Lyrics has been copied to clipboard!
Kosovski ciklus
Kneževa večera
Slavu slavi srpski knez Lazare
u Kruševcu, mjestu skrovitome.
Svu gospodu za sofru sjedao,
svu gospodu i gospodičiće:
s desne strane starog Jug-Bogdana,
i do njega devet Jugovića;
a s lijeve Vuka Brankovića,
i ostalu svu gospodu redom;
u zastavu vojvodu Miloša,
i do njega dv'je srpske vojvode:
jedno mi je Kosančić Ivane,
a drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
pa govori svoj gospodi srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit po starještvu,
napiću je starom Jug-Bogdanu;
ako ću je napit po gospostvu,
napiću je Vuku Brankoviću;
ako ću je napit po milosti,
napiću je mojim devet šura,
devet šura, devet Jugovića;
ako ću je napit po ljepoti,
napiću je Kosančić-Ivanu;
ako ću je napit po visini,
napiću je Toplici Milanu;
ako ću je napit po junaštvu,
napiću je vojvodi Milošu.
Ta nikom je drugom napit neću,
već u zdravlje Miloš-Obilića!
Zdrav, Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na Kosovu,
i odbjeći turskom car-Muratu!
Zdrav mi budi, i zdravicu popij,
vino popij, a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
pak se klanja do zemljice crne:
"Vala tebe, slavni knez-Lazare!
Vala tebe na tvojoj zdravici,
na zdravici i na daru tvome,
al' ne vala na takoj besjedi!
Jer, tako me vjera ne ubila,
ja nevjera nikad bio nisam,
nit' sam bio, niti ću kad biti,
nego sjutra mislim u Kosovu
za rišćansku vjeru poginuti!
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
ispod skuta pije ladno vino:
a prokleti Vuče Brankoviću!
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
viđećemo u polju Kosovu
ko je vjera, ko li je nevjera!
A tako mi boga velikoga,
ja ću otić sjutra u Kosovo,
i zaklaću turskog car-Murata,
i staću mu nogom pod gr'oce!
Ako li mi bog i sreća dade
te se zdravo u Kruševac vratim,
uvatiću Vuka Brankovića,
vezaću ga uz to bojno koplje -
kao žena kuđelj' uz preslicu,
nosiću ga u polje Kosovo!"
Kosančić Ivan uhodi Turke
(odlomak)
"Pobratime, Kosančić-Ivane,
jesi l' tursku uvodio vojsku?
Je li mlogo vojske u Turaka?
Možemo li s Turci bojak biti?
Možemo li Turke pridobiti?"
Veli njemu Kosančić Ivane:
"O moj brate, Miloš-Obiliću,
ja sam tursku vojsku uvodio,
jeste silna vojska u Turaka:'
svi mi da se u so prometnemo,
ne bi Turkom ručka osolili!
Evo puno petnaest danaka
ja sve hodah po turskoj ordiji,
i ne nađoh kraja ni hesapa:
od Mramora do suva Javora,
od Javora, pobro, do Sazlije,
do Sazlije na Ćemer-ćuprije,
od ćuprije do grada Zvečana,
od Zvečana, pobro, do Čečana,
od Čečana vrhu do planine, -
sve je turska vojska pritisnula:
konj do konja, junak do junaka,
bojna koplja kao čarna gora,
sve barjaci kao i oblaci,
a čadori kao i snjegovi;
da iz neba plaha kiša padne,
niđe ne bi na zemljicu pala,
već na dobre konje i junake.
Murat pao na Mazgit na polje,
uvatio i Lab i Sitnicu".
Još ga pita Miloš Obiliću:
"Ja Ivane, mio pobratime,
đe je čador silnog car-Murata?
Ja sam ti se knezu zatekao
da zakoljem turskog car-Murata,
da mu stanem nogom pod gr'oce".
Al' govori Kosančić Ivane:
"Da lud ti si, mio pobratime!
Be je čador silnog car-Murata,
usred turskog silna taobora,
da ti imaš krila sokolova,
pak da padneš iz neba vedroga,
perje mesa ne bi iznijelo".
Tada Miloš zaklinje Ivana:
"O Ivane, da moj mili brate,
nerođeni kao i rođeni!
Nemoj tako knezu kazivati,
jer će nam se kneže zabrinuti,
i sva će'se vojska poplašiti,
već ovako našem knezu kaži:
ima dosta vojske u Turaka,.
al' s' možemo s njima udariti,
i lasno ih pridobit možemo;
jera nije vojska od mejdana,
već sve stare hodže i hadžije,
zanatlije i mlade ćardžije,
koji boja ni viđeli nisu,
istom pošli da se ljebom rane;
a i što je vojske u Turaka,
vojska im se jeste poboljela
od bolesti teške srdobolje,
a dobri se konji poboljeli
od bolesti konjske sakagije"
Propast carstva srpskoga
Poletio soko tica siva
od svetinje - od Jerusalima,
i on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
veće bio svetitelj Ilija;
on ne nosi tice lastavice,
veće knjigu od Bogorodice, -
odnese je caru na Kosovo,
spušta knjigu caru na koleno,
sama knjiga caru besedila:
"Care Lazo, čestito koleno,
kome ćeš se privoleti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome?
Ili voliš carstvu zemaljskome?
Ako voliš carstvu zemaljskome,
sedlaj konje, priteži kolane!
Vitezovi, sablje pripasujte,
pa u Turke juriš učinite:
sva će turska izginuti vojska!
Ako l' voliš carstvu nebeskome,
a ti sakroj na Kosovu crkvu,
ne vodi joj temelj od mermera,
već od čiste svile i skerleta,
pa pričesti i naredi vojsku:
sva će tvoja izginuti vojska,
ti ćeš, kneže, s njome poginuti!"
A kad care saslušao reči,
misli care misli svakojake:
"Mili bože, što ću i kako ću?
Kome ću se privoleti carstvu?
Da ili ću carstvu nebeskome?
Da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
privoleti carstvu zemaljskome,
zemaljsko je zamaleno carstvo,
a nebesko uvek i doveka".
Car volede carstvu nebeskome
a negoli carstvu zemaljskome,
pa sakroji na Kosovu crkvu, -
ne vodi joj temelj od mermera,
već od čiste svile i skerleta,
pa doziva srpskog patrijara
i dvanaest veliki vladika,
te pričesti i naredi vojsku.
Istom kneže naredio vojsku,
na Kosovo udariše Turci.
Mače vojsku Bogdan Juže stari
s devet sina, devet Jugovića,
kako devet sivi sokolova:
u svakog je devet iljad' vojske,
a u Juga dvanaest iljada,
pa se biše i sekoše s Turci,
sedam paša biše i ubiše;
kad osmoga biti započeše,
al' pogibe Bogdan Juže stari,
i izgibe devet Jugovića,
kako devet sivi sokolova,
i njiova sva izgibe vojska.
Makoš' vojsku tri Mrnjavčevića:
ban Uglješa i vojvoda Gojko
i sa njima Vukašine kralje:
u svakoga triest iljad' vojske,
pa se biše i sekoše s Turci,
osam paša biše i ubiše;
devetoga biti započeše,
pogiboše dva Mrnjavčevića,
ban Uglješa i vojvoda Gojko,
Vukašin je grdni rana dopo,
njega Turci s konjma pregaziše,
i njiova sva izgibe vojska.
Mače vojsku erceže Stepane:
u ercega mloga silna vojska,
mloga vojska, šezdeset iljada,
te se biše i sekoše s Turci,
devet paša biše i ubiše;
desetoga biti započeše,
al' pogibe erceže Stepane,
i njegova sva izgibe vojska.
Mače vojsku srpski knez Lazare:
u Laze je silni Srbalj bio,
sedamdeset i sedam iljada,
pa razgone po Kosovu Turke,
ne dadu se ni gledati Turkom,
da kamoli bojak biti s Turci!
Tad bi Laza nadvladao Turke, -
bog ubio Vuka Brankovića,
on izdade tasta na Kosovu!
Tada Lazu nadvladaše Turci,
i pogibe srpski knez Lazare,
i njegova sva izgibe vojska,
sedamdeset i sedam iljada!
Sve je sveto i čestito bilo,
i milome bogu pristupačno.
Musić Stevan
Vino pije Musiću Stevane
u Majdanu čisto srebrnome,
u svom krasnom dvoru gospodskome;
vino služi Vaistina sluga.
Kad se ladna podnapiše vina,
al' besedi Musiću Stevane:
"Vaistino, moje čedo drago,
ja ću leći sanak boraviti,
ti večeraj, pa se napij vina,
pa pošetaj pred gospodskog dvora
pa pogledaj čistom vedrom nebu:
je li jasan mesec na zaodu,
je l' Danica na istoku zvezda;
je li nama putovati vreme
na Kosovo, lepo polje ravno,
na ročište čestitome knezu.
Jer znadeš li, moje čedo drago,
kad ono smo na zakletvi bili,
kako nas je zaklinjao kneže,
zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo:
rujno vino ni šenica bela!
Rđom kapo dok mu je kolena!"
Leže Steva u meke dušeke,
povečera Vaistina sluga,
povečera i napi se vina,
pa išeta pred gospodskog dvora
i pogleda čistom vedrom nebu:
jeste jasan mesec na zaodu,
jest Danica na istoku zvezda;
jeste njima putovati vreme
na Kosovo, lepo polje ravno,
na ročište čestitome knezu;
la se šeće konjma u ahare,
pa izvede dva konja viteza,
osedla i i opravi lepo,
jednog sebi, drugog gospodaru;
pa se šeće u gospodske dvore,
i iznese krstat svilen barjak,
na kome je dvanaest krstova,
svi dvanaest od čistoga zlata,
i ikona svetoga Jovana,
krsno ime Musića Stevana;
prisloni ga uz gospodskog dvora,
la se šeće gore na čardake,
da probudi gospodara svoga.
Kad je bio čardaku na vrati,
kob ga kobi Stevanova ljuba,
zagrli ga, pa ga i poljubi:
"Bogom brate, Vaistino slugo,
višnjim bogom i svetim Jovanom!
Dosad si mi verna sluga bio,
odjako si bogom pobratime,
nemoj budit gospodara moga;
jer sam, jadna, zao sanak vid'la:
gdi poleti jato golubova,
i pred njima dva sokola siva,
ispred našeg dvora gospodskoga;
odletiše na Kosovo ravno
i padoše međ' Muratov tabor, -
gdi padoše, već se ne digoše.
To, je braćo, vaše zlamenije,
bojati se da ne izginete".
Al' besedi Vaistina sluga:
"Draga seko, Stevanova ljubo,
neću, seko, nevere činiti
gospodaru i mome i tvome;
jer ti nisi na zakletvi bila,
kako nas je zaklinjao kneže,
zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
od ruke mu ništa ne rodilo:
rujno vino ni šenica bela!
Ne imao poljskog berićeta,
ni u domu od srca poroda!
Rđom kapo dok mu je kolena!"
Pa ja ne smem nevere činiti
gospodaru i mome i tvome".
Već ušeta u čardake gornje,
pa probudi gospodara svoga:.
"Ustanite, dragi gospodaru,
jeste nama putovati vreme".
Usta Steva na noge junačke,
i umiva svoje lice belo,
i oblači gospodsko odelo,
pa pripasa sablju okovanu,
pa uzima kondir vina rujna,
te napija krasnu slavu božju,
sretna puta i krsta časnoga,
u svom dvoru, za stolom svojijem;
vojvodi je to i pre i posle.
Pa išeta pred gospodske dvore:
usedoše dva konja viteza,
razaviše krstate barjake;
udariše bubnji i svirale,
digoše se bogom putovati.
Bela i je zora zabelila
na Kosovu, krasnom polju ravnom.
Susrete i Kosovka devojka.
U ruku joj dva kondira zlatna,
oba zlatna, al' obadva prazna;
pod pazuom klobuk svile bele;
za klobukom bela kita perja:
u dnu perje srebrom zaliveno,
a po sredi zlatom prepleteno,
i po vr'u biserom kićeno.
Al' besedi Musiću Stevane:
"Božja pomoć, moja seko draga!
Gdi si, dušo, na ograšju bila?
Otkuda ti klobuk svile bele?
Daj mi, seko, klobuk svile bele,
da ga poznam koga je vojvode;
a tako mi sretna puta moga,
nevere ti učiniti neću!"
Al' besedi Kosovka devojka:
"Zdravo da si, kneževa vojvodo!
Nisam nigdi na ograšju bila;
rano me je probudila majka, -
mi ranimo te vodu grabimo:
kad ja dođo na vodu Sitnicu,
al' Sitnica mutna i povodna,
nosi, brate, konje i junake,
turske kape i bijele čalme,
krasne srpske bijele klobuke;
ovaj klobuk blizu kraja beše,
ja zagazi u vodu Sitnicu
i uvati klobuk svile bele:
brata imam od mene mlađega,
nosim klobuk bratu rođenome, -
ja sam mlada, milo mi je perje".
Klobuk dade kneževoj vojvodi.
Čim ga vide Musiću Stevane,
čim ga vide, tim ga i poznade;
prosu suze niz gospodsko lice,
udari se po kolenu rukom,
čisti skerlet na kolenu puče,
zlatna kopča na desnom rukavu:
"Teško meni i do boga moga!
Na meni je ostanula kletva
od mojega čestitoga kneza!"
Klobuk dade Kosovki devojki,
pa se maši u džepove rukom,
te joj dade tri dukata žuta:
"Naj ti, seko, Kosovka devojko,
a ja idem na boj na Kosovo
u presveto ime Isusovo.
Ako bog da te se natrag vratim,
lepšim ću te darivati darom;
ako l', seko, ja pogibo amo,
pomeni me po peškešu mome".
Udariše konje mamuzama,
pa Sitnicu vodu prebrodiše,
udariše u carevi tabor.
Kako dođe Musiću Stevane,
tri je paše bio i ubio.
Kad započe biti četvrtoga,
tu pogibe Musiću Stevane,
i sa njime Vaistina sluga,
i vojske mu dvanaest iljada.
I tu nam je i knez poginuo.
Tu su Srblji izgubili carstvo
čestitoga cara zemaljskoga.
Smrt Miloša Dragilovića (Obilića)
L'jepu šetu pošetala Milica Lazarovica,
ljubi Lazarova,
i ona mi šetaše, višnjega boga moljaše:
"Ti me, bože, donesi na svake na nevoljne
sreće, bože,
ma me nemoj don'jeti na junaka izranjena,
er su meni, Milici, ljute rane dodijale,
ljubi Lazarovoj".
I ovako šetaše, višnjega boga moljaše;
sreća ti je donese na jedan jezer crne krvi,
ljubi Lazarovu.
U jezeru nahodi gizdava gospodičića
ljubi Lazarova.
Al' ga ide Milica tvrdom kletvom zaklinjati:
"A tako od rana, razbojniče, ozdraviti,
kadno mi si, delijo, isred polja od Kosova,
znaš li meni štogodi za l' jepu gospodu,
razbojniče dobar?"
Ali ranjen junače gospođi odgovaraše,
ljubi Lazarovoj:
"Koju mi si gospodu u Kosovo otpravila?"
"I ovo sam otpravila Lazara gospodara,
tuđinine jedan, i ovo sam otpravila i Miloša zeta moga."
Ali ranjen junače Milici odgovaraše,
ljubi Lazarovoj:
"A davori, davori, Milice Lazarovice,
koga si otpravila, veće nećeš pričekati,
punice moja!
A to li me ne poznaš Miloša Dragilovića?
Ne poznaš li, Milice, l'jepo lice, Milice,
kad mu lice s'jevaše kako cv'jeće mjendelovo,
a sad mu je od rana i bolesti potamnjelo,
a punice moja?
Ovo ti sam uteko sa Kosova ranjen polja.
Ma te l'jepo ja molim, kak' ono punicu moju,
da mi ruke ti metneš u svilene špage moje, -
hoć mi naći u špagu l'jepu od svile mahramu,
u mahrami, gospođe, stotinu zlatn'jeh dukata,
ku je vezla mahramu jedinica ćerca tvoja;
dukate mi ponesi ti milosnoj ćeri svojoj,
od mene je pozdravi, od tebe joj drago reci,
mojoj vjerenici:
L'jepo te pozdravlja Milošu Dragiloviću,
i l'jepo te pozdravljam Milošu Dragiloviću,
moja vjerenice;
poslah ti napokonje pozdrave i rogatiju
(i još mi joj ponesi moj pus' klobuk kamilovi,
koji je mlada djevojka svojom rukom nakitila), i još tebe ja molim kako
dragu vjerenicu:
ti mi imaš u dvoru pusta konja velikoga,
hrani mi ha u dvoru, djevojko, osam dana,
vjerenice,
a kad mi se izvrši, djevojko, osmi danak,
ti mi pusti konjica l'jepom zelenom planinom,
i njega mi ti pokri' čistom svilom do kopita, -
ko pješice uzide neka se na konja vrže,
i neka boga moli za dušu za Miloševu".
Još htijaše Milošu s punicom govoriti,
Dragilović junak,
a ončas se bješe s dušome razdijelio;
a ona se vratila k svome dvoru bijelomu,
ljubi Lazarova.
Tužne glase donese jedinici ćerci svojoj.
Kad je mlada djevojka svoju majku razumjela,
pusta konja hranila na puno na osam danak';
konja bješe pustila planinome zelenome,
i još ga pokrila čistom svilom do kopita.
Kosovka devojka
Uranila Kosovka devojka,
uranila rano u nedelju,
u nedelju prije jarka sunca;
zasukala bijele rukave,
zasukala do beli lakata,
na plećima nosi leba bela,.
u rukama dva kondira zlatna:
u jednome lađane vodice,
u drugome rumenoga vina.
Ona ide na Kosovo ravno,
pa se šeće po razboju mlada,
po razboju čestitoga kneza,
te prevrće po krvi junake.
Kog junaka u životu nađe,
umiva ga lađanom vodicom,
pričešćuje vinom crvenijem
i zalaže lebom bijelijem.
Namera je namerila bila
na junaka Orlovića Pavla,
na kneževa mlada barjaktara.
I njega je našla u životu.
Desna mu je ruka osečena
i lijeva noga do kolena,
vita su mu rebra izlomljena,
vide mu se džigerice bele.
Izmiče ga iz te mloge krvce,
umiva ga lađanom vodicom,
pričešćuje vinom crvenijem
i zalaže lebom bijelijem.
Kad junaku srce zaigralo,
progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
koja ti je golema nevolja,
te prevrćeš po krvi junake?
Koga tražiš po razboju mlada:
ili brata, ili bratučeda,
al' po greku stara roditelja?"
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana,
ja od roda nikoga ne tražim:
niti brata, niti bratučeda,
ni po greku stara roditelja.
Mož li znati, delijo neznana,
kad knez Laza pričešćiva vojsku
kod prekrasne Samodreže crkve
tri nedelje tridest kaluđera?
Sva se srpska pričestila vojska,
najposlije tri vojvode bojne:
jedno jeste Milošu vojvoda,
a drugo je Kosančić Ivane,
a treće je Toplica Milane.
Ja se onde desi na vratima
kad se šeta vojvoda Milošu:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama;
obazre se i pogleda na me,
s sebe skide kolastu azdiju,
s sebe skide, pa je meni dade:
"Na, devojko kolastu azdiju,
po čemu ćeš mene spomenuti,
po azdiji, po imenu mome:
evo t' idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, draga dušo moja,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
a i tebe dobra sreća nađe,
uzeću te za Milana moga,
za Milana, bogom pobratima,
koj' je mene bogom pobratio,
višnjim bogom i svetim Jovanom;
ja ću tebi kum venčani biti".
Za njim ide Kosančić Ivane:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
na ruci mu; burma pozlaćena;
obazre se i pogleda na me,
s ruke skide burmu pozlaćenu,
s ruke skide, pa je meni dade:
"Na, devojko, burmu pozlaćenu,
po čemu ćeš mene spomenuti,
a po burmi, po imenu mome:
evo t' idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, moja dušo draga,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
a i tebe dobra sreća nađe,
uzeću te za Milana moga,
za Milana, bogom pobratima,
koj' Je mene bogom pobratio,
višnjim bogom i svetim Jovanom;
ja ću tebi ručni dever biti".
Za njim ide Toplica Milane:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
na ruci mu koprena od zlata;
obazre se i pogleda da me,
s ruke skide koprenu od zlata,
s ruke skide, pa je meni dade:
"Na, devojko, koprenu od zlata,
po čemu ćeš mene spomenuti,
po kopreni, po imenu mome:
evo t idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, moja dušo draga,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
tebe, dušo, dobra sreća nađe:
uzeću te za vernu ljubovcu".
I odoše tri vojvode bojne:
nji ja danas po razboju tražim".
Al' besjedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
vidiš, dušo, ona koplja bojna,
ponajviša a i ponajgušća?
Onde j' pala krvca od junaka
ta dobrome konju do stremena,
do stremena i do uzenđije,
a junaku do.
svilena pasa, -
onde su ti sva tri poginula!
Već ti idi dvoru bijelome,
ne krvavi skuta i rukava".
Kad devojka saslušala reči,
proli suze niz bijelo lice,
ona ode svom bijelu dvoru
kukajući iz bijela grla:
"Jao, jadna, ude ti sam sreće!
Da se, jadna, za zelen bor vatim,
i on bi se zelen osušio!"
Smrt majke Jugovića
Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovo vojska,
u toj vojsci devet Jugovića
i deseti star Juže Bogdane;
boga moli Jugovića majka:
da joj bog da oči sokolove i bijela.
krila labudova,
da odleti nad Kosovo ravno,
i da vidi devet Jugovića
i desetog star-Juga Bogdana.
Što molila, boga domolila;
bog joj dao oči sokolove
i bijela, krila labudova,
ona leti nad Kosovo ravno;
mrtvi nađe devet Jugovića
i desetog star-Juga Bogdana,
i više nji devet bojni koplja,
na kopljima devet sokolova,
oko koplja devet dobri konja,
a pored nji devet ljuti lava.
Tad zavrišta devet dobri konja,
i zalaja devet ljuti lava,
i zaklikta devet sokolova;
i tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila,
već uzima devet dobri konja,
i uzima devet ljuti lava,
i uzima devet sokolova,
pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
zaplakalo devet sirotica,
zavrištalo devet dobri konja,
zalajalo devet ljuti lava,
zakliktalo devet sokolova;
i tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
al' zavrišta Damjanov zelenko,
pita majka Damjanove ljube:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
što nam vrišti Damjanov zelenko?
Al' je gladan šenice bjelice,
ali žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
nit' je gladan šenice bjelice,
niti žedan vode sa Zvečana,
već je njega Damjan naučio
do ponoći sitnu zob zobati,
od ponoći na drum putovati;
pak on žali svoga gospodara
što ga nije na sebi donio".
I tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
ali lete dva vrana gavrana:
krvava im krila do ramena,
na kljunove b'jela pjena trgla;
oni nose ruku od junaka
(i na ruci burma pozlaćena),
bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
okretala, prevrtala s njome,
pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
bi l' poznala čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
ovo j' ruka našega Damjana,
jera burmu ja poznajem, majko, -
burma sa mnom na vjenčanju bila"
Uze majka ruku Damjanovu,
okretala, prevrtala s njome,
pak je ruci tijo besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko,
gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Al' tu majka odoljet ne mogla,
prepuče joj srce od žalosti
za svojije devet Jugovića
i desetim star-Jugom Bogdanom.
Marko Kraljević i orao
Leži Marko kraj druma careva,
pokrio se zelenom dolamom,
po obrazu srmajli-maramom,
čelo glave koplje udario;
za koplje je Šarac konjic svezan,
na koplju je sura tica orle:
širi krila, Marku čini lada,
a u kljunu nosi vode ladne,
te zapaja ranjena junaka.
Al' besedi iz gorice vila:
"O, boga ti, sura tico orle,
što je tebi dobra učinio,
učinio Kraljeviću Marko:
širiš krila, te mu činiš lada,
i u kljunu nosiš vode ladne,
te zapajaš ranjena junaka?"
Al' besedi'sura tica orle:
"Muči, vilo, mukom se zamukla!
Kako m' nije dobra učinio,
učinio Kraljeviću Marko?
Možeš znati i pametovati:
kad izgibe vojska na Kosovu
i obadva cara poginuše,
car Murate i kneže Lazare,
pade krvca konju do strmašca
i junaku do svil'na pojasa, -
po njoj plove konji i junaci:
konj do konja, junak do junaka,
a mi tice doletismo gladne,
doletismo i gladne i žedne,
ljuckoga se naranismo mesa
n krvi se ljucke napojismo,
a moja se krila zakvasiše,
planu sunce iz neba vedroga,
te se moja krila okoreše:
ja ne mogo s kril'ma poletiti,
a moje je društvo odletilo;
ja ostado nasred polja ravna,
te me gaze konji i junaci.
Bog donese Kraljevića Marka,
uze mene iz krvi junačke,
pa me metnu za sebe na Šarca,
odnese me u goru zelenu,
pa me metnu na jelovu granu;
iz nebesa sitan dažd udari,
te se moja krila poopraše,
i ja mogo s kril'ma poletiti,
poletiti po gori zelenoj,
sastado se s mojom družbinicom..
Drugo mi je dobro učinio,
učinio Kraljeviću Marko,
možeš znati i pametovati:
kad izgore varoš na Kosovu
i izgore kula Adžagina,
onde bili moji orlušići,
pa i skupi Kraljeviću Marko,
on i skupi u svil'na nedarca,
odnese i dvoru bijelome,
pa i rani čitav mesec dana,
čitav mesec i nedelju više,
pa i pusti u goru zelenu, -
sastado se s moji orlušići.
To je meni učinio Marko!"
Spominje se Kraljeviću Marko
kao dobar danak u godini.
Kneževa večera
Slavu slavi srpski knez Lazare
u Kruševcu, mjestu skrovitome.
Svu gospodu za sofru sjedao,
svu gospodu i gospodičiće:
s desne strane starog Jug-Bogdana,
i do njega devet Jugovića;
a s lijeve Vuka Brankovića,
i ostalu svu gospodu redom;
u zastavu vojvodu Miloša,
i do njega dv'je srpske vojvode:
jedno mi je Kosančić Ivane,
a drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
pa govori svoj gospodi srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit po starještvu,
napiću je starom Jug-Bogdanu;
ako ću je napit po gospostvu,
napiću je Vuku Brankoviću;
ako ću je napit po milosti,
napiću je mojim devet šura,
devet šura, devet Jugovića;
ako ću je napit po ljepoti,
napiću je Kosančić-Ivanu;
ako ću je napit po visini,
napiću je Toplici Milanu;
ako ću je napit po junaštvu,
napiću je vojvodi Milošu.
Ta nikom je drugom napit neću,
već u zdravlje Miloš-Obilića!
Zdrav, Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na Kosovu,
i odbjeći turskom car-Muratu!
Zdrav mi budi, i zdravicu popij,
vino popij, a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
pak se klanja do zemljice crne:
"Vala tebe, slavni knez-Lazare!
Vala tebe na tvojoj zdravici,
na zdravici i na daru tvome,
al' ne vala na takoj besjedi!
Jer, tako me vjera ne ubila,
ja nevjera nikad bio nisam,
nit' sam bio, niti ću kad biti,
nego sjutra mislim u Kosovu
za rišćansku vjeru poginuti!
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
ispod skuta pije ladno vino:
a prokleti Vuče Brankoviću!
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
viđećemo u polju Kosovu
ko je vjera, ko li je nevjera!
A tako mi boga velikoga,
ja ću otić sjutra u Kosovo,
i zaklaću turskog car-Murata,
i staću mu nogom pod gr'oce!
Ako li mi bog i sreća dade
te se zdravo u Kruševac vratim,
uvatiću Vuka Brankovića,
vezaću ga uz to bojno koplje -
kao žena kuđelj' uz preslicu,
nosiću ga u polje Kosovo!"
Kosančić Ivan uhodi Turke
(odlomak)
"Pobratime, Kosančić-Ivane,
jesi l' tursku uvodio vojsku?
Je li mlogo vojske u Turaka?
Možemo li s Turci bojak biti?
Možemo li Turke pridobiti?"
Veli njemu Kosančić Ivane:
"O moj brate, Miloš-Obiliću,
ja sam tursku vojsku uvodio,
jeste silna vojska u Turaka:'
svi mi da se u so prometnemo,
ne bi Turkom ručka osolili!
Evo puno petnaest danaka
ja sve hodah po turskoj ordiji,
i ne nađoh kraja ni hesapa:
od Mramora do suva Javora,
od Javora, pobro, do Sazlije,
do Sazlije na Ćemer-ćuprije,
od ćuprije do grada Zvečana,
od Zvečana, pobro, do Čečana,
od Čečana vrhu do planine, -
sve je turska vojska pritisnula:
konj do konja, junak do junaka,
bojna koplja kao čarna gora,
sve barjaci kao i oblaci,
a čadori kao i snjegovi;
da iz neba plaha kiša padne,
niđe ne bi na zemljicu pala,
već na dobre konje i junake.
Murat pao na Mazgit na polje,
uvatio i Lab i Sitnicu".
Još ga pita Miloš Obiliću:
"Ja Ivane, mio pobratime,
đe je čador silnog car-Murata?
Ja sam ti se knezu zatekao
da zakoljem turskog car-Murata,
da mu stanem nogom pod gr'oce".
Al' govori Kosančić Ivane:
"Da lud ti si, mio pobratime!
Be je čador silnog car-Murata,
usred turskog silna taobora,
da ti imaš krila sokolova,
pak da padneš iz neba vedroga,
perje mesa ne bi iznijelo".
Tada Miloš zaklinje Ivana:
"O Ivane, da moj mili brate,
nerođeni kao i rođeni!
Nemoj tako knezu kazivati,
jer će nam se kneže zabrinuti,
i sva će'se vojska poplašiti,
već ovako našem knezu kaži:
ima dosta vojske u Turaka,.
al' s' možemo s njima udariti,
i lasno ih pridobit možemo;
jera nije vojska od mejdana,
već sve stare hodže i hadžije,
zanatlije i mlade ćardžije,
koji boja ni viđeli nisu,
istom pošli da se ljebom rane;
a i što je vojske u Turaka,
vojska im se jeste poboljela
od bolesti teške srdobolje,
a dobri se konji poboljeli
od bolesti konjske sakagije"
Propast carstva srpskoga
Poletio soko tica siva
od svetinje - od Jerusalima,
i on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
veće bio svetitelj Ilija;
on ne nosi tice lastavice,
veće knjigu od Bogorodice, -
odnese je caru na Kosovo,
spušta knjigu caru na koleno,
sama knjiga caru besedila:
"Care Lazo, čestito koleno,
kome ćeš se privoleti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome?
Ili voliš carstvu zemaljskome?
Ako voliš carstvu zemaljskome,
sedlaj konje, priteži kolane!
Vitezovi, sablje pripasujte,
pa u Turke juriš učinite:
sva će turska izginuti vojska!
Ako l' voliš carstvu nebeskome,
a ti sakroj na Kosovu crkvu,
ne vodi joj temelj od mermera,
već od čiste svile i skerleta,
pa pričesti i naredi vojsku:
sva će tvoja izginuti vojska,
ti ćeš, kneže, s njome poginuti!"
A kad care saslušao reči,
misli care misli svakojake:
"Mili bože, što ću i kako ću?
Kome ću se privoleti carstvu?
Da ili ću carstvu nebeskome?
Da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
privoleti carstvu zemaljskome,
zemaljsko je zamaleno carstvo,
a nebesko uvek i doveka".
Car volede carstvu nebeskome
a negoli carstvu zemaljskome,
pa sakroji na Kosovu crkvu, -
ne vodi joj temelj od mermera,
već od čiste svile i skerleta,
pa doziva srpskog patrijara
i dvanaest veliki vladika,
te pričesti i naredi vojsku.
Istom kneže naredio vojsku,
na Kosovo udariše Turci.
Mače vojsku Bogdan Juže stari
s devet sina, devet Jugovića,
kako devet sivi sokolova:
u svakog je devet iljad' vojske,
a u Juga dvanaest iljada,
pa se biše i sekoše s Turci,
sedam paša biše i ubiše;
kad osmoga biti započeše,
al' pogibe Bogdan Juže stari,
i izgibe devet Jugovića,
kako devet sivi sokolova,
i njiova sva izgibe vojska.
Makoš' vojsku tri Mrnjavčevića:
ban Uglješa i vojvoda Gojko
i sa njima Vukašine kralje:
u svakoga triest iljad' vojske,
pa se biše i sekoše s Turci,
osam paša biše i ubiše;
devetoga biti započeše,
pogiboše dva Mrnjavčevića,
ban Uglješa i vojvoda Gojko,
Vukašin je grdni rana dopo,
njega Turci s konjma pregaziše,
i njiova sva izgibe vojska.
Mače vojsku erceže Stepane:
u ercega mloga silna vojska,
mloga vojska, šezdeset iljada,
te se biše i sekoše s Turci,
devet paša biše i ubiše;
desetoga biti započeše,
al' pogibe erceže Stepane,
i njegova sva izgibe vojska.
Mače vojsku srpski knez Lazare:
u Laze je silni Srbalj bio,
sedamdeset i sedam iljada,
pa razgone po Kosovu Turke,
ne dadu se ni gledati Turkom,
da kamoli bojak biti s Turci!
Tad bi Laza nadvladao Turke, -
bog ubio Vuka Brankovića,
on izdade tasta na Kosovu!
Tada Lazu nadvladaše Turci,
i pogibe srpski knez Lazare,
i njegova sva izgibe vojska,
sedamdeset i sedam iljada!
Sve je sveto i čestito bilo,
i milome bogu pristupačno.
Musić Stevan
Vino pije Musiću Stevane
u Majdanu čisto srebrnome,
u svom krasnom dvoru gospodskome;
vino služi Vaistina sluga.
Kad se ladna podnapiše vina,
al' besedi Musiću Stevane:
"Vaistino, moje čedo drago,
ja ću leći sanak boraviti,
ti večeraj, pa se napij vina,
pa pošetaj pred gospodskog dvora
pa pogledaj čistom vedrom nebu:
je li jasan mesec na zaodu,
je l' Danica na istoku zvezda;
je li nama putovati vreme
na Kosovo, lepo polje ravno,
na ročište čestitome knezu.
Jer znadeš li, moje čedo drago,
kad ono smo na zakletvi bili,
kako nas je zaklinjao kneže,
zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo:
rujno vino ni šenica bela!
Rđom kapo dok mu je kolena!"
Leže Steva u meke dušeke,
povečera Vaistina sluga,
povečera i napi se vina,
pa išeta pred gospodskog dvora
i pogleda čistom vedrom nebu:
jeste jasan mesec na zaodu,
jest Danica na istoku zvezda;
jeste njima putovati vreme
na Kosovo, lepo polje ravno,
na ročište čestitome knezu;
la se šeće konjma u ahare,
pa izvede dva konja viteza,
osedla i i opravi lepo,
jednog sebi, drugog gospodaru;
pa se šeće u gospodske dvore,
i iznese krstat svilen barjak,
na kome je dvanaest krstova,
svi dvanaest od čistoga zlata,
i ikona svetoga Jovana,
krsno ime Musića Stevana;
prisloni ga uz gospodskog dvora,
la se šeće gore na čardake,
da probudi gospodara svoga.
Kad je bio čardaku na vrati,
kob ga kobi Stevanova ljuba,
zagrli ga, pa ga i poljubi:
"Bogom brate, Vaistino slugo,
višnjim bogom i svetim Jovanom!
Dosad si mi verna sluga bio,
odjako si bogom pobratime,
nemoj budit gospodara moga;
jer sam, jadna, zao sanak vid'la:
gdi poleti jato golubova,
i pred njima dva sokola siva,
ispred našeg dvora gospodskoga;
odletiše na Kosovo ravno
i padoše međ' Muratov tabor, -
gdi padoše, već se ne digoše.
To, je braćo, vaše zlamenije,
bojati se da ne izginete".
Al' besedi Vaistina sluga:
"Draga seko, Stevanova ljubo,
neću, seko, nevere činiti
gospodaru i mome i tvome;
jer ti nisi na zakletvi bila,
kako nas je zaklinjao kneže,
zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
od ruke mu ništa ne rodilo:
rujno vino ni šenica bela!
Ne imao poljskog berićeta,
ni u domu od srca poroda!
Rđom kapo dok mu je kolena!"
Pa ja ne smem nevere činiti
gospodaru i mome i tvome".
Već ušeta u čardake gornje,
pa probudi gospodara svoga:.
"Ustanite, dragi gospodaru,
jeste nama putovati vreme".
Usta Steva na noge junačke,
i umiva svoje lice belo,
i oblači gospodsko odelo,
pa pripasa sablju okovanu,
pa uzima kondir vina rujna,
te napija krasnu slavu božju,
sretna puta i krsta časnoga,
u svom dvoru, za stolom svojijem;
vojvodi je to i pre i posle.
Pa išeta pred gospodske dvore:
usedoše dva konja viteza,
razaviše krstate barjake;
udariše bubnji i svirale,
digoše se bogom putovati.
Bela i je zora zabelila
na Kosovu, krasnom polju ravnom.
Susrete i Kosovka devojka.
U ruku joj dva kondira zlatna,
oba zlatna, al' obadva prazna;
pod pazuom klobuk svile bele;
za klobukom bela kita perja:
u dnu perje srebrom zaliveno,
a po sredi zlatom prepleteno,
i po vr'u biserom kićeno.
Al' besedi Musiću Stevane:
"Božja pomoć, moja seko draga!
Gdi si, dušo, na ograšju bila?
Otkuda ti klobuk svile bele?
Daj mi, seko, klobuk svile bele,
da ga poznam koga je vojvode;
a tako mi sretna puta moga,
nevere ti učiniti neću!"
Al' besedi Kosovka devojka:
"Zdravo da si, kneževa vojvodo!
Nisam nigdi na ograšju bila;
rano me je probudila majka, -
mi ranimo te vodu grabimo:
kad ja dođo na vodu Sitnicu,
al' Sitnica mutna i povodna,
nosi, brate, konje i junake,
turske kape i bijele čalme,
krasne srpske bijele klobuke;
ovaj klobuk blizu kraja beše,
ja zagazi u vodu Sitnicu
i uvati klobuk svile bele:
brata imam od mene mlađega,
nosim klobuk bratu rođenome, -
ja sam mlada, milo mi je perje".
Klobuk dade kneževoj vojvodi.
Čim ga vide Musiću Stevane,
čim ga vide, tim ga i poznade;
prosu suze niz gospodsko lice,
udari se po kolenu rukom,
čisti skerlet na kolenu puče,
zlatna kopča na desnom rukavu:
"Teško meni i do boga moga!
Na meni je ostanula kletva
od mojega čestitoga kneza!"
Klobuk dade Kosovki devojki,
pa se maši u džepove rukom,
te joj dade tri dukata žuta:
"Naj ti, seko, Kosovka devojko,
a ja idem na boj na Kosovo
u presveto ime Isusovo.
Ako bog da te se natrag vratim,
lepšim ću te darivati darom;
ako l', seko, ja pogibo amo,
pomeni me po peškešu mome".
Udariše konje mamuzama,
pa Sitnicu vodu prebrodiše,
udariše u carevi tabor.
Kako dođe Musiću Stevane,
tri je paše bio i ubio.
Kad započe biti četvrtoga,
tu pogibe Musiću Stevane,
i sa njime Vaistina sluga,
i vojske mu dvanaest iljada.
I tu nam je i knez poginuo.
Tu su Srblji izgubili carstvo
čestitoga cara zemaljskoga.
Smrt Miloša Dragilovića (Obilića)
L'jepu šetu pošetala Milica Lazarovica,
ljubi Lazarova,
i ona mi šetaše, višnjega boga moljaše:
"Ti me, bože, donesi na svake na nevoljne
sreće, bože,
ma me nemoj don'jeti na junaka izranjena,
er su meni, Milici, ljute rane dodijale,
ljubi Lazarovoj".
I ovako šetaše, višnjega boga moljaše;
sreća ti je donese na jedan jezer crne krvi,
ljubi Lazarovu.
U jezeru nahodi gizdava gospodičića
ljubi Lazarova.
Al' ga ide Milica tvrdom kletvom zaklinjati:
"A tako od rana, razbojniče, ozdraviti,
kadno mi si, delijo, isred polja od Kosova,
znaš li meni štogodi za l' jepu gospodu,
razbojniče dobar?"
Ali ranjen junače gospođi odgovaraše,
ljubi Lazarovoj:
"Koju mi si gospodu u Kosovo otpravila?"
"I ovo sam otpravila Lazara gospodara,
tuđinine jedan, i ovo sam otpravila i Miloša zeta moga."
Ali ranjen junače Milici odgovaraše,
ljubi Lazarovoj:
"A davori, davori, Milice Lazarovice,
koga si otpravila, veće nećeš pričekati,
punice moja!
A to li me ne poznaš Miloša Dragilovića?
Ne poznaš li, Milice, l'jepo lice, Milice,
kad mu lice s'jevaše kako cv'jeće mjendelovo,
a sad mu je od rana i bolesti potamnjelo,
a punice moja?
Ovo ti sam uteko sa Kosova ranjen polja.
Ma te l'jepo ja molim, kak' ono punicu moju,
da mi ruke ti metneš u svilene špage moje, -
hoć mi naći u špagu l'jepu od svile mahramu,
u mahrami, gospođe, stotinu zlatn'jeh dukata,
ku je vezla mahramu jedinica ćerca tvoja;
dukate mi ponesi ti milosnoj ćeri svojoj,
od mene je pozdravi, od tebe joj drago reci,
mojoj vjerenici:
L'jepo te pozdravlja Milošu Dragiloviću,
i l'jepo te pozdravljam Milošu Dragiloviću,
moja vjerenice;
poslah ti napokonje pozdrave i rogatiju
(i još mi joj ponesi moj pus' klobuk kamilovi,
koji je mlada djevojka svojom rukom nakitila), i još tebe ja molim kako
dragu vjerenicu:
ti mi imaš u dvoru pusta konja velikoga,
hrani mi ha u dvoru, djevojko, osam dana,
vjerenice,
a kad mi se izvrši, djevojko, osmi danak,
ti mi pusti konjica l'jepom zelenom planinom,
i njega mi ti pokri' čistom svilom do kopita, -
ko pješice uzide neka se na konja vrže,
i neka boga moli za dušu za Miloševu".
Još htijaše Milošu s punicom govoriti,
Dragilović junak,
a ončas se bješe s dušome razdijelio;
a ona se vratila k svome dvoru bijelomu,
ljubi Lazarova.
Tužne glase donese jedinici ćerci svojoj.
Kad je mlada djevojka svoju majku razumjela,
pusta konja hranila na puno na osam danak';
konja bješe pustila planinome zelenome,
i još ga pokrila čistom svilom do kopita.
Kosovka devojka
Uranila Kosovka devojka,
uranila rano u nedelju,
u nedelju prije jarka sunca;
zasukala bijele rukave,
zasukala do beli lakata,
na plećima nosi leba bela,.
u rukama dva kondira zlatna:
u jednome lađane vodice,
u drugome rumenoga vina.
Ona ide na Kosovo ravno,
pa se šeće po razboju mlada,
po razboju čestitoga kneza,
te prevrće po krvi junake.
Kog junaka u životu nađe,
umiva ga lađanom vodicom,
pričešćuje vinom crvenijem
i zalaže lebom bijelijem.
Namera je namerila bila
na junaka Orlovića Pavla,
na kneževa mlada barjaktara.
I njega je našla u životu.
Desna mu je ruka osečena
i lijeva noga do kolena,
vita su mu rebra izlomljena,
vide mu se džigerice bele.
Izmiče ga iz te mloge krvce,
umiva ga lađanom vodicom,
pričešćuje vinom crvenijem
i zalaže lebom bijelijem.
Kad junaku srce zaigralo,
progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
koja ti je golema nevolja,
te prevrćeš po krvi junake?
Koga tražiš po razboju mlada:
ili brata, ili bratučeda,
al' po greku stara roditelja?"
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana,
ja od roda nikoga ne tražim:
niti brata, niti bratučeda,
ni po greku stara roditelja.
Mož li znati, delijo neznana,
kad knez Laza pričešćiva vojsku
kod prekrasne Samodreže crkve
tri nedelje tridest kaluđera?
Sva se srpska pričestila vojska,
najposlije tri vojvode bojne:
jedno jeste Milošu vojvoda,
a drugo je Kosančić Ivane,
a treće je Toplica Milane.
Ja se onde desi na vratima
kad se šeta vojvoda Milošu:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama;
obazre se i pogleda na me,
s sebe skide kolastu azdiju,
s sebe skide, pa je meni dade:
"Na, devojko kolastu azdiju,
po čemu ćeš mene spomenuti,
po azdiji, po imenu mome:
evo t' idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, draga dušo moja,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
a i tebe dobra sreća nađe,
uzeću te za Milana moga,
za Milana, bogom pobratima,
koj' je mene bogom pobratio,
višnjim bogom i svetim Jovanom;
ja ću tebi kum venčani biti".
Za njim ide Kosančić Ivane:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
na ruci mu; burma pozlaćena;
obazre se i pogleda na me,
s ruke skide burmu pozlaćenu,
s ruke skide, pa je meni dade:
"Na, devojko, burmu pozlaćenu,
po čemu ćeš mene spomenuti,
a po burmi, po imenu mome:
evo t' idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, moja dušo draga,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
a i tebe dobra sreća nađe,
uzeću te za Milana moga,
za Milana, bogom pobratima,
koj' Je mene bogom pobratio,
višnjim bogom i svetim Jovanom;
ja ću tebi ručni dever biti".
Za njim ide Toplica Milane:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
na ruci mu koprena od zlata;
obazre se i pogleda da me,
s ruke skide koprenu od zlata,
s ruke skide, pa je meni dade:
"Na, devojko, koprenu od zlata,
po čemu ćeš mene spomenuti,
po kopreni, po imenu mome:
evo t idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, moja dušo draga,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
tebe, dušo, dobra sreća nađe:
uzeću te za vernu ljubovcu".
I odoše tri vojvode bojne:
nji ja danas po razboju tražim".
Al' besjedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
vidiš, dušo, ona koplja bojna,
ponajviša a i ponajgušća?
Onde j' pala krvca od junaka
ta dobrome konju do stremena,
do stremena i do uzenđije,
a junaku do.
svilena pasa, -
onde su ti sva tri poginula!
Već ti idi dvoru bijelome,
ne krvavi skuta i rukava".
Kad devojka saslušala reči,
proli suze niz bijelo lice,
ona ode svom bijelu dvoru
kukajući iz bijela grla:
"Jao, jadna, ude ti sam sreće!
Da se, jadna, za zelen bor vatim,
i on bi se zelen osušio!"
Smrt majke Jugovića
Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovo vojska,
u toj vojsci devet Jugovića
i deseti star Juže Bogdane;
boga moli Jugovića majka:
da joj bog da oči sokolove i bijela.
krila labudova,
da odleti nad Kosovo ravno,
i da vidi devet Jugovića
i desetog star-Juga Bogdana.
Što molila, boga domolila;
bog joj dao oči sokolove
i bijela, krila labudova,
ona leti nad Kosovo ravno;
mrtvi nađe devet Jugovića
i desetog star-Juga Bogdana,
i više nji devet bojni koplja,
na kopljima devet sokolova,
oko koplja devet dobri konja,
a pored nji devet ljuti lava.
Tad zavrišta devet dobri konja,
i zalaja devet ljuti lava,
i zaklikta devet sokolova;
i tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila,
već uzima devet dobri konja,
i uzima devet ljuti lava,
i uzima devet sokolova,
pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
zaplakalo devet sirotica,
zavrištalo devet dobri konja,
zalajalo devet ljuti lava,
zakliktalo devet sokolova;
i tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
al' zavrišta Damjanov zelenko,
pita majka Damjanove ljube:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
što nam vrišti Damjanov zelenko?
Al' je gladan šenice bjelice,
ali žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
nit' je gladan šenice bjelice,
niti žedan vode sa Zvečana,
već je njega Damjan naučio
do ponoći sitnu zob zobati,
od ponoći na drum putovati;
pak on žali svoga gospodara
što ga nije na sebi donio".
I tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
ali lete dva vrana gavrana:
krvava im krila do ramena,
na kljunove b'jela pjena trgla;
oni nose ruku od junaka
(i na ruci burma pozlaćena),
bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
okretala, prevrtala s njome,
pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
bi l' poznala čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
ovo j' ruka našega Damjana,
jera burmu ja poznajem, majko, -
burma sa mnom na vjenčanju bila"
Uze majka ruku Damjanovu,
okretala, prevrtala s njome,
pak je ruci tijo besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko,
gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Al' tu majka odoljet ne mogla,
prepuče joj srce od žalosti
za svojije devet Jugovića
i desetim star-Jugom Bogdanom.
Marko Kraljević i orao
Leži Marko kraj druma careva,
pokrio se zelenom dolamom,
po obrazu srmajli-maramom,
čelo glave koplje udario;
za koplje je Šarac konjic svezan,
na koplju je sura tica orle:
širi krila, Marku čini lada,
a u kljunu nosi vode ladne,
te zapaja ranjena junaka.
Al' besedi iz gorice vila:
"O, boga ti, sura tico orle,
što je tebi dobra učinio,
učinio Kraljeviću Marko:
širiš krila, te mu činiš lada,
i u kljunu nosiš vode ladne,
te zapajaš ranjena junaka?"
Al' besedi'sura tica orle:
"Muči, vilo, mukom se zamukla!
Kako m' nije dobra učinio,
učinio Kraljeviću Marko?
Možeš znati i pametovati:
kad izgibe vojska na Kosovu
i obadva cara poginuše,
car Murate i kneže Lazare,
pade krvca konju do strmašca
i junaku do svil'na pojasa, -
po njoj plove konji i junaci:
konj do konja, junak do junaka,
a mi tice doletismo gladne,
doletismo i gladne i žedne,
ljuckoga se naranismo mesa
n krvi se ljucke napojismo,
a moja se krila zakvasiše,
planu sunce iz neba vedroga,
te se moja krila okoreše:
ja ne mogo s kril'ma poletiti,
a moje je društvo odletilo;
ja ostado nasred polja ravna,
te me gaze konji i junaci.
Bog donese Kraljevića Marka,
uze mene iz krvi junačke,
pa me metnu za sebe na Šarca,
odnese me u goru zelenu,
pa me metnu na jelovu granu;
iz nebesa sitan dažd udari,
te se moja krila poopraše,
i ja mogo s kril'ma poletiti,
poletiti po gori zelenoj,
sastado se s mojom družbinicom..
Drugo mi je dobro učinio,
učinio Kraljeviću Marko,
možeš znati i pametovati:
kad izgore varoš na Kosovu
i izgore kula Adžagina,
onde bili moji orlušići,
pa i skupi Kraljeviću Marko,
on i skupi u svil'na nedarca,
odnese i dvoru bijelome,
pa i rani čitav mesec dana,
čitav mesec i nedelju više,
pa i pusti u goru zelenu, -
sastado se s moji orlušići.
To je meni učinio Marko!"
Spominje se Kraljeviću Marko
kao dobar danak u godini.