Lyrics has been copied to clipboard!
Hanibal Lucic
PJESME
JUR NIJEDNA NA SVIT VILA
Jur nijedna na svit vila
Lipotom se vec ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila, ka mi srce travi.
Ni ce biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se vec ne slavi
Jur nijedna na svit vila.
Vrhu njeje vedra cela
Vridna ti se kruna vidi
Od kosice, ku je splela,
Kojom zlatu ne zavidi;
Svakomu je radost vela,
Kad ju dobro razuvidi.
Vridna ti se kruna vidi
Vrhu njeje vedra cela.
Obrve su tanke i crne
Nad crnima nad ocima;
Crne oci kada svrne,
Clovik tudu prem da ima,
Tuga mu se sva odvrne
Za veselje, koje prima.
Na crnima nad ocima
Obrve su tanke i crne.
Kako polje premaliti
Licca joj se ružom sviti
OD KOLA
Neharnu služim gospoju, za mani danke tracu,
Za virnu službu jer moju nece mi dati placu.
Ni ce uzu oblagcati, kojom me željna sveza,
Koja me hoce skoncati, toliko me zateza.
Svaki cas u me strilicu hita, i ne pociva,
A šaranu li tulicu nigdar ne ispražnjiva.
A za man se je zacitat, jer ova zlata strila
More i gvozdje prolitat, i sva oružja cila.
Meni ti prsi propade kroz sva želiza oružna,
Kada me rana dopade u srid srdacca tužna.
Svak ti se zaman zahodi daleko i sakriva,
Jer ova svudi nahodi strilica i prispiva.
Ja ti se hotjah, prik svita nebožac da odbignu,
Ajme, strilo jadovita, brzo ti me dostignu!
Svak ti se zaman još moli, pridaje i umilja,
Jer se tad vecma oholi i s vecim jadom strilja.
Ja se molih duga lita ponižen i umiljen,
Ajme, strilo jadovita, vecma ostah ucviljen.
Još je zamani vapiti, skucati, uzdihati;
Britke je rane trpiti, i muce izdihati.
Nu se dir, vilo, spomeni, rob ti se dah i sužanj,
A ni krivine u meni, a nisam glavom dužan.
Nu se zagledaj, gospoje, u moju viru pravu,
Kako no i ja u tvoje licce i rusu glavu;
Vidit ceš, vira da moja nadhodi sve virnosti,
Kako no, vilo, i tvoja lipota sve liposti.
Kako se tebi pristoji, kako se prosi za te,
Da tvoja glava ne stoji brez vridne krune zlate,
Tako se i meni pristoji, koji bih umrl za te,
Da moja vira ne stoji brez koje godi plate.
A dosti sam, ma radosti, pritrpil jada i muke,
Vrime je, smrtnoj žalosti izmi me jur iz ruke.
VILO KA IMAŠ MOĆ?
Vilo, ka imaš moc u pozoru tvomu
Prominit meni noc na danku bilomu
I opet ciniti danak mi taj bili,
Vilo, potamniti da mi smart omili,
Nu mi rec’ otkuda tvoj pogled medeni
Ima toj da cuda taj tvori u meni?
Jer kada, gospoje, pogledaš na mene,
Nasmijav tej tvoje jagode rumene:
Zimna me ogriješ, znojna me ohladiš,
Naga me odiješ, gorka me osladiš,
I nasitiš lacna, i žadna napojiš,
I utišiš placna, i trudna pokojiš.
Kada li sinj oblak saržbe tvoga lipi
Vazme mi lišca zrak neka me ne kripi,
Onada sve slane biju me i krupe
I tuge opstrane i jadi opstupe;
Onada u ruci pravdi se ja vidim
Ka hoce na muci da grihe povidim;
Onada svi maci siku me i kose
I vojska pak tlaci i zviri raznose.
Otpusti oblak taj, otmi me tužici,
Pokaži svitli raj virnomu služici.
Jedan samo pogled moci ce naknadit
Vas moj trud i svu zled i jade osladit.
TKO CISTA IZMOTA
Tko cista izmota iz zlata preden zlat
Ter ovoj omota gospoji bili vrat
I glavu pokrili? Tko li joj da celo
Vec nego dan bili vedro i veselo?
I carne obarvi uzvite nacinom
Miseca u parvi dan ki je za minom?
I carno iz bila oka meda slaje
Kim dušu iz tila vadi poziraje?
Nje kosa nathita vridnostju i cinom
Sva blaga od svita i sunce svitlinom,
Nje cela za diku i za dragost mnogu
Oci se cloviku nasitit ne mogu,
Obarvmi ocica razum i dobru cud
Kako svitlost svica kroz bistar caklen sud;
Pozorom u lugu zvir bi pitomila,
Zlu volju i tugu svaku prilomila.
Da tko li ružicu sabra i žilj bili
Ter prosu po lišcu gizdavoj toj vili?
Tko perle od valje upored izniza
I zgor od kuralje usta joj proriza?
Tko garlo iz bila mramora i ruke
I parsi izdila s dvi drage jabuke?
Tko li joj u smihu, tko li u hojenju,
Tko milost u tihu poda govorenju?
Ricju bi onada majku utolila
Kad ju glas zapada smarti sinka mila,
Lišcem veselila tamni bi pakal taj,
Smihom otvorila nebo i svitli raj.
Od bisera vencac na garlo da stavi,
Aliti parstencac na ruku gizdavi,
Ne bi joj pridali urehe ni gizde,
Da od nje prijali jak od sunca zvizde.
Cudna je stvar nika viditi kad hodi,
Kolik dvor od dika za sobom uzvodi,
Cudo je još vece gledati gdi Ljubav
Krili ustrepece na njeje parsi stav,
Koliko da išce da svitu pokaže
Dad joj je ložišce ondeka najdraže.
Onde luk proteže, onde oganj niti
Kojimno svit žeže i nebu još priti.
Za moci tvojih ruk, za lipost tvojih kril,
Ljubavi, i za luk i za tvoj zlatan stril,
Dopusti da samo nje dik se nagledam,
Moj želji, inamo da pojde, ja ne dam.
Jer lipost toliku da ljubi, da garli
Ni dano cloviku koji je umarli.
Da’vo se ne svida neg me li zanosi
Taj želja naprida i veci dar prosi.
U VRIME KO CISTO
U vrime ko cisto poznati nije moc
Je li dnevu misto još dala markla noc,
Nego što svitliti bude jur Danica
I rosom cakliti zelena travica,
Buduci trudne san oci mi zatvoril,
Jere plac i nesan biše jih izmoril,
Ja mi se ciniti u sni jak u javi,
U neznanoj biti nikojzi daržavi,
I stat na poljani široka prostora
Koju svu opstrani okoliš od gora.
Tuj meju razlike mnoge stvari ine
Ke bihu velike vridnosti i cine,
Ugledah na gori nesmirni višinom
Od zlata gdi gori jabuka svitlinom.
Svitlija biše ner sunce kad istice,
Visoka, mnijah, der do neba da tice.
Nju tako zdalece gledaje gdi sviti,
Sarce mi utece da bi m’ju imiti.
Jer mnijah izbavit tuge se i muke,
Moguci dobavit take se jabuke.
Još vece sarce pak ja mi se razgarat,
Jer oni svital zrak poca mi otvarat,
Koliko da pravi: želja si ti moja,
Vazmi me i stavi za nidra za svoja.
Zato ja bjah teci najbarže što mogah,
Toj gori hiteci najti se pri nogah
Da na nju pak gori ukredom uzajdu,
Kad se dan obori, a zvizde izajdu.
Nu kad me nje blizu srite noc i tmina,
Uza nju da lizu ne bi mi nacina,
Osicena bo jer sva biše uokol
I ja ne imah per da letim jak sokol.
Nego se varteci dugo tuj zamani,
Goro, le htih reci, zbogome ostani.
Paka rih: ali oc ovuj cu ja sricu
Ku vece necu moc nigdar da susricu?
Manje zlo da svaku pogibil i škodu
Primen neg ovaku ostavim prigodu,
S ke meni i mojim blago si bit hoce,
Ako kad posvojim privridno toj voce;
Bude li ka ina ruka ga utargat,
Smartna ce gorcina život moj istargat,
Jer cu sebe sama znobiti po sve dni
I želit od srama na svitu da me ni.
Smislivši toj, radi takova ja stida
Pun straha i nadi tiskah se naprida
Da bolje obajdu kamenu onu ljut,
Jeda si iznajdu ki klanac ali put.
I eto, varh stine gole prez prodola
Žila se masline prostarla nizdola,
A po njoj kitica svudi tud pronikla,
Ino sve litica stina se opsikla.
Ucini mi se tad sve toj ravno vece
Negoli more kad vitar ga ne krece.
I k žili toj tako prionuh ondazi
Jak medvid kada tko medom ga omazi.
I snagu tuj stekoh u ruke i u kip
Da bi rec ustekoh gorika jedan hip.
I na sva jur jidra spravil se bih nato
Da varžem za nidra toj voce bogato,
Kada glas iz gore cuh da mi navisti:
"Kamo se, govore, tuceš brez koristi?
Oni dar cestiti druzim je odsujen,
A listo jesi ti, nebore, zatrujen."
I eto vidih, vaj, gdi jedan priljuti
I jidoviti zmaj krili ga kreljuti,
I valja po tlehu i ustami obziva
Tuj zlatu urehu ka suncu odsiva.
Tuj pocah hlepiti smart po me da pride,
Ne moguc tarpiti bol ka me razide.
I da bi mejutoj san me ne ostavil,
Bio bi život moj s dušom se rastavil.
Evo još i sada cic gorkih uzdaha
Sarce se raspada moje i od straha
I Boga sve moli pri da ga umori
Nego se iskoli što mu san govori.
PJESME
JUR NIJEDNA NA SVIT VILA
Jur nijedna na svit vila
Lipotom se vec ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila, ka mi srce travi.
Ni ce biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se vec ne slavi
Jur nijedna na svit vila.
Vrhu njeje vedra cela
Vridna ti se kruna vidi
Od kosice, ku je splela,
Kojom zlatu ne zavidi;
Svakomu je radost vela,
Kad ju dobro razuvidi.
Vridna ti se kruna vidi
Vrhu njeje vedra cela.
Obrve su tanke i crne
Nad crnima nad ocima;
Crne oci kada svrne,
Clovik tudu prem da ima,
Tuga mu se sva odvrne
Za veselje, koje prima.
Na crnima nad ocima
Obrve su tanke i crne.
Kako polje premaliti
Licca joj se ružom sviti
OD KOLA
Neharnu služim gospoju, za mani danke tracu,
Za virnu službu jer moju nece mi dati placu.
Ni ce uzu oblagcati, kojom me željna sveza,
Koja me hoce skoncati, toliko me zateza.
Svaki cas u me strilicu hita, i ne pociva,
A šaranu li tulicu nigdar ne ispražnjiva.
A za man se je zacitat, jer ova zlata strila
More i gvozdje prolitat, i sva oružja cila.
Meni ti prsi propade kroz sva želiza oružna,
Kada me rana dopade u srid srdacca tužna.
Svak ti se zaman zahodi daleko i sakriva,
Jer ova svudi nahodi strilica i prispiva.
Ja ti se hotjah, prik svita nebožac da odbignu,
Ajme, strilo jadovita, brzo ti me dostignu!
Svak ti se zaman još moli, pridaje i umilja,
Jer se tad vecma oholi i s vecim jadom strilja.
Ja se molih duga lita ponižen i umiljen,
Ajme, strilo jadovita, vecma ostah ucviljen.
Još je zamani vapiti, skucati, uzdihati;
Britke je rane trpiti, i muce izdihati.
Nu se dir, vilo, spomeni, rob ti se dah i sužanj,
A ni krivine u meni, a nisam glavom dužan.
Nu se zagledaj, gospoje, u moju viru pravu,
Kako no i ja u tvoje licce i rusu glavu;
Vidit ceš, vira da moja nadhodi sve virnosti,
Kako no, vilo, i tvoja lipota sve liposti.
Kako se tebi pristoji, kako se prosi za te,
Da tvoja glava ne stoji brez vridne krune zlate,
Tako se i meni pristoji, koji bih umrl za te,
Da moja vira ne stoji brez koje godi plate.
A dosti sam, ma radosti, pritrpil jada i muke,
Vrime je, smrtnoj žalosti izmi me jur iz ruke.
VILO KA IMAŠ MOĆ?
Vilo, ka imaš moc u pozoru tvomu
Prominit meni noc na danku bilomu
I opet ciniti danak mi taj bili,
Vilo, potamniti da mi smart omili,
Nu mi rec’ otkuda tvoj pogled medeni
Ima toj da cuda taj tvori u meni?
Jer kada, gospoje, pogledaš na mene,
Nasmijav tej tvoje jagode rumene:
Zimna me ogriješ, znojna me ohladiš,
Naga me odiješ, gorka me osladiš,
I nasitiš lacna, i žadna napojiš,
I utišiš placna, i trudna pokojiš.
Kada li sinj oblak saržbe tvoga lipi
Vazme mi lišca zrak neka me ne kripi,
Onada sve slane biju me i krupe
I tuge opstrane i jadi opstupe;
Onada u ruci pravdi se ja vidim
Ka hoce na muci da grihe povidim;
Onada svi maci siku me i kose
I vojska pak tlaci i zviri raznose.
Otpusti oblak taj, otmi me tužici,
Pokaži svitli raj virnomu služici.
Jedan samo pogled moci ce naknadit
Vas moj trud i svu zled i jade osladit.
TKO CISTA IZMOTA
Tko cista izmota iz zlata preden zlat
Ter ovoj omota gospoji bili vrat
I glavu pokrili? Tko li joj da celo
Vec nego dan bili vedro i veselo?
I carne obarvi uzvite nacinom
Miseca u parvi dan ki je za minom?
I carno iz bila oka meda slaje
Kim dušu iz tila vadi poziraje?
Nje kosa nathita vridnostju i cinom
Sva blaga od svita i sunce svitlinom,
Nje cela za diku i za dragost mnogu
Oci se cloviku nasitit ne mogu,
Obarvmi ocica razum i dobru cud
Kako svitlost svica kroz bistar caklen sud;
Pozorom u lugu zvir bi pitomila,
Zlu volju i tugu svaku prilomila.
Da tko li ružicu sabra i žilj bili
Ter prosu po lišcu gizdavoj toj vili?
Tko perle od valje upored izniza
I zgor od kuralje usta joj proriza?
Tko garlo iz bila mramora i ruke
I parsi izdila s dvi drage jabuke?
Tko li joj u smihu, tko li u hojenju,
Tko milost u tihu poda govorenju?
Ricju bi onada majku utolila
Kad ju glas zapada smarti sinka mila,
Lišcem veselila tamni bi pakal taj,
Smihom otvorila nebo i svitli raj.
Od bisera vencac na garlo da stavi,
Aliti parstencac na ruku gizdavi,
Ne bi joj pridali urehe ni gizde,
Da od nje prijali jak od sunca zvizde.
Cudna je stvar nika viditi kad hodi,
Kolik dvor od dika za sobom uzvodi,
Cudo je još vece gledati gdi Ljubav
Krili ustrepece na njeje parsi stav,
Koliko da išce da svitu pokaže
Dad joj je ložišce ondeka najdraže.
Onde luk proteže, onde oganj niti
Kojimno svit žeže i nebu još priti.
Za moci tvojih ruk, za lipost tvojih kril,
Ljubavi, i za luk i za tvoj zlatan stril,
Dopusti da samo nje dik se nagledam,
Moj želji, inamo da pojde, ja ne dam.
Jer lipost toliku da ljubi, da garli
Ni dano cloviku koji je umarli.
Da’vo se ne svida neg me li zanosi
Taj želja naprida i veci dar prosi.
U VRIME KO CISTO
U vrime ko cisto poznati nije moc
Je li dnevu misto još dala markla noc,
Nego što svitliti bude jur Danica
I rosom cakliti zelena travica,
Buduci trudne san oci mi zatvoril,
Jere plac i nesan biše jih izmoril,
Ja mi se ciniti u sni jak u javi,
U neznanoj biti nikojzi daržavi,
I stat na poljani široka prostora
Koju svu opstrani okoliš od gora.
Tuj meju razlike mnoge stvari ine
Ke bihu velike vridnosti i cine,
Ugledah na gori nesmirni višinom
Od zlata gdi gori jabuka svitlinom.
Svitlija biše ner sunce kad istice,
Visoka, mnijah, der do neba da tice.
Nju tako zdalece gledaje gdi sviti,
Sarce mi utece da bi m’ju imiti.
Jer mnijah izbavit tuge se i muke,
Moguci dobavit take se jabuke.
Još vece sarce pak ja mi se razgarat,
Jer oni svital zrak poca mi otvarat,
Koliko da pravi: želja si ti moja,
Vazmi me i stavi za nidra za svoja.
Zato ja bjah teci najbarže što mogah,
Toj gori hiteci najti se pri nogah
Da na nju pak gori ukredom uzajdu,
Kad se dan obori, a zvizde izajdu.
Nu kad me nje blizu srite noc i tmina,
Uza nju da lizu ne bi mi nacina,
Osicena bo jer sva biše uokol
I ja ne imah per da letim jak sokol.
Nego se varteci dugo tuj zamani,
Goro, le htih reci, zbogome ostani.
Paka rih: ali oc ovuj cu ja sricu
Ku vece necu moc nigdar da susricu?
Manje zlo da svaku pogibil i škodu
Primen neg ovaku ostavim prigodu,
S ke meni i mojim blago si bit hoce,
Ako kad posvojim privridno toj voce;
Bude li ka ina ruka ga utargat,
Smartna ce gorcina život moj istargat,
Jer cu sebe sama znobiti po sve dni
I želit od srama na svitu da me ni.
Smislivši toj, radi takova ja stida
Pun straha i nadi tiskah se naprida
Da bolje obajdu kamenu onu ljut,
Jeda si iznajdu ki klanac ali put.
I eto, varh stine gole prez prodola
Žila se masline prostarla nizdola,
A po njoj kitica svudi tud pronikla,
Ino sve litica stina se opsikla.
Ucini mi se tad sve toj ravno vece
Negoli more kad vitar ga ne krece.
I k žili toj tako prionuh ondazi
Jak medvid kada tko medom ga omazi.
I snagu tuj stekoh u ruke i u kip
Da bi rec ustekoh gorika jedan hip.
I na sva jur jidra spravil se bih nato
Da varžem za nidra toj voce bogato,
Kada glas iz gore cuh da mi navisti:
"Kamo se, govore, tuceš brez koristi?
Oni dar cestiti druzim je odsujen,
A listo jesi ti, nebore, zatrujen."
I eto vidih, vaj, gdi jedan priljuti
I jidoviti zmaj krili ga kreljuti,
I valja po tlehu i ustami obziva
Tuj zlatu urehu ka suncu odsiva.
Tuj pocah hlepiti smart po me da pride,
Ne moguc tarpiti bol ka me razide.
I da bi mejutoj san me ne ostavil,
Bio bi život moj s dušom se rastavil.
Evo još i sada cic gorkih uzdaha
Sarce se raspada moje i od straha
I Boga sve moli pri da ga umori
Nego se iskoli što mu san govori.