Lyrics has been copied to clipboard!
IVAN GUNDULIĆ:
SUZE SINA RAZMETNOGA
Suze sina razmetnog (1622.) - religiozna poema u tri "placa" što obraduje biblijsku parabolu iz Evandelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprošteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Prica o mladicevu sagrešenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko znacenje: ocrtava nemarnost covjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bježi odajuci se grijehu. No grijeh dovodi covjeka u bijedu i nesrecu, pa se covjek, shvacajuci razliku izmedu Boga i svijeta, izmedu dobrote i svijeta ponovo vraca Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprašta.
Gundulic u osmerackim sestinama, kiticama od šest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagrešenje, spoznaje i skrušenje biblijskog grešnog sina, ali i svaki covjeka, nasljedujuci poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi gradena tako da posljednja dva stiha poentiraju znacenje prvih cetiriju stihova, zatvarajuci sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.
Naslov djela je metaforican: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja covijeka, nego i metafora za književno djelo koje tako stanje opisuje. Po književnom obliku Suze pripadaju žanru religiozne poeme, osobito proširenu u doba baroka, u doba sveopce rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri placa, nije samo formalne naravi;
troclana struktura simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, sagrješenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomocu boženskog milosrda osnovne su teološke misli ne samo Gundulicevih Suza nego i kršcanske vjere.
Idejna je nakana poeme citaocu kroz biblijsku parabolu i dramu cišcenja duše opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grešnog sina, s druge, kao dvoglasni plac evandeoskog sina i lirskog subjekta, poema je prica o svakom covjeku, o egzistencijalnim, moralno-etickim problemima svakog pojedinca. Medutim, ta religiozna, kršcanska, moralno-didakticka poema svoju je izvanknjiževnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani nacin, te je ne samo vrhunac baroknog nacina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u 17. stoljecu nego remek-djelo umjetnosti rijeci, forme, stila u hrvatskoj književnosti uopce.
Kao književna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgradene su na elementima svih triju književnih rodova: pricajuci pricu o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznoseci moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i cišcenja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujuci više stanja subjekta i refleksije o
moralno-teološkim pitanjima nego vanjske dogadaje, poema nosi izrazite crte lirskog.
Inspirirana teološkom mišlju o velicini Božijeg praštanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti citaocu kao nada i mogucnost spasa.
Pricajuci svoju pricu i razmišljajuci o grijehu i Božjem milosrdu, grešni sin razmišlja o svim važnim pitanjima ljudske egzistencije: životu, ljubavi, ljepoti, ženi, grijehu, smrti, a najviše o Bogu. Razmišljajuci npr. o ljubavi Gundulicev razmetni sin izrice ove i domišljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke žene:
Ah, prem zide na prižini
I vrh morske trci pjene,
Tjera vihar po planini,
Omekšava tvrde stjene,
Malim sudom more prazni,
Zmiju grije, lava blazni,
Kaže ropstvo, krije verigu,
Ište zdravlje u nemoci,
Kami i cvitju, cvit na snigu,
Snig na suncu, sunce u noci,
Vjeru u ljubavi tko god cijeni
U nekrepkoj naci ženi.
Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o životu i svijetu:
Eto život moj svjedoci
Kakav svit je i što daje:
Kad se smije plac uzroci,
A kad plazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Zadrži nalip i smrt hudu.
Celovom te slaciijem truje,
Grlec te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A u krepcinah svijeh privija;
Razlik obraz stavlja na se
Kao zvijer ka se vjetrom pase.
Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni,
I unjeguje sprva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Paka silnik pleše i mece
Tko se uzda u nj najvece.
Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove,
A kad ga ima na pucini,
Skoci i uzavri na valove,
I u potoopu ki na nj ori
Prije smrti grob mu otvori.
Ah, sad imam pamet hitru:
Sve je što svijet gleda i dvori
Na ognju vosku, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenutje oka, strila iz luka
Kijem potegne snažna ruka.
Ah, nije život ljudski drugo
Neg smuceno jedno more,
Neg plav jedna ku udugo
Biju vali kako gore;
I sred ovijeh netom tmina
covjek se rodi, mrijet pocina.
Najveci broj stihova u poemi posvecen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizicke, smrti tjela:
Bježi kud znaš, što hoc cini,
Zapad i istok vas ophodi,
I beskrajnoj po pucini
Svijet kružeci Indije brodi,
Krij se u jame gorskijeh hridi, -
Smrt svuda te slidom slidi.
I nije stvari koja može
Ubjegnuti togaj suda;
U pokoju sted raskoše
Stroj bez misli i bez truda;
Bran se oružjem, zlato trati, -
Nacaš joj se odrvati!
Smrt ne gleda nicije lice:
Jednako se od nje tlace
Siromašne kucarice
I kraljevske tej polace;
Ona upored mecše i valja
Stara i mlada, roba i kralja.
Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Ljepos, blago, snaga i hvala -
Sve je prid njom na ognju slama;
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi, sve satira.
Misao o prolaznosti života, o sveprisutnosti smrti Gondulicev razmetni sin proteže na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujuci taj motiv s motivom usudne covjekove podložnosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega što postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka:
Gdi su istocna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kijem svit hara
Od bremena su uzorana;
Jes tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!
Miru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A er je umrl život ovi,
Covjek u srcu miran nije,
A svaki dan vidi ocito
Da nije ništor vjekovito.
Brijeme hara stanac kami
I žestoko gvozdje izjeda,
A hocemo mi da nami
Ki smo od zemlje svrhe ne da?
A ako naš je zgledan,
Vas nije drugo neg hip jedan.
Što je bilo, prošlo je vece,
Što ima biti, još nije toga,
A što je sada, za cas nece
Od prošastja ostat svoga:
Na hipu se brijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.
Upravo zato sve što je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vjecnost, koja spašava od posvemašnje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vjecnost, vjecni život duše, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano covjeku, mogu spasiti covjeka od njegove tragicne vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija prakticnog života. Gundulicevo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema božanskome i vjecnome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane.
Kao što je po svojim motivskima sastavnicama Gunduliceva poema izraz duha seicenta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobicnih i bizarnih metafora, nizajem neobicnih pjesnickih slika i usporedbi, paradoksnim zakljuccima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivistickim i komcetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasicno djelo baroknog stila.
U Suzama sina razmetnoga na najsretniji nacin spojile su se misli o prolaznosti ljepote i života, o relativnosti svega što postoji u vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Božije milosrde. A izražene su te misli
karakteristicnim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza došla u seicentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, ingenioznost, oštroumnost, sposobnost zapanjujuceg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podredeni temeljnoj funkciji teksta: oni služe proizvodenju zacudnosti, izazivaju
zadivljenost, a istodobno navode covjeka na spoznaju o njegovu položaju u svijetu.
Invokacija:
To što Gundulic koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari anticki pisci.
Ti s nebesa pošlji odi
Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga osa ishodi
I od tebe, Sina Boga,
Da on objavi s mog glasa
Za maš nauk što ti kaza!
Kompozicija djela:
Djelo je napisano u simetricnim osmercima, u strofama od šest stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljeca, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj književnosti pojavljuje se najprije u melodrami u društvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulicevim suzama i u Dervišu S. Đurdevica.
Otada je karakteristican oblik hrvatske duže pjesme, kraceg spjeva,
poeme, a osim u osmerackom, pojavljuje se i u jedanesterackom ili pak
dvanaesterackom obliku.
SUZE SINA RAZMETNOGA
Suze sina razmetnog (1622.) - religiozna poema u tri "placa" što obraduje biblijsku parabolu iz Evandelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprošteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Prica o mladicevu sagrešenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko znacenje: ocrtava nemarnost covjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bježi odajuci se grijehu. No grijeh dovodi covjeka u bijedu i nesrecu, pa se covjek, shvacajuci razliku izmedu Boga i svijeta, izmedu dobrote i svijeta ponovo vraca Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprašta.
Gundulic u osmerackim sestinama, kiticama od šest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagrešenje, spoznaje i skrušenje biblijskog grešnog sina, ali i svaki covjeka, nasljedujuci poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi gradena tako da posljednja dva stiha poentiraju znacenje prvih cetiriju stihova, zatvarajuci sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.
Naslov djela je metaforican: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja covijeka, nego i metafora za književno djelo koje tako stanje opisuje. Po književnom obliku Suze pripadaju žanru religiozne poeme, osobito proširenu u doba baroka, u doba sveopce rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri placa, nije samo formalne naravi;
troclana struktura simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, sagrješenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomocu boženskog milosrda osnovne su teološke misli ne samo Gundulicevih Suza nego i kršcanske vjere.
Idejna je nakana poeme citaocu kroz biblijsku parabolu i dramu cišcenja duše opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grešnog sina, s druge, kao dvoglasni plac evandeoskog sina i lirskog subjekta, poema je prica o svakom covjeku, o egzistencijalnim, moralno-etickim problemima svakog pojedinca. Medutim, ta religiozna, kršcanska, moralno-didakticka poema svoju je izvanknjiževnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani nacin, te je ne samo vrhunac baroknog nacina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u 17. stoljecu nego remek-djelo umjetnosti rijeci, forme, stila u hrvatskoj književnosti uopce.
Kao književna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgradene su na elementima svih triju književnih rodova: pricajuci pricu o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznoseci moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i cišcenja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujuci više stanja subjekta i refleksije o
moralno-teološkim pitanjima nego vanjske dogadaje, poema nosi izrazite crte lirskog.
Inspirirana teološkom mišlju o velicini Božijeg praštanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti citaocu kao nada i mogucnost spasa.
Pricajuci svoju pricu i razmišljajuci o grijehu i Božjem milosrdu, grešni sin razmišlja o svim važnim pitanjima ljudske egzistencije: životu, ljubavi, ljepoti, ženi, grijehu, smrti, a najviše o Bogu. Razmišljajuci npr. o ljubavi Gundulicev razmetni sin izrice ove i domišljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke žene:
Ah, prem zide na prižini
I vrh morske trci pjene,
Tjera vihar po planini,
Omekšava tvrde stjene,
Malim sudom more prazni,
Zmiju grije, lava blazni,
Kaže ropstvo, krije verigu,
Ište zdravlje u nemoci,
Kami i cvitju, cvit na snigu,
Snig na suncu, sunce u noci,
Vjeru u ljubavi tko god cijeni
U nekrepkoj naci ženi.
Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o životu i svijetu:
Eto život moj svjedoci
Kakav svit je i što daje:
Kad se smije plac uzroci,
A kad plazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Zadrži nalip i smrt hudu.
Celovom te slaciijem truje,
Grlec te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A u krepcinah svijeh privija;
Razlik obraz stavlja na se
Kao zvijer ka se vjetrom pase.
Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni,
I unjeguje sprva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Paka silnik pleše i mece
Tko se uzda u nj najvece.
Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove,
A kad ga ima na pucini,
Skoci i uzavri na valove,
I u potoopu ki na nj ori
Prije smrti grob mu otvori.
Ah, sad imam pamet hitru:
Sve je što svijet gleda i dvori
Na ognju vosku, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenutje oka, strila iz luka
Kijem potegne snažna ruka.
Ah, nije život ljudski drugo
Neg smuceno jedno more,
Neg plav jedna ku udugo
Biju vali kako gore;
I sred ovijeh netom tmina
covjek se rodi, mrijet pocina.
Najveci broj stihova u poemi posvecen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizicke, smrti tjela:
Bježi kud znaš, što hoc cini,
Zapad i istok vas ophodi,
I beskrajnoj po pucini
Svijet kružeci Indije brodi,
Krij se u jame gorskijeh hridi, -
Smrt svuda te slidom slidi.
I nije stvari koja može
Ubjegnuti togaj suda;
U pokoju sted raskoše
Stroj bez misli i bez truda;
Bran se oružjem, zlato trati, -
Nacaš joj se odrvati!
Smrt ne gleda nicije lice:
Jednako se od nje tlace
Siromašne kucarice
I kraljevske tej polace;
Ona upored mecše i valja
Stara i mlada, roba i kralja.
Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Ljepos, blago, snaga i hvala -
Sve je prid njom na ognju slama;
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi, sve satira.
Misao o prolaznosti života, o sveprisutnosti smrti Gondulicev razmetni sin proteže na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujuci taj motiv s motivom usudne covjekove podložnosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega što postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka:
Gdi su istocna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kijem svit hara
Od bremena su uzorana;
Jes tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!
Miru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A er je umrl život ovi,
Covjek u srcu miran nije,
A svaki dan vidi ocito
Da nije ništor vjekovito.
Brijeme hara stanac kami
I žestoko gvozdje izjeda,
A hocemo mi da nami
Ki smo od zemlje svrhe ne da?
A ako naš je zgledan,
Vas nije drugo neg hip jedan.
Što je bilo, prošlo je vece,
Što ima biti, još nije toga,
A što je sada, za cas nece
Od prošastja ostat svoga:
Na hipu se brijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.
Upravo zato sve što je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vjecnost, koja spašava od posvemašnje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vjecnost, vjecni život duše, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano covjeku, mogu spasiti covjeka od njegove tragicne vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija prakticnog života. Gundulicevo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema božanskome i vjecnome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane.
Kao što je po svojim motivskima sastavnicama Gunduliceva poema izraz duha seicenta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobicnih i bizarnih metafora, nizajem neobicnih pjesnickih slika i usporedbi, paradoksnim zakljuccima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivistickim i komcetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasicno djelo baroknog stila.
U Suzama sina razmetnoga na najsretniji nacin spojile su se misli o prolaznosti ljepote i života, o relativnosti svega što postoji u vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Božije milosrde. A izražene su te misli
karakteristicnim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza došla u seicentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, ingenioznost, oštroumnost, sposobnost zapanjujuceg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podredeni temeljnoj funkciji teksta: oni služe proizvodenju zacudnosti, izazivaju
zadivljenost, a istodobno navode covjeka na spoznaju o njegovu položaju u svijetu.
Invokacija:
To što Gundulic koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari anticki pisci.
Ti s nebesa pošlji odi
Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga osa ishodi
I od tebe, Sina Boga,
Da on objavi s mog glasa
Za maš nauk što ti kaza!
Kompozicija djela:
Djelo je napisano u simetricnim osmercima, u strofama od šest stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljeca, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj književnosti pojavljuje se najprije u melodrami u društvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulicevim suzama i u Dervišu S. Đurdevica.
Otada je karakteristican oblik hrvatske duže pjesme, kraceg spjeva,
poeme, a osim u osmerackom, pojavljuje se i u jedanesterackom ili pak
dvanaesterackom obliku.