Lyrics has been copied to clipboard!
Mihail Jurgevic Ljermontov
JUNAK NAŠEGA DOBA
O piscu:
Mihajl Jurjevic Ljermontov, ruski pjesnik i pripovijedac , bio je uz Puškina najveci predstavnik ruskog romantizma. Kao oficir bio je prognan na Kavkaz gdje je u dvoboju poginuo. Osamljen, nezadovoljan svojom sudbinom i društvenim prilikama Ljermontov se razvija pod utjecajem Byrona te u djelima pjeva o snažnim licnostima, pobuni, slobodi i osamljenosti. Najznacajnije djelo mu je Junak našeg doba kojim stvara prvi ruski psiholoski roman i jedno od prvih djela djela ruske proze. Roman se sastoji od predgovora i pet pripovjedaka koje su povezane u cijelinu likom Pecorina i ostalih koji predstavljaju “ suvišne ljude ” karakteristicne za rusku književnost. Pisao je i drame od kojih mu je najpoznatija Maskerata , a od stalih su tu još Pjesma o trgovcu Kalašnikovu, Demon i Meyri.
O likovima:
Pecorin - suvišan covjek, zasicen životom i užicima koji ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega pa cak i od samoga sebe, ne prezire ni pred cim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utjece na njega jer je on vrlo tvrda osoba.
Bela - kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pecorina i na ništa se ne obazire, boli je Pecorinov odnos prema njoj.
Maksim Maksimovic - stari kapetan, jako voli Pecorina, ali je razocaran kad ga Pecorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
Vera - jedina Pecorinova ljubav, i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaca da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.
Kneginjica Meri - mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pecorinu mjenja, te ona propada.
Kratak sadržaj:
Djelo zapocinje predgovorom, kojim se izrice namjera opisivanja jedne generacije. (str. 15) :
“ Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije portret jednog covjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja, poroke razvijene u punoj mjeri. ” Tu dalje piše o realnosti djela i želi reci da je cijeli roman živa istina, samo malo napisan u prenesenom znacenju.
Prvi dio je Bela. Pisac putuje te na putovanju susrece Maksima Maksimica. U danjem tekstu on pocinje opisivati Pecorina vrlo detljno što se vidi u ovom odlomlku (str. 21):
“Zvao se … Grigorij Aleksandrovic Pecorin. Bio je decko i pol, mogu vam reci, samo malko cudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetric, veli da se prehladio. ”
Pecorin otima Belu, kci nekog Kavkaskog poglavice te se ona zaljubljuje u njega, a Pecorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao tj. Svoj karakter i razmišljanje. Bela nesretno umire, a Pecorin biva premješten iz Gruzije. Drugi dio se zove Maksim Maksimic. Maksim Maksimica i Pecorin se susrecu, a Pecorin se ponaša jako hladno, što pogada Maksimovica jer su njih dvoje gotovo “odrasli” zajedno. Vodi se dugi dijalog izmedu Pecorina i Maksimica. Na tom djelu zapocinje Pecorinov dnevnik, u cijem predgovoru Ljermontov iznosi zašto je uopce napisan tj. koja mu je svrha. (str. 55)
“Citajuci više puta ove zapise, osvjedocio sam se u iskrenost onoga koji jetako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povjest covjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povjesti cijelog naroda, pogotovo kad je povjest duše plod do kojeg je došao zreo covjek promatrajuci sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje … ”.
Treci dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a cetvrti odnosno drugi dio dnevnika Kneginjica Meri.
Ovaj dio radnje se odvija u ljecilištu Tamanj gdje se pojavljuje se Pecorinova stara ljubav - Vera. Pecorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dušu (str. 97) :
“Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
Snažno sam osjecao i dobro i zlo; nitko me nije mazio svi su me vrijedali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjecao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica. ” Vera je jedina osoba koja Pecorina voli i razumije te mu pruži “oslonac” kao nitko drugi, ali Pecorin shvaca to prekasno, tek u trenutku kad je gubi. Posljednji dio je Fatalist, i u ovom odlomku Pecorin razmišlja o smislu i besmislu svog života - života koji je tako brzo završio .
Kritika i zapažanja :
Ovaj roman vrlo mi se svida , s jedne strane jer govori o situaciji ljudi u to doba u Rusiji , a s druge jer nas vodi kroz ruski romantizam. Ima puno opisa, ali najviše se vodi dijalog izmedu likova. Radnja se odvija u 18 st. u malom ribarskom naselju (na pocetku) , a kasnije u ljecilištu Tamanj. Ideja autora bi bila njegovo nezadovoljstvo koje ga je navelo da napiše roman i tako tu strast i mržnju pretopi u psihološki roman. Tema je isto usko povezana s idejom tj. prikaz svog života u osobi drugog lika . Najviše mi se dopalo što kad jednom pocneš citati nemožeš prestati dok ne dodeš do kraja knjige jer stalno jedna radnja vuce drugu da nikad nije dosadno i po mom mišljenju to daje djelu taj poseban i jedinstven ugodaj.
JUNAK NAŠEGA DOBA
O piscu:
Mihajl Jurjevic Ljermontov, ruski pjesnik i pripovijedac , bio je uz Puškina najveci predstavnik ruskog romantizma. Kao oficir bio je prognan na Kavkaz gdje je u dvoboju poginuo. Osamljen, nezadovoljan svojom sudbinom i društvenim prilikama Ljermontov se razvija pod utjecajem Byrona te u djelima pjeva o snažnim licnostima, pobuni, slobodi i osamljenosti. Najznacajnije djelo mu je Junak našeg doba kojim stvara prvi ruski psiholoski roman i jedno od prvih djela djela ruske proze. Roman se sastoji od predgovora i pet pripovjedaka koje su povezane u cijelinu likom Pecorina i ostalih koji predstavljaju “ suvišne ljude ” karakteristicne za rusku književnost. Pisao je i drame od kojih mu je najpoznatija Maskerata , a od stalih su tu još Pjesma o trgovcu Kalašnikovu, Demon i Meyri.
O likovima:
Pecorin - suvišan covjek, zasicen životom i užicima koji ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega pa cak i od samoga sebe, ne prezire ni pred cim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utjece na njega jer je on vrlo tvrda osoba.
Bela - kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pecorina i na ništa se ne obazire, boli je Pecorinov odnos prema njoj.
Maksim Maksimovic - stari kapetan, jako voli Pecorina, ali je razocaran kad ga Pecorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
Vera - jedina Pecorinova ljubav, i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaca da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.
Kneginjica Meri - mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pecorinu mjenja, te ona propada.
Kratak sadržaj:
Djelo zapocinje predgovorom, kojim se izrice namjera opisivanja jedne generacije. (str. 15) :
“ Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije portret jednog covjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja, poroke razvijene u punoj mjeri. ” Tu dalje piše o realnosti djela i želi reci da je cijeli roman živa istina, samo malo napisan u prenesenom znacenju.
Prvi dio je Bela. Pisac putuje te na putovanju susrece Maksima Maksimica. U danjem tekstu on pocinje opisivati Pecorina vrlo detljno što se vidi u ovom odlomlku (str. 21):
“Zvao se … Grigorij Aleksandrovic Pecorin. Bio je decko i pol, mogu vam reci, samo malko cudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetric, veli da se prehladio. ”
Pecorin otima Belu, kci nekog Kavkaskog poglavice te se ona zaljubljuje u njega, a Pecorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao tj. Svoj karakter i razmišljanje. Bela nesretno umire, a Pecorin biva premješten iz Gruzije. Drugi dio se zove Maksim Maksimic. Maksim Maksimica i Pecorin se susrecu, a Pecorin se ponaša jako hladno, što pogada Maksimovica jer su njih dvoje gotovo “odrasli” zajedno. Vodi se dugi dijalog izmedu Pecorina i Maksimica. Na tom djelu zapocinje Pecorinov dnevnik, u cijem predgovoru Ljermontov iznosi zašto je uopce napisan tj. koja mu je svrha. (str. 55)
“Citajuci više puta ove zapise, osvjedocio sam se u iskrenost onoga koji jetako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povjest covjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povjesti cijelog naroda, pogotovo kad je povjest duše plod do kojeg je došao zreo covjek promatrajuci sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje … ”.
Treci dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a cetvrti odnosno drugi dio dnevnika Kneginjica Meri.
Ovaj dio radnje se odvija u ljecilištu Tamanj gdje se pojavljuje se Pecorinova stara ljubav - Vera. Pecorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dušu (str. 97) :
“Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
Snažno sam osjecao i dobro i zlo; nitko me nije mazio svi su me vrijedali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjecao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica. ” Vera je jedina osoba koja Pecorina voli i razumije te mu pruži “oslonac” kao nitko drugi, ali Pecorin shvaca to prekasno, tek u trenutku kad je gubi. Posljednji dio je Fatalist, i u ovom odlomku Pecorin razmišlja o smislu i besmislu svog života - života koji je tako brzo završio .
Kritika i zapažanja :
Ovaj roman vrlo mi se svida , s jedne strane jer govori o situaciji ljudi u to doba u Rusiji , a s druge jer nas vodi kroz ruski romantizam. Ima puno opisa, ali najviše se vodi dijalog izmedu likova. Radnja se odvija u 18 st. u malom ribarskom naselju (na pocetku) , a kasnije u ljecilištu Tamanj. Ideja autora bi bila njegovo nezadovoljstvo koje ga je navelo da napiše roman i tako tu strast i mržnju pretopi u psihološki roman. Tema je isto usko povezana s idejom tj. prikaz svog života u osobi drugog lika . Najviše mi se dopalo što kad jednom pocneš citati nemožeš prestati dok ne dodeš do kraja knjige jer stalno jedna radnja vuce drugu da nikad nije dosadno i po mom mišljenju to daje djelu taj poseban i jedinstven ugodaj.