Lyrics has been copied to clipboard!
Dinko Zlataric
PJESME
ŠALI S GIZDAVIJEM PRIJATELJEM
Nu daj gusli, dijete, ovamo,
Jer cu spjevat stvari lipe:
Utoliko, cvijetja skipe
Ti posiplji sjemo i tamo.
Mirosav je bio junak
S macem, s batom, s kopjem, s lukom,
I vazda mu za klobukom
Staše bosil i kacunak.
On mogaše lava pesti,
A s krpušom ubit vola,
I mogaše hljeba kola
Naprcena rucku izjesti.
Dvije grede za sulice
Njemu bijehu, s kijem trcaše;
Kucu svaku priskakaše
Na sambece i skocice.
Vecekrat se staja s carom,
I vazda mu sam u pece
Strahovite vojske isijece,
Što zamahnu dvaš manjarom.
Od muža tac plemenita,
Svijetli kneže, ti izlaziš;
Ter s razlogom jezik plaziš
Na sva ina plemstva od svita.
Bani ti su i hercezi
Bili od Bosne bratucedi,
A kraljevi strici i djedi,
Kijem ti sada dika jesi.
Pri tebi su ljudi šturci,
Furde, tamni svikolici,
Kako babe pri mladici
I pri senjskom vojnu Turci.
Ti si vitez, ti spijevalac
Od Omera bolji stokrat;
U lijecijeh si sam Ipokrat,
U besjedah spovijedalac.
Iz usta ti med izvire
Kad s mudraci što uzbesidiš,
Ter svih gladit brade vidiš
Slišec rijeci tve bez mire.
Lijep si, zdrav si, plemenit si,
Bogat, jaki, mudar, slavan,
Buskupije cinit spravan,
U svem blažen i cestit si.
Grlo meni vec izmuknu;
Ka se zgodi bijeda ovo
Da ne možem krknut slovo,
Neg trjebuje da umuknu?
A mi cemo što ostaje
Tamo dospjet od nedjelje,
Župe, sela i povelje,
koje imaš pripijevaje.
U toliko smerno vele
Mene tebi priporucam
I uzgori lijenkom kucam,
Da ti tegnem u štopele.
LJUBOVNIK UCINJEN PRAH OD CASA
U prozracnom cklu prah koji
Toceci se vrijeme mjeri
I put isti cesto tjeri
Ter pokoja tim ne svoji.
Ljubmirov je pepeo, koga
Mladca uresna dobrim svima
Spraži lijepa vil ocima
Punim plama ljuvenoga.
Nepokojni, vaj! pepele,
Ti nam kažeš da ki ljube
Prije reda život gube
I po smrti mira žele.
HITRO TAJIM I POKRIVAM
Hitro tajim i pokrivam
Hudi poraz ki me kolje;
Ali zaman jer prik volje
Pozori ga van otkrivam.
Još blijed obraz trud svjedoci
U kom žive srce mruci,
Otkle sidje plam goruci
U nj iz lijepijeh tvojih oci.
U toj kad svedj nije moci
Osred grla pritisnuti,
Ni odvratit uzdah ljuti,
Da ne bude iz ust poci,
Gorki uzdah ako i ridak
Ocituje ognja sile,
I ki osta šip od strile
Usred prsi žestok, bridak.
Svega su me primamile
K sebi tvoje rajske gizde:
Ni od sunca svjetlje zvizde,
Ni od tebe ljepše vile.
Ter vas bolan tebe dvorim,
misleci svedj o tebi
Ne znam ništa sam o sebi,
Gdje u živom ognju gorim.
Zna se vece bic moje,
Tužno bice i nemirno,
Koje stekoh služec virno
Pune slave dike tvoje.
Svak zna jad moj, zasve da ja
Skrit ga ištem od svakoga
izvan tebe, mira moga
Ubojice, dušo moja.
Ti ga sama ne hoc znati,
Prid kojom ga samom glasim,
Da mi budeš tvojim drazim
Daj pogledom ki lijek dati.
Nebo zvijezda toli ne ima,
Trava cvijeca, valov more,
Što nije rana vec, ke more
Svakcas mene jadi zlima.
U DRUGOJ CIM STRANI
U drugoj cim strani prosvijetlja sad druge
Drag pogled suncani livade i luge,
I stupaj raskošni kud gre, lis i cvitje
Pokrijeplja, jak u dni vesele prolitje;
Ja grozni tvorec cvil sva mjesta ophodim
Gdje kugod lijepe vil’ spomenu nahodim.
I pravim u sebi: "Evo ma razbluda
Njekada ovdi bi i prode ovuda;
Ovdi se obrati i sjede u sjeni
I meni ne krati dat odvit žudeni;
Ovdi sve hitrija besjedec ne prista;
Ovdi se nasmija; vrh sebe ovdi sta."
Tako ja govorim, pak se sam zabudem,
A rijeci nje zorim, uza nju i budem.
Vidu ju prida mnom (misal me tac vara),
Gdi bitju mom tamnom svital dan otvara.
Ovako nemocnik prid sobom gledat mni
Njegovoj žedi lik, vodu ke prid njim ni.
PRIDRAGI SINKO MOJ
"U smrt Šimuna sina svoga prvorodenoga koji živje godiste i dva mjeseca i petnaes dana; umrije na tri setembra godišta 1592."
Pridragi sinko moj, ki razlog ovo bi,
Da oci ovakoj zatvorim ja tebi,
Na mojoj što smrti od tebe prijat mnjah?
Evo mi umrije ti, a ja živ, jaoh!, ostah.
Sunce svoj okoliš jednokrat obide
I mjesec još ne triš, ti k nami da pride.
Malo ti postoja, hrlo t’ nas ostavi,
O diko sva moja i moja ljubavi!
Ter brži od strile odletje u mal caš
I tvoje sve mile razblude skri od nas.
Vec neceš cacka zvat da te u svoj kril primi,
Ni njegov grlit vrat rukami drazimi.
Prvo si veselje od srca moga bil;
Jaoh! sad si dreselje i vjecni plac i cvil.
Koli se promini moja ces u kratko
I gorko ucini ufanje prislatko!
Ne bude sunce zac ni istec vas moj vik
Što sa mnom nece nac i oci plac velik;
Jer s tobom radosti umriješe se sve meni,
I sa mnom svitlosti ociju mojijeh ni.
NENAVIDOS NOĆI
Sjen danu protivna svud je mrak pustila
I djela sva divna od svita sakrila,
I crni oblaci k tomu se združiše,
Da nam se još zraci od zvijezda sakriše,
Ter mi se nijemo sad i slijepo sve cini,
Kada vec neg nikad pod zemljom sunce ckni.
I tko sad pociva mene je dalek taj;
Mene trud snebiva i boles i gork vaj.
Misli me zle more zdajuc mi žestok boj,
Ni cu ja do zore sadružit moc pokoj,
Ni združit slatka sna. Bježi vec o noci,
Nakazi pritamna, lupeška pomoci!
Ti tužnim nesrece u zabit ne stavljaš,
Neg tuge najvece i nemir ponavljaš.
Otidi, ljenice, jer krtiš sve zaman:
Pocinju vec ptice pojuci budit dan.
Zora se pripravlja da starca ostavi,
I ures postavlja na svoj kip gizdavi.
Svjetlosti, pospješi, ovu tmu oždeni,
Neka se utješi grozni plac u meni,
Jer mi ceš nacin dat vidjeti drugu vil
Koja ce izvidat pozorom vas moj cvil.
U HVALU POKOJA I MIRNE PAMETI
Sad pokle snig kopni i trzan cvit plodi
I sunce ljepše dni umrlim privodi,
O polja, o luzi, k vami grem ošad toj
Što drže jur druzi u scijeni velikoj.
Neka ini u trudu provode sva lita,
Da zlato stec budu i slavu od svita;
Jer moj duh uživa bez misli usnuti,
Gdi slavic tih spiva svoj poraz minuti,
U pored ter s njime vil moju pripijevat,
Da drago nje ime nauci gora zvat.
Ne vidi pak ludi da ne ima nikada
Dobra ka on žudi, toj sreca cim vlada;
Ni cini carska vlas ni blaga zamirna
Cestitijeh ovdi nas, neg istom svis mirna;
Jer sad cim sunce sja, sve da ima ki clovik
A želi pokoja, njegov je tužan vik.
U SMRT KATE SVOJE SESTRE
Neredno dni tvoje potlaci smrtni stril
Ka srca i moje duše si bolji dil;
Zac biješe pravije, što zaman sved želih,
Da umren ja prije, ki prije roden bih…
Evo, jaoh! Vjecni san prije reda ti iskusi,
A meni boljezan cini bdit u tuzi.
Bolest je sved sa mnom ter ili dan biva,
Ili nas noc tamnom koprenom pokriva,
Moj se duh sved muci cijec trudne spomene,
Da se ti razluci za vazda od mene.
Ne zdrži vas svit saj nesreci mojoj lik,
Nu mi je manji vaj što nije dug moj vik.
Kratki su moji dni, a tomu jes biljeg,
Prije reda što meni po vlasijeh mete snijeg,
Što snaga skracena još gine s nemira
Ki mi prije vrimena iz tila duh tira.
Meni je tim samo razgovor i pomoc.
Da imam ja tamo za tobom brzo doc.
Možebit višnja vlas po svojoj milosti
Sastavit bude nas u vjecnoj svjetlosti.
PJESME
ŠALI S GIZDAVIJEM PRIJATELJEM
Nu daj gusli, dijete, ovamo,
Jer cu spjevat stvari lipe:
Utoliko, cvijetja skipe
Ti posiplji sjemo i tamo.
Mirosav je bio junak
S macem, s batom, s kopjem, s lukom,
I vazda mu za klobukom
Staše bosil i kacunak.
On mogaše lava pesti,
A s krpušom ubit vola,
I mogaše hljeba kola
Naprcena rucku izjesti.
Dvije grede za sulice
Njemu bijehu, s kijem trcaše;
Kucu svaku priskakaše
Na sambece i skocice.
Vecekrat se staja s carom,
I vazda mu sam u pece
Strahovite vojske isijece,
Što zamahnu dvaš manjarom.
Od muža tac plemenita,
Svijetli kneže, ti izlaziš;
Ter s razlogom jezik plaziš
Na sva ina plemstva od svita.
Bani ti su i hercezi
Bili od Bosne bratucedi,
A kraljevi strici i djedi,
Kijem ti sada dika jesi.
Pri tebi su ljudi šturci,
Furde, tamni svikolici,
Kako babe pri mladici
I pri senjskom vojnu Turci.
Ti si vitez, ti spijevalac
Od Omera bolji stokrat;
U lijecijeh si sam Ipokrat,
U besjedah spovijedalac.
Iz usta ti med izvire
Kad s mudraci što uzbesidiš,
Ter svih gladit brade vidiš
Slišec rijeci tve bez mire.
Lijep si, zdrav si, plemenit si,
Bogat, jaki, mudar, slavan,
Buskupije cinit spravan,
U svem blažen i cestit si.
Grlo meni vec izmuknu;
Ka se zgodi bijeda ovo
Da ne možem krknut slovo,
Neg trjebuje da umuknu?
A mi cemo što ostaje
Tamo dospjet od nedjelje,
Župe, sela i povelje,
koje imaš pripijevaje.
U toliko smerno vele
Mene tebi priporucam
I uzgori lijenkom kucam,
Da ti tegnem u štopele.
LJUBOVNIK UCINJEN PRAH OD CASA
U prozracnom cklu prah koji
Toceci se vrijeme mjeri
I put isti cesto tjeri
Ter pokoja tim ne svoji.
Ljubmirov je pepeo, koga
Mladca uresna dobrim svima
Spraži lijepa vil ocima
Punim plama ljuvenoga.
Nepokojni, vaj! pepele,
Ti nam kažeš da ki ljube
Prije reda život gube
I po smrti mira žele.
HITRO TAJIM I POKRIVAM
Hitro tajim i pokrivam
Hudi poraz ki me kolje;
Ali zaman jer prik volje
Pozori ga van otkrivam.
Još blijed obraz trud svjedoci
U kom žive srce mruci,
Otkle sidje plam goruci
U nj iz lijepijeh tvojih oci.
U toj kad svedj nije moci
Osred grla pritisnuti,
Ni odvratit uzdah ljuti,
Da ne bude iz ust poci,
Gorki uzdah ako i ridak
Ocituje ognja sile,
I ki osta šip od strile
Usred prsi žestok, bridak.
Svega su me primamile
K sebi tvoje rajske gizde:
Ni od sunca svjetlje zvizde,
Ni od tebe ljepše vile.
Ter vas bolan tebe dvorim,
misleci svedj o tebi
Ne znam ništa sam o sebi,
Gdje u živom ognju gorim.
Zna se vece bic moje,
Tužno bice i nemirno,
Koje stekoh služec virno
Pune slave dike tvoje.
Svak zna jad moj, zasve da ja
Skrit ga ištem od svakoga
izvan tebe, mira moga
Ubojice, dušo moja.
Ti ga sama ne hoc znati,
Prid kojom ga samom glasim,
Da mi budeš tvojim drazim
Daj pogledom ki lijek dati.
Nebo zvijezda toli ne ima,
Trava cvijeca, valov more,
Što nije rana vec, ke more
Svakcas mene jadi zlima.
U DRUGOJ CIM STRANI
U drugoj cim strani prosvijetlja sad druge
Drag pogled suncani livade i luge,
I stupaj raskošni kud gre, lis i cvitje
Pokrijeplja, jak u dni vesele prolitje;
Ja grozni tvorec cvil sva mjesta ophodim
Gdje kugod lijepe vil’ spomenu nahodim.
I pravim u sebi: "Evo ma razbluda
Njekada ovdi bi i prode ovuda;
Ovdi se obrati i sjede u sjeni
I meni ne krati dat odvit žudeni;
Ovdi sve hitrija besjedec ne prista;
Ovdi se nasmija; vrh sebe ovdi sta."
Tako ja govorim, pak se sam zabudem,
A rijeci nje zorim, uza nju i budem.
Vidu ju prida mnom (misal me tac vara),
Gdi bitju mom tamnom svital dan otvara.
Ovako nemocnik prid sobom gledat mni
Njegovoj žedi lik, vodu ke prid njim ni.
PRIDRAGI SINKO MOJ
"U smrt Šimuna sina svoga prvorodenoga koji živje godiste i dva mjeseca i petnaes dana; umrije na tri setembra godišta 1592."
Pridragi sinko moj, ki razlog ovo bi,
Da oci ovakoj zatvorim ja tebi,
Na mojoj što smrti od tebe prijat mnjah?
Evo mi umrije ti, a ja živ, jaoh!, ostah.
Sunce svoj okoliš jednokrat obide
I mjesec još ne triš, ti k nami da pride.
Malo ti postoja, hrlo t’ nas ostavi,
O diko sva moja i moja ljubavi!
Ter brži od strile odletje u mal caš
I tvoje sve mile razblude skri od nas.
Vec neceš cacka zvat da te u svoj kril primi,
Ni njegov grlit vrat rukami drazimi.
Prvo si veselje od srca moga bil;
Jaoh! sad si dreselje i vjecni plac i cvil.
Koli se promini moja ces u kratko
I gorko ucini ufanje prislatko!
Ne bude sunce zac ni istec vas moj vik
Što sa mnom nece nac i oci plac velik;
Jer s tobom radosti umriješe se sve meni,
I sa mnom svitlosti ociju mojijeh ni.
NENAVIDOS NOĆI
Sjen danu protivna svud je mrak pustila
I djela sva divna od svita sakrila,
I crni oblaci k tomu se združiše,
Da nam se još zraci od zvijezda sakriše,
Ter mi se nijemo sad i slijepo sve cini,
Kada vec neg nikad pod zemljom sunce ckni.
I tko sad pociva mene je dalek taj;
Mene trud snebiva i boles i gork vaj.
Misli me zle more zdajuc mi žestok boj,
Ni cu ja do zore sadružit moc pokoj,
Ni združit slatka sna. Bježi vec o noci,
Nakazi pritamna, lupeška pomoci!
Ti tužnim nesrece u zabit ne stavljaš,
Neg tuge najvece i nemir ponavljaš.
Otidi, ljenice, jer krtiš sve zaman:
Pocinju vec ptice pojuci budit dan.
Zora se pripravlja da starca ostavi,
I ures postavlja na svoj kip gizdavi.
Svjetlosti, pospješi, ovu tmu oždeni,
Neka se utješi grozni plac u meni,
Jer mi ceš nacin dat vidjeti drugu vil
Koja ce izvidat pozorom vas moj cvil.
U HVALU POKOJA I MIRNE PAMETI
Sad pokle snig kopni i trzan cvit plodi
I sunce ljepše dni umrlim privodi,
O polja, o luzi, k vami grem ošad toj
Što drže jur druzi u scijeni velikoj.
Neka ini u trudu provode sva lita,
Da zlato stec budu i slavu od svita;
Jer moj duh uživa bez misli usnuti,
Gdi slavic tih spiva svoj poraz minuti,
U pored ter s njime vil moju pripijevat,
Da drago nje ime nauci gora zvat.
Ne vidi pak ludi da ne ima nikada
Dobra ka on žudi, toj sreca cim vlada;
Ni cini carska vlas ni blaga zamirna
Cestitijeh ovdi nas, neg istom svis mirna;
Jer sad cim sunce sja, sve da ima ki clovik
A želi pokoja, njegov je tužan vik.
U SMRT KATE SVOJE SESTRE
Neredno dni tvoje potlaci smrtni stril
Ka srca i moje duše si bolji dil;
Zac biješe pravije, što zaman sved želih,
Da umren ja prije, ki prije roden bih…
Evo, jaoh! Vjecni san prije reda ti iskusi,
A meni boljezan cini bdit u tuzi.
Bolest je sved sa mnom ter ili dan biva,
Ili nas noc tamnom koprenom pokriva,
Moj se duh sved muci cijec trudne spomene,
Da se ti razluci za vazda od mene.
Ne zdrži vas svit saj nesreci mojoj lik,
Nu mi je manji vaj što nije dug moj vik.
Kratki su moji dni, a tomu jes biljeg,
Prije reda što meni po vlasijeh mete snijeg,
Što snaga skracena još gine s nemira
Ki mi prije vrimena iz tila duh tira.
Meni je tim samo razgovor i pomoc.
Da imam ja tamo za tobom brzo doc.
Možebit višnja vlas po svojoj milosti
Sastavit bude nas u vjecnoj svjetlosti.