+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

NA DRINI ĆPRIJA

IVO ANDRIĆ:
NA DRINI ĆUPRIJA



Bilješke o piscu:
Ivo Andric jedan je unikatni primjer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca,
roden 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj katolickoj obitelji,
a umro 1975. u Beogradu. Djetinjstvo provodi u Višegradu gdje i završava
osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Becu
i Krakovu da bi 1924. u Grazu doktorirao disertacijom «O duhovnom
životu Bosne pod Turcima». Bio je clan «Mlade Bosne» te za vrijeme prvog
svjetskog rata biva zatvoren. Nakon prvog svjetskog rata 1918. sa još
nekoliko književnika u Zagrebu pokrece casopis «Književni jug».
U razdoblju izmedu dva rata je u diplomatskoj službi, a kada pocinje drugi
svjetski rat povlaci se u Beograd gdje se za vrijeme okupacije ne sudjeluje
u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi
predsjednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio
priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu urucena Nobelova
nagrada za književnost.

Ivo Andric je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andric svoje
književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant 1911. kada
objavljuje prve stihove u casopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i
ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika»
(1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana
faza (prijeratna) zapocinje upravo 1911. i traje do 1920. U toj fazi
prevladavaju poezija i poetska proza, a djela stvorena u toj fazi su zbirke
pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju
izmedu dva rata se okrece iskljucivo prozi te objavljuje zbirku
pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom
«Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne
turske i austrijske vlasti. Nakon drugog svjetskog rata objavljuje romane
«Na Drini cuprija» (1945.), «Travnicka hronika» (1945.), «Gospodica»
(1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove
pripovetke» (1948.), «Prica o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»
(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristicki rad bavio se i
publicistickim i esejistickim radom.

Danas, ali i prije se povlaci pitanje narodne pripadnosti Ive Andrica
(prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se
oko Andrica množile nejasnoce i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u
jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenackim idealima, ili zbog karijere, ili
zbog cega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu
jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg
od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u
nekom povoljnom trenutku, koji medutim nije doživio? Je li se 1941.
zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do
cega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije
došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te
namjere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da ce tijek dogadaja
opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se ocituje o
tim pitanjima, Andric kao da je još i poticao, da takvih nejasnoca i
kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o
njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova
djela. Vec je njegov becki «hommage» Matošu nosio klicu razocaranja, i to
upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije
prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu,
odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba,
Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazocan u srpskom književnom
životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i
leksicko-sintakticki posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane
radove - pjesme, novele, clanke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama
u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragicnim osjecajem života
(«Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga
«Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni clanci i
kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeca njegova knjiga, takoder
pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i
srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne
dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova djela:
romani «Na Drini cuprija», «Travnicka hronika» i «Gospodica», pa «Nove
pripovetke» (1948.), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman
«Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja
izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih djela 1976.

O djelu:
Samo djelo «Na Drini cuprija» je sastavljeno od dvadeset i cetiri pricice,
poglavlja, koje iako nisu tematski povezane cine jednu savršeno ispricanu
pricu jednog malog mjesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do
pocetka prvog svjetskog rata (1914.). Roman zapocinje dugim
geografskim opisom Višegradskog kraja i navodenjem više legendi o
nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju
kršcanske djece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom
mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršcansku i muslimansku verziju.
Taj most («cuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu mještana Višegrada.
On ne samo da spaja dvije obale rijeke vec cini Višegrad prometnim
cvorištem i daje mu glavno mjesto za okupljanja («kapija»). Na pocetku
djela nam se daje uvid u djelo i šta nas ocekuje. U drugom poglavlju se
opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak
život na tom podrucju pod Turskom vlašcu. Naime prije mosta se prelazilo
pomocu skele koja nije vozila redovito vec je ovisila o volji skelara
Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogucnost
prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. cim se
rijeka zamuti i poraste preko odredene granice skela ne vozi. Kao što
znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa
tako i Bosne, upravo jedan takav covjek iz Bosne je dospio na visoku
službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Buduci da mu je u sjecanju
ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolovic (vezir) je odlucio
da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze
strucnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik
Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov covjek koji cak i najmanju
grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako
je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su
bivali prisiljeni da kuluce (tlaka), cak su i prolaznici morali ostajati dan dva
i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smještaj i uvjeti za
rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su
ostajale neobradene. Ovo sve je rezultiralo pobunom medu radnicima,
naravno ne otvorenom i izravnom vec tihom i možemo reci gerilskom
sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se
samo dvoje odvažilo nešto uciniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih
je bio i srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila
brodarica neda da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepricavao tu
pricu te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari
pod pritiskom zapovjednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od
straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi.
Radislav je okrutno mucen ne bi li izdao pomagaca, ali on ga ne izdaje te
biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mucenja.
Nakon nekog vremena je Abidagu zamijenio Arifbeg jer je vezir otkrio
kako Abidaga nije placao radnicima te da je samim time okrao njega.
Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili
bez vecih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet
godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na
mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji
se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave
i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu,
no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i cvrst bez obzira na
nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one
kada brak izmedu Fatime Avdagine i Nailbega Hamzica biva dogovoren,
unatoc Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada nece udati za Nailbega,
ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skace u rijeku te
tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja
je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira
Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju
otpor, ali prisiljeni na povlacenje prelaze preko mosta i Alihodža
Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijedanja i protivljenja vodi
bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom
završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku.
Tu zapocinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta,
Austrijska okupacija je naime pokazala pozitivne posljedice svih promjena
što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine.
To su red, cistoca, gradevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna
sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti,
za razliku od istocnjacke "pravde" izražene uzrecicom «kadija te tuži,
kadija te sudi». Roman se bavi pricama obicnih ljudi i njihovim životima
te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domacih ljudi do
Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj
Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati
hajduk Jakov Cekrlija je lukavo uz pomoc djevojke uspio nasamariti
stražara i prebjeci u Srbiju. Nakon toga se osramoceni vojnik ubija.
Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom
željeznice nam govori o nacinu provodenja vremena u ono doba te o
zamjeni stare i male domace birtije sa velikim prostorijama za opijanje i
javno kockanje (prije je kockanje bilo zabranjeno). Lotika koja je sama
stvorila sve što ima je prava samostalna i odlucna žena novog doba.
Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava
rodake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje
zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposlicare. U jednoj od epizoda
se pojavljuje ponovno vec ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta
za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imucnijih gazdi opijaju i
ismijavaju. Tu se takoder manifestira narodni element jer je prije bilo
nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju.
Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa cak i pleše po
ogradi. Kada se vec poprilicno djece iz Višegrada školuje vani (Zagreb,
Bec, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i
nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija
izmedu nekoliko mladica Herak (socijalista), Stikovic (nacionalista) koji
piše clanke za casopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr.
Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju,
idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine,
ali takoder i Srbije i Hrvatske. Izmedu Stikovica i Glasicanina se još javlja
sukob oko djevojke Zore koja je uciteljica u školi u Višegradu, taj sukob
pocinje kada Stikovic zavada Zoru iako zna da i Glasicanin koji se ne
školuje nego vec radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve
Platonska i naivno djecja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stikovic
vraca na fakultet se Glasicanin i Zora mire. Tako godinu dana život tece
bez vecih i naglih promjena. Sljedece godine pocetkom ljetnih praznika se
ponovno vracaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz
Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda I. o kojem
ljudi saznaju tijekom jednog nedjeljnog plesanja i igranja na polju, dakle
nevini ljudi su odmah poceli ispaštati tudu krivicu. S pocetkom rata svi
bježe van Višegrada jer je most strateški važan te srbi granatiraju naselje.
Cak je bilo kasno i za Glasicanina i Zoru buduci da on izabire rat na
srpskoj strani. Jedino Alihodža, najcešce spominjani lik romana, ostaje u
naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on
svjedoci gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u
stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kuci umire od srcanog
udara. Sa njime umiru i stari nacin života i stare vrijednosti buduci da ih
on simbolizira i zastupa.



Zakljucak:
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilicno
jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih
elemenata, od pjesama i legendi do obicaja i svjetonazora. Velika važnost
se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne
teme i odredene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je
naravno most. Most nam simbolizira cvrstocu, neprolaznost i postojanost
usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika
Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i
beznacajan te se to istice u cestim i pomno izabranim trenutcima ljudske
nevolje. Roman obiluje realistickim opisima situacija, ljudi, pejzaža i
interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava
na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su takoder i
reprezentativni npr. Abidaga - tursko nasilje i brutalnost, Lotika - moderna
žena, samouvjerena i uporna, Herak, Stikovic - jugoslavenska revolucija,
novi ideali, Ćorkan - nevin covjek ali vrlo nesretan i siromašan,
Alihodža - glas razuma kod muslimana i moralni voda, i dr.
Važna cinjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim dogadajima i da
on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je djelo nepristrano nam
pokazuje nekriticnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca.
U cijelom romanu se osjeca pravilnost konstrukcije te slijeda dogadaja uz
poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutacnim.
Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje razlicitih kultura, vjera i
naroda dok medu njima u stvari vlada antagonizam. Najveci je sraz dvaju
civilizacija, istocne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina
nepromjenljiva, vjecita tocka na kojoj se napetosti i komešanje što radaju
sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeca i vidi jasnije nego
drugdje.

Meni se ovo djelo vrlo jako svidjelo jer na specifican i nadasve originalan
nacin svjedoci o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi
vjerni opisi i vješto i postepeno uvodenje citaoca u radnju, naime citajuci
ovo djelo citalac vrlo lako shvaca situaciju i okolnosti zahvaljujuci
Andricevom pristupacnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene
ostavile najjaci utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andric predstavlja
stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik
dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi
(19.) otkriva zaludenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su
osudene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za
individualnošcu i ocuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve
dana prvog svjetskog rata na tom podrucju, opis tih dogadaja se vrši
pomno izabranim rijecima koje dopiru do same srži osjecaja
bespomocnosti i ocaja koji vladaju u nevinu narodu ionako vec napacenom
i ratom uništenim.

Naravno da bi se o ovom djelu dalo još puno toga reci jer je ono jedno
od tih nikada do kraja izanaliziranih i rašclanjenih umjetnicko-povijesnih
ostvarenja.
5 Lektire za školu: NA DRINI ĆPRIJA IVO ANDRIĆ: NA DRINI ĆUPRIJA Bilješke o piscu: Ivo Andric jedan je unikatni primjer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca, roden 1892. u Dolcu pok...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi