+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

KIKLOP

RANKO MARINKOVIĆ:
KIKLOP



Bilješka o piscu:
Ranko Marinkovic rodio se 22. veljace 1913. u Visu. Pucku školu završio je
u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i
Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhicen je te interniran u logor
Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari,
zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete
NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame
zagrebackoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebackoj
Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je
redoviti clan HAZU-a od 1983., a clan Društva hrvatskih književnika od
1948. U dva je mandata bio vijecnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba.
Hrvatski književnik Ranko Marinkovic bio je poznati prozni i dramski pisac,
odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop
prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i citana
kao nikad prije. Marinkovicev književni opus raznovrstan je i bogat.
Obuhvaca poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke
i romane.

Suradivao je u Krležinu Pecatu i manje poznatim casopisima, a u ožujku
1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama
Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata pocinje njegovo glavno
stvaralacko razdoblje u kojem ce napisati brojne novele, od kojih ce se
neke poslije naci u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga
novog Marinkoviceva djela bila je ne samo veliki književni, vec i kulturni
dogadaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih
autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana
Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga
tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob
pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu
Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinkovic ocrtava Zagreb uoci
drugoga svjetskog rata, služeci se analitickim opisima psihickih stanja
likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog
oblikovanja nastao je i antiroman Zajednicka kupka. Svoj opus zaokružio
je 1993. godine djelom simbolicna naslova Never more (Nikad više).
Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno
stvaralaštvo Ivan Goran Kovacic nagradeni su mu romani Kiklop i Never
more.





Marinkoviceva djela prevedena su na mnoge jezike.
Najznacajnija djela su mu:

Novele:
Proze, Ni braca ni rodaci, Oko Božje, Pod balkonima, Ruke, Poniženje
Sokrata

Eseji:
Geste i grimase, Nevesele oci klauna

Drame:
Glorija, Tri drame, Pustinja, Politeia

Romani:
Kiklop, Zajednicka kupka, Never more

Svaku proznu fazu ranka Marinkovica prati i jedan dramski tekst, pa tako
je uz Proze objavljen Albatros, uz ruke se veže Glorija, a uz roman Kiklop
Politeia, iako objavljena deset godina kasnije. Uz antiroman Zajednicka
kupka veže se sotija (komicna dramska vrsta) Pustinja.

Uloga Kiklopa Polifema u romanu:
Kiklop Polifem, mitološko cudovište po kome je roman dobio naslov,
pojavljuje se u Homerovoj Odiseji. Bio je sin Poseidona, boga mora,
ljudožder kojem je Odisej iskopao oko. U Marinkovicevom romanu ima
drugaciju ulogu.

Radnja romana smještena je u Zagreb, neposredno prije drugog svjetskog
rata. U toj napetoj atmosferi strah pred nadolazecim ratom raste do
neizmjernosti, a glavni lik romana, Melkior Tresic, intelektualac i simbol
cijele jedne izgubljene i izbezumljene generacije, kao usporedbu za
nadolazecu katastrofu, rat koji ce mnogima donijeti smrt, daje Kiklopa,
ljudoždera, homersko cudovište, koji ne bira svoj zalogaj, kao ni rat ne
bira svoju ljudsku žrtvu. “I prst na obaracu za mene je vojnik.”, kako veli
pukovnik. Melkior ne vidi smisao u fašistickoj ideologiji, ni u medusobnom
ljudskom klanju, a domoljublje mu je tek uspomena na lijepu uciteljicu
kojoj je pjevao domoljubne pjesme, zato kao glavni nacin svoje
egzistencije bira panican i tjeskoban strah (Phobos).

Eros, Thanatos i Phobos:
Eros i Thanatos, Ljubav i Smrt veliko je dvojstvo klasicne umjetnosti,
glavni pojmovi i smisao svakog klasicnog djela. Marinkovic tome pridodaje
i Phobos, Strah. No taj treci pojam nadnio se preko svega, remeti svaki
mir i onemogucuje svaki napredak. Covjecanstvo umjesto u buducnost
srlja u neljudski svijet u kojem ljudi kanibalski bezosjecajno kolju jedni
druge. Strah pred tim strašniji je od smrti same; klasicna smrt ispred
pojedinca stavlja nacela za koja covjek umire, dok je u ‘kiklopovskoj’
atmosferi predratnog Zagreba sve besmisleno. Nacela koja ‘opravdavaju’
pokolj su bezumno fašisticko mumljanje i prolijevanje krvi za kralja, u
cemu zagrebacki intelektualci ne vide smisla, jer kralj s njima nema
apsolutno nikakve veze. Kako bi se smrt za ta nacela mogla staviti ispred
pojedinca koji se najviše od svega boji besmislenog pokolja koji nije ništa
drugo nego retardacija covjecanstva sve do animalne faze? Za
izbezumljenog Melkiora nema druge nego izbjeci odlazak u rat, muceci
svoje tijelo gladu, jer kosti nisu dobar zalogaj za Kiklopa.

Tehnika pisanja:
Tehnika kojom je pisam roman vrlo je složen splet razlicitih literarnih
postupaka i stilova. Uglavnom prevladava realisticko pripovijedanje s
unutarnjim monologom, tokom svijesti i imaginarnim dijalogom i
situacijama, iako je roman pisan u trecem licu. Pisac bilježi bilo koju
Melkiorovu misao ma kako bezazlena da bila. Iz toga se stvaraju i
imaginarni dijalozi, koji Melkioru kao asocijacije ‘padaju na pamet’.
Primjerice, kada Melkior u bolnickom krevetu zamišlja razgovor s
medicinskom sestrom Acikom.

“On je ležao na odru: ruke uz tijelo, brada iznad pokrivaca, zaklopljene
oci. Ovako ce to jednom biti doista. Uokolo cvijece, svijece, šaputanje, a
sve u crnini. Udovica Acika. Nepristalo ime za udovicu, koketno. Vec
izmjenjuje poglede s Menjouom, a ni nos mi se još nije ohladio. Trebalo
bi ih tuci za života, preventivno. Zašto me tuceš? Zbog ukaljane
uspomene, prokletnice! Izrast ce dva cudna stabla iznad moga groba,
spomenik koji ceš mi podignuti – dva roga! – I udri, udri… Ili možda i bez
objašnjenja, samo udri! Ne, Acika joj nikako ne pristaje. Nije ona to,
Acika. Lukrecija. – Volio bih da se zovete Lukrecija. – Zašto? – Lukrecija
je legendarna žena. Ubila se nakon silovanja. – I ja bih se ubila kad bi mi
se takvo što dogodilo. – Ne vjerujem. – Zar zato što sam Acika? – Ne
vjerujem u silovanje kao ni u bezgrešno zacece. Ne vjerujem da žena
može biti silovana. – Kao da se to samo jednoj ženi desilo? – Možda se to
nekima i desilo, no samo djelomicno. Ne želim ulaziti u detalje, to
prepuštam vašoj mašti, ali drugi dio tog nasilnog cina nije više nasilje.
– Nego što je? (zacrvenjela se od ljutine)“

O imaginarnim situacijama i dijalozima najbolje svjedoci Melkiorova
izmišljena prica o brodolomcima s broda Menelaja koji su završili na
polinezijskom otoku kanibala. Ta prica proteže se cijelim romanom,
Melikior ju izmišlja kao usporedbu sa svojim psihickim stanjem. Ljudožderi
su od posade prvo pojeli najdebljeg, a to je bio šef kuhinje. To je Melkiora
podsjecalo na vojnu evidenciju, gdje izabiru one koji su sposobni za rat.
Najodvratnijeg od posade, lijecnika, smrdljivog, ružnog, kanibali su
odbacili. Dakle, Melkior zakljucuje da mora gladovati i izmuciti svoje tijelo
da bi bio proglašen nesposobnim za vojsku kako bi izbjegao odlazak u rat.
Važno je takoder naglasiti da je glavna karakteristika Marinkoviceve proze
prisutna i u Kiklopu, a to je krvavo ruganje, ironiziranje svega oko sebe
što mu se cini da je glupo, pa ako je potrebno, ruga se i samom sebi.
Služi se sarkazmom i to uvijek s odredenom distancom od predmeta koji
ironizira. Glavni likovi koji mu u tome služe su Melkior Tresic, u svojim
razmišljanjima, i Ugo, pijanica kojem je glavni cilj ostaviti svoje slušaoce
zaprepaštenima.

Ironizacija književnih djela:
Važno je uociti da je vrlo važan element romana osporavanje i parodiranje
tradicije i tekstova književne baštine, u cemu veliku ulogu ima Ugo, cije
lakrdije dokazuju kamo vodi krivo shvacena književnost. On uporno
oponaša literaturu, no to isto radi i sam roman. Primjerice, dio koji
dokazuje Ugove lakrdije je i njegov ispad kad susrece Melkiora na vagi
invalida u veži:

“Pijanac (Ugo), medutim, skoci na vagu, zamahne šeširom i vikne“: “Hej,
izvošcik, vozi!” Drži Melkiora oko vrata, drugom rukom maše i jezikom
pucka: konje tjera, pa zaklopivši oci stane u zanosu recitirati Jesenjina:

…a poljem juri tuda trojka,
na tudoj trojci tuda mladost…
gdje mi je sreca, gdje mi je radost?…

“I suze mu potekoše. Ponavlja ‘gdje mi je sreca, gdje mi je radost?’ a suze
mu cure niz obraze. Gledaju ga ljudi kako ludo tjera trojku na vagi a suze
mu teku, pa netko šapne s poštovanjem “place”. A on, valjda je cuo šapat
što suosjeca s njegovim bolom, odjednom skoci s vage i isceri svoje crne
plombe.”

Ugov cilj cijelo vrijeme bio je zapanjiti prolaznike, pa je i njegova lakrdija
završila buduci da je dobio dokaz da netko zaista suosjeca s njegovim
bolom, kojeg zapravo nije ni bilo. Njegov bol je krivo shvacena
književnost.

Ironizacija tekstova hrvatske književne baštine:
“Sve bijelo… I mala neka bolest. Tiha i prostrana terasa nekog alpinskog
sanatorija za grudobolne. Nije htio reci ‘tuberkulozne’, ipak se bojao te
rijeci. Pogled na planinska jezera i glecere. Caša mlijeka na bijelom
stolcicu. Leži u chaise-longu, a u rukama debela historija nekog dugog,
trideset, tristo, tri tisucegodišnjeg rata. A podalje na terasi odmara se
zlatokosa i blijeda, grudobolna koja cita… Sad bi netko napisao: ona cita
‘Werthera’ ili ‘Adolpha’ ili ‘Proljetne vode’, a baš za inat neka cita
Kumicica, ‘Jelkin bosiljak’ ili cak ‘Slucaj’ od istog pisca. Lijepa banalnost
jedne tlapnje… Lijepa zlatokosa u nekim mjestima u knjizi briše suzice i
skromno kašljuca. Sirotica. Sve blijedo, bolesno, tužno… Banalno! Navlaš
banalno!”

“Za trajno oslobodenje potrebna mu je bila upravo banalnost, bljutava,
tupa banalnost, sve bijelo i mala neka bolest, terasa, gleceri, mlijeko i
zlatokosa. I, Kumicic!”

Primjer za parodiranje hrvatske književne baštine su Melkiorova
razmišljanja u kojima parodira tradiciju i ustaljene književne iskaze (‘sad
bi netko napisao: ona cita Werthera…’).

Likovi:
Melkior Tresic – Glavni lik romana
Ugo – Pijanica, Melkiorov prijatelj
Vivijana – Žena u koju je Melkior zaljubljen
Maestro – Boem i težak rakijaš
Fredi – Glumac koji je u vezi s Vivijanom na pocetku romana
Enka – Razmažena ljecnikova žena, Melkiorova ljubavnica
Acika – Medicinska sestra na odjelu na kojem je bio smješten Melkior
ATMA – Kiromant, Melkiorov susjed koji mu uporno ‘pere mozak’

Analiza likova:
Melkior Tresic
Melkiorov lik vrlo je temeljito i slojevito oslikan. Intelektualac, mlad
novinar, inteligentan i obrazovan covjek. Vrlo je senzibilna i komplicirana
licnost, radi cega je možda jedini lik u romanu koji se istinski i do srži boji
rata, jer uvida njegovu moc nad životima malih ljudi. U ritmu života koji je
potpuno poremecen radi nadolazeceg rata razocaran je svojim životom
koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, išcekujuci neizbježno
zlo; poziv u vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnosti; pijancevanju po
krcmama, razgovorima s boemima, te odlascima k razmaženoj ljubavnici
Enki, nad cijim se ‘moralom’ zgraža. Takoder, iznenaduje ga i razocarava
lažljivost i podlost tajanstvene žene kojoj ni ne zna ime, a zove je
Vivijanom. Uskoro pocinje pretpostavljati da su sve žene tako dvolicne.
U knjizi ga ostali likovi usporeduju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on
jedini iz njihovog društva mogao biti inspiracija velikom književnom djelu
kao što je Zlocin i kazna, što on i jest.

Nadolazeci rat muci ga i opsjeda kao izraz ljudske brutalnosti i
nelogicnosti, pa ne muci samo svoje tijelo gladu da bi izbjegao poziv u
vojsku, vec i svoju psihu, razmišljanjima o otudenju i totalnoj
dehumanizaciji svijeta. To otudenje nije kao u Ionesca, nemogucnost
komunikacije bilo koje osobe s bilo kojom. Melkior ni u kom smislu nije
nesposoban komunicirati, ali ga nitko ne razumije zbog njegove
inteligencije i senzibilnosti. Društvo boema, na kojima se baš i ne ocituje
strah, ruga se njegovoj umnosti i njegovom strahu.

Napokon, poziv za vojsku dolazi. Melkior se ne pokušava uklopiti ni
dokazati, ne skriva svoj strah, ispada kukavica, no nije mu važno jer je
posve zapanjen grubom nelogicnošcu i brutalnošcu neukih vojnika i
casnika. Zahvaljujuci tome dospijeva u bolnicu, kasnije u ludnicu. Nakon
što napokon dobiva priznanje da je nesposoban za vojnu službu, još je
više izbezumljen i izgubljen nego prije. Dolazak Kiklopa predosjeca se jace
nego ikada. Melkior potpuno gubi razum, što se ocituje u njegovim
bezrazložnim akcijama; postaje bjegunac nakon što se dobrovoljno
prijavio za vojnu službu. Na kraju, vec potpuno razorena razuma,
besciljno luta i cetveronoške puzi prema zoološkom vrtu, poput životinje
kojoj je jedini cilj preživjeti.

Ugo
Lakrdijaš Ugo je zasigurno jedan od najvecih figura u hrvatskoj
književnosti. Nikad sam, uvijek u društvu; nikad u dijalogu, uvijek u
monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve što cini je scena, igra,
spektakl, spreman je da sebe žrtvuje za efektnu, neocekivanu i
paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjaci izraz pišceva pesimizma.
Melkior na više mjesta spominje kako se boji njegovih ekscesa, u kojime
Ugo cesto uplice i Melkiora i pri tome mu se ruga.

“Odjednom je ispred njega izronilo pijano iscereno lice s tamnim
plombama. Ugo je predvodio rulju pijanica pokupljenih usput, po
krcmama…”

“Obratite pozornost propalice – obratio se Ugo rulji – evo naše savjesti,
poklonite se!” (Za Melkiora)

Tri žene:
Vivijana je izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom potpuno zaslijepljuje
Melkiora. Radi toga on ne vidi ono što je ocito, da je ona laka žena, nego
naivno pokušava vjerovati da je andeo. Zapravo, iza sebe ima vrlo
sumljivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro prica Melkioru kako je
nekad bila udata za nekog sportaša, te da je potpuno opcinila Maestra.
Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je,
misleci da je to njen muž, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je
bio njen drugi ljubavnik, koji je prebio Maestra kad ga je našao u ormaru,
a ona se bez grižnje savjesti kurvinski smijala i s uživanjem gledala
predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku. Iako je gotovo pred Melkiorovim
ocima ljubakala s Ugom i Fredijem, uvjerava ga da Uga poznaje samo ‘iz
videnja’. Prilicno je neobrazovana, kako ATMA kaže, primitivna. Melkior ju
ne zanima upravo radi toga jer se zamara umnim stvarima.

Enka je razmažena žena uglednog lijecnika, ni po cemu moralnija od
Vivijane. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna žena,
iako muža vara ne samo s Melkiorom. Smatra da je njen brak savršeno
sretan. Cendrava je i naucena da uvijek dobije ono što želi, a muž ju pazi i
mazi kao krhko naivno stvorenjce koje nemože bez njega živjeti.

Melkior, zgrožen nad nemoralom tih dviju žena, smatra da je i medicinska sestra Acika takva. No, potpuno ga iznenaduje kad saznaje da se udala i
da je bila vjerna svom zarucniku.
5 Lektire za školu: KIKLOP RANKO MARINKOVIĆ: KIKLOP Bilješka o piscu: Ranko Marinkovic rodio se 22. veljace 1913. u Visu. Pucku školu završio je u rodnome mjestu, gimn...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi