Lyrics has been copied to clipboard!
Turgenjev - LOVCEVI ZAPISI
O KNJIZI:
PRIREDIO: Zlatko Crnkovic
UREDNIK: Branko Hecimovic
IZDAVAC: Školska knjiga, Zagreb, 1985.
PREVEO: Zlatko Crnkovic
ŽIVOTOPIS:
Ivan Sergejevic Turgenjev ruski je pripovjedac, roden 1818., a umro 1883. godine.
Turgenjev je odrastao u imucnoj plemickoj obitelji. Pošto je stekao osnovnu naobrazbu od kucnih ucitelja, u devetoj je godini života stupio u privatni internat u Moskvi.
1843. je godine objavio svoje prvo vece djelo, puškinovsku poemu ''Paraša'', potpisavši se samo inicijalima T.L. (Turgenjev-Lutovinov; Lutovinov je bilo djevojacko prezime njegove majke).
Proslavio se pripovijetkama iz seoskog života, okupljenima poslije njegove smrti, pod naslovom ''Lovcevi zapisi'' (''Zapiski ohotnika''). Djelo je pisano prije ukidanja kmetstva te je imalo i važnu društvenu ulogu.
Pisao je i romane: ''Rudin'', ''Plemicko gnijezdo'', ''Ocevi i djeca'', itd.
Potkraj je života pisao i pjesme u prozi.
_____JERMOLAJ I VODENICARKA_____
VRIJEME RADNJE: prije zalaska sunca, proljece
MJESTO RADNJE: šuma, ceka
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
JERMOLAJ: Lovac, covjek od nekih cetrdeset i pet godina, visok, mršav, duga i tanka nosa, uska cela, sitnih sivih ociju, razbarušene kose i širokih podrugljivih usana.
PAS VALETKA: ''Bio je neobicno ružan i nijedan besposlen vlastelinski sluga nije propuštao zgode da se zlobno ne podsmjehne njegovoj vanjštini; ali je Valetka sve to podsmjehivanje, pa cak i udarce, podnosio vrlo hladnokrvno.''
VODENICARKA: ''Moglo joj je biti tridesetak godina: na mršavu i blijedu licu još su se opažali tragovi izvanredne ljepote; osobito su mi se svidjele njene oci, krune i tužne.''
KRATAK SADRŽAJ:
Jermolaj i pisac uputiše se prije zalaska sunca u šumu, na ceku, u lov.
Pošto se spustio mrak, omi nakon provedenih sat vremena na ceki, odluciše prespavati u obližnjoj vodenici. No kad su došli tamo, gazda im nije dopustio da prespavaju u vodenici, vec u nadstrešnici pored vodenice. Vodenicarka im je donijela slame i sijena za spavanje, a kasnije i mlijeka, jaja, krumpira i kruha. Tada su njih dvojica razgovarali s vodenicarkom o njezinu životu.
Tada vodenicarku pozove muž, a Jermolaj i pisac nedugo zatim zaspaše.
Vuk dlaku mijenja, ali cud nikada...
_____ŠUMA I STEPA_____
VRIJEME RADNJE: sva godišnja doba
MJESTO RADNJE: šuma, stepa
KRATAK SADRŽAJ:
Lov je s puškom i psom divan, a užitak je izvesti se u proljece prije zore. Par bijelih gusaka prelazi polako preko puta. Konji zvucno gacaju po lokvama, a kocijaš zviždi. U seljackim kucama gori svjetlo i cuju se snažni glasovi. Sunce se diže, nebo je vedro. Vrijeme ce biti krasno. Popeli ste se na brdo. Rijeka se vijuga i povlaci nejasno kroz maglu, za njom livade, za livadama brežuljci. Jasno se istice daljina. Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokrecu udovi, kako se krijepi svaki covjek, prožet svježim dahom proljeca.
Ljetno srpanjsko jutro. Tko je, osim lovaca, iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. U glavi vam se vrti i osjecate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Vec je vruce. Pod obronkom se krije izvor. Svalite se na zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. Ali navlaci se oblak. Sijevnu munja. I dvije! Sve je odjednom potamnjelo. Kakva kišica i munje! Oluja je minula, izlazite iz sjenika. Sve blista, zrak je svjež i miriše na jagode i gljive. Vec pada mrak. Vecernje je rumenilo planulo kao požar. Vrijeme je da podete kuci. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noc, a dolje u selu trepere svjetla.
A kako je ta ista šuma lijepa u jesen! Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja. Blagim se zrakom širi jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama visi posljednje zlacano lišce. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima cudan nemir. ideš, a pred oci ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Covjek vlada cijelom svojom prošlošcu, svim svojim osjecajima i silama, cijelom svojom dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj! Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a medu vrbicima se svjetluca rjecica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su sve manji, a drveca gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne stepe.
A u zimski dan ici po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak, nehotice žmiriti zbo sitnog svjetlucanja meka snijega koji vas zaspljepljuje.
A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg vec miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreci.
O KNJIZI:
PRIREDIO: Zlatko Crnkovic
UREDNIK: Branko Hecimovic
IZDAVAC: Školska knjiga, Zagreb, 1985.
PREVEO: Zlatko Crnkovic
ŽIVOTOPIS:
Ivan Sergejevic Turgenjev ruski je pripovjedac, roden 1818., a umro 1883. godine.
Turgenjev je odrastao u imucnoj plemickoj obitelji. Pošto je stekao osnovnu naobrazbu od kucnih ucitelja, u devetoj je godini života stupio u privatni internat u Moskvi.
1843. je godine objavio svoje prvo vece djelo, puškinovsku poemu ''Paraša'', potpisavši se samo inicijalima T.L. (Turgenjev-Lutovinov; Lutovinov je bilo djevojacko prezime njegove majke).
Proslavio se pripovijetkama iz seoskog života, okupljenima poslije njegove smrti, pod naslovom ''Lovcevi zapisi'' (''Zapiski ohotnika''). Djelo je pisano prije ukidanja kmetstva te je imalo i važnu društvenu ulogu.
Pisao je i romane: ''Rudin'', ''Plemicko gnijezdo'', ''Ocevi i djeca'', itd.
Potkraj je života pisao i pjesme u prozi.
_____JERMOLAJ I VODENICARKA_____
VRIJEME RADNJE: prije zalaska sunca, proljece
MJESTO RADNJE: šuma, ceka
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
JERMOLAJ: Lovac, covjek od nekih cetrdeset i pet godina, visok, mršav, duga i tanka nosa, uska cela, sitnih sivih ociju, razbarušene kose i širokih podrugljivih usana.
PAS VALETKA: ''Bio je neobicno ružan i nijedan besposlen vlastelinski sluga nije propuštao zgode da se zlobno ne podsmjehne njegovoj vanjštini; ali je Valetka sve to podsmjehivanje, pa cak i udarce, podnosio vrlo hladnokrvno.''
VODENICARKA: ''Moglo joj je biti tridesetak godina: na mršavu i blijedu licu još su se opažali tragovi izvanredne ljepote; osobito su mi se svidjele njene oci, krune i tužne.''
KRATAK SADRŽAJ:
Jermolaj i pisac uputiše se prije zalaska sunca u šumu, na ceku, u lov.
Pošto se spustio mrak, omi nakon provedenih sat vremena na ceki, odluciše prespavati u obližnjoj vodenici. No kad su došli tamo, gazda im nije dopustio da prespavaju u vodenici, vec u nadstrešnici pored vodenice. Vodenicarka im je donijela slame i sijena za spavanje, a kasnije i mlijeka, jaja, krumpira i kruha. Tada su njih dvojica razgovarali s vodenicarkom o njezinu životu.
Tada vodenicarku pozove muž, a Jermolaj i pisac nedugo zatim zaspaše.
Vuk dlaku mijenja, ali cud nikada...
_____ŠUMA I STEPA_____
VRIJEME RADNJE: sva godišnja doba
MJESTO RADNJE: šuma, stepa
KRATAK SADRŽAJ:
Lov je s puškom i psom divan, a užitak je izvesti se u proljece prije zore. Par bijelih gusaka prelazi polako preko puta. Konji zvucno gacaju po lokvama, a kocijaš zviždi. U seljackim kucama gori svjetlo i cuju se snažni glasovi. Sunce se diže, nebo je vedro. Vrijeme ce biti krasno. Popeli ste se na brdo. Rijeka se vijuga i povlaci nejasno kroz maglu, za njom livade, za livadama brežuljci. Jasno se istice daljina. Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokrecu udovi, kako se krijepi svaki covjek, prožet svježim dahom proljeca.
Ljetno srpanjsko jutro. Tko je, osim lovaca, iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. U glavi vam se vrti i osjecate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Vec je vruce. Pod obronkom se krije izvor. Svalite se na zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. Ali navlaci se oblak. Sijevnu munja. I dvije! Sve je odjednom potamnjelo. Kakva kišica i munje! Oluja je minula, izlazite iz sjenika. Sve blista, zrak je svjež i miriše na jagode i gljive. Vec pada mrak. Vecernje je rumenilo planulo kao požar. Vrijeme je da podete kuci. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noc, a dolje u selu trepere svjetla.
A kako je ta ista šuma lijepa u jesen! Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja. Blagim se zrakom širi jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama visi posljednje zlacano lišce. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima cudan nemir. ideš, a pred oci ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Covjek vlada cijelom svojom prošlošcu, svim svojim osjecajima i silama, cijelom svojom dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj! Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a medu vrbicima se svjetluca rjecica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su sve manji, a drveca gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne stepe.
A u zimski dan ici po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak, nehotice žmiriti zbo sitnog svjetlucanja meka snijega koji vas zaspljepljuje.
A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg vec miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreci.