Lyrics has been copied to clipboard!
NIKOLAJ GOGOLJ
KABANICA
Kabanica je Gogoljeva novela cija je prica vrlo jednostavna. Jadni mali cinovnik donosi veliku odluku. Odlucuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noc kada je obuce, otmu mu je u jednoj mracnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom.. Ovo je sve što se tice osnovne zamisli, ali naravno prava prica (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inace, prožeto otužnim humorom, a njezin fantasticni završetak daje cjeloj, vec na realistickim temeljima izgradenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.
Akakije Akakijevic Bašmackin bio je ne posebno upadljivi cinovnik “nizak, pomalo kozicav, pomalo crvenokos, pomalo cak na prvi pogled i kratkovidan, a s omanjom celom iznad cela, naboran s obje strane obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uopce nije vodio racuna odijevanju: odora mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobrašnaste boje. Ovratnik mu bijaše vrlo uzak i nizak tako da mu je vrat, iako nije bio osobito dugacak, virio iz ovratnika i doimao se neobicno dugacak. I uvijek bi mu se nešto prilijepilo za odoru, a na šeširu vjecito je nosio kore od lubenice ili dinje i tome slicno smece.”) Njegova najveca radost bila je prepisivanje, on je živio cijelim svojim srcem za svoja slova (“Malo je kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je prividao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio užitak; neka slova volio je više od drugih, pa kad bi došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, i namigivao, i micao usnama, tako da se je cinilo da mu na licu možeš procitati svako slovo što ga ispisuje. -> groteskno). Iako je imao mogucnost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise. (“U svemu je vidio svoje uredne, ravnomjernim rukopisom ispisane retke i tek kada bi mu se odnekud konjska njuška naslonila na rame i puhnula mu iz nozdrva za vrat kao vjetar primijetio bi da nije nasred retka nego nasred ulice. Cim bi se vratio kuci sjeo bi za stol, pokusao bi na brzinu šci i pojeo komadic govedine s lukom, a da ne bi osjetio pravi okus jela. Pojeo sve skupa s muhama i svim ostalim što bi mu Bog poslao u tom trenu.” -> groteskno).
Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom želi pretvoriti u karikaturu, predstaviti ga kao tipicnog cinovnicica zaljubljenog u svoj posao.
Jednog dana otkrivši da mu je potrebno popraviti kabanicu Akakije odlazi svom krojacu Petrovicu. Ovaj nakon ne baš dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne može popraviti i savjetuj mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, cinovnik se svim srcem predaje nabavku nove kabanice (Kako je nabaviti? ”Mislio je Akakije Akakijevic, mislio, i zakljucio da ce morati smanjiti svoje uobicajne troškove, barem na godinu dana: odreci se caja uvecer, ne paliti svijecu, a kako baš bude morao nešto raditi, otici ce gazdarici u sobu i raditi uz njezinu svijecu; kad bude hodao ulicama, morat ce gaziti što lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim plocama, tako reci na prstima da ne bi prerano iznosio potplate; morat ce što rjede davati pralji rublje na pranje, a da se ne bi pohabalo, morat ce svaki put, kad se vrati kuci svuci i obuci samo polu pamucni haljetak, vrlo star koji cak i samo vrijeme štedi Istini za volju, isprva mu je bilo malo teško naviknuti se na takva ogranicenja, ali onda se vec nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao se cak da navecer ništa ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne rastajuci se u duhu od vjecite misli na buducu kabanicu. Od tada kao da mu je sav život nekako postao puniji, kao da se oženio, kao da je još neka druga osoba uz nj, kao da više nije sam, vec kao da je neka draga životna družica pristala da s njim kroci životnom stazom, a ta družica nije nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa cvrstom nepoderivom podstavom. Postao je nekako živahniji, cak i cvrstog karaktera kao covjek koji je vec postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz postupaka nestala sama od sebe sumnja, neodlucnost, jednom rijecju sve one kolebljive i neodredene karakterne crte.”). Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije Akakijevic, šivanje i navlacenje šinjela, u stvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova duha. Kad je konacno obukao kabanicu ”krocio je u najsvecanije raspoloženje”, obuzela ga je radost i sreca tako da i nije primjecivao kako bi dolazio do ureda vec se je jednostavno tamo našao. Uslijedili su dani potpune srece. Ali jednom dok se je vracao sa zabave kod pomocnika predstojnika odjela, u jednoj mracnoj i pustoj ulici ukrali su mu kabanicu (“Akakije Akakijevic osjetio je kako svlace s njega kabanicu i udaraju ga koljenom tako da pada nauznak u snijeg, i ništa više ne octuje.”). Iako se je žalio nacelniku policije ništa nije postigao i onako uništen odlucio se je obratiti visokoj licnosti (“Uostalom, ovaj se trsio uzdici na visinu svoga položaja i mnogim drugim sredstvima, ato su: uveo je obicaj da ga niži cinovnici docekuju vec na stubištu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi doci ravno k njemu nego da sve ide najstrožijim redom; koleški registrator najavljivao bi neciji dolazak gubernijskom sekretaru, gubernijski sekretar-titularnom ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj nacin najava napokon stizala do njega. Kako je sve vec u našoj svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem svaki izigrava i oponaša svoga šefa. Tako pricaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za šefa neke male zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je “službenim nadleštvom” i postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom posjetitelju otvarali vrata iako je u “službeno nadleštvo” jedva mogao stati jedva pisaci stol. Manire i navode visoke licnosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odviše složene. Temelj njegova sustava bijaše strogost.”Strogost, strogost i strogost” govorio je obicno i pri posljednjoj rijeci obicno gledao vrlo znacajno u lice onoga kome se obracao. Za to doduše i nije bilo nekog posebnog razloga jer je onih desetak cinovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako živjelo u dolicnom strahu: cim bi ha izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i cekali ga u stavu pozor sve dok šef ne prode kroz sobu. Njegov uobicajeni razgovor s podredenima odlikovao se strogošcu i sastojao se tako reci od tri recenice: “Kako se usudujete? Znate li vi s kim govorite? Je li vam jasno
Tko stoji pred vama?”-> hijerarhija birokratskog aparata)
Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i možemo cak reci poslala u smrt. Od tuge za kabanicom Akakije je pao u vrucicu i zahvaljujuci petrogradskom podneblju ubrzo umro.
Prica ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Pterogradu se je proširio glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku cinovnika i krade kabanice. I taj je duh živio sve dok jedne veceri nije skinu šinjel sa viske licnosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.
Jedna od najvažnijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je maska). Covjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijevica, u stvari je covjek koji je njemu ukrao ogrtac. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujuci cinjenici da on nema ogrtac, a žandar, upadajuci u najneobicniji paradoks ove price, misli da je duh upravo ona osoba koja je njegova antiteza, covjek koji je ukrao šinjel.
I tu je kraj pripovijesti o jednom malom cinovniku koji je cijeli svoj život posvetio svojim slovima i kabanici. Ona mu je bila jedina životna radost, jedino što ga je cinilo sretnim, ali na kraju i to mu je bilo oduzeto. Iako pomalo smiješan, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjecanje jer njegova je sudbina prvenstveno tragicna.
KABANICA
Kabanica je Gogoljeva novela cija je prica vrlo jednostavna. Jadni mali cinovnik donosi veliku odluku. Odlucuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noc kada je obuce, otmu mu je u jednoj mracnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom.. Ovo je sve što se tice osnovne zamisli, ali naravno prava prica (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inace, prožeto otužnim humorom, a njezin fantasticni završetak daje cjeloj, vec na realistickim temeljima izgradenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.
Akakije Akakijevic Bašmackin bio je ne posebno upadljivi cinovnik “nizak, pomalo kozicav, pomalo crvenokos, pomalo cak na prvi pogled i kratkovidan, a s omanjom celom iznad cela, naboran s obje strane obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uopce nije vodio racuna odijevanju: odora mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobrašnaste boje. Ovratnik mu bijaše vrlo uzak i nizak tako da mu je vrat, iako nije bio osobito dugacak, virio iz ovratnika i doimao se neobicno dugacak. I uvijek bi mu se nešto prilijepilo za odoru, a na šeširu vjecito je nosio kore od lubenice ili dinje i tome slicno smece.”) Njegova najveca radost bila je prepisivanje, on je živio cijelim svojim srcem za svoja slova (“Malo je kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je prividao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio užitak; neka slova volio je više od drugih, pa kad bi došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, i namigivao, i micao usnama, tako da se je cinilo da mu na licu možeš procitati svako slovo što ga ispisuje. -> groteskno). Iako je imao mogucnost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise. (“U svemu je vidio svoje uredne, ravnomjernim rukopisom ispisane retke i tek kada bi mu se odnekud konjska njuška naslonila na rame i puhnula mu iz nozdrva za vrat kao vjetar primijetio bi da nije nasred retka nego nasred ulice. Cim bi se vratio kuci sjeo bi za stol, pokusao bi na brzinu šci i pojeo komadic govedine s lukom, a da ne bi osjetio pravi okus jela. Pojeo sve skupa s muhama i svim ostalim što bi mu Bog poslao u tom trenu.” -> groteskno).
Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom želi pretvoriti u karikaturu, predstaviti ga kao tipicnog cinovnicica zaljubljenog u svoj posao.
Jednog dana otkrivši da mu je potrebno popraviti kabanicu Akakije odlazi svom krojacu Petrovicu. Ovaj nakon ne baš dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne može popraviti i savjetuj mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, cinovnik se svim srcem predaje nabavku nove kabanice (Kako je nabaviti? ”Mislio je Akakije Akakijevic, mislio, i zakljucio da ce morati smanjiti svoje uobicajne troškove, barem na godinu dana: odreci se caja uvecer, ne paliti svijecu, a kako baš bude morao nešto raditi, otici ce gazdarici u sobu i raditi uz njezinu svijecu; kad bude hodao ulicama, morat ce gaziti što lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim plocama, tako reci na prstima da ne bi prerano iznosio potplate; morat ce što rjede davati pralji rublje na pranje, a da se ne bi pohabalo, morat ce svaki put, kad se vrati kuci svuci i obuci samo polu pamucni haljetak, vrlo star koji cak i samo vrijeme štedi Istini za volju, isprva mu je bilo malo teško naviknuti se na takva ogranicenja, ali onda se vec nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao se cak da navecer ništa ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne rastajuci se u duhu od vjecite misli na buducu kabanicu. Od tada kao da mu je sav život nekako postao puniji, kao da se oženio, kao da je još neka druga osoba uz nj, kao da više nije sam, vec kao da je neka draga životna družica pristala da s njim kroci životnom stazom, a ta družica nije nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa cvrstom nepoderivom podstavom. Postao je nekako živahniji, cak i cvrstog karaktera kao covjek koji je vec postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz postupaka nestala sama od sebe sumnja, neodlucnost, jednom rijecju sve one kolebljive i neodredene karakterne crte.”). Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije Akakijevic, šivanje i navlacenje šinjela, u stvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova duha. Kad je konacno obukao kabanicu ”krocio je u najsvecanije raspoloženje”, obuzela ga je radost i sreca tako da i nije primjecivao kako bi dolazio do ureda vec se je jednostavno tamo našao. Uslijedili su dani potpune srece. Ali jednom dok se je vracao sa zabave kod pomocnika predstojnika odjela, u jednoj mracnoj i pustoj ulici ukrali su mu kabanicu (“Akakije Akakijevic osjetio je kako svlace s njega kabanicu i udaraju ga koljenom tako da pada nauznak u snijeg, i ništa više ne octuje.”). Iako se je žalio nacelniku policije ništa nije postigao i onako uništen odlucio se je obratiti visokoj licnosti (“Uostalom, ovaj se trsio uzdici na visinu svoga položaja i mnogim drugim sredstvima, ato su: uveo je obicaj da ga niži cinovnici docekuju vec na stubištu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi doci ravno k njemu nego da sve ide najstrožijim redom; koleški registrator najavljivao bi neciji dolazak gubernijskom sekretaru, gubernijski sekretar-titularnom ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj nacin najava napokon stizala do njega. Kako je sve vec u našoj svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem svaki izigrava i oponaša svoga šefa. Tako pricaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za šefa neke male zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je “službenim nadleštvom” i postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom posjetitelju otvarali vrata iako je u “službeno nadleštvo” jedva mogao stati jedva pisaci stol. Manire i navode visoke licnosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odviše složene. Temelj njegova sustava bijaše strogost.”Strogost, strogost i strogost” govorio je obicno i pri posljednjoj rijeci obicno gledao vrlo znacajno u lice onoga kome se obracao. Za to doduše i nije bilo nekog posebnog razloga jer je onih desetak cinovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako živjelo u dolicnom strahu: cim bi ha izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i cekali ga u stavu pozor sve dok šef ne prode kroz sobu. Njegov uobicajeni razgovor s podredenima odlikovao se strogošcu i sastojao se tako reci od tri recenice: “Kako se usudujete? Znate li vi s kim govorite? Je li vam jasno
Tko stoji pred vama?”-> hijerarhija birokratskog aparata)
Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i možemo cak reci poslala u smrt. Od tuge za kabanicom Akakije je pao u vrucicu i zahvaljujuci petrogradskom podneblju ubrzo umro.
Prica ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Pterogradu se je proširio glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku cinovnika i krade kabanice. I taj je duh živio sve dok jedne veceri nije skinu šinjel sa viske licnosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.
Jedna od najvažnijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je maska). Covjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijevica, u stvari je covjek koji je njemu ukrao ogrtac. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujuci cinjenici da on nema ogrtac, a žandar, upadajuci u najneobicniji paradoks ove price, misli da je duh upravo ona osoba koja je njegova antiteza, covjek koji je ukrao šinjel.
I tu je kraj pripovijesti o jednom malom cinovniku koji je cijeli svoj život posvetio svojim slovima i kabanici. Ona mu je bila jedina životna radost, jedino što ga je cinilo sretnim, ali na kraju i to mu je bilo oduzeto. Iako pomalo smiješan, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjecanje jer njegova je sudbina prvenstveno tragicna.