Lyrics has been copied to clipboard!
Antun Gustav Matoš
PJESME
1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uznickome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zlocinacka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slicne oci neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skocih
I krvavim si njenim znojem smocih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
SERENADA
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko vece bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko—sama, i suze jer tvoje,
Što krišom placeš, ko kajanje truju
I more budne, mucne noci moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Grickog bruji mracni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam.—Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze—
Ta žuta Luna i gitara stara.
PRI SVETOM KRALJU
Matiji Lisicaru
Prozor Stjepanovog Doma
Prica gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakac ban,
Heroj sisackoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noci,
Na Banov grob zna neka žena doci
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit ce i Kroacije!
JESENJE VECE
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom medu golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kucice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneci se crnim vranama.
Sve je mracno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.
U TRAVI
Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje medu cvijetim žutima.
U daljini, medu granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno celo
I na plotu vitla rublje sušeno.
Kukovaca, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavic ubavi.
Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Cežnje tudinskoga moga stradanja:
Tudi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!
Medu granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno celo
I u zraku vitla rublje sušeno.
MAĆUHICA
Oskaru Durru
Crna kao ponoc, zlatna kao dan,
Macuhica cuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno "noc-i-dan"
Naše gospodice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Macehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi cudan život diše,
Zagonetan, dubok, caroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.
U VRTU
U mraku žubor, vrelo—slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreca tebi govori;
U grmu prvi slavulj—cuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijece—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene—dršci, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Korz zvijezde cežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.
DJEVOJCICI MJESTO IGRACKE
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kucom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se cudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj prici. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al ce doci vece kad ceš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje ce ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati ce suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
19. SVIBNJA 1907
Ko Petrarca Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti dacka iznad glave sjala,
O, to nije, sanak, ludi sanak bio!
Prognanik u puckoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su gricka zvona od srece zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.
Ti u crkvu, ja—ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti….
Ko cetrdeset osme grozni su nam dani!
Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tudim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.
ŽIVA SMRT
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noci
More bolno srce—jedno ptice malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
—Godinu vec dana, svake božje noci
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu cudnim krajem vodim
U ljubavnoj prici i mjesecini blagoj.
Ali sinoc—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braco, sinoc vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!
KRAJ DRUMA
Na mjesecini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noc je drugim podne,
A ja—i danju mrak.
—O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad cu, kada kuci,
Zar nikad, nikada?
Vec drijema drug moj, cvrcak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi—
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi—
Val i valovi.
MLADOJ HRVATSKOJ
Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što slici frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju vuci mnozi.
Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reci proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.
U vijeku, kada "misli" svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjecajmo,
Jer cilj je svemu istancana duša.
Ljepoti cistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!
STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veci slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Cemu iskren razum koji zdravo sudi,
Cemu polet duše i srce koje sniva,
Cemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica cemu krepost diva?
Medu narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osudeni pasti i propasti bez casti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
MENAŽERIJA
Vuk, hijena, lisica i slon,
A u oku kraljevskoga lava
Tinja pravog velicanstva slava:
Pala velicina—to je on,
Rob i martir ko Napoleon!
Pored lava tigar grozno spava,
Nosoroga boli zub i glava,
Docim panter skace—strašan clown!
Ocajne i tužne ove zvijeri sve su,
Urlaju od glada da se kosti tresu,
Samo huncut majmun, cinik kao prase,
Ne znajuci, lupež, što je tuda tuga,
Bolima se tudim bezbožnicki ruga,
Praveci ko davol paklene grimase.
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoc. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, u agoniji svijeca,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve što ocajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.
KOD KUĆE
Duša moja caroban je kraj,
Gdje jablan cuva gnijezda plemica,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvecernji sjaj.
Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vjecno pate,
Jer tu se rodi Kovacic i Gaj
Taj krasni kraj je Gupcev zavicaj
I krvav uzdisaj.
Propali dvori—ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršica hrabrih, starih Keglevica,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.
Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muci zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapce vasiona:
Harum—farum—larum—hedervarum—
Reliquiae reliquiarum!
ZVONO
Ovo zvono što ko titan stenje
Pod tudim nebom, mene sjeca sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom rodenog mi grada.
Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!
Tiho…Zvono cuti…Misli žderu…
O, kako tišti kajanje u vece!
Tama…Sam sam…Samac u tudini!
Na celu, ljubo, tvoj me cjelov pece…
Glupost! Slabi živci! Pregni, miso,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slicna zvonu!
SAMOTNA LJUBAV
Ponoc vec je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noc;
Celom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ceš, kad ceš doc?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moc,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut cu nocas i za dragom poc.
— Ljubav nije sreca!—znaš li kad mi rece?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana pece,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,
— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muci samo kad sam sam—ko kamen.
GNIJEZDO BEZ SOKOLA
Mom ocu
Ja vucem cemer magle tvojih gorah,
Ocajnost zvijezdah što nad tobom nicu,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Gricu!
Ja nosim Gospe staromodnu pricu,
Na kuli Vrata, Svijecu gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom klicu
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Tu žuhka suza, slatka kao kaj.
SUZA
Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noc te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Srecu sam izgubio.
Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poci
Pa sam ti se propio.
BASNA
Sava se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zakljuci se poslati mu smjelo
—Kao uvijek—deputaciju.
Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.
Majstor—kao uvijek—družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,
Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršec jasni smiso ugovora.
NOTTURNO
Mlacna noc; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeca—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrcak sjetno cvrci, jasan
Kao srebren vir;
Teške oci sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samocu, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta vec daljina.
GOSPA MARIJA
Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za rucicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Andeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Ucila me ovaj jezik ubavi,
Kojim cu i onda slatko tepati,
Kada cu za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
DOMOVINI IZ TUĐINE
Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tudini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, —tamo, ah—u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
—Naše slave znamen pomladeni—
Tamo mi je sreca omrknula,
Da ne grane više nikad meni.
Zbogom, oce, i ti, majko—zbogom!
Vaše dijete muci jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Vec je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, cija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijece,
Nesta srece, osta uspomena!
Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja carna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tudoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!
Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Bože! Kad ce moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad ce tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?
Dan ce doci, —oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda cujem topa grom i trijesak!
Dan ce doci! Oh, i ja cu tada
Pohrliti kuci hrabrom nogom,
Al do onda—zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!
REVIJA 1
Mili Bože, kud sam pošo?
K izborima ja sam došo,
Ne znam, cemu dadoh glas.
Da sam, braco, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,
—Kažu—frigati ce nas.
Mili Bože, kud sam zašo,
Naroda još nisam našo,
Ali gulaš nadoh ja.
Ja i razni trafikanti,
Korteži i špekulanti,
Pravi purgar jesam ja!
Jedan šmira, drugi kara,
"Dobiti ceš komesara",
Treci veli: "Ti si tat".
Rauch zatvara, Hamruš špara,
Cini mi se, sve me vara:
Cuješ, Zagreb, hodi spat.
Još Hrvatska nij’ propala,
Nek se hrusti šaka mala,
Štrik nam meceju za vrat,
Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti,
Zato, Miško, hodi spat.
Jedni su za Starcevica,
Drugi su za Tomašica,
Treci za koaliciju.
Ovo nije pravi posel,
Postal bum na koncu osel,
Žive Bog policiju!
Ovaj ide mirno v Peštu,
Drugi opet ima v reštu
Proti volji mukte stan.
Prosto zrakom ptica leti,
Teško j’živet, teže umreti,
Meso j’ skuplje saki dan.
Plovi, plovi, moja lado,
—Pameti ja još ne nadoh,
Ali nadoh cašicu;
Zagreb-grade, ti si bijeli,
Jer si crn i blatan cijeli,
Tebi ovu zdravicu.
Makar stojiš, ti se kreceš,
Makar padaš, ljosnut neceš
Kako tvrde glupani.
Oni što su danas s vama,
Jesu bogme proti nama
Pak ce biti lupani.
Dugo vec nam veli Pokret
Da ce biti silan okret
Narodne politike.
Oj, Hrvati, braco mila,
Dugo vec nas vodi sila
Narodne pol-litrike.
Hajd, junaci, naprijed žurno,
Jer je vrijeme mucno, burno,
Hajd junaci, ali kud?
Miruj, Zagreb, srce moje,
"Jadran" ima novce tvoje,
Dumi želim sretan put!
Izbori su srecno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam vec posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veci mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.
PJESME
1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uznickome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zlocinacka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slicne oci neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skocih
I krvavim si njenim znojem smocih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
SERENADA
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko vece bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko—sama, i suze jer tvoje,
Što krišom placeš, ko kajanje truju
I more budne, mucne noci moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Grickog bruji mracni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam.—Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze—
Ta žuta Luna i gitara stara.
PRI SVETOM KRALJU
Matiji Lisicaru
Prozor Stjepanovog Doma
Prica gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakac ban,
Heroj sisackoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noci,
Na Banov grob zna neka žena doci
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit ce i Kroacije!
JESENJE VECE
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom medu golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kucice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneci se crnim vranama.
Sve je mracno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.
U TRAVI
Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje medu cvijetim žutima.
U daljini, medu granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno celo
I na plotu vitla rublje sušeno.
Kukovaca, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavic ubavi.
Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Cežnje tudinskoga moga stradanja:
Tudi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!
Medu granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno celo
I u zraku vitla rublje sušeno.
MAĆUHICA
Oskaru Durru
Crna kao ponoc, zlatna kao dan,
Macuhica cuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno "noc-i-dan"
Naše gospodice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Macehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi cudan život diše,
Zagonetan, dubok, caroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.
U VRTU
U mraku žubor, vrelo—slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreca tebi govori;
U grmu prvi slavulj—cuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijece—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene—dršci, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Korz zvijezde cežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.
DJEVOJCICI MJESTO IGRACKE
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kucom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se cudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj prici. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al ce doci vece kad ceš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje ce ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati ce suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
19. SVIBNJA 1907
Ko Petrarca Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti dacka iznad glave sjala,
O, to nije, sanak, ludi sanak bio!
Prognanik u puckoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su gricka zvona od srece zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.
Ti u crkvu, ja—ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti….
Ko cetrdeset osme grozni su nam dani!
Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tudim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.
ŽIVA SMRT
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noci
More bolno srce—jedno ptice malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
—Godinu vec dana, svake božje noci
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu cudnim krajem vodim
U ljubavnoj prici i mjesecini blagoj.
Ali sinoc—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braco, sinoc vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!
KRAJ DRUMA
Na mjesecini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noc je drugim podne,
A ja—i danju mrak.
—O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad cu, kada kuci,
Zar nikad, nikada?
Vec drijema drug moj, cvrcak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi—
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi—
Val i valovi.
MLADOJ HRVATSKOJ
Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što slici frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju vuci mnozi.
Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reci proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.
U vijeku, kada "misli" svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjecajmo,
Jer cilj je svemu istancana duša.
Ljepoti cistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!
STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veci slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Cemu iskren razum koji zdravo sudi,
Cemu polet duše i srce koje sniva,
Cemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica cemu krepost diva?
Medu narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osudeni pasti i propasti bez casti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
MENAŽERIJA
Vuk, hijena, lisica i slon,
A u oku kraljevskoga lava
Tinja pravog velicanstva slava:
Pala velicina—to je on,
Rob i martir ko Napoleon!
Pored lava tigar grozno spava,
Nosoroga boli zub i glava,
Docim panter skace—strašan clown!
Ocajne i tužne ove zvijeri sve su,
Urlaju od glada da se kosti tresu,
Samo huncut majmun, cinik kao prase,
Ne znajuci, lupež, što je tuda tuga,
Bolima se tudim bezbožnicki ruga,
Praveci ko davol paklene grimase.
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoc. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, u agoniji svijeca,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve što ocajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.
KOD KUĆE
Duša moja caroban je kraj,
Gdje jablan cuva gnijezda plemica,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvecernji sjaj.
Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vjecno pate,
Jer tu se rodi Kovacic i Gaj
Taj krasni kraj je Gupcev zavicaj
I krvav uzdisaj.
Propali dvori—ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršica hrabrih, starih Keglevica,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.
Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muci zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapce vasiona:
Harum—farum—larum—hedervarum—
Reliquiae reliquiarum!
ZVONO
Ovo zvono što ko titan stenje
Pod tudim nebom, mene sjeca sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom rodenog mi grada.
Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!
Tiho…Zvono cuti…Misli žderu…
O, kako tišti kajanje u vece!
Tama…Sam sam…Samac u tudini!
Na celu, ljubo, tvoj me cjelov pece…
Glupost! Slabi živci! Pregni, miso,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slicna zvonu!
SAMOTNA LJUBAV
Ponoc vec je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noc;
Celom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ceš, kad ceš doc?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moc,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut cu nocas i za dragom poc.
— Ljubav nije sreca!—znaš li kad mi rece?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana pece,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,
— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muci samo kad sam sam—ko kamen.
GNIJEZDO BEZ SOKOLA
Mom ocu
Ja vucem cemer magle tvojih gorah,
Ocajnost zvijezdah što nad tobom nicu,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Gricu!
Ja nosim Gospe staromodnu pricu,
Na kuli Vrata, Svijecu gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom klicu
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Tu žuhka suza, slatka kao kaj.
SUZA
Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noc te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Srecu sam izgubio.
Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poci
Pa sam ti se propio.
BASNA
Sava se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zakljuci se poslati mu smjelo
—Kao uvijek—deputaciju.
Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.
Majstor—kao uvijek—družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,
Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršec jasni smiso ugovora.
NOTTURNO
Mlacna noc; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeca—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrcak sjetno cvrci, jasan
Kao srebren vir;
Teške oci sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samocu, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta vec daljina.
GOSPA MARIJA
Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za rucicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Andeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Ucila me ovaj jezik ubavi,
Kojim cu i onda slatko tepati,
Kada cu za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
DOMOVINI IZ TUĐINE
Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tudini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, —tamo, ah—u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
—Naše slave znamen pomladeni—
Tamo mi je sreca omrknula,
Da ne grane više nikad meni.
Zbogom, oce, i ti, majko—zbogom!
Vaše dijete muci jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Vec je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, cija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijece,
Nesta srece, osta uspomena!
Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja carna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tudoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!
Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Bože! Kad ce moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad ce tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?
Dan ce doci, —oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda cujem topa grom i trijesak!
Dan ce doci! Oh, i ja cu tada
Pohrliti kuci hrabrom nogom,
Al do onda—zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!
REVIJA 1
Mili Bože, kud sam pošo?
K izborima ja sam došo,
Ne znam, cemu dadoh glas.
Da sam, braco, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,
—Kažu—frigati ce nas.
Mili Bože, kud sam zašo,
Naroda još nisam našo,
Ali gulaš nadoh ja.
Ja i razni trafikanti,
Korteži i špekulanti,
Pravi purgar jesam ja!
Jedan šmira, drugi kara,
"Dobiti ceš komesara",
Treci veli: "Ti si tat".
Rauch zatvara, Hamruš špara,
Cini mi se, sve me vara:
Cuješ, Zagreb, hodi spat.
Još Hrvatska nij’ propala,
Nek se hrusti šaka mala,
Štrik nam meceju za vrat,
Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti,
Zato, Miško, hodi spat.
Jedni su za Starcevica,
Drugi su za Tomašica,
Treci za koaliciju.
Ovo nije pravi posel,
Postal bum na koncu osel,
Žive Bog policiju!
Ovaj ide mirno v Peštu,
Drugi opet ima v reštu
Proti volji mukte stan.
Prosto zrakom ptica leti,
Teško j’živet, teže umreti,
Meso j’ skuplje saki dan.
Plovi, plovi, moja lado,
—Pameti ja još ne nadoh,
Ali nadoh cašicu;
Zagreb-grade, ti si bijeli,
Jer si crn i blatan cijeli,
Tebi ovu zdravicu.
Makar stojiš, ti se kreceš,
Makar padaš, ljosnut neceš
Kako tvrde glupani.
Oni što su danas s vama,
Jesu bogme proti nama
Pak ce biti lupani.
Dugo vec nam veli Pokret
Da ce biti silan okret
Narodne politike.
Oj, Hrvati, braco mila,
Dugo vec nas vodi sila
Narodne pol-litrike.
Hajd, junaci, naprijed žurno,
Jer je vrijeme mucno, burno,
Hajd junaci, ali kud?
Miruj, Zagreb, srce moje,
"Jadran" ima novce tvoje,
Dumi želim sretan put!
Izbori su srecno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam vec posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veci mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.