Lyrics has been copied to clipboard!
Šimunovic - MULJIKA
ŽIVOTOPIS:
Dinko Šimunovic roden je u Kninu 1873., a najveci je dio djetinjstva proveo u Koljanima (Cetinska Krajina), gdje mu je otac bio ucitelj.
Završivši uciteljsku školu, Šimunovic i sam postaje uciteljem. Službovao je u Dalmatinskoj Zagori, a od 1909. do umirovljenja radi u Splitu.
Umro je u Zagrebu 1933.
Djela: pripovijetke ''Mrkodol'', ''Muljika'', ''Rudica'', ''Duga'', ''Alkar''; romani ''Tudinac'', ''Porodica Vincic''; autobiografska proza ''Mladi dani'', ''Mladost''.
O ŠIMUNOVIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA:
Postoji strogo odredeni subjektivni odnos pisca koji je dominantan i kome je podredeno sve, od fabule do kompozicijske strukture.
Osnovne teme: ljubav i smrt. Na taj nacin pisac svojim likovima namece nužnost doživljavanja, emocionalnih uzbudenja, potisnuvši dogadaje da bi dao prednost psihološkoj karakterizaciji likova.
Svim je likovima zajednicko: fatalno osjecanje nemoci i slabosti u borbi sa životom i prirodom, nemoci za koju nisu izravno krivi i iz toga proizlaze i njihovi unutarnji sukobi, traume, tuge i tjeskobe.
Stvarna je modernost Šimunoviceve proze više-manje prisutna u svim ostalim proznim tekstovima (npr. ''Mrkodol'').
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijest
VRIJEME RADNJE: oko 1905. godine
MJESTO RADNJE: manastir Draga i okolna sela
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: strma, zavojitom, dubokom, stara, malena, crna
- usporedba: kao spuž
- onomatopeja: cukne, zakrikne
- spomenute su i pjesme koje pjevaju: '' - Što go-vo-ri maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore medu kukovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u bršljanu. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - vraca se pjesma i tužna i vesela, kako se kome bude ili gase nade u srcu.''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
BOJA: kci mlinara Joviše, 14 godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge djevojke, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih ociju, no namastircani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su ju prozvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli: kao mramor. Govorilo se da je i njezina majka bila takva.
''I kosa je u nje nekako cudnovata; valovita, smeda, ne lašti se. A u drugih lijepo namazana, cvrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge dižu cijelu vrecu brašna kao pero na konja i za ušima im veliki crljeni duli*, a Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vrece.''
JOVIŠA: mlinarev sin, a njegova je kci bila Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, tako je uvijek pred ocem bila kriva. Otac ju je Joviša u pocetku volio, a kasnije tukao, pogotovo kad bi se napio u krcmi pored mlina.
ILIJA (Elias Kurtovic): krcmarev sin koji se vratio iz vojske. Nikada ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i cešalj i mast kojom je mazao brkove i kosu pa šetao u šumi. Nosio je svoje vojnicko odijelo: tijesne bijele hlace, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mu je, kao kod svih namastircana, bilo okruglo i crveno.
''Ilijica nije imao dugo i žuto bolesno lice, vec puno, okruglo i crveno; ni prsi upale i kašljucave vec visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje ruke psiholog, barem kad mu je to služilo.''
KRATAK SADRŽAJ:
U cijeloj se krajini znalo za namastircane koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastircani. Tu su bile dvije crkve: stara, malena, crna bez zvonika i nova, bijela, velika sa zvonikom.
Blizu manastira izlazi potok Sitnica, a malo se dalje nalazi omanje jezero za koje kažu da nema dna. Manastir i sve su ostale kuce od temelja do polovine zarasle u mahovinu. No svi su u tom kraju bili zdravi, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Njihove su se djevojke udavale kada im je bilo cetrnaest-petnaest godina, a cesto i mlade. Sa osamnaest su se godina vec smatrale usidjelicama. No nevjeste su sa trideset godina puke starice, ali ne smeta, samo da mogu roditi. Lijecnika ovdje nije bilo. Namastircanin Musa lijecio im je rane od kolaca i noža, a za druge se bolesti ovdje nije ni znalo. Musa se jedino nije razumio u bolest što ju je imala mlinareva kci Boja, kojoj je bilo cetrnaest godina. Bila je vitka i bijela, krupnih ociju, no namastircani kažu da je suha i žuta i zato su govorili da je bolesna. I tako su ju nazvali Muljika jer je bijela kao mekani bijeli kamen. U gradu bi rekli da je bijela kao mramor, a govorilo se i da je i njezina majka bila takva.
Kci se pokojnog kaludera bila udala za mlinareva sina Jovišu, a kci im je bila Muljika. Muljika nije imala ni brata ni sestru i zato je uvijek pred ocem bila za sve kriva. Otac ju je u pocetku volio, a kasnije tukao, pogovoto kada bi se napio u krcmi. Krcmar je imao tri kceri koje je udao i dva sina je oženio, a sin mu se Ilija sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode, Ilija izvadi ogledalo, cešalj i mast i namaže brkove i kosu te ode šetati u šumu.
Na jednoj od tih šetnji ugleda Boju kako cuva stado ovaca. Kada ju je ugledao, odmah se zaljubio u nju: sve kicene recenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama išcezoše pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.
Kad se Ilija htio oženiti Bojom, otac i majka mu to u pocetku nisu dopustili i Muljika place zbog toga. Ali ipak stari Petraš dolazi u mlin da se dogovore za prošnju i pir, a Muljika cikne: ''Ne daj ti mene, caca mili!'' Došli su i svatovi. Tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jace, a mecava stala zavijati kroz Dragu.
Mete snijeg, a Draga opet oživjela jer je došao Božic. U Petraševoj krcmi po danu vike i igre, a navecer tišina, samo Ilija pognute glave koraca po krcmi. Muljika vec mjesec dana leži, ne tuži se na bol, iz postelje ne može, vec samo gucne po malo vode. Zvali su Musu, ali ni on ne zna što joj je. Svima je vec dodijala, samo Ilija katkad kradom zaplace. Petraš tješi sina da Muljika nece umrijeti, nego ce samo tako ležati i ništa ne raditi. No nije bilo tako.
Nakon dva dana Muljika umre. Sutradan su namastircani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj iskopali u smrznutoj zemlji. Netom nakon što je grob mlade Boje bio zasut zemljom, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
Istom što je grob mlade Boje bio zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega s neba jednaka i siva. I padao je, padao tiho snijeg još i onda kad je svuda nastala noc.
Vec su se i sve vatrice po kucama zapretale, a snijeg sve zasiplje stari mlin, u kom je Boja odrasla, kao i njezin novi grob pod bukvom iza crkve.
A oko mlina sve hoda stari Joviša jer mu se u pustu mlinu ne da sjediti, i sve dozivlje Boju.
Lepršaju pahuljice u tihoj noci i hvataju se mlinarove kose i brkova, a on sve hoda oko staroga, pustog mlina, po mekom snijegu.
- Bojo! mila moja, oprosti! - cuje se kroz šum Sitnice i drhtanje vitla pod vodom.
- Bojo, janje moje malo! - zove tiho Joviša kroz sve gušce pahuljice snijega, a voda šumi i klopoce ispod staroga, pustog mlina što je zarastao u tamnozelenu mahovinu i po krovu.
ŽIVOTOPIS:
Dinko Šimunovic roden je u Kninu 1873., a najveci je dio djetinjstva proveo u Koljanima (Cetinska Krajina), gdje mu je otac bio ucitelj.
Završivši uciteljsku školu, Šimunovic i sam postaje uciteljem. Službovao je u Dalmatinskoj Zagori, a od 1909. do umirovljenja radi u Splitu.
Umro je u Zagrebu 1933.
Djela: pripovijetke ''Mrkodol'', ''Muljika'', ''Rudica'', ''Duga'', ''Alkar''; romani ''Tudinac'', ''Porodica Vincic''; autobiografska proza ''Mladi dani'', ''Mladost''.
O ŠIMUNOVIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA:
Postoji strogo odredeni subjektivni odnos pisca koji je dominantan i kome je podredeno sve, od fabule do kompozicijske strukture.
Osnovne teme: ljubav i smrt. Na taj nacin pisac svojim likovima namece nužnost doživljavanja, emocionalnih uzbudenja, potisnuvši dogadaje da bi dao prednost psihološkoj karakterizaciji likova.
Svim je likovima zajednicko: fatalno osjecanje nemoci i slabosti u borbi sa životom i prirodom, nemoci za koju nisu izravno krivi i iz toga proizlaze i njihovi unutarnji sukobi, traume, tuge i tjeskobe.
Stvarna je modernost Šimunoviceve proze više-manje prisutna u svim ostalim proznim tekstovima (npr. ''Mrkodol'').
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijest
VRIJEME RADNJE: oko 1905. godine
MJESTO RADNJE: manastir Draga i okolna sela
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: strma, zavojitom, dubokom, stara, malena, crna
- usporedba: kao spuž
- onomatopeja: cukne, zakrikne
- spomenute su i pjesme koje pjevaju: '' - Što go-vo-ri maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore medu kukovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u bršljanu. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - vraca se pjesma i tužna i vesela, kako se kome bude ili gase nade u srcu.''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
BOJA: kci mlinara Joviše, 14 godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge djevojke, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih ociju, no namastircani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su ju prozvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli: kao mramor. Govorilo se da je i njezina majka bila takva.
''I kosa je u nje nekako cudnovata; valovita, smeda, ne lašti se. A u drugih lijepo namazana, cvrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge dižu cijelu vrecu brašna kao pero na konja i za ušima im veliki crljeni duli*, a Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vrece.''
JOVIŠA: mlinarev sin, a njegova je kci bila Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, tako je uvijek pred ocem bila kriva. Otac ju je Joviša u pocetku volio, a kasnije tukao, pogotovo kad bi se napio u krcmi pored mlina.
ILIJA (Elias Kurtovic): krcmarev sin koji se vratio iz vojske. Nikada ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i cešalj i mast kojom je mazao brkove i kosu pa šetao u šumi. Nosio je svoje vojnicko odijelo: tijesne bijele hlace, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mu je, kao kod svih namastircana, bilo okruglo i crveno.
''Ilijica nije imao dugo i žuto bolesno lice, vec puno, okruglo i crveno; ni prsi upale i kašljucave vec visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje ruke psiholog, barem kad mu je to služilo.''
KRATAK SADRŽAJ:
U cijeloj se krajini znalo za namastircane koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastircani. Tu su bile dvije crkve: stara, malena, crna bez zvonika i nova, bijela, velika sa zvonikom.
Blizu manastira izlazi potok Sitnica, a malo se dalje nalazi omanje jezero za koje kažu da nema dna. Manastir i sve su ostale kuce od temelja do polovine zarasle u mahovinu. No svi su u tom kraju bili zdravi, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Njihove su se djevojke udavale kada im je bilo cetrnaest-petnaest godina, a cesto i mlade. Sa osamnaest su se godina vec smatrale usidjelicama. No nevjeste su sa trideset godina puke starice, ali ne smeta, samo da mogu roditi. Lijecnika ovdje nije bilo. Namastircanin Musa lijecio im je rane od kolaca i noža, a za druge se bolesti ovdje nije ni znalo. Musa se jedino nije razumio u bolest što ju je imala mlinareva kci Boja, kojoj je bilo cetrnaest godina. Bila je vitka i bijela, krupnih ociju, no namastircani kažu da je suha i žuta i zato su govorili da je bolesna. I tako su ju nazvali Muljika jer je bijela kao mekani bijeli kamen. U gradu bi rekli da je bijela kao mramor, a govorilo se i da je i njezina majka bila takva.
Kci se pokojnog kaludera bila udala za mlinareva sina Jovišu, a kci im je bila Muljika. Muljika nije imala ni brata ni sestru i zato je uvijek pred ocem bila za sve kriva. Otac ju je u pocetku volio, a kasnije tukao, pogovoto kada bi se napio u krcmi. Krcmar je imao tri kceri koje je udao i dva sina je oženio, a sin mu se Ilija sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode, Ilija izvadi ogledalo, cešalj i mast i namaže brkove i kosu te ode šetati u šumu.
Na jednoj od tih šetnji ugleda Boju kako cuva stado ovaca. Kada ju je ugledao, odmah se zaljubio u nju: sve kicene recenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama išcezoše pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.
Kad se Ilija htio oženiti Bojom, otac i majka mu to u pocetku nisu dopustili i Muljika place zbog toga. Ali ipak stari Petraš dolazi u mlin da se dogovore za prošnju i pir, a Muljika cikne: ''Ne daj ti mene, caca mili!'' Došli su i svatovi. Tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jace, a mecava stala zavijati kroz Dragu.
Mete snijeg, a Draga opet oživjela jer je došao Božic. U Petraševoj krcmi po danu vike i igre, a navecer tišina, samo Ilija pognute glave koraca po krcmi. Muljika vec mjesec dana leži, ne tuži se na bol, iz postelje ne može, vec samo gucne po malo vode. Zvali su Musu, ali ni on ne zna što joj je. Svima je vec dodijala, samo Ilija katkad kradom zaplace. Petraš tješi sina da Muljika nece umrijeti, nego ce samo tako ležati i ništa ne raditi. No nije bilo tako.
Nakon dva dana Muljika umre. Sutradan su namastircani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj iskopali u smrznutoj zemlji. Netom nakon što je grob mlade Boje bio zasut zemljom, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
Istom što je grob mlade Boje bio zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega s neba jednaka i siva. I padao je, padao tiho snijeg još i onda kad je svuda nastala noc.
Vec su se i sve vatrice po kucama zapretale, a snijeg sve zasiplje stari mlin, u kom je Boja odrasla, kao i njezin novi grob pod bukvom iza crkve.
A oko mlina sve hoda stari Joviša jer mu se u pustu mlinu ne da sjediti, i sve dozivlje Boju.
Lepršaju pahuljice u tihoj noci i hvataju se mlinarove kose i brkova, a on sve hoda oko staroga, pustog mlina, po mekom snijegu.
- Bojo! mila moja, oprosti! - cuje se kroz šum Sitnice i drhtanje vitla pod vodom.
- Bojo, janje moje malo! - zove tiho Joviša kroz sve gušce pahuljice snijega, a voda šumi i klopoce ispod staroga, pustog mlina što je zarastao u tamnozelenu mahovinu i po krovu.