi pjesme pjesnik
opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama,
a u cetvrtoj strofi pjesnik izražava svoj ocaj shvacajuci da mu je oduzeta
njegova domovina. Ritmicnost u pjesmi ostvarena je rimom.
Primjeri rime:
srama – jama
skut – put (obgrljena rima)
mama – dama
Pjesma “1909.” nastala je povodom stote godišnjice rodenja Ljudevita
Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu.
Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošcu,
što ce i modificirati njegove patriotske teme: one više nece, uglavnom, biti
panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života,
nego ce se usmjeriti više na trenutacne i konkretne pjesnikove reakcije na
stvarne dogadaju unutar naših hrvatskih relacija. Slikovitost u pjesmi
ostvarena je poredbama.
Primjeri poredba:
“...suha kao prut...”
“...ubistva mjesto, tamno kao blud...”
“...moj drski obraz kao suzama...”
“...ko lopova, dok njeno ime briše...”