Lyrics has been copied to clipboard!
Dinko Šimunovic
Muljika
Stvaralacki portret pisca i životopis:
Dinko Šimunovic roden je 1. rujna 1873. godine u Kninu, u Dalmaciji. Svoje djetinjstvo je proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko od Vrlike, a zatim u selu Kijevu ispod Dinare. Završio je uciteljsku školu, gdje je kao ucitelj službovao po selima, a kasnije je premješten u Split i imenovan nastavnikom u Obrtnoj školi. Patrijarhalna sredina je ostavila duboke dojmove na buduceg pisca. Kada je umirovljen preselio se s porodicom u Zagreb, gdje je umro 3. kolovoza 1933. godine.
Svoj prvi književni sastav, crticu Mjesec dana na vojnickim vježbama objavio je u zagrebackom kalendaru Bog i Hrvati. Pripovjedac (novelist), romanopisac, pisac autobiografske proze, svoj prvi književni prilog, s kojim je svratio pažnju književnog svijeta je nedovršena pripovijetka Mrkodol koju je objavio u zadarskom Lovoru. Predstavio se kao darovit pripovjedac, «pjesnik hrvatske energije» koji spaja «duh moderne realisticne pripovijetke s duhom naše narodne pjesme i tradicije» Objavio je desetak knjiga (pripovijetke, romane, autobiografije), a okušao se i kao dramski pisac objavivši liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Cudo i dramu u tri cina Momak-djevojka. On u svojim djelima opisuje život dalmatinskog Zagorja. Zanimljiv je roman Porodica Vincic. Poznati su njegovi romani Tudinac, Mrkodol, Alkar, Muljika, Duga, Duga, Mladi dani. Pripovijetke sa Krke i Cetine, Kukavica, O starom slijepom kaluderu. Napisao je još mnoge prikaze, ocjene i eseje.
Tema: Opis ljudi i kraja u kojem žive, te izdvojen lik Muljike i razvoj price o njezinoj sudbini.
Problematika koja se obraduje:
- Opis prilika i života ljudi u seoskoj sredini koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema tradicionalnim društvenim zbivanjima
- Oslikavaju se raznolike pojave na selu. Odnos sela i grada, tudinstvo i neukorijenjenost.
- Položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradicija
- Jasno portretiranje pojedinih likova
- Lirski opis krajolika sa idilicnim pastoralnim prizorom
- Uloga dijaloga Ilije i Boje sa govornom karakterizacijom likova
- Senzualnost namanastircana
- Lirska poanta opisivanja groba mlade Boje
Struktura djela: Novela je naslovljena prema nadimku glavne junakinje Boje koju su nazvali Muljikom, koja se razlikovala od ostalih djevojaka, bila je nježna i boležljiva. Prikaz raznolikih pojava u seoskom životu, odnos sela i grada, položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo i tradicija. Lirski idilicni prizori u kojima progovara tjelesnost i zdravlje. Izmjenjuju se sjetni i radosni tonovi (baladicni i ditirampski).
Književna vrsta: Jedna od najlirskijih hrvatskih pripovijedaka
Inspiracija iz slicnog djela: U svojim djelima je uspio je iskazati jedan svoj licni odnos prema dramskom. Promatranje i objektivno opisivanje dogadaja u prirodi koji
svoje osjecaje prenosi u krilo prirode i u predmete što ih opisuje. Promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja. On se može predociti pomocu paralele s Krležom i njegovim shvacanjem dramskog stvaralaštva. Opisivanje prirode kao što je to radio Turgenjev. Uvjeravamo se da sve njegove price, bez obzira na razlicite fabule, imaju nešto cvrsto i zajednicko: slicnost pasivnih, nedovoljno snažnih u odnosu prema životu karaktera glavnih junaka, što obicno rezultira tragicnom poantom, pobjedom surovosti prirode ili života nad tim povucenim, slabim, neotpornim ljudskim jedinkama.
Vrijeme radnje: oko 1905. godine.
Mjesto radnje: Manastir Draga i okolna sela.
Likovi:
Boja mlinareva kci od 14. godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge cure, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih ociju, no namanastircani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su je prozvali Muljika, jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor. Govorilo se, da je i njezina majka bila takva.
Joviša je mlinarev sin, a njegova kci je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u pocetku ju je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krcmi niže mlina.
Ilija krcmarev sin koji se vratio iz vojske. Ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i cešalj i nekakvu mast kojom je mazao brkove i kosu, pa šetao u šumi. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtovic svoje vojnicko odijelo, tijesne bijele hlace, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastircana uvijek bivalo.
Sadržaj:
U cijeloj krajini znalo se za namastircane, koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastircani. U ovoj drazi, osim kaludera nalazilo se i pedeset stanovnika koji su za sebe govorili: «Mi namastircani!» Još su tu bile i dvije Crkve, stara, malena, crna bez zvonika i nova bijela, velika sa zvonikom. Blizu samih temelja manastira izlazi potok Sitnica, a malo dalje se nalazi omanje jezero, za koje namanastircani kažu da nema dna. Sjena i vlaga! Vrbe se saginju nad vodu, kao da piju. Manastir i sve ostale kuce od temelja pa do polovine, umotani su u mahovinu. No, zdravlje je u toj drazi zacudo cvjetalo, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Prsa široka, mišice debele, a noge krive ali cvrste. Njihove djevojke udavale su se kada im je bilo oko 14 – 15 godina, a nije bilo rijetko da su se udomile i mlade. Sa 18. godina smatrale su se vec usidjelicama ili kako bi se u drazi reklo: «posjela cura, brate, pa što da ti drugo kažem. » No nevjeste sa 30 godina su puke starice, ali ne smeta, samo da mogu raditi. Lijecnika ovdje nije bilo. Namanastircanin Musa lijecio je rane kojih je ovdje bilo dosta od kolaca i noža, a za druge bolesti, ovdje se nije znalo. Musa se nije jedino razumio u bolest što ju je imala mlinareva kci Boja od 14. godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro, pa možda i nije bolesna. Vitka je i bijela, krupnih ociju, no namanastircani kažu da je suha i žuta. U drugih se oci ne vide od mesa, crvene su kao kukurijek, potuku se za uže ili sjekiru, a ona nije takova. Bit ce da je bolesna. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor, a namanastircani : muljika, pa muljika!» Govorilo se, da je i njezina majka takva.
U manastiru u Drazi bio je kaluder, te su uoci njegove smrti došla njegova majka i sestra. Kada je umro, majka nije htjela otici, da ne bude daleko od njegova groba u kojem je i ona ubrzo našla mjesta. Kcerka je ostala kod mlinara, pa kako je bila sirota, kaluderi je dadu za mlinareva sina Jovišu, a njezina kci je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u pocetku ju je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krcmi niže mlina: «Valaj neceš» - rekao bi u sebi buducem zetu – «valjati se po mojoj muci. Sada cu ja malo živjeti, ta dosta sam se namucio!» I tada bi otišao u krcmu da troši muku.
Krcmar je imao tri kceri koje je udomio i dva sina oženio, a sin Ilija mu se sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode iz Sitnice, jer ništa nije radio, izvadi ogledalo i cešalj i nekakvu mast kojom namaže brkove i kosu, pa krene u šumu u šetnju.
Na jednoj od tih samotnih šetnji ugleda Boju kako cuva stado ovaca. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtovic svoje vojnicko odijelo, tijesne bijele hlace, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastircana uvijek bivalo.
Kada je ugledao Boju, koja je sjedila na obali Sitnice tako lijepa u bijeloj košulji, lijepe smede valovite kose i prelijepih tamnih ociju. Ilija se odmah u nju zaljubi: «ajn faine frajla! Du bist di rose kenigin!» sve kicene recenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama izcezoše, pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.
Došla jesen i momci se žene. Ilijica hoce Boju, ali otac Petraš i majka Marta ne žele Muljiku za snaju. «Nece Muljika za našega Ilijicu» - vele oni – «dok smo mi živi! Imamo mi za njega drugu curu, a onaj zelembac, ona Muljika… napunili cikom i vikom cijelu Dragu» Muljika place, a caca je tješi: «Sad, kada su mi sve uzeli, moraju i tebe da uzmu, nijesam ja sve u njega potrošio, on je sam cinio racune kako je htio!»
I kada je stari Petraš ipak došao u mlin da se dogovore za prošnju i pir, ciknula je ona: «Ne daj ti mene caca mili!» Zaredali se svatovi, grmjele kubure a jeka tutnjila dragom. Pilo se vino, prolijevalo, pjevalo, pa se i promuklo, tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jace, a mecava stala zavijati kroz Dragu.
Mete, mete snijeg, a Draga od tutnjave zvona i pjesama opet oživjela jer je došao Božic. U Petraševoj krcmi po danu vike i igre, a navecer tišina, samo Ilijica pognute glave koraca u krcmi. Muljica vec mjesec dana leži, ne tuži se da ju nešto boli, iz postelje ne može, vec samo gucne koji put vodu s vrelašca. Zvali su Musu, ali on ne zna što je Muljici. Svima je vec dodijala, samo Ilijica katkada kradom zaplace. Petraš veli: «Nece ti tvoja lasica umrijeti, ne boj se, samo ce ti tako ležati, dok ne ostariš, a raditi nece ništa!» No nije pogodio!
Nakon dva dana u tamnoj sobi iza krcme osvanula je Boja bijela i hladna kao latice zelenkade. Sutradan su namanastircani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj u smrznutoj zemlji iskopali. Istom što je grob mlade Boje bio zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
Podaci izvadeni iz: Biblioteka Jelen, Izdavacko knjižarska radna organizacija «Mladost» Zagreb, 1980.
godina Tisak «Vjesnik», OOUR Tiskara i mehanografija Zagreb – 1980. godina.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandic, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.
Muljika
Stvaralacki portret pisca i životopis:
Dinko Šimunovic roden je 1. rujna 1873. godine u Kninu, u Dalmaciji. Svoje djetinjstvo je proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko od Vrlike, a zatim u selu Kijevu ispod Dinare. Završio je uciteljsku školu, gdje je kao ucitelj službovao po selima, a kasnije je premješten u Split i imenovan nastavnikom u Obrtnoj školi. Patrijarhalna sredina je ostavila duboke dojmove na buduceg pisca. Kada je umirovljen preselio se s porodicom u Zagreb, gdje je umro 3. kolovoza 1933. godine.
Svoj prvi književni sastav, crticu Mjesec dana na vojnickim vježbama objavio je u zagrebackom kalendaru Bog i Hrvati. Pripovjedac (novelist), romanopisac, pisac autobiografske proze, svoj prvi književni prilog, s kojim je svratio pažnju književnog svijeta je nedovršena pripovijetka Mrkodol koju je objavio u zadarskom Lovoru. Predstavio se kao darovit pripovjedac, «pjesnik hrvatske energije» koji spaja «duh moderne realisticne pripovijetke s duhom naše narodne pjesme i tradicije» Objavio je desetak knjiga (pripovijetke, romane, autobiografije), a okušao se i kao dramski pisac objavivši liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Cudo i dramu u tri cina Momak-djevojka. On u svojim djelima opisuje život dalmatinskog Zagorja. Zanimljiv je roman Porodica Vincic. Poznati su njegovi romani Tudinac, Mrkodol, Alkar, Muljika, Duga, Duga, Mladi dani. Pripovijetke sa Krke i Cetine, Kukavica, O starom slijepom kaluderu. Napisao je još mnoge prikaze, ocjene i eseje.
Tema: Opis ljudi i kraja u kojem žive, te izdvojen lik Muljike i razvoj price o njezinoj sudbini.
Problematika koja se obraduje:
- Opis prilika i života ljudi u seoskoj sredini koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema tradicionalnim društvenim zbivanjima
- Oslikavaju se raznolike pojave na selu. Odnos sela i grada, tudinstvo i neukorijenjenost.
- Položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradicija
- Jasno portretiranje pojedinih likova
- Lirski opis krajolika sa idilicnim pastoralnim prizorom
- Uloga dijaloga Ilije i Boje sa govornom karakterizacijom likova
- Senzualnost namanastircana
- Lirska poanta opisivanja groba mlade Boje
Struktura djela: Novela je naslovljena prema nadimku glavne junakinje Boje koju su nazvali Muljikom, koja se razlikovala od ostalih djevojaka, bila je nježna i boležljiva. Prikaz raznolikih pojava u seoskom životu, odnos sela i grada, položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo i tradicija. Lirski idilicni prizori u kojima progovara tjelesnost i zdravlje. Izmjenjuju se sjetni i radosni tonovi (baladicni i ditirampski).
Književna vrsta: Jedna od najlirskijih hrvatskih pripovijedaka
Inspiracija iz slicnog djela: U svojim djelima je uspio je iskazati jedan svoj licni odnos prema dramskom. Promatranje i objektivno opisivanje dogadaja u prirodi koji
svoje osjecaje prenosi u krilo prirode i u predmete što ih opisuje. Promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja. On se može predociti pomocu paralele s Krležom i njegovim shvacanjem dramskog stvaralaštva. Opisivanje prirode kao što je to radio Turgenjev. Uvjeravamo se da sve njegove price, bez obzira na razlicite fabule, imaju nešto cvrsto i zajednicko: slicnost pasivnih, nedovoljno snažnih u odnosu prema životu karaktera glavnih junaka, što obicno rezultira tragicnom poantom, pobjedom surovosti prirode ili života nad tim povucenim, slabim, neotpornim ljudskim jedinkama.
Vrijeme radnje: oko 1905. godine.
Mjesto radnje: Manastir Draga i okolna sela.
Likovi:
Boja mlinareva kci od 14. godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge cure, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih ociju, no namanastircani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su je prozvali Muljika, jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor. Govorilo se, da je i njezina majka bila takva.
Joviša je mlinarev sin, a njegova kci je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u pocetku ju je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krcmi niže mlina.
Ilija krcmarev sin koji se vratio iz vojske. Ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i cešalj i nekakvu mast kojom je mazao brkove i kosu, pa šetao u šumi. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtovic svoje vojnicko odijelo, tijesne bijele hlace, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastircana uvijek bivalo.
Sadržaj:
U cijeloj krajini znalo se za namastircane, koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastircani. U ovoj drazi, osim kaludera nalazilo se i pedeset stanovnika koji su za sebe govorili: «Mi namastircani!» Još su tu bile i dvije Crkve, stara, malena, crna bez zvonika i nova bijela, velika sa zvonikom. Blizu samih temelja manastira izlazi potok Sitnica, a malo dalje se nalazi omanje jezero, za koje namanastircani kažu da nema dna. Sjena i vlaga! Vrbe se saginju nad vodu, kao da piju. Manastir i sve ostale kuce od temelja pa do polovine, umotani su u mahovinu. No, zdravlje je u toj drazi zacudo cvjetalo, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Prsa široka, mišice debele, a noge krive ali cvrste. Njihove djevojke udavale su se kada im je bilo oko 14 – 15 godina, a nije bilo rijetko da su se udomile i mlade. Sa 18. godina smatrale su se vec usidjelicama ili kako bi se u drazi reklo: «posjela cura, brate, pa što da ti drugo kažem. » No nevjeste sa 30 godina su puke starice, ali ne smeta, samo da mogu raditi. Lijecnika ovdje nije bilo. Namanastircanin Musa lijecio je rane kojih je ovdje bilo dosta od kolaca i noža, a za druge bolesti, ovdje se nije znalo. Musa se nije jedino razumio u bolest što ju je imala mlinareva kci Boja od 14. godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro, pa možda i nije bolesna. Vitka je i bijela, krupnih ociju, no namanastircani kažu da je suha i žuta. U drugih se oci ne vide od mesa, crvene su kao kukurijek, potuku se za uže ili sjekiru, a ona nije takova. Bit ce da je bolesna. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor, a namanastircani : muljika, pa muljika!» Govorilo se, da je i njezina majka takva.
U manastiru u Drazi bio je kaluder, te su uoci njegove smrti došla njegova majka i sestra. Kada je umro, majka nije htjela otici, da ne bude daleko od njegova groba u kojem je i ona ubrzo našla mjesta. Kcerka je ostala kod mlinara, pa kako je bila sirota, kaluderi je dadu za mlinareva sina Jovišu, a njezina kci je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u pocetku ju je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krcmi niže mlina: «Valaj neceš» - rekao bi u sebi buducem zetu – «valjati se po mojoj muci. Sada cu ja malo živjeti, ta dosta sam se namucio!» I tada bi otišao u krcmu da troši muku.
Krcmar je imao tri kceri koje je udomio i dva sina oženio, a sin Ilija mu se sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode iz Sitnice, jer ništa nije radio, izvadi ogledalo i cešalj i nekakvu mast kojom namaže brkove i kosu, pa krene u šumu u šetnju.
Na jednoj od tih samotnih šetnji ugleda Boju kako cuva stado ovaca. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtovic svoje vojnicko odijelo, tijesne bijele hlace, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastircana uvijek bivalo.
Kada je ugledao Boju, koja je sjedila na obali Sitnice tako lijepa u bijeloj košulji, lijepe smede valovite kose i prelijepih tamnih ociju. Ilija se odmah u nju zaljubi: «ajn faine frajla! Du bist di rose kenigin!» sve kicene recenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama izcezoše, pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.
Došla jesen i momci se žene. Ilijica hoce Boju, ali otac Petraš i majka Marta ne žele Muljiku za snaju. «Nece Muljika za našega Ilijicu» - vele oni – «dok smo mi živi! Imamo mi za njega drugu curu, a onaj zelembac, ona Muljika… napunili cikom i vikom cijelu Dragu» Muljika place, a caca je tješi: «Sad, kada su mi sve uzeli, moraju i tebe da uzmu, nijesam ja sve u njega potrošio, on je sam cinio racune kako je htio!»
I kada je stari Petraš ipak došao u mlin da se dogovore za prošnju i pir, ciknula je ona: «Ne daj ti mene caca mili!» Zaredali se svatovi, grmjele kubure a jeka tutnjila dragom. Pilo se vino, prolijevalo, pjevalo, pa se i promuklo, tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jace, a mecava stala zavijati kroz Dragu.
Mete, mete snijeg, a Draga od tutnjave zvona i pjesama opet oživjela jer je došao Božic. U Petraševoj krcmi po danu vike i igre, a navecer tišina, samo Ilijica pognute glave koraca u krcmi. Muljica vec mjesec dana leži, ne tuži se da ju nešto boli, iz postelje ne može, vec samo gucne koji put vodu s vrelašca. Zvali su Musu, ali on ne zna što je Muljici. Svima je vec dodijala, samo Ilijica katkada kradom zaplace. Petraš veli: «Nece ti tvoja lasica umrijeti, ne boj se, samo ce ti tako ležati, dok ne ostariš, a raditi nece ništa!» No nije pogodio!
Nakon dva dana u tamnoj sobi iza krcme osvanula je Boja bijela i hladna kao latice zelenkade. Sutradan su namanastircani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj u smrznutoj zemlji iskopali. Istom što je grob mlade Boje bio zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
Podaci izvadeni iz: Biblioteka Jelen, Izdavacko knjižarska radna organizacija «Mladost» Zagreb, 1980.
godina Tisak «Vjesnik», OOUR Tiskara i mehanografija Zagreb – 1980. godina.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandic, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.