Lyrics has been copied to clipboard!
Pavlicic - KORALJNA VRATA
ŽIVOTOPIS:
Pavao Pavlicic roden je 1946. g. u Vukovaru, a živi i radi u Zagrebu.
Suvremeni je hrvatski pisac koji predstavlja književni pravac hrvatske postmoderne. Napisao je veliki broj djela, vrlo raznolikog žanra; ukupno 47 knjiga, od cega 19 romana, a piše i novele, eseje, feljtone, putopise, djecje romane, te filmske i dramske scenarije.
Radi se o književniku i svestranom intelektualcu, jer je Pavlicic ujedno i sveucilišni profesor i istraživac starije hrvatske književnosti.
Dobitnik je i nekoliko nagrada za svoj književni rad, kao npr. za "Vecernji akt" (1981.), "Dunav"
(1983.), "Nevidljivo pismo" (1993.) i "Špadul" (1995.), a gotovo sva su njegova djela naišla na vrlo dobar prijem kod citatelja.
Ostala djela: "Rakova djeca", "Krasopis", ''Trojica u Trnju'', ''Dobri duh Zagreba'', ''Vilinski vatrogasci'' i druga.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: kriminalisticki roman
VRIJEME RADNJE: 1989. g.
MJESTO RADNJE: Lastovo
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
KRSTO BRODNJAK: Poluslijepi zagrebacki filolog s jednim staklenim okom, proucava stariju hrvatsku književnost i istraživac je Gunduliceva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog prijatelja, nadajuci se da ce mu se ostvariti životni san: nadao se da ce baš on pronaci citavog Osmana. S vremenom, zaljubljuje se u mjesnu doktoricu Zoru, i medu njima se razvija ljubav. Vidimo i Krstovu dobrotu kada je pronašao Irfana na otoku i pozvao ga kod sebe, shvativši da djecak nema nikoga.
"Dok je cucao pred njim i dok su mu se koljena tresla - manje od napora a više od uzbudenja - ucinilo mu se da ga je vec negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao tragajuci za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od ushicenog lupanja srca."
ZORA: Mlada, mjesna doktorica, pomagala je Krsti koliko je mogla. I oko Irfana, i oko Osmana i praha. Naposljetku se zaljubila u Krstu. Plemenita, osjeca veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada
nikakvi lijekovi ne pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izlijeciti Osmanovim prahom.
"...a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtacu."
"...opažajuci kako lijecnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtaca i pulovera..."
DON ŠPIRO: Mjesni svecenik, pozvao je Krstu na Lastovo. Pomocu Osmanovog mu je praha izlijecen cir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegova usta pisac govori o granici izmedu bolesti i zdravlja i razlici medu njima, kao i granici izmedu dobra i zla.
"Pa znate li vi što to znaci da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja, ocaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više svijet što ga je Bog stvorio."
KRATAK SADRŽAJ:
Radnja se ovog romana zbiva pocetkom 1989. godine, na malom otoku Lastovu.
Na Lastovu filolog Krsto Brodnjak pronalazi dva izgubljena Gunduliceva pjevanja. Rijec je o 14. i 15. pjevanju iz ''Osmana'', koja on pronalazi u jednom starom bavulu. Taj bavul se nalazi kod mjesnog
svecenika na Lastovu, dona Špire. Don Špiro i Krsto Brodnjak su prijatelji vec niz godina, te je don Špiro, otkrivši taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to istraži.
Radnja se zakomplicira kada Krsto, sasvim slucajno, otkriva da, kada razmrvi papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah lijeci tumor, cir i sve covjekove bolesti izuzev invaliditeta. Pavlicic vješto
ispreplice pricu o djecaku Irfanu, iz Banja Luke koji je pobjegao od kuce, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom zdravlja od Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi je li da ga lijeci prahom (jer medicina nije pomogla) ili ne.
O tome se i sukobljuje sa lijecnicom Zorom, koja se takoder nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju, Irfana izlijeci travarica Filica ljekovitim travama.
Nakon mnogo sporednih dogadaja i mnogo razmišljanja, Krsto zakljucuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi njihovim objavljivanjem ''Osman'' dostigao savršenstvo književnog djela, a samim time prestala bi postojati ikakva potreba za daljnjim pisanjem. Jer od savršenog se ne može bolje napraviti.
U to vrijeme se na otoku održava karneval, pa su otocani napravili lomacu. Krsto odlucuje spaliti
autograf ''Osmana'' te njegov pepeo prospe po moru.
"Neka pepeo tone. Neka izaziva zdravlje riba i algi, ako je u stanju. Neka izaziva cvjetanje mora, ili neka ga lijeci. Dolje na dnu, to je Krsto Brodnjak jasno vidio kad bi sklopio oci, nalaze se koralji, cijela polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo tone do njih, i neka prode, neka zauvijek prode kroz koraljna vrata."
O DJELU:
Pavlicic kroz fabulu o dva izgubljena Gunduliceva pjevanja Osmana razmišlja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (je liono dobro ili nije za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.
Roman je pisan dobrim, jednostavnim stilom, ima puno metafora. Pisac održava citatelja cijelo vrijeme u napetom išcekivanju konacnog rješenja, tako da je pored vješto isprepletenih filozofskih rasprava o dobru, zlu, moralu i ostalome zadržao i karakteristiku pravog kriminalistickog romana. Zbog toga se roman cita s lakocom, no ujedno potice i na razmišljanja o najozbiljnijim životnim pitanjima.
Pavlicic u ovom romanu opisuje ''Osmana'' kao temelj hrvatske književnosti, pomaže nam shvatiti zašto Gundulic nikada nije dao javnosti citavog ''Osmana''. Jer, da je ''Osman'' bio citav, bio bi savršen i tada više ništa ne bi težilo nadmašiti to savršenstvo jer je to nemoguce. Ali, oduzevši mu ta dva kljucna pjevanja, on stvara maglovitost, tajanstvenost oko ''Osmana'' i stvara svojevrsnu "rupu". Takoder, Krsto nam tumaci da je sva preostala hrvatska književnost samo pokušaj da se popuni ta "rupa". Da svaki književnik svojim djelom pokušava na neki nacin "zatvoriti" tu rupu. Isto tako, pod utjecajem "ludog" Ontea, slušajuci njegova razmišljanja o tome kako sve ono što se dogada oko njih i u svijetu nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je u ''Osmanu'' vec opisano. Tu nam daje primjer iz svakodnevnog života, rudare na Kosovu. Kaže, kako su oni pod zemljom i da traže nešto, te da je u novinama to prikazano kao zavjera i kao da svo zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao "sastanak paklenih sila u trinaestom pjevanju". Tako, može se reci da se ''Osman'' može poistovjetiti sa gotovo svim dogadajima bez obzira na vrijeme dogadanja. I da nam tu poruku pisac prenosi preko djela: da je hrvatska književnost izgradena na ''Osmanu'' i da se sa 14. i 15. pjevanjem ne bi ni razvila, te da je ''Osman'' djelo "za sva vremena".
Kroz pitanje o savršenosti ''Osmana'' kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavlicic izražava svoje mišljenje kako je opcenito loše za društvo da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ogranicava slobodu. Ono postaje diktatura i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti.
Kroz pricu o ljekovitom ''Osmanu'', Pavlicic nas uvodi u razmišljanja o granici izmedu bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica izmedu dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red stvari. Buduci da se on širio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji du došli s njim u doticaj, vec i oni koji su bili u njegovoj blizini. Otocani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca su se razboljela. Ovo je dovelo do "diktature" zdravlja na otoku, pa su zaraženi zrdavljem poceli tjerati one koji su se oduprli "zarazi". Upravo u tom poremecenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica izmedu dobra i zla.
ŽIVOTOPIS:
Pavao Pavlicic roden je 1946. g. u Vukovaru, a živi i radi u Zagrebu.
Suvremeni je hrvatski pisac koji predstavlja književni pravac hrvatske postmoderne. Napisao je veliki broj djela, vrlo raznolikog žanra; ukupno 47 knjiga, od cega 19 romana, a piše i novele, eseje, feljtone, putopise, djecje romane, te filmske i dramske scenarije.
Radi se o književniku i svestranom intelektualcu, jer je Pavlicic ujedno i sveucilišni profesor i istraživac starije hrvatske književnosti.
Dobitnik je i nekoliko nagrada za svoj književni rad, kao npr. za "Vecernji akt" (1981.), "Dunav"
(1983.), "Nevidljivo pismo" (1993.) i "Špadul" (1995.), a gotovo sva su njegova djela naišla na vrlo dobar prijem kod citatelja.
Ostala djela: "Rakova djeca", "Krasopis", ''Trojica u Trnju'', ''Dobri duh Zagreba'', ''Vilinski vatrogasci'' i druga.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: kriminalisticki roman
VRIJEME RADNJE: 1989. g.
MJESTO RADNJE: Lastovo
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
KRSTO BRODNJAK: Poluslijepi zagrebacki filolog s jednim staklenim okom, proucava stariju hrvatsku književnost i istraživac je Gunduliceva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog prijatelja, nadajuci se da ce mu se ostvariti životni san: nadao se da ce baš on pronaci citavog Osmana. S vremenom, zaljubljuje se u mjesnu doktoricu Zoru, i medu njima se razvija ljubav. Vidimo i Krstovu dobrotu kada je pronašao Irfana na otoku i pozvao ga kod sebe, shvativši da djecak nema nikoga.
"Dok je cucao pred njim i dok su mu se koljena tresla - manje od napora a više od uzbudenja - ucinilo mu se da ga je vec negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao tragajuci za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od ushicenog lupanja srca."
ZORA: Mlada, mjesna doktorica, pomagala je Krsti koliko je mogla. I oko Irfana, i oko Osmana i praha. Naposljetku se zaljubila u Krstu. Plemenita, osjeca veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada
nikakvi lijekovi ne pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izlijeciti Osmanovim prahom.
"...a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtacu."
"...opažajuci kako lijecnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtaca i pulovera..."
DON ŠPIRO: Mjesni svecenik, pozvao je Krstu na Lastovo. Pomocu Osmanovog mu je praha izlijecen cir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegova usta pisac govori o granici izmedu bolesti i zdravlja i razlici medu njima, kao i granici izmedu dobra i zla.
"Pa znate li vi što to znaci da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja, ocaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više svijet što ga je Bog stvorio."
KRATAK SADRŽAJ:
Radnja se ovog romana zbiva pocetkom 1989. godine, na malom otoku Lastovu.
Na Lastovu filolog Krsto Brodnjak pronalazi dva izgubljena Gunduliceva pjevanja. Rijec je o 14. i 15. pjevanju iz ''Osmana'', koja on pronalazi u jednom starom bavulu. Taj bavul se nalazi kod mjesnog
svecenika na Lastovu, dona Špire. Don Špiro i Krsto Brodnjak su prijatelji vec niz godina, te je don Špiro, otkrivši taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to istraži.
Radnja se zakomplicira kada Krsto, sasvim slucajno, otkriva da, kada razmrvi papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah lijeci tumor, cir i sve covjekove bolesti izuzev invaliditeta. Pavlicic vješto
ispreplice pricu o djecaku Irfanu, iz Banja Luke koji je pobjegao od kuce, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom zdravlja od Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi je li da ga lijeci prahom (jer medicina nije pomogla) ili ne.
O tome se i sukobljuje sa lijecnicom Zorom, koja se takoder nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju, Irfana izlijeci travarica Filica ljekovitim travama.
Nakon mnogo sporednih dogadaja i mnogo razmišljanja, Krsto zakljucuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi njihovim objavljivanjem ''Osman'' dostigao savršenstvo književnog djela, a samim time prestala bi postojati ikakva potreba za daljnjim pisanjem. Jer od savršenog se ne može bolje napraviti.
U to vrijeme se na otoku održava karneval, pa su otocani napravili lomacu. Krsto odlucuje spaliti
autograf ''Osmana'' te njegov pepeo prospe po moru.
"Neka pepeo tone. Neka izaziva zdravlje riba i algi, ako je u stanju. Neka izaziva cvjetanje mora, ili neka ga lijeci. Dolje na dnu, to je Krsto Brodnjak jasno vidio kad bi sklopio oci, nalaze se koralji, cijela polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo tone do njih, i neka prode, neka zauvijek prode kroz koraljna vrata."
O DJELU:
Pavlicic kroz fabulu o dva izgubljena Gunduliceva pjevanja Osmana razmišlja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (je liono dobro ili nije za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.
Roman je pisan dobrim, jednostavnim stilom, ima puno metafora. Pisac održava citatelja cijelo vrijeme u napetom išcekivanju konacnog rješenja, tako da je pored vješto isprepletenih filozofskih rasprava o dobru, zlu, moralu i ostalome zadržao i karakteristiku pravog kriminalistickog romana. Zbog toga se roman cita s lakocom, no ujedno potice i na razmišljanja o najozbiljnijim životnim pitanjima.
Pavlicic u ovom romanu opisuje ''Osmana'' kao temelj hrvatske književnosti, pomaže nam shvatiti zašto Gundulic nikada nije dao javnosti citavog ''Osmana''. Jer, da je ''Osman'' bio citav, bio bi savršen i tada više ništa ne bi težilo nadmašiti to savršenstvo jer je to nemoguce. Ali, oduzevši mu ta dva kljucna pjevanja, on stvara maglovitost, tajanstvenost oko ''Osmana'' i stvara svojevrsnu "rupu". Takoder, Krsto nam tumaci da je sva preostala hrvatska književnost samo pokušaj da se popuni ta "rupa". Da svaki književnik svojim djelom pokušava na neki nacin "zatvoriti" tu rupu. Isto tako, pod utjecajem "ludog" Ontea, slušajuci njegova razmišljanja o tome kako sve ono što se dogada oko njih i u svijetu nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je u ''Osmanu'' vec opisano. Tu nam daje primjer iz svakodnevnog života, rudare na Kosovu. Kaže, kako su oni pod zemljom i da traže nešto, te da je u novinama to prikazano kao zavjera i kao da svo zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao "sastanak paklenih sila u trinaestom pjevanju". Tako, može se reci da se ''Osman'' može poistovjetiti sa gotovo svim dogadajima bez obzira na vrijeme dogadanja. I da nam tu poruku pisac prenosi preko djela: da je hrvatska književnost izgradena na ''Osmanu'' i da se sa 14. i 15. pjevanjem ne bi ni razvila, te da je ''Osman'' djelo "za sva vremena".
Kroz pitanje o savršenosti ''Osmana'' kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavlicic izražava svoje mišljenje kako je opcenito loše za društvo da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ogranicava slobodu. Ono postaje diktatura i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti.
Kroz pricu o ljekovitom ''Osmanu'', Pavlicic nas uvodi u razmišljanja o granici izmedu bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica izmedu dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red stvari. Buduci da se on širio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji du došli s njim u doticaj, vec i oni koji su bili u njegovoj blizini. Otocani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca su se razboljela. Ovo je dovelo do "diktature" zdravlja na otoku, pa su zaraženi zrdavljem poceli tjerati one koji su se oduprli "zarazi". Upravo u tom poremecenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica izmedu dobra i zla.