+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

Kronike iz narhije lav,vještica i ormar

KRONIKE IZ NARNIJE
Pisac : C.S. LEWIS


Prvo poglavlje
LUCY ZAVIRUJE U ORMAR

Bilo jednom cetvero djece, a zvali su se Peter, Susan, Edmund i Lucy. Ovo je prica o
necemu što im se dogodilo kad su ih, za vrijeme rata, zbog zracnih napada, poslali iz
Londona. Poslani su u kucu jednoga starog profesora koji je živio u srcu Engleske, deset
milja od najbliže željeznicke postaje i dvije milje od najbližega poštanskog ureda. Nije bio
oženjen, a živio je u vrlo velikoj kuci, s domacicom gospodom Macready i tri sluškinje.
(Njihova su imena bila Ivy, Margaret i Betty, no one se baš i ne pojavljuju u prici.) Sâm
profesor bio je vrlo star covjek cupave bijele kose koja mu je rasla ne samo po glavi, nego i
po vecem dijelu lica. Djeci se gotovo odmah svidio premda im je prve veceri, kad je izišao na
kucna vrata da bi ih docekao, izgledao toliko cudno da se Lucy (koja je bila najmlada) malo
prestrašila, a Edmunda (koji je bio malo stariji) spopao je smijeh pa se morao pretvarati da
briše nos ne bi li to sakrio.
Prve veceri, cim su profesoru rekli laku noc i popeli se na gornji kat, djecaci su ušli u
spavaonicu u kojoj su bile djevojcice da bi svi zajedno pretresli svoj novi položaj.
\"Imali smo srece i tu nema pogreške\", rekao je Peter. \"Ovdje ce nam biti savršeno. Taj
stari momak dopustit ce nam da radimo što god nam se svidi.\"
\"Mislim da je on drag starac\", rekla je Susan.
\"Oh, prestani!\" rekao je Edmund, koji je bio umoran a pretvarao se da nije umoran, što
ga je pak uvijek cinilo zlovoljnim. \"Prestani govoriti na taj nacin.\"
\"Koji nacin?\" rekla je Susan. \"Uostalom, tebi bi ionako bilo vrijeme da budeš u krevetu.\"
\"Pokušavaš govoriti kao mama\", rekao je Edmund. \"I tko si ti da mi govoriš kad moram
biti u krevetu? Idi sama u krevet.\"
\"Ne bi li bilo bolje da svi odemo u krevet?\" rekla je Lucy. \"Sigurno ce biti gužve ako nas
cuju da pricamo.\"
\"Ne, nece\", rekao je Peter. \"Kažem vam da je ovo takva kuca u kojoj nitko nece paziti što
mi radimo. Uostalom, nece nas ni cuti. Put odavde do one blagovaonice dolje oduzet ce nam
desetak minuta šetnje, a stubišta i hodnika izmedu ima koliko god želiš.\"
\"Kakva je to buka?\" rece odjednom Lucy. Kuca je bila mnogo veca od ijedne u kojoj je
dotad bila, a pomisao na sve one duge hodnike i nizove vrata što vode u prazne sobe pocela
je u njoj izazivati laganu jezu.
\"To je samo ptica, ludo\", rekao je Edmund.
\"To je sova\", rekao je Peter. \"Ovo je sjajno mjesto za ptice. Ja sad idem spavati.
Predlažem da sutra krenemo u istraživanje. Na mjestu poput ovoga može se naci sve i
svašta. Jeste li vidjeli one planine dok smo se vozili? I šumu? Moglo bi biti orlova. Moglo bi
biti jelena. A sigurno ima jastrebova.\"
\"Jazavaca!\" rekla je Lucy.
\"Lisica!\" rekao je Edmund.
\"Zeceva!\" rekla je Susan.
No kad je svanulo sljedece jutro, padala je jednolicna kiša, toliko gusta da onaj tko bi
pogledao kroz prozor nije mogao vidjeti ni planine, ni šumu, pa cak ni potok u vrtu.
\"Naravno da mora padati kiša!\" rekao je Edmund. Upravo su bili doruckovali s
profesorom i nalazili su se na katu u sobi koju je dao urediti za njih – dugackoj niskoj
prostoriji s dva prozora koja su gledala na jednu stranu i dva koja su gledala na drugu.
\"Ma, daj, prestani gundati, Ed!\" rekla je Susan. \"Kladim se da ce se rašcistiti za sat ili
dva. A u meduvremenu ovdje nam uopce nije loše. Imamo radio i mnogo knjiga.\"
\"To nije za mene\", rekao je Peter. \"Ja idem istraživati kucu.\"
Svi su se pridružili Peteru i tako su pocele pustolovine. Bila je to ona vrsta kuce u kojoj
vam se cini da je nikada ne možete pregledati cijelu i koja je puna neocekivanih mjesta.
Prvih nekoliko vrata što su ih otvorili vodilo je samo u spavace sobe za goste, kao što su svi
i ocekivali; no ubrzo su dospjeli u vrlo dugacku sobu punu slika, a u njoj su našli i stari
oklop; nakon toga su pronašli sobu koja je sva bila obložena zelenom tkaninom, a u jednom
njezinu kutu stajala je harfa; zatim tri stube dolje, pet stuba gore, pa kroz malu gornju
dvoranu, sve do vrata koja vode na balkon, a onda kroz cijeli niz soba koje su se otvarale
jedna u drugu i bile pune knjiga – vecinom vrlo starih, medu kojima su neke bile vece od
Biblije u crkvi. A ubrzo nakon toga zavirili su u sobu koja bi bila sasvim prazna da se u njoj
nije nalazio velik ormar – jedan od onih ormara koji imaju zrcalo u vratima. U sobi inace
nije bilo nicega, osim uvelog razlicka na prozorskoj dasci.
\"Ovdje nema nicega!\" rekao je Peter i svi su opet pohrlili van – svi osim Lucy. Ona je
ostala u sobi jer je pomislila da bi vrijedilo pokušati otvoriti vrata ormara, premda je bila
gotovo sigurna da su zakljucana. Na njezino iznenadenje otvorila su se sasvim lako, a
iznutra su se dokotrljale dvije kuglice protiv moljaca.
Zavirivši unutra, ugledala je nekoliko kaputa, uglavnom dugackih krznenih. A Lucy ništa
nije voljela toliko kao miris i dodir krzna. Odmah je ušla u ormar, zavukla se medu kapute i
protrljala lice o njih, ostavivši vrata otvorena, naravno, jer je znala da je vrlo glupo zatvoriti
se u bilo kojemu ormaru. Ubrzo je zakoracila dalje i otkrila da iza prvog reda kaputa visi još
jedan red. Tu je bilo gotovo sasvim mracno pa je držala ruke ispružene da ne bi licem
udarila o stražnju stranicu ormara. Zakoracila je još jednom u dubinu, zatim ucinila još
dva ili tri koraka, neprestano ocekujuci da ce vršcima prstiju dodirnuti drvo. No nije ga
dodirnula.
\'Bit ce da je taj ormar jednostavno užasno velik!\' mislila je Lucy iduci neprestano dalje i
odgurujuci meke nabore kaputa u stranu da bi si napravila mjesta. Onda osjeti kako joj se
nešto drobi pod stopalima. \'Pitam se jesu li i to kuglice protiv moljaca?\' pomislila je,
saginjuci se da bi ih opipala rukom. No umjesto da osjeti tvrdo, glatko drvo donje stranice
ormara, osjetila je nešto meko i prhko i izuzetno hladno.
\"Ovo je vrlo cudno\", rekla je i ucinila još korak ili dva.
U sljedecem je trenutku osjetila da ono o što trlja lice i dlanove više nije meko krzno nego
nešto tvrdo i hrapavo, pa cak i bockavo.
\"Pa to je kao da hodam izmedu grana drveca!\" uzviknula je Lucy. A onda je spazila
svjetlo ispred sebe; ne na udaljenosti od nekoliko centimetara, ondje gdje je trebala biti
stražnja stranica ormara, nego negdje u daljini. Nešto meko i hladno je padalo po njoj.
Trenutak kasnije shvatila je da stoji usred šume, da je noc, da joj je snijeg pod nogama i da
pahuljice lete zrakom oko nje.
Lucy se malo prestrašila, no u isti je mah osjecala veliku znatiželju i uzbudenje.
Osvrnula se preko ramena i ondje, izmedu tamnih stabala, još je uvijek mogla vidjeti
otvorena vrata ormara, pa cak i nazrijeti praznu sobu iz koje je krenula. (Ostavila je,
dakako, otvorena vrata ormara, jer je znala da je vrlo glupo zatvoriti se u ormar.) Cinilo se
da je ondje još uvijek dan. \'Uvijek se mogu vratiti, ako išta pode po zlu\', pomisli Lucy.
Krenula je naprijed škripavim koracima kroz snijeg, kroz šumu, prema onomu drugom
svjetlu. Nakon desetak minuta stigla je do njega i otkrila da dopire od ulicne svjetiljke. I dok
je stajala promatrajuci, pitajuci se zašto se ulicna svjetiljka nalazi usred šume i misleci što
ce dalje, zacula je kako joj se približava tapkanje stopala. A ubrzo potom je vrlo neobican
stvor izišao iz šume i stupio u osvijetljeni krug ulicne svjetiljke.
Bio je samo nešto viši od Lucy, a iznad glave je držao kišobran, sav bijel od snijega. Od
struka nagore bio je poput covjeka, ali noge su mu imale oblik kozjih (dlaka je na njima bila
sjajno crna), a umjesto stopala, imao je kozja kopita. Imao je i rep, no Lucy to isprva nije
primijetila jer ga je uredno držao pod rukom, koja je nosila kišobran, da se ne bi vukao po
snijegu. Oko vrata je nosio crveni vuneni šal, a koža mu je takoder bila prilicno rumena.
Imao je neobicno, no prijazno maleno lice, s kratkom šiljastom bradicom i kovrcastom
kosom, a iz kose su mu izvirivala dva roga, po jedan na svakoj strani cela.
U jednoj je ruci, kao što sam rekao, držao kišobran, a u drugoj je nosio nekoliko paketa
umotanih u smedi papir. S tim paketima i snijegom svud uokolo cinilo se kao da je upravo
obavio božicnu kupnju. Bio je to Faun. A kad je primijetio Lucy, toliko se trgnuo od
iznenadenja da je ispustio sve svoje pakete.
\"Tako mi svih milostivih nebesa!\" uzviknuo je Faun.
Drugo poglavlje
ŠTO JE LUCY ONDJE NAŠLA
\"Dobra vecer\", rekla je Lucy. No Faun je bio toliko zaposlen skupljanjem svojih paketa da
u prvi mah nije odgovorio. Kad ih je pokupio, lagano joj se naklonio.
\"Dobra vecer, dobra vecer\", rekao je Faun. \"Oprosti – ne bih htio biti pretjerano
znatiželjan – no jesam li u pravu kad mislim da si ti Evina Kci?\"
\"Moje ime je Lucy\", rekla je djevojcica, koja ga nije baš sasvim razumjela.
\"No jesi li – oprosti mi – jesi li ti ono što nazivaju djevojcicom?\" rekao je Faun.
\"Naravno da sam djevojcica\", rekla je Lucy.
\"Ti si zbilja ljudsko bice?\"
\"Naravno da jesam ljudsko bice\", rekla je Lucy još uvijek malo zbunjena.
\"Svakako, svakako\", rekao je Faun. \"Kako sam samo glup! No ja nikad prije nisam vidio
nijednoga Adamova Sina ni Evinu Kcer. Ushicen sam. Ne mislim time reci da –\" i tu se
zaustavio kao da je poceo govoriti nešto što nije htio, ali je na vrijeme odustao.
\"Ocaran sam, ocaran\", nastavio je. \"Dopusti mi da se predstavim. Moje ime je Tumnus.\"
\"Vrlo mi je drago što sam vas upoznala, gospodine Tumnuse\", rekla je Lucy.
\"A mogu li te upitati, o Lucy, Evina Kceri\", rekao je gospodin Tumnus, \"kako si stigla u
Narniju?\"
\"Narnija? Što je to?\" rekla je Lucy.
\"Ovo gdje se sad nalazimo\", rekao je Faun. \"To je zemlja Narnija – sve što leži izmedu
ulicne svjetiljke i velikog dvorca Cair Paravela na istocnome moru. A ti, ti si došla iz divljih
šuma zapada?\"
\"Ja... ja sam došla iz ormara u praznoj sobi\", rekla je Lucy.
\"Ah!\" izusti gospodin Tumnus prilicno melankolicnim glasom. \"Da sam više ucio
zemljopis kad sam bio mali Faun, zacijelo bih znao sve o tim cudnim zemljama. No sada je
prekasno.\"
\"Ali to uopce nisu zemlje\", rekla je Lucy gotovo smijuci se. \"To je tamo iza – bar mislim –
nisam sigurna. Tamo je ljeto.\"
\"A za to vrijeme\", rekao je gospodin Tumnus, \"u Narniji je zima, i ta zima vec jako dugo
traje, a mi cemo se oboje prehladiti ako nastavimo ovdje stajati i razgovarati na snijegu.
Evina Kceri iz daleke zemlje Praznes Obe gdje vjecito sunce vlada oko sjajnoga grada
Oromara, kako bi bilo da dodeš k meni i sa mnom popiješ caj?\"
\"Mnogo vam hvala, gospodine Tumnuse\", rekla je Lucy, \"no upravo sam se pitala ne bih
li trebala krenuti natrag.\"
\"Moj dom je blizu, odmah iza ugla\", rekao je Faun. \"Zgrijat ceš se uz pucketavu vatru i
dobiti prepecenac, i sardine, i kolac.\"
\"Pa, to je zbilja vrlo ljubazno od vas\", odvrati Lucy. \"Ali necu moci dugo ostati.\"
\"Ako me uhvatiš ispod ruke, Evina Kceri\", rekao je gospodin Tumnus, \"moci cu držati
kišobran iznad nas oboje. Eto tako. I sad – krecemo.\"
I tako se Lucy našla u šumi, hodajuci rukom pod ruku s tim cudnim bicem kao da se
poznaju cijeli život.
Nisu dugo hodali, a vec su stigli do mjesta gdje je tlo postalo neravno, a uokolo je
posvuda bilo stijena, blagih uspona i spustova. U dnu jedne malene doline gospodin se
Tumnus naglo okrenuo u stranu kao da namjerava ušetati ravno u neobicno veliku stijenu,
no u posljednjem trenu Lucy primijeti da je vodi prema ulazu u špilju. Cim su ušli, Lucy je
stala žmirkati od svjetlosti cjepanica koje su gorjele. Gospodin Tumnus se sagnuo, zgodnim
malim mašicama izvadio iz vatre goruci komad drveta i zapalio svjetiljku.
\"Sad neceš više dugo cekati\", rekao je i odmah pristavio kotlic s vodom.
Lucy pomisli kako nikad nije bila na zgodnijemu mjestu. Bila je to nevelika, suha, cista
špilja od crvenkastoga kamena, s tepihom na podu i dva malena stolca (\"Jedan za mene,
jedan za prijatelja\", rekao je gospodin Tumnus), sa stolom, ormarom za posude i kaminom
iznad kojega je visjela slika nekoga starog Fauna sijede brade. U jednom su se kutu nalazila
vrata koja su, mislila je Lucy, zacijelo vodila u spavaonicu gospodina Tumnusa, a na zidu je
bila polica puna knjiga. Lucy ih je promatrala dok je Faun pripremao užinu i caj. Imale su
naslove kao Silenov život i pisma, ili Nimfe i njihovi obicaji, ili Ljudi, redovnici i lugari;
Istraživanje popularnih legendi ili Je li covjek mit.
\"Izvoli, Evina Kceri!\" rekao je Faun.
Bila je to zbilja savršena cajanka. Na stolu se našlo po jedno neobicno, smeckasto, meko
kuhano jaje za svakoga od njih, pa onda prepecenac sa sardinama, pa prepecenac s
maslacem i prepecenac s medom, a uz to i kolac sa šecernim preljevom. Kad se Lucy
umorila od jela, Faun je poceo pripovijedati. Znao je cudesne price o životu u šumi. Pricao
je o ponocnim plesovima i o tome kako Nimfe, koje žive u izvorima, i Drijade, koje žive u
stablima, izlaze van da bi plesale s Faunima; o dugim hajkama na mlijecnobijeloga jelena
koji onome tko ga uhvati može ispunjavati želje; o gošcenju s divljim Crvenim Patuljcima i
potrazi za blagom po dubokim rudnicima i špiljama daleko ispod površine šumskoga tla; i o
ljetu, kad je šuma zelena, pa im u posjete dolazi stari Silen na svojemu debelom magarcu, a
ponekad i sam Bakho – i onda potocima tece vino umjesto vode, a cijela se šuma prepušta
picu i veselju tijekom nekoliko tjedana.
\"No sada je uvijek zima\", dodao je turobno. Onda je, da bi se razveselio, iz ladice ormara
s posudem izvukao cudnu malenu frulu koja je izgledala kao da je nacinjena od trske i
poceo svirati. A melodija koju je svirao tjerala je Lucy u plac, i u smijeh, i na ples, i u san,
sve odjednom. Bit ce da je tako prošlo nekoliko sati prije no što se stresla i rekla:
\"Oh, gospodine Tumnuse – zbilja mi je žao što vas prekidam, i jako mi se svida ta pjesma
– no zbilja moram ici kuci. Namjeravala sam ostati samo nekoliko minuta.\"
\"To je sad nemoguce, znaš\", rekao je Faun, odloživši frulu i vrlo žalosno odmahujuci
glavom prema djevojcici.
\"Nemoguce?\" rekla je Lucy poskocivši prilicno preplašena. \"Kako to mislite? Moram
smjesta kuci. Ostali ce se pitati što mi se dogodilo.\"
No vec u sljedecem trenu upitala je:
\"Gospodine Tumnuse! Što vam je?\"
Jer Faunove su se smede oci ispunile suzama, onda su mu suze pocele curiti niz obraze,
a uskoro su mu se slijevale preko vrška nosa; na koncu je pokrio lice rukama i poceo tuliti.
\"Gospodine Tumnuse! Gospodine Tumnuse!\" rekla je Lucy vrlo zabrinuto. \"Nemojte!
Nemojte! Što se dogodilo? Zar vam nije dobro? Dragi gospodine Tumnuse, molim vas, recite
mi što vam je.\"
No Faun je nastavio jecati kao da ce mu srce prepuci. Pa cak i kad mu je Lucy prišla i
zagrlila ga i posudila mu svoj rupcic, nije prestao plakati. Jednostavno je uzeo rupcic i
služio se njime, cijedeci ga objema rukama kad bi postao suviše mokar da bi mu mogao biti
od koristi. Zbog toga je na podu gdje je Lucy stajala uskoro bila mokra mrlja.
\"Gospodine Tumnuse!\" viknula mu je Lucy u uho i protresla ga. \"Prestanite. Smjesta
prestanite! Trebali biste se stidjeti, takav veliki Faun! Zašto, za ime svijeta, placete?\"
\"Oh – oh – oh!\" jecao je gospodin Tumnus. \"Placem jer sam tako loš Faun.\"
\"Ja uopce ne mislim da ste vi loš Faun\", rekla je Lucy. \"Mislim da ste vrlo dobar Faun. Vi
ste najbolji Faun kojega sam ikad srela.\"
\"Oh – oh – ti ne bi tako govorila da znaš\", odgovori gospodin Tumnus izmedu jecaja. \"Ne,
ja sam loš Faun. Valjda nikada nije ni bilo gorega Fauna, još od pocetka svijeta.\"
\"Ali što ste ucinili?!\" upita Lucy.
\"Moj stari otac, recimo\", rekao je gospodin Tumnus, \"ono je njegova slika iznad kamina.
On nikad ne bi ucinio takvo što.\"
\"Kakvo što?\" upita Lucy.
\"Nešto poput onoga što sam ja ucinio\", rekao je Faun. \"Nikad ne bi ušao u službu Bijele
Vještice. A ja sam to ucinio. Ja sam u službi Bijele Vještice, ona me placa.\"
\"Bijela Vještica? Tko je ona?\"
\"Pa, ona cijelu Narniju drži u šaci. Njezino je djelo to što je uvijek zima. Uvijek zima, a
nikad Božic; zamisli samo!\"
\"Kako grozno!\" rekla je Lucy. \"Ali za što placa Vas?\"
\"To je baš najgore u cijeloj prici\", rekao je gospodin Tumnus s teškim uzdahom. \"Ja joj
služim kao otmicar, eto što sam. Pogledaj me, Evina Kceri! Možeš li vjerovati da sam ja
takav Faun koji bi se, susrevši u šumi jadno nedužno dijete koje mi nikad nije ucinilo
nikakva zla, pretvarao da želi sklopiti prijateljstvo s tim djetetom, pozvao ga kuci u svoju
špilju, a sve samo zato da bi ga uljuljao u san i zatim izrucio Bijeloj Vještici?\"
\"Ne\", rekla je Lucy. \"Sigurna sam da ne biste ucinili ništa slicno.\"
\"Ali, ucinio sam\", rekao je Faun.
\"Pa dobro\", rekla je Lucy prilicno polako (htjela je govoriti istinu, ali nije željela biti suviše
stroga prema njemu), \"to je zbilja bilo prilicno ružno. Ali vama je toliko žao da sam sigurna
da to nikad više necete uciniti.\"
\"Evina Kceri, zar ne razumiješ?\" rekao je Faun. \"To nije nešto što ja jesam ucinio. Ja to
cinim sada, upravo u ovom trenutku.\"
\"Kako to mislite?\" uzviknula je Lucy, jako problijedjevši.
\"Ti si to dijete\", rekao je Tumnus. \"Od Bijele Vještice dobio sam nalog da, ako ikad u
šumi vidim Adamova Sina ili Evinu Kcer, takvo bice uhvatim i izrucim njoj. A ti si prva koju
sam ikad sreo. I pretvarao sam se da sam ti prijatelj i pozvao te na caj, a cijelo sam vrijeme
namjeravao cekati da zaspiš, a onda otici i obavijestiti Nju.\"
\"Oh, ali to necete uciniti, gospodine Tumnuse\", rekla je Lucy. \"Necete, zar ne? Ne smijete,
zbilja, zbilja ne smijete.
\"Ali ako to ne ucinim\", rekao je Faun, briznuvši opet u plac, \"ona ce sigurno otkriti
prijevaru. A onda ce mi dati odrezati rep, i otpiliti rogove, i išcupati bradu, i zamahnut ce
svojim štapicem iznad mojih lijepih papaka i oni ce se pretvoriti u grozna kruta kopita kao
kod nesretnih konja. A ako bude izuzetno bijesna, pretvorit ce me u kamen pa cu biti samo
kip Fauna u njezinoj užasnoj kuci sve dok se ne popune sva cetiri prijestolja u Cair
Paravelu – a samo nebo zna kad ce se to dogoditi i hoce li se ikad dogoditi.\"
\"Jako mi je žao, gospodine Tumnuse\", rekla je Lucy. \"Ali, molim vas, pustite me kuci!\"
\"Naravno da hocu\", rekao je Faun. \"Naravno da te moram pustiti. Nisam znao kakvi su
ljudi prije nego što sam tebe sreo. Naravno da te ne mogu predati Vještici; ne sad kad te
poznajem. No moramo smjesta krenuti. Odvest cu te natrag do ulicne svjetiljke.
Pretpostavljam da možeš sama naci put odatle do Praznes Obe i Oromara?\"
\"Sigurno mogu\", rekla je Lucy.
\"Morat cemo biti najtiši što možemo\", rekao je gospodin Tumnus. \"Sva šuma puna je
njezinih uhoda. Cak su i neka stabla na njezinoj strani.\"
Oboje su ustali, ostavivši pribor za caj na stolu. Gospodin Tumnus opet je otvorio
kišobran i ponudio Lucy da ga uhvati ispod ruke, pa su izišli van na snijeg. Put natrag nije
bio nimalo nalik putu do Faunove špilje; išli su krišom, što su brže mogli, ne govoreci ni
rijeci, a gospodin se Tumnus držao najmracnijih mjesta. Lucy je odahnula kad su opet stigli
do ulicne svjetiljke.
\"Znaš ti put odavde dalje, Evina Kceri?\" upita Tumnus.
Lucy se vrlo oštro zagleda u prostor izmedu stabala; uspjela je u daljini nazrijeti mrlju
svjetla koje je izgledalo poput danjeg.
\"Da\", rekla je, \"mogu vidjeti vrata ormara.\"
\"Onda idi kuci najbrže što možeš\", rekao je Faun, \"i mo-možeš li mi ikad oprostiti ono što
sam namjeravao uciniti?\"
\"Pa naravno da mogu\", rekla je Lucy, srdacno mu stišcuci ruku. \"I nadam se da necete
zbog mene dospjeti u tešku nevolju.\"
\"Zbogom, Evina Kceri\", rekao je Faun. \"Smijem li zadržati tvoj rupcic?\"
\"Bit ce bolje da ga zadržite!\" rekla je Lucy i zatim otrcala što su je noge nosile prema mrlji
danjega svjetla. Ubrzo je oko sebe opet osjetila kapute umjesto grubih grana, a pod nogama
drvene daske umjesto škripavog snijega, te je u sljedecem trenu iskocila iz ormara u istu
praznu sobu u kojoj je cijela pustolovina zapocela. Cvrsto je za sobom zatvorila vrata
ormara i pogledala uokolo, pokušavajuci doci do daha. Vani je još uvijek kišilo, a iz hodnika
su do nje dopirali glasovi ostale djece.
\"Ovdje sam!\" viknula je. \"Ovdje sam! Vratila sam se! Sve je u redu!\"
Trece poglavlje
EDMUND I ORMAR
Lucy je istrcala iz prazne sobe u hodnik i našla ostalo troje.
\"Sve je u redu\", ponovila je. \"Vratila sam se!\"
\"Zaboga, Lucy, o cemu ti govoriš?\" upita Susan.
\"Kako?\" upita Lucy zacudeno. \"Zar se svi vi niste pitali gdje sam?\"
\"Znaci, igrala si se skrivaca, je li?\" rekao je Peter. \"Jadna stara Lu, skriva se, a nitko ne
primjecuje! Morat ceš dulje ostati skrivena ako želiš da te ljudi pocnu tražiti.\"
\"Ali bila sam odsutna satima i satima\", rekla je Lucy.
Ostali su se zagledali jedni u druge.
\"Pošašavila je!\" rekao je Edmund, lupkajuci se po glavi. \"Sasvim pošašavila.\"
\"Kako to misliš, Lu?\" upita Peter.
\"Onako kako sam rekla\", odgovori Lucy. \"Ušla sam u taj ormar malo poslije dorucka i
bila sam odsutna satima i satima, i pila sam caj, i svašta se dogodilo.\"
\"Ne budali, Lucy\", rekla je Susan. \"Mi smo maloprije izišli iz te sobe, a ti si zajedno s
nama bila u njoj.\"
\"Ona uopce ne budali\", rekao je Peter, \"samo pokušava izmisliti pricu za zabavu, zar ne,
Lu? A zašto i ne bi?\"
\"Ne, Peter, ne pokušavam\", odvrati Lucy. \"To je – to je carobni ormar. Unutra je šuma, i
pada snijeg, i tamo je Faun, i Vještica, i ta se zemlja zove Narnija; dodite i pogledajte.\"
Ostali nisu znali što da misle, no Lucy je bila toliko uzbudena da su svi pošli s njom
natrag u praznu sobu. Potrcala je ispred njih, širom otvorila vrata ormara i uzviknula:
\"Evo! Udite unutra i pogledajte sami!\"
\"Baš si prava guska\", rekla je Susan, gurnuvši glavu unutra i razmaknuvši krznene
kapute. \"To je sasvim obican ormar. Gledaj! Tu mu je stražnja stranica.\"
Onda su svi zavirili unutra, razmaknuli kapute i svi su vidjeli – i sama Lucy je vidjela –
sasvim obican ormar. Nije bilo ni šume ni snijega, samo stražnja strana ormara i na njoj
male kuke za vješanje odjece. Peter je ušao unutra i kucnuo o drvo ne bi li se uvjerio u
njegovu cvrstocu.
\"Vraški dobra šala, Lu\", rekao je izišavši iz ormara. \"Zbilja si bila uvjerljiva, moram
priznati. Napola smo ti povjerovali.\"
\"Ali, to uopce nije bila šala\", rekla je Lucy, \"zbilja i najozbiljnije. Maloprije je sve bilo
sasvim drugacije. Zaista je bilo. Casna rijec.\"
\"Ma daj, Lu\", rekao je Peter, \"sad vec pretjeruješ. Šala ti je uspjela i sad bi mogla
prestati.\"
Lucy je jako pocrvenjela u licu i pokušala nešto reci, premda zapravo nije znala što
pokušava reci, pa je briznula u plac.
Sljedecih nekoliko dana osjecala se vrlo jadno. Mogla je sasvim lako, u bilo kojem
trenutku, izgladiti nesporazum s ostalima da je samo uspjela natjerati samu sebe da im
kaže kako je sve to bila samo prica koju je izmislila za zabavu. No Lucy je bila vrlo
istinoljubiva djevojcica i znala je da je doista u pravu; zato jednostavno nije mogla natjerati
samu sebe da to izjavi. Ostali su mislili da laže, i to glupo, a ona je zbog toga bila vrlo
nesretna. Dvoje starijih cinilo je to nenamjerno, no Edmund je znao biti zloban, a u ovom je
slucaju doista i bio zloban. Izrugivao se i smijao Lucy i neprestano je ispitivao je li pronašla
kakve nove zemlje u drugim ormarima po kuci. Najgore od svega bilo je što su ti dani trebali
biti vrlo ugodni. Vrijeme je bilo lijepo i djeca su od jutra do veceri bila vani, kupala se,
pecala, penjala se po drvecu i izležavala u vrijesku. No Lucy nije mogla pravo uživati ni u
cemu. I tako je to trajalo sve do sljedecega kišnoga dana.
Toga dana, kad je vec stiglo popodne, a još nije bilo znaka da bi se vrijeme moglo
popraviti, odlucili su se igrati skrivaca. Susan je tražila, a Lucy je, cim su se ostali raspršili,
otišla u sobu u kojoj se nalazio ormar. Nije se namjeravala sakriti u ormar jer je znala da bi
to samo potaknulo ostale da opet pocnu govoriti o toj nesretnoj temi. No htjela je još jednom
pogledati unutra; jer sad se vec i sama pocela pitati nisu li Narnija i Faun bili samo san.
Kuca bijaše toliko velika i zakucasta i puna mjesta za skrivanje da je Lucy mislila kako ce
imati dovoljno vremena da zaviri u ormar, a zatim se sakrije negdje drugdje. No cim je stigla
do njega, cula je korake u hodniku ispred sobe pa joj nije preostalo ništa drugo nego da
uskoci u ormar i za sobom zatvori vrata. Nije ih zatvorila do kraja jer je znala da je vrlo
glupo zatvoriti se u ormar, cak i ako nije caroban.
Koraci što ih je cula bili su Edmundovi; ušao je u sobu upravo na vrijeme da bi vidio
Lucy kako nestaje u ormaru.
Istoga trena odlucio je i sam uci unutra – ne zato što je mislio da je to osobito dobro
mjesto za skrivanje, nego zato što ju je htio i dalje zadirkivati zbog njezine izmišljene zemlje.
Otvorio je vrata. Unutra su, kao obicno, visjeli kaputi, osjecao se miris kuglica protiv
moljaca, bilo je mracno i tiho, a od Lucy – ni traga ni glasa.
\'Misli da sam ja Susan i da je tražim\', rekao je Edmund samome sebi, \'i zato se sasvim
pritajila negdje straga\'.
Uskocio je unutra i zatvorio vrata, zaboravivši da je to vrlo nepromišljeno. Onda je poceo
tražiti Lucy tapkajuci u mraku. Ocekivao je da ce je naci za nekoliko trenutaka i bio je vrlo
iznenaden kad mu to nije uspjelo. Odlucio je opet otvoriti vrata i pustiti unutra malo
svjetla. No ni vrata više nije mogao naci. Sve mu se to nije nimalo svidalo pa je poceo divlje
mahati na sve strane; cak je povikao:
\"Lucy! Lu! Gdje si? Znam da si tu.\"
Nije bilo odgovora, a Edmund primijeti da mu njegov vlastiti glas cudno zvuci – ne onako
kako bi se ocekivalo da glas zvuci u ormaru, vec nekako kao na otvorenom. Primijetio je
takoder da mu je neocekivano hladno, a onda je spazio svjetlo.
\"Hvala bogu\", rekao je Edmund, \"vrata su se valjda sama otvorila.\"
Zaboravio je Lucy i krenuo prema svjetlu, misleci da ono dopire kroz otvorena vrata
ormara. No umjesto da izide u praznu sobu, izišao je iz sjene nekih gustih jela na cistinu
usred šume.
Pod stopalima mu je bio suh, škripav snijeg, a snijeg je ležao i na granama stabala. Iznad
glave mu je bilo blijedoplavo nebo, onakvo kakvo se može vidjeti za lijepih zimskih jutara.
Ravno ispred sebe, izmedu stabala, vidio je kako sunce upravo izlazi, vrlo crveno i jasno.
Sve je bilo savršeno tiho, kao da je on jedino živo bice u toj zemlji. Na stablima nije bilo cak
ni crvendaca ni vjeverica, a šuma se prostirala na sve strane, dokle mu je god pogled
dopirao. Protrnuo je.
Sad se sjetio da je bio u potrazi za Lucy; sjetio se i koliko je neugodan bio prema njoj
rugajuci joj se stalno zbog njezine \"izmišljene zemlje\" koja se sad pokazala sasvim
stvarnom. Pomisli da mu je sestra sigurno negdje u blizini pa uzvikne:
\"Lucy! Lucy! I ja sam ovdje – Edmund.\"
Nije bilo odgovora.
\'Ljuta je zbog svega što sam joj posljednjih dana govorio\', mislio je Edmund. I premda
mu se nije svidalo što mora priznati da nije bio u pravu, nije mu se svidalo ni to što je sam
na tom cudnom, hladnom i tihom mjestu; zato je opet viknuo:
\"Slušaj me, Lu! Žao mi je što ti nisam vjerovao. Sad vidim da si cijelo vrijeme bila u
pravu. Daj izidi, pa cemo se pomiriti.\"
Još uvijek nije bilo odgovora.
\'Baš prava djevojcica\', rekao je Edmund samome sebi, \'negdje se duri i ne želi prihvatiti
ispriku.\'
Opet se osvrnuo oko sebe i odlucio da mu se to mjesto baš i ne svida te je gotovo odlucio
vratiti se kuci, kad je zacuo, negdje vrlo daleko u šumi, zvuk praporaca. Osluškivao je; zvuk
se sve više približavao i napokon su se u njegovu vidokrugu pojavile saonice koje su vukla
dva sjeverna soba.
Sobovi su bili veliki otprilike kao šetlandski poniji, a dlaka im je bila toliko svijetla da se
u usporedbi s njom snijeg jedva cinio bijelim; njihovi razgranati rogovi bili su pozlaceni i
sjali su u svjetlu izlazeceg sunca kao da gore. Orma im je bila od skrletne kože, okicena
zvoncima. Na saonicama koje su sobovi vukli sjedio je debeli patuljak koji bi, da je stajao,
bio visok otprilike tri stope. Bio je odjeven u krzno sjevernoga medvjeda, a na glavi je nosio
crvenu kapu s cijega je vrha visjela dugacka zlatna kicanka; dugacka brada pokrivala mu je
koljena i služila kao pokrivac. No iza njega, na mnogo višem sjedalu na sredini saonica
sjedila je sasvim drugacija osoba – gospoda, viša od ijedne žene koju je Edmund ikada vidio.
I ona je bila sve do vrata prekrivena bijelim krznom, u desnoj je ruci držala dugacku ravnu
zlatnu palicu, a na glavi je nosila zlatnu krunu. Lice joj je bilo bijelo – ne samo blijedo nego
bijelo kao snijeg ili papir ili šecer u prahu – osim jarko crvenih usana. Bilo je to inace
krasno lice, no oholo, hladno i odbojno.
Saonice su pružale lijep prizor dok su jurile prema Edmundu; zvonca su zvonila,
patuljak je pucketao bicem, a snijeg je prštao s obje strane.
\"Stani!\" rekla je gospoda, a patuljak je povukao uzde toliko naglo da su sobovi zamalo
sjeli. No zatim su došli k sebi i stajali grizuci žvale i pušuci. Na studenom zraku dah koji je
izlazio iz njihovih nosnica izgledao je kao dim.
\"A što si ti, molim lijepo?\" rekla je gospoda strogo se zagledavši u Edmunda.
\"Ja sam – ja sam – moje ime je Edmund\", rekao je Edmund prilicno nespretno. Nije mu
se svidao nacin na koji ga je promatrala.
Gospoda se namrštila.
\"Zar se tako obracaš kraljici?\" upitala je, gledajuci ga strože no ikad.
\"Oprostite, Vaše Velicanstvo, nisam znao\", rekao je Edmund.
\"Ne poznaješ kraljicu Narnije?\" viknula je. \"Ha! Upoznat ceš nas bolje nakon ovoga. Ali
ponavljam – što si ti?\"
\"Molim Vas, Vaše Velicanstvo\", rekao je Edmund, \"ne znam na što mislite. Ja sam
ucenik – bar sam bio – sad su praznici.\"
Cetvrto poglavlje
RAHAT-LOKUM
\"Ali što ti jesi?\" ponovi opet kraljica. \"Jesi li veliki patuljak koji je suviše izrastao i obrijao
bradu?\"
\"Ne, Vaše Velicanstvo\", rekao je Edmund, \"nikad nisam imao bradu, ja sam djecak.\"
\"Djecak!\" rekla je. \"Želiš reci da si Adamov Sin?\"
Edmund je stajao nepomicno, bez rijeci. Bio je previše zbunjen da bi shvatio što znaci to
pitanje.
\"Vidim da si glupan, što god drugo bio\", rekla je kraljica. \"Odgovori mi, jednom zauvijek,
ili cu izgubiti strpljenje. Jesi li ljudsko bice?\"
\"Jesam, Vaše Velicanstvo\", rekao je Edmund.
\"A kako si, molim te lijepo, ušao u moj posjed?\"
\"Vaše Velicanstvo, oprostite, ja sam ušao kroz ormar.\"
\"Ormar? Kako to misliš?\"
\"Ja – ja sam otvorio vrata i jednostavno se našao ovdje, Vaše Velicanstvo\", rekao je
Edmund.
\"Ha!\" rekla je kraljica, obracajuci se više samoj sebi nego njemu. \"Vrata. Vrata koja vode
iz ljudskoga svijeta! Cula sam vec za takve stvari. To bi moglo sve upropastiti. No ovaj je
samo jedan, a s njim se lako može izici na kraj.\"
Izgovarajuci te rijeci, ustala je sa sjedala i plamtecim se ocima zagledala ravno Edmundu
u lice; u isti je mah podigla palicu. Edmund je bio siguran da namjerava uciniti nešto
strašno, no nije se mogao maknuti. No tada, upravo kad je samoga sebe vec smatrao
izgubljenim, kraljica se, cini se, predomislila.
\"Jadno moje dijete\", rekla je sasvim drugacijim glasom, \"kako smrznuto izgledaš! Dodi i
sjedni pokraj mene ovdje na saonice. Ogrnut cu te svojim plaštem pa cemo popricati.\"
Edmundu se taj prijedlog uopce nije svidio, no nije se usudio usprotiviti; popeo se na
saonice i sjeo uz njezina stopala, a ona ga je ogrnula skutom svojega plašta i dobro ga
ušuškala.
\"Možda topli napitak?\" rekla je kraljica. \"To bi ti prijalo?\"
\"Da, molim lijepo, Vaše Velicanstvo\", rekao je Edmund, ciji su zubi cvokotali.
Kraljica je negdje iz svojih pokrivaca izvukla vrlo malenu bocu koja je izgledala kao da je
nacinjena od bakra. Zatim je ispružila ruku i pustila jednu kapljicu iz boce na snijeg pokraj
saonica. Edmund je na trenutak vidio kapljicu u zraku kako sja poput dijamanta. No kad je
dodirnula snijeg zacuo se siktavi zvuk, a onda se pojavio draguljima ukrašen pehar pun
necega što se pušilo. Patuljak je smjesta uzeo pehar i pružio ga Edmundu uz naklon i
smiješak; ne baš ugodan smiješak. Edmund se osjetio mnogo bolje kad je poceo pijuckati
vruci napitak. Bilo je to nešto što nikad prije nije okusio, vrlo slatko, pjenušavo i kremasto,
a zagrijalo ga je sve do nožnih prstiju.
\"Nije ugodno, Adamov Sine, piti bez jela\", rekla je kraljica odmah potom. \"Što najviše
voliš jesti?\"
\"Rahat-lokum, molim lijepo, Vaše Velicanstvo\", rekao je Edmund.
Kraljica je pustila još jednu kap da padne iz njezine boce na snijeg, a u sljedecem se
trenu pojavila okrugla kutija zavezana zelenom svilenom vrpcom; kutija je, kako se otkrilo
kad su je otvorili, sadržavala nekoliko funti najboljeg rahat-lokuma. Svaki je komadic bilo
sladak i lagan do same sredine, a Edmund nikad nije okusio ništa slasnije. Sad mu je bilo
sasvim toplo i vrlo udobno.
Dok je jeo, kraljica mu je neprestano postavljala pitanja. Na pocetku se Edmund trudio
držati na umu da je nepristojno govoriti punih usta, no ubrzo je to zaboravio te je mislio
samo kako da utrpa u sebe što je moguce više rahat-lokuma, a što je više jeo, to je više želio
jesti i ni u jednom trenu nije se upitao zašto je kraljica toliko znatiželjna. Izvukla je iz njega
da ima jednoga brata i dvije sestre, da je jedna od njegovih sestara vec bila u Narniji i da je
srela nekog Fauna i da nitko osim njega, njegovog brata i njegovih sestara ne zna ništa o
Narniji. Cinilo se da ju osobito zanima cinjenica da ih je cetvero pa se stalno vracala na to.
\"Siguran si da vas je samo cetvero?\" pitala je. \"Dva Adamova Sina i dvije Evine Kceri, ni
manje ni više?\"
A Edmund je, usta punih rahat-lokuma, ponavljao:
\"Da, rekao sam Vam vec\", i zaboravljao je nazivati ju \"Vaše Velicanstvo\", no sad se cinilo
da joj to ne smeta.
Na koncu je sav rahat-lokum bio pojeden, a Edmund je širom otvorenih ociju gledao u
praznu kutiju i želio da ga kraljica upita ne bi li htio još. Njoj je, pak, vjerojatno bilo vrlo
dobro poznato što on misli; jer ona je znala, premda Edmund nije, da je to zacarani rahatlokum
i da svatko tko ga okusi želi još i još, pa da bi cak, kad bi mu bilo dopušteno,
nastavio jesti sve dok ga to ne bi ubilo. No nije mu ponudila još. Umjesto toga mu je rekla:
\"Adamov Sine, jako bih voljela vidjeti tvojega brata i tvoje dvije sestre. Hoceš li ih dovesti
k meni?\"
\"Pokušat cu\", rekao je Edmund, još uvijek gledajuci u praznu kutiju.
\"Znaš, ako ponovno dodeš – i dovedeš, naravno, i njih – moci cu ti dati još rahat-lokuma.
Sad to ne mogu, jer carolija djeluje samo jednom. U mojoj kuci, medutim, bilo bi sasvim
drugacije.\"
\"Zašto ne možemo odmah otici tvojoj kuci?\" rekao je Edmund. Kad se tek popeo na
saonice, bojao se da bi ga mogla odvesti do nekoga nepoznatog mjesta s kojega se ne bi bio
u stanju vratiti; no sad je zaboravio taj strah.
\"Moja je kuca krasno mjesto\", rekla je kraljica. \"Sigurna sam da bi ti se svidjelo. Tamo su
cijele sobe pune rahat-lokuma, a ja, povrh toga, nemam svoje djece. Željela bih imati
kakvoga zgodnog djecaka kojega bih mogla odgojiti kao kraljevica i koji bi bio kralj Narnije
kad mene ne bude. Dok je kraljevic, nosio bi zlatnu krunu i jeo rahat-lokum po cijele dane.
A ti si najbistriji i najpristaliji mladic kojega sam ikad srela. Mislim da bih voljela baš tebe
uciniti kraljevicem – jednoga dana, kad i ostale dovedeš k meni u goste.\"
\"Zašto ne sad?\" rekao je Edmund. Lice mu je postalo vrlo rumeno, a usta i prsti bili su
mu ljepljivi. Nije izgledao ni pametno ni lijepo, što god kraljica rekla.
\"Oh, ali ako te sad onamo odvedem\", rekla je, \"necu vidjeti tvojega brata i tvoje sestre. Ja
silno želim upoznati tvoju dražesnu rodbinu. Ti ceš biti kraljevic i – poslije – kralj; to je
dogovoreno. Ali moraš imati dvorjane i plemice. Tvojega cu brata proglasiti vojvodom, a
tvoje sestre vojvotkinjama.\"
\"Oni nisu ništa posebno\", rekao je Edmund, \"a mogu ih dovesti i neki drugi put.\"
\"Ah, ali kad jednom budeš u mojoj kuci\", rekla je kraljica, \"mogao bi ih zaboraviti. Tamo
ceš toliko uživati da ti se možda nece dati gnjaviti i odlaziti po njih. Ne. Sad se moraš vratiti
u svoju zemlju, a nekoga drugog dana opet ceš doci k meni, s njima, razumiješ. Nema svrhe
da dolaziš bez njih.\"
\"No ja ne znam cak ni put natrag u svoju zemlju\", izvlacio se Edmund.
\"To je lako\", odgovori kraljica.
\"Vidiš li onu svjetiljku?\" pokazala je palicom, a Edmund se okrenuo i ugledao istu ulicnu
svjetiljku ispod koje je Lucy srela Fauna.
\"Ravno naprijed, iza svjetiljke, nalazi se put u Svijet Ljudi. A sad pogledaj onamo\", rekla
je i usmjerila palicu na suprotnu stranu, \"i reci mi možeš li vidjeti dva brežuljka tamo iznad
drveca.\"
\"Mislim da mogu\", odgovori Edmund.
\"Pa, moja je kuca izmedu tih brežuljaka. Tako, kad sljedeci put dodeš, moraš samo
pronaci ulicnu svjetiljku, a onda potražiti ta dva brežuljka i krenuti šumom dok ne stigneš
do moje kuce. No ne zaboravi – moraš dovesti i ostale. Mogla bih se jako naljutiti na tebe
ako dodeš sam.\"
\"Potrudit cu se\", rekao je Edmund.
\"I, osim toga\", rekla je kraljica, \"ne moraš im govoriti o meni. Bilo bi zgodno da to bude
naša mala tajna, zar ne? Lijepo cemo ih iznenaditi. Samo ih dovedi izmedu ona dva
brežuljka – pametan djecak poput tebe lako ce smisliti neki izgovor – a kad dodete do moje
kuce, možeš jednostavno reci: \'Hajde da vidimo tko tu živi?\' ili nešto tomu slicno. Sigurna
sam da bi tako bilo najbolje. Jer ako je tvoja sestra susrela nekog Fauna, možda je cula i
neke cudne price o meni – neugodne price zbog kojih bi se mogla bojati doci k meni. Fauni
pricaju makar što, znaš, a sad – \"
\"Molim Vas, molim Vas\", rekao je Edmund iznenada, \"molim Vas, ne bih li mogao dobiti
samo još jedan komadic rahat-lokuma za put kuci?\"
\"Ne, ne\", rekla je kraljica kroz smijeh, \"moraš cekati sljedeci put.\"
Dok je govorila, dala je znak patuljku da vozi dalje, no dok su se saonice gubile iz vida,
kraljica je mahala Edmundu, dovikujuci:
\"Sljedeci put! Sljedeci put! Ne zaboravi! Dodi uskoro!\" Edmund je još zurio za saonicama
kad je cuo kako ga netko doziva. Okrenuo se i spazio Lucy kako dolazi prema njemu iz
drugog dijela šume.
\"Oh, Edmunde!\" uzviknula je. \"I ti si, znaci, ušao! Zar to nije cudesno, i sad – \"
\"Dobro, dobro\", rekao je Edmund, \"vidim da si bila u pravu i to na koncu jest carobni
ormar. Reci cu da mi je žao ako hoceš. No gdje si bila sve ovo vrijeme? Svuda sam te tražio.\"
\"Da sam znala da si i ti uspio uci, bila bih te pricekala\", rekla je Lucy, koja je bila suviše
sretna i uzbudena da bi primijetila koliko joj se Edmund otresito obraca i koliko mu je lice
crveno i cudno.
\"Ja sam rucala s dragim gospodinom Tumnusom, Faunom, i on je vrlo dobro, a Bijela
Vještica nije mu ucinila ništa jer me je pustio, i stoga on misli da ona to uopce nije otkrila
pa ce možda ipak sve biti u redu.\"
\"Bijela Vještica?\" rekao je Edmund. \"Tko je to?\"
\"Jedna savršeno grozna osoba\", rekla je Lucy. \"Naziva samu sebe narnijskom kraljicom,
premda nema nikakva prava da bude ikakva kraljica, i svi je Fauni, i Drijade, i Najade, i
Patuljci, i Životinje – bar svi dobri – jednostavno mrze. Ona može pretvarati ljude u kamenje
i ciniti kojekakve grozne stvari. Zacarala je cijelu Narniju tako da je uvijek zima – uvijek je
zima, a Božic nikada ne stiže. I vozi se okolo u saonicama koje vuku sobovi, s palicom u
ruci i krunom na glavi.\"
Edmund se vec osjecao loše jer je pojeo previše slatkiša, a kad je cuo da je gospoda s
kojom se sprijateljio opasna vještica, osjetio se još gore. No još uvijek je, više no išta, želio
ponovno okusiti onaj rahat-lokum.
\"Tko ti je napricao sve to o Bijeloj Vještici?\" upitao je.
\"Gospodin Tumnus, Faun\", rekla je Lucy.
\"Ne možeš vjerovati sve što ti neki Faun isprica\", rekao je Edmund, pokušavajuci zvucati
kao da zna o tome mnogo više nego Lucy.
\"Tko to kaže?\" upita Lucy.
\"Svi to znaju\", rekao je Edmund, \"pitaj koga god hoceš. No nije baš zabavno stajati ovdje
na snijegu. Hajdemo kuci!\"
\"Da, hajdemo\", rekla je Lucy. \"Oh, Edmunde, baš mi je drago da si i ti dospio ovamo.
Ostali ce morati povjerovati u Narniju, sad kad smo oboje bili u njoj. Kako ce nam onda biti
zabavno!\"
No Edmund je tajno mislio da za njega nece biti toliko zabavno kao za nju. On ce morati
priznati, pred svima ostalima, da je Lucy bila u pravu, a bio je siguran i da ce oni biti na
strani Fauna i životinja, dok je on vec više nego napola bio na strani Vještice. Nije znao što
da im kaže ni kako da zadrži svoju tajnu kad jednom svi pocnu razgovarati o Narniji.
U meduvremenu su prešli dug put. Onda su odjednom osjetili oko sebe kapute umjesto
grana, a u sljedecem trenu oboje su stajali ispred ormara u praznoj sobi.
\"Hej!\" rekla je Lucy. \"Ti zbilja loše izgledaš, Edmunde. Zar se ne osjecaš dobro?\"
\"Sa mnom je sve u redu\", rekao je Edmund, no to nije bila istina. Bilo mu je jako mucno.
\"Dodi onda\", rekla je Lucy, \"idemo potražiti ostale. Koliko im toga moramo ispricati! I
kakve cemo cudesne pustolovine doživjeti sad kad smo u tome svi zajedno.\"
Peto poglavlje
OPET S OVE STRANE VRATA
Igra skrivaca još je uvijek trajala pa je Edmundu i Lucy trebalo nešto vremena da
pronadu ostale. No kad su se napokon opet svi okupili (a to se dogodilo u dugackoj sobi u
kojoj se nalazio oklop), Lucy je uzviknula:
\"Peter! Susan! Sve je istina. I Edmund je vidio. Postoji zemlja u koju se može stici kroz
ormar. I Edmund i ja smo ušli. Sreli smo se tamo, u šumi. Hajde, Edmunde, sve im
ispricaj.\"
\"O cemu se radi, Ed?\" rekao je Peter.
I sad smo stigli do jednog od najružnijih trenutaka u ovoj prici. Do tada se Edmund
osjecao bolesno i mrzovoljno i bio je bijesan na Lucy jer je bila u pravu, no nije još bio
odlucio što ce uciniti. Kad mu je Peter iznenada postavio pitanje, on odjednom odluci uciniti
nešto najpodlije i najpakosnije što je mogao smisliti. Odlucio je iznevjeriti Lucy.
\"Ispricaj nam, Ed\", rekla je Susan.
Edmundovo je lice poprimilo vrlo nadmocan izraz, kao da je mnogo stariji od sestre
(razlika je zapravo bila samo godinu dana), zatim se prezrivo zasmijuljio i rekao:
\"Oh, da, Lucy i ja smo se igrali – pretvarali smo se da je ta njezina prica o zemlji u
ormaru istinita. Samo za zabavu, naravno. Tamo zapravo nema nicega.\"
Jadna je Lucy samo pogledala Edmunda i izjurila iz sobe.
Edmund, koji je svakoga trenutka postajao sve podlija osoba, pomisli kako je postigao
veliki uspjeh i odmah doda:
\"Evo, sad opet pocinje. Što je s njom? To je baš najgore kod te male djece, oni uvijek – \"
\"Slušaj, ti!\" rekao je Peter, okrenuvši se bijesno prema njemu. \"Zaveži! Ponašao si se
savršeno odvratno prema Lu otkad je pocela pricati te besmislice o ormaru, a sad se s njom
igraš igara koje su povezane s tim i opet je uzrujavaš. Vjerujem da si to ucinio samo iz
zlobe.\"
\"Ali to su same besmislice\", rekao je Edmund, sav osupnut.
\"Naravno da su besmislice\", rekao je Peter, \"u tome i jest problem. Lu je bila sasvim
dobro kad smo odlazili od kuce, no cini se da joj se nešto poremetilo u glavi otkad smo
ovdje, ili se pretvara u groznu lažljivicu. No, kako god bilo, kakvo misliš da ceš joj dobro
uciniti ako joj se jedan dan rugaš i gnjaviš je, a drugi je dan poticeš na izmišljanje?\"
\"Mislio sam – mislio sam\", rekao je Edmund, no nije mogao smisliti što bi rekao.
\"Nisi ti mislio uopce ništa\", rekao je Peter. \"To je obicna zloba. Uvijek si se volio gadno
ponašati prema svakome tko je manji od tebe; vidjeli smo to vec i u školi.\"
\"Prestanite\", rekla je Susan, \"ništa se nece popraviti svadom izmedu vas dvojice. Hajde
da potražimo Lucy.\"
Nikoga nije iznenadilo što je Lucy, kad su je mnogo kasnije pronašli, ocito bila plakala.
Ništa što su joj rekli nije pomagalo. Ona se držala svoje price i rekla im:
\"Baš me briga što mislite, baš me briga što govorite. Možete reci profesoru, možete pisati
majci, možete uciniti što god hocete. Ja znam da sam tamo srela Fauna i – da sam bar tamo
ostala, jer vi ste svi gadne životinje.\"
Bila je to neugodna vecer. Lucy je bila nesretna, a Edmund je pocinjao osjecati da njegov
plan ne uspijeva baš onako kako je ocekivao. Dvoje starijih doista je pocinjalo misliti da je
Lucy sišla s uma. Stajali su na hodniku šaptom razgovarajuci o tome još dugo nakon što je
ona otišla spavati.
Posljedica svega toga bila je da su sljedecega jutra odlucili doista otici profesoru i sve mu
ispricati.
\"On ce pisati ocu, ako misli da s Lu zbilja nešto nije u redu\", rekao je Peter. \"Mi nismo
tome dorasli.\"
I tako su otišli i pokucali na vrata radne sobe, a profesor je rekao: \"Udite!\" Zatim je ustao
i pronašao stolce za njih i rekao kako im stoji na raspolaganju. Sjedio je i slušao ih, cvrsto
sastavivši vrške prstiju desne i lijeve ruke, i nije ih nijednom prekinuo, sve dok nisu
ispricali cijelu pricu. I nakon toga prilicno dugo nije rekao ništa. Onda je procistio grlo i
rekao posljednje što bi ijedno od njih dvoje ocekivalo:
\"Kako znate\", upitao je, \"da prica vaše sestre nije istinita?\"
\"Oh, ali – \" pocela je Susan i onda se zaustavila. Svakome tko bi pogledao lice staroga
covjeka moglo je biti jasno da je on sasvim ozbiljan. Susan se sabrala i rekla:
\"Ali Edmund je rekao da su se samo pretvarali.\"
\"To je tocka\", rekao je profesor, \"koju zacijelo treba razmotriti; vrlo pomno razmotriti.
Recite mi, ako dopuštate da vam postavim to pitanje, tko je, na osnovi vašeg iskustva,
pouzdaniji – vaš brat ili vaša sestra? Mislim, tko cešce govori istinu?\"
\"Baš to je cudno u cijeloj prici, gospodine\", rekao je Peter. \"Do sada, uvijek bih rekao –
Lucy.\"
\"A što ti misliš, draga moja?\" pitao je profesor okrecuci se prema Susan.
\"Pa\", rekla je Susan, \"uglavnom bih rekla isto što i Peter, ali ovo ne može biti istina – sve
to o šumi i Faunu.\"
\"Sad vec tvrdiš više nego što ja znam\", rekao je profesor, \"a optužiti za laganje nekoga
koga poznajete kao istinoljubivog ozbiljna je stvar; doista vrlo ozbiljna stvar.\"
\"Mi smo se uplašili da to možda i nije laž\", rekla je Susan, \"pomislili smo da možda nešto
nije u redu s Lucy.\"
\"Da je poludjela, misliš?\" rekao je profesor sasvim mirno. \"Oh, što se toga tice, možete
biti mirni. Dovoljno je pogledati Lucy i porazgovarati s njom pa da se covjek uvjeri kako nije
luda.\"
\"Ali onda\", rekla je Susan i zaustavila se. Nikad nije ni sanjala da bi odrasla osoba mogla
govoriti kao profesor i nije znala što da misli.
\"Logika!\" rekao je profesor, napola samome sebi. \"Zašto ih u tim školama ne uce logiku?
Postoje samo tri mogucnosti. Ili vaša sestra laže ili je luda ili govori istinu. Vi znate da nije
lažljivica, a ocito je da nije ni luda. Dakle, privremeno, i ako se ne pojave neki novi dokazi,
moramo pretpostaviti da govori istinu.\"
Susan se vrlo oštro zagledala u njega, no uvjerila se, po izrazu njegova lica, da ne zbija s
njima šalu.
\"Ali kako bi to mogla biti istina, gospodine?\" rekao je Peter.
\"Zašto to kažeš?\" upita profesor.
\"Pa, najprije\", rekao je Peter, \"ako je sve to stvarno, zašto ne može svatko pronaci tu
zemlju svaki put kad ude u ormar? Mislim, tamo nije bilo nicega kad smo mi pogledali; cak
ni Lucy se nije pretvarala da necega ima.\"
\"Kakve to ima veze?\" upita profesor.
\"Pa, gospodine, ako je nešto stvarno, onda je stalno na svom mjestu.\"
\"Je li?\" rekao je profesor, a Peter nije znao što bi rekao.
\"Ali nije bilo vremena\", rekla je Susan. \"Lucy nije imala vremena nikamo otici, cak i da
postoji takvo mjesto. Dotrcala je za nama cim smo izišli iz sobe. To je trajalo manje od
minute, a ona je tvrdila da je bila odsutna satima.\"
\"Upravo to cini njezinu pripovijest toliko vjerojatnom\", rekao je profesor. \"Ako u ovoj kuci
(a upozoravam vas da je ovo vrlo cudna kuca i da cak i ja znam vrlo malo o njoj) doista
postoje vrata koja vode u neki drugi svijet - ako je, kažem, djevojcica doista dospjela u drugi
svijet, ne bih bio nimalo iznenaden kad bih otkrio da taj svijet ima svoje, posebno vrijeme;
pa koliko god ostali tamo, necete potrošiti nimalo našega vremena. S druge strane pak,
mislim da nema mnogo djevojcica njezine dobi koje bi same došle na takvu zamisao o
vremenu. Da se pretvarala, ostala bi skrivena neko vrijeme prije no što bi izišla i ispricala
vam svoju pricu.\"
\"No, mislite li vi doista, gospodine\", rekao je Peter, \"da bi moglo biti drugih svjetova – bilo
gdje, jednostavno iza ugla – samo tako?\"
\"Ništa nije vjerojatnije od toga\", rekao je profesor skidajuci naocale; poceo ih je cistiti
mrmljajuci za sebe:
\"Pitam se što ih uopce uce u tim školama.\"
\"Ali što da mi radimo?\" rekla je Susan. Osjecala je da razgovor pocinje skretati s glavne
teme.
\"Draga moja mlada damo\", rekao je profesor, odjednom oštro pogledavši i nju i Petera,
\"postoji nacin koji ovdje još nitko nije spomenuo, a koji bi vrijedilo iskušati.\"
\"A to je?\" upita Susan.
\"Svatko od nas mogao bi se baviti samo svojim poslom\", rekao je profesor. I to je bio kraj
toga razgovora.
Nakon toga je život u kuci postao mnogo bolji za Lucy. Peter se pobrinuo da joj se
Edmund prestane rugati, a ni ona ni itko drugi nije osjecao želju za ikakvim razgovorom o
ormaru. Ormar je postao suviše uznemirujuca tema. I tako je neko vrijeme izgledalo kao da
su pustolovine stigle svojemu kraju; ali nisu.
Profesorova kuca – o kojoj je i on sam tako malo znao – bila je toliko stara i slavna da su
ljudi iz cijele Engleske obicavali dolaziti i tražiti dopuštenje da je pogledaju. Bila je to jedna
od onih kuca koje se spominju u turistickim vodicima, pa cak i u povijesnim knjigama. A
mogla je i biti takva jer su se o njoj pricale svakojake price, neke od njih cak cudnije od ove
koju vam ja sad pricam. Kad bi došla koja skupina posjetitelja i zamolila da vidi kucu,
profesor bi im to uvijek dopuštao, a gospoda Macready, domacica, provela bi ih kroz nju
pripovijedajuci o slikama i oklopu i o rijetkim knjigama u knjižnici. Gospoda Macready nije
osobito voljela djecu i nije joj bilo drago da je prekidaju dok posjetiteljima pripovijeda sve
što zna. Možda je vec prvoga jutra rekla Susan i Peteru (uz mnogobrojne druge upute):
\"I, molim vas, zapamtite da se morate držati podalje kad god nekome pokazujem kucu.\"
\"Kao da bi itko od nas htio potrošiti pola jutra povlaceci se okolo s gomilom stranih
odraslih!\" rekao je Edmund, a ostalo troje je mislilo isto. I tako su pustolovine zapocele
drugi put.
Nekoliko jutara poslije, Peter i Edmund pregledavali su oklop i pitali se bi li ga mogli
rastaviti, kad su dvije djevojcice utrcale u sobu i rekle:
\"Pazite! Stiže Macready i s njom cijela gomila ljudi.\"
\"Brzina je sad prava rijec\", rekao je Peter i svo cetvero su odjurili kroz vrata na drugom
kraju sobe. No kad su prošli kroz Zelenu sobu i zatim dospjeli u knjižnicu, odjednom su
culi glasove ispred sebe i shvatili da gospoda Macready zacijelo dovodi skupinu gostiju po
stražnjim stubama – umjesto po prednjima kao što su oni ocekivali. A nakon toga – bilo da
su djeca izgubila glavu, bilo da ih je gospoda Macready pokušavala uloviti ili se pak
probudila neka carolija u kuci i tjerala ih u Narniju – cinilo im se da ih neprestano slijede,
sve dok na koncu Susan nije rekla:
\"O, kako su dosadni ti izletnici! Dodite, bit cemo u sobi s ormarom dok ne produ. Onamo
nas nitko nece slijediti.\"
No u trenu kad su se našli u sobi, culi su glasove u hodniku – zatim su culi kako netko
petlja oko vrata – a onda su vidjeli kako se okrece kvaka.
\"Brzo! Nema drugog mjesta\", rekao je Peter i otvorio vrata ormara. Svo cetvero uguralo se
unutra i sjedilo u mraku teško dišuci. Peter je vrata držao pritvorena, no nije ih zatvorio, jer
se, naravno, sjetio, kao što bi se sjetila svaka razumna osoba, da se nikad, nikad ne treba
zatvarati u ormar.
Šesto poglavlje
U ŠUMI
\"Da bar gospoda Macready požuri i odvede sve te ljude odavde\", rekla je Susan malo
zatim, \"ovdje mi postaje jako neudobno.\"
\"I taj odvratni miris kamforai\" rekao je Edmund.
\"Valjda su ga puni džepovi tih kaputa\", rekla je Susan, \"zbog moljaca.\"
\"Nešto me bode u leda\", rekao je Peter.
\"Kako je hladno ovdje\", rekla je Susan.
\"Sad kad si to spomenula, i meni se cini da je hladno\", rekao je Peter, \"i vlažno je,
dovraga. Što se dogada s tim ormarom? Ja sjedim na necemu mokrom. Svakog trena
postaje sve mokrije.\" S mukom se podigao na noge.
\"Hajdemo van\", rekao je Edmund, \"otišli su.\"
\"O-o-oh!\" uzviknu Susan iznenada, a svi je upitaše što joj je.
\"Ja sjedim uz neko stablo\", rekla je, \"i gledajte! Postaje svijetlo – tamo.\"
\"Tako mi svega, imaš pravo\", rekao je Peter, \"i pogledaj tamo – i tamo. Svud naokolo su
stabla. A ta mokra tvar je snijeg. Pa, cini se da smo na koncu ipak dospjeli u Lucynu
šumu.\"
Sad više nije moglo biti nikakve pogreške, sve cetvero djece stajalo je žmirkajuci na
svjetlu zimskoga dana. Iza njih su visjeli kaputi na vješalicama, ispred njih su bila stabla
prekrivena snijegom.
Peter se smjesta okrene prema Lucy.
\"Oprosti što ti nisam vjerovao\", rekao je, \"žao mi je. Hoceš li mi pružiti ruku?\"
\"Naravno\", rekla je Lucy i rukovala se s njim.
\"A sad\", rekla je Susan, \"što cemo dalje?\"
\"Što cemo?\" ponovi Peter. \"Pa krenut cemo u istraživanje šume, naravno.\"
\"Uh\", rekla je Susan, topcuci nogama, \"prilicno je hladno. Kako bi bilo da navucemo
neke od ovih kaputa?\"
\"Nisu naši\", odvrati Peter neodlucno.
\"Sigurna sam da nam nitko ne bi zamjerio\", rekla je Susan. \"To nije isto kao da ih želimo
odnijeti iz kuce; necemo ih iznijeti cak ni iz ormara.\"
\"To mi nije palo na pamet, Su\", rekao je Peter. \"Naravno, ako tako razmišljaš, istina je.
Nitko ne može reci da smo ukrali kapute sve dok su u ormaru u kojemu smo ih našli. A
pretpostavljam da je ova cijela zemlja u tom ormaru.\"
Odmah su proveli u djelo Susanin vrlo razuman prijedlog. Kaputi su im bili preveliki pa
su im, kad su ih odjenuli, dopirali do peta i bili više nalik kraljevskim ogrtacima nego
kaputima. No svima je bilo mnogo toplije, a svatko je od njih mislio da ostali ljepše izgledaju
u toj novoj opremi i da su više u skladu s krajolikom.
\"Možemo se igrati da smo arkticki istraživaci\", rekla je Lucy.
\"Bit ce dovoljno uzbudljivo i bez takve igre\", rekao je Peter krecuci prvi kroz šumu. Iznad
glava su im bili teški tamni oblaci i cinilo se da bi prije noci moglo pasti još snijega.
\"Cekajte\", rekao je Edmund malo kasnije, \"ne bismo li trebali skrenuti malo više ulijevo,
to jest, ako idemo prema svjetiljci?\" Na trenutak je zaboravio da se mora pretvarati da nikad
ranije nije bio u šumi. Cim je izgovorio te rijeci, shvati da se odao. Svi su se zaustavili; svi
su se zagledali u njega. Peter je zviznuo.
\"Znaci, ti zbilja jesi bio ovdje\", rekao je, \"onda kad je Lu rekla da te je ovdje srela – a
tvrdio si da ona laže.\"
Vladala je mrtva tišina.
\"Dakle, od svih otrovnih malih zvijeri, ti si – \" rekao je Peter, slegnuo ramenima i nije
rekao ništa više. Cinilo se, zaista, da se ništa više ne može reci pa su svi cetvero ubrzo
nastavili hodati; no Edmund je govorio samome sebi: \"Platit cete mi svi za ovo, vi gomilo
bahatih, uobraženih bijednika.\"
\"Kamo mi zapravo idemo?\" upita Susan, uglavnom zato da bi promijenila temu.
\"Mislim da bi nas Lu trebala voditi\", rekao je Peter, \"sam Bog zna da je to zaslužila. Kamo
ceš nas odvesti, Lu?\"
\"Kako bi bilo da posjetimo gospodina Tumnusa?\" upita Lucy. \"To je onaj simpaticni Faun
o kojemu sam vam pricala.\"
Svi su se s tim složili i krenuli brzim korakom, oštro gazeci kroz snijeg. Lucy se pokazala
kao dobar vodic. U prvi se mah pitala hoce li znati naci put, no onda je s jedne strane
prepoznala stablo cudnog oblika, s druge strane panj, te ih je vodila sve do mjesta gdje tlo
postaje neravno, pa kroz malenu dolinu i napokon do samih vrata špilje gospodina
Tumnusa. No ondje ih je docekalo strašno iznenadenje.
Vrata su bila strgnuta sa šarki i razbijena u komadice. Špilja je iznutra bila mracna i
hladna i u njoj se osjecao vlažan miris mjesta na kojemu nitko nije živio nekoliko dana.
Snijeg je prodro kroz ulaz i nagomilao se na podu, a bio je pomiješan s necim crnim, u
cemu su prepoznali pougljenjene grancice i pepeo s ognjišta. Netko je ocito rasuo sve to po
prostoriji i zatim nogama ugasio vatru. Glineno je posude ležalo razbijeno po podu, a slika
Faunova oca bila je nožem isjecena na komadice.
\"Ovo izgleda prilicno jadno\", rekao je Edmund. \"Nije baš vrijedilo dolaziti ovamo.\"
\"Što je to?\" rece Peter saginjuci se. Upravo je bio primijetio list papira koji je kroz tepih
bio cavlom zabijen u pod.
\"Na tom je papiru nešto napisano?\" upita Susan.
\"Da, mislim da jest\", odgovori Peter, \"ali ne mogu procitati na ovom svjetlu. Izidimo na
otvoreno.\"
Svi su izišli na dnevno svjetlo i stisnuli se oko Petera koji je procitao sljedece rijeci:
\"Prijašnji stanovnik ovih prostora, Faun Tumnus, uhicen je i ceka sudenje, optužen za
veleizdaju protiv Njezina Carskog Velicanstva Jadis, kraljice Narnije, Gospodarice Cair Paravela,
Carice Samotnih Otoka itd., a optužuje se i za primanje neprijatelja Njezina Velicanstva, skrivanje
uhoda i zbližavanje s Ljudima.
potpisuje MAUGRIM, zapovjednik Tajne policije,
ŽIVJELA KRALJICA!\"
Djecaci i djevojcice zurili su jedni u druge.
\"Nisam sigurna da ce mi se na koncu svidjeti ovo mjesto\", rekla je Susan.
\"Tko je ta kraljica, Lu?\" upita Peter. \"Znaš li išta o njoj?\"
\"Ona uopce nije nikakva prava kraljica\", odgovori Lucy. \"Ona je strašna vještica, Bijela
Vještica. Svi je mrze – svi koji žive u šumi. Bacila je cini na cijelu zemlju tako da je ovdje
uvijek zima, a nikad ne stiže Božic.\"
\"Pitam se - pitam se ima li ikakvog smisla da idemo daIje\", rekla je Susan. \"Mislim, ovaj
mi se kraj ne cini osobito sigurnim, a ne izgleda ni kao da ce biti baš zabavno. I svakoga
trena postaje sve hladnije, a mi nemamo ništa za jelo. Kako bi bilo da jednostavno odemo
kuci?\"
\"Oh, ali ne možemo, ne možemo!\" rekla je naglo Lucy. \"Zar ne razumiješ? Ne možemo
samo tako otici kuci, ne nakon ovoga. Jadni je Faun zbog mene dospio u ovu nevolju.
Sakrio me od Vještice i pokazao mi put natrag. To znaci ono \'primanje kraljicinih
neprijatelja i zbližavanje s Ljudima\'. Mi mu jednostavno moramo pokušati pomoci.\"
\"Kao da mi išta možemo!\" rekao je Edmund. \"Pa nemamo cak nicega za jelo!\"
\"Ti, šuti!\" rekao je Peter, koji je bio još uvijek jako bijesan na Edmunda. \"Što ti misliš,
Susan?\"
\"Imam neugodan osjecaj da je Lu u pravu\", rekla je Susan. \"Ne želim ici ni korak dalje i
bilo bi mi draže da nikad nismo došli ovamo. No mislim da moramo pokušati uciniti nešto
za toga gospodina kako-se-vec-zove – mislim, Fauna.\"
\"To je ono što i ja osjecam\", rekao je Peter. \"Zabrinut sam jer nemamo nikakve hrane uza
se. Najradije bih da se vratimo i uzmemo nešto iz smocnice, no uopce mi se ne cini
sigurnim da cemo moci opet uci u ovu zemlju kad jednom iz nje izidemo. Mislim da moramo
dalje.\"
\"I ja tako mislim\", rekle su obje djevojcice.
\"Kad bismo samo znali gdje je taj jadnik zatvoren!\" rece Peter.
Svi su još uvijek razmišljali što bi sad trebalo uciniti kad je Lucy rekla:
\"Gledajte! Tamo je neki crvendac, ima jarko crvena prsa! To je prva ptica koju sam ikad
ovdje vidjela. Ma gledajte ga samo! Pitam se mogu li ptice u Narniji govoriti? Izgleda gotovo
kao da bi nam htio nešto reci.\"
Ona se okrene prema crvendacu i upita:
\"Molim te, možeš li nam reci kamo je odveden Faun Tumnus?\"
To govoreci, Lucy ucini nekoliko koraka prema ptici. Ptica odmah otprhne, ali samo do
sljedecega stabla. Tu je sjela na granu i pogledala ih vrlo oštro kao da je razumjela sve što
su govorili. Gotovo nesvjesni onoga što cine, cetvero je djece prišlo nekoliko koraka bliže
ptici. Nato je crvendac opet odletio do sljedecega stabla i opet se oštro u njih zagledao.
(Teško biste mogli naci crvendaca crvenijih prsa ili sjajnijeg oka.)
\"Znate što?\" rekla je Lucy. \"Ja zbilja vjerujem da želi da ga slijedimo.\"
\"I meni se cini da to želi\", rekla je Susan. \"Što ti misliš, Peter?\"
\"Pa, možemo pokušati krenuti za njim\", odgovori Peter.
Cinilo se da crvendac sve vrlo dobro razumije. Lepršao je od stabla do stabla, uvijek
nekoliko metara ispred njih, no uvijek toliko blizu da su ga lako mogli slijediti. Na taj nacin
ih je vodio laganom nizbrdicom. Kad god bi crvendac sletio, pljusnulo bi malo snijega s
grane. Ubrzo su se oblaci iznad djecjih glava razišli, pojavilo se zimsko sunce, a snijeg je
posvuda oko njih zasljepljujuce bljesnuo. Išli su tako otprilike pola sata. Djevojcice su išle
naprijed, kad se Edmund obratio Peteru:
\"Ako se još uvijek ne osjecaš suviše uzvišenim i mocnim da bi sa mnom razgovarao,
rekao bih ti nešto što bi ti bilo bolje da poslušaš.\"
\"A to je?\" upita Peter.
\"Tiho! Ne tako glasno\", rekao je Edmund. \"Ne treba plašiti cure. No shvacaš li ti što mi
upravo cinimo?\"
\"Što?\" upita Peter,
5 Lektire za školu: Kronike iz narhije lav,vještica i ormar KRONIKE IZ NARNIJE Pisac : C.S. LEWIS Prvo poglavlje LUCY ZAVIRUJE U ORMAR Bilo jednom cetvero djece, a zvali su se Peter, Susan, Edmund i L...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi