Lyrics has been copied to clipboard!
NIKOLAJ VASILJEVIC GOGOLJ
KABANICA
BILJEŠKA O PISCU:
Nikolaj Vasiljevic Gogolj je ruski književnik. Roden je 20.3.1809. u Sorocincima, Poltavska gubernija, a umro je 21.2.1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kucama, niži cinovnik, jedno vrijeme predavac povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836. godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije Revizor.Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemackoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjecanje krivice i religiozno-misticno raspoloženjeobilježavaju dalji Gogoljev život. On hodocasti u Jeruzalem, orice se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilicna pejzaža, seoskih obicaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pricama", smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantasticnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobrocudni, aDnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim pripovijestima iz ukrajinskog života Veceri na majuru kraj Dikanjke dolazi do izražaja folklor, vedro i romanticno raspoloženje, u drugoj je knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je o strogim obicajima, surovom poimanju casti, pisanim i nepisanim zakonima Zaporožaca. U pripovijestima Starinski posjednici; Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovic i Ivan Nikiforovic, Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i bezbojan svijet u kome se ništa ne dogada. U Petrogradskim pripovijestima , Gogolj govori o bijedi cinovnicke egzistencije. U najjacoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna covjeka Bašmackina žali sve uvrijedene i nepriznate. U Revizoru razgolicuje pokvarenost cinovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeca potrebu "da skupi na gomilu sve ono što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje ce utrti put iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "cistilišta" i moralnog preobražaja, u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Cicikov, putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjednickim ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac. Kritican duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebicnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevic, korobocka, Cickov, Bopcinski i Dopcinski, Hljestakov i dr.).
N.V. GOGOLJ, ilustracija za roman Mrtve duše
KRATKI SADRŽAJ:
U jednom odjeljenju služio je jedan cinovnik. Za tog covjeka ne bi se baš moglo reci da je dopadljiv, bio je onizak, malko ridokos, s borama s obje strane obraza.Zvao se Akakije Akakijevic i bio je pomalo cudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi cinovnici ga uopce nisu poštovali, pa cak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Vecina cinovnika ga je ismijavala izgovarajuci šale na njegov racun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih cinovnika. Dok su drugi navecer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reci da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednacenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obracao pogled na svoju staru kabanicu koja je cesto bila meta izrugivanja drugih cinovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevic je osjetio kako ga studen narocito jako pali po ledima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proci razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnocu uputio se njemu dobro znanom krojacu Petrovicu misleci da ce mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovic je bio covjek bez jednog oka, a vrlo cesto je volio popiti koju cašicu. dok je bio trijezan znao je uspješno popraviti cinovnicku uniformu. Došavši kod petrovica Akakije Akakijevic mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leda. No Petrovic ga je odbio i rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevic sav uznemiran otišao kuci misleci da je petrovic danas Trijezan. Pomislio je kako ce donjesti kabanicu Petrovicu u nedjelju ujutro kad ce Petrovic biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo donio je kabanicu a mamurni Petrovic pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijevicu bilo jasno da stvarno mora naruciti novu kabanicu. Ali mucio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlucio da ce odted malo skromnije živjeti, da nece piti caj uvecer, da ce odjecu što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovicem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovic mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevic je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga zato što mu više nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno drugi cinovnici su odmah uocili novu kabanicu i rekli Akakijevicu da bi u povodu kupnje nve kabanice trebao odrzati proslavu. Tada se Akakijevic našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan cinovnik koji je rekao da ce organizirati proslavu umjesto njega. Te veceri Akakijevic se uputio ka cinovniku kod kojeg ce se održati proslava. Hodajuci ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sreden prošetati i grag mu se tog trenutka cinio puno ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali buduci da je vec došlo vrijeme kad je on obicno išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kuci. Na putu do kuce prolazeci kroz sve tamnije i mracnije ulicice udjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijevic se onesvjestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoc policijskog nadzornika. Buduci da to nije pomoglo potražio je pomoc važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Buduci da važna osoba nije htjela pomoci Akakijevicu on se poupio i otišao. Na povratku kuci puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevic razbolio. Bio je toliko bolestan da je lijecnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer ce Akakijevic uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijevica pokopaše ali se nakon nekog vremena proculo po gradu kako u kasne nocne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku cinovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne veceri kad je važna osoba išla u posjet kocijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime mrtvac s likom cinovnika se na taj nacin osvetio za ono što mu nije želio pomoci oko pronalaženja ukradene kabanice.
Od tada više nitko nije ni vidio ni cuo za mrtvaca s likom cinovnika. Ocigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
Akakije Akakijevic - Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo ridokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih cinovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to ce i uciniti pod bilo koju cijenu. Takav je slucaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od vecernjeg caja, cuvanja odjece kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.
Petrovic - Petrovic je stari krojac bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju cašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspjeva uspješno popraviti cinovnicku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natuci cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi. u nekim situacuacijama pošten zato jer je Akakijevicu sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvacajuci u kakvoj je situaciji Akakijevic. Tvrdoglav je jer ga cak ni u situaciji kad je mamuran nije moguce odgovoriti id njegove namjere ili odluke.
Važna osoba (general) - On je u duši dobar covjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski cin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski cin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobicajenog kolosijeka i uopce nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio covjek na svome mjestu, covjek sasvim valjan,ali u pogledu nikako glup covjek. Ali cim bi se zatekao medu ljudima koji su makar za jedan cin niži od njega bivao bi sasvim drukciji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije što je on i sam osjecao da bi to vrijeme mogao ispuniti necim mnogo ljepšim. U njegovim se ocima ponekad opažala silna želja da se ukljuci u neki zanimljiv razgovor i da pride nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao:da nece to biti malo previše s njegove strane, da nece to biti malo previše familijarno, nece li time on izgubiti na ugledu? I usljed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog covjeka.
DOJAM O DJELU:
Djelo mi se poprilicno svidjelo upravo radi svoje kratkoce. Naime neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što su željeli reci a neki to nemogu ni na puno više stranica. Inace djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za citanje.
KABANICA
BILJEŠKA O PISCU:
Nikolaj Vasiljevic Gogolj je ruski književnik. Roden je 20.3.1809. u Sorocincima, Poltavska gubernija, a umro je 21.2.1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kucama, niži cinovnik, jedno vrijeme predavac povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836. godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije Revizor.Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemackoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjecanje krivice i religiozno-misticno raspoloženjeobilježavaju dalji Gogoljev život. On hodocasti u Jeruzalem, orice se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilicna pejzaža, seoskih obicaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pricama", smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantasticnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobrocudni, aDnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim pripovijestima iz ukrajinskog života Veceri na majuru kraj Dikanjke dolazi do izražaja folklor, vedro i romanticno raspoloženje, u drugoj je knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je o strogim obicajima, surovom poimanju casti, pisanim i nepisanim zakonima Zaporožaca. U pripovijestima Starinski posjednici; Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovic i Ivan Nikiforovic, Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i bezbojan svijet u kome se ništa ne dogada. U Petrogradskim pripovijestima , Gogolj govori o bijedi cinovnicke egzistencije. U najjacoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna covjeka Bašmackina žali sve uvrijedene i nepriznate. U Revizoru razgolicuje pokvarenost cinovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeca potrebu "da skupi na gomilu sve ono što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje ce utrti put iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "cistilišta" i moralnog preobražaja, u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Cicikov, putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjednickim ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac. Kritican duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebicnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevic, korobocka, Cickov, Bopcinski i Dopcinski, Hljestakov i dr.).
N.V. GOGOLJ, ilustracija za roman Mrtve duše
KRATKI SADRŽAJ:
U jednom odjeljenju služio je jedan cinovnik. Za tog covjeka ne bi se baš moglo reci da je dopadljiv, bio je onizak, malko ridokos, s borama s obje strane obraza.Zvao se Akakije Akakijevic i bio je pomalo cudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi cinovnici ga uopce nisu poštovali, pa cak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Vecina cinovnika ga je ismijavala izgovarajuci šale na njegov racun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih cinovnika. Dok su drugi navecer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reci da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednacenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obracao pogled na svoju staru kabanicu koja je cesto bila meta izrugivanja drugih cinovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevic je osjetio kako ga studen narocito jako pali po ledima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proci razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnocu uputio se njemu dobro znanom krojacu Petrovicu misleci da ce mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovic je bio covjek bez jednog oka, a vrlo cesto je volio popiti koju cašicu. dok je bio trijezan znao je uspješno popraviti cinovnicku uniformu. Došavši kod petrovica Akakije Akakijevic mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leda. No Petrovic ga je odbio i rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevic sav uznemiran otišao kuci misleci da je petrovic danas Trijezan. Pomislio je kako ce donjesti kabanicu Petrovicu u nedjelju ujutro kad ce Petrovic biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo donio je kabanicu a mamurni Petrovic pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijevicu bilo jasno da stvarno mora naruciti novu kabanicu. Ali mucio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlucio da ce odted malo skromnije živjeti, da nece piti caj uvecer, da ce odjecu što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovicem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovic mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevic je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga zato što mu više nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno drugi cinovnici su odmah uocili novu kabanicu i rekli Akakijevicu da bi u povodu kupnje nve kabanice trebao odrzati proslavu. Tada se Akakijevic našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan cinovnik koji je rekao da ce organizirati proslavu umjesto njega. Te veceri Akakijevic se uputio ka cinovniku kod kojeg ce se održati proslava. Hodajuci ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sreden prošetati i grag mu se tog trenutka cinio puno ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali buduci da je vec došlo vrijeme kad je on obicno išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kuci. Na putu do kuce prolazeci kroz sve tamnije i mracnije ulicice udjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijevic se onesvjestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoc policijskog nadzornika. Buduci da to nije pomoglo potražio je pomoc važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Buduci da važna osoba nije htjela pomoci Akakijevicu on se poupio i otišao. Na povratku kuci puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevic razbolio. Bio je toliko bolestan da je lijecnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer ce Akakijevic uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijevica pokopaše ali se nakon nekog vremena proculo po gradu kako u kasne nocne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku cinovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne veceri kad je važna osoba išla u posjet kocijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime mrtvac s likom cinovnika se na taj nacin osvetio za ono što mu nije želio pomoci oko pronalaženja ukradene kabanice.
Od tada više nitko nije ni vidio ni cuo za mrtvaca s likom cinovnika. Ocigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
Akakije Akakijevic - Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo ridokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih cinovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to ce i uciniti pod bilo koju cijenu. Takav je slucaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od vecernjeg caja, cuvanja odjece kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.
Petrovic - Petrovic je stari krojac bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju cašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspjeva uspješno popraviti cinovnicku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natuci cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi. u nekim situacuacijama pošten zato jer je Akakijevicu sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvacajuci u kakvoj je situaciji Akakijevic. Tvrdoglav je jer ga cak ni u situaciji kad je mamuran nije moguce odgovoriti id njegove namjere ili odluke.
Važna osoba (general) - On je u duši dobar covjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski cin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski cin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobicajenog kolosijeka i uopce nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio covjek na svome mjestu, covjek sasvim valjan,ali u pogledu nikako glup covjek. Ali cim bi se zatekao medu ljudima koji su makar za jedan cin niži od njega bivao bi sasvim drukciji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije što je on i sam osjecao da bi to vrijeme mogao ispuniti necim mnogo ljepšim. U njegovim se ocima ponekad opažala silna želja da se ukljuci u neki zanimljiv razgovor i da pride nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao:da nece to biti malo previše s njegove strane, da nece to biti malo previše familijarno, nece li time on izgubiti na ugledu? I usljed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog covjeka.
DOJAM O DJELU:
Djelo mi se poprilicno svidjelo upravo radi svoje kratkoce. Naime neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što su željeli reci a neki to nemogu ni na puno više stranica. Inace djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za citanje.