+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

Stolice

Eugene Ionesco

Stolice

Francuski je dramaticar Rumunjskog podrijetla. Jedan je od najistaknutijih predstavnika antiteatra. Roden je 1912. godine u rumunjskom selu Slatira. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskinja. Djetinjstvo je proveo u Francuskoj, a 1925. vraca se u Rumunjsku, gdje je u Bukureštu završio studij i postao profesor francuskog jezika. U književnost ulazi zbirkom pjesama “Elegije za sicušna Bica” (1931.), a 1939. godine vraca se u Francusku, gdje ostaje do kraja života.
Jadan od najznacajnijih dramaticara 20. stoljeca poceo se baviti dramskom književnošcu sasvim slucajno. Cak do 1948. Ionesco nije baš volio kazalište i u njemu se uglavnom dosadivao. No jednog dana odlucuje uciti engleski i kupuje prirucnik. Taj prirucnik francusko – engleske konverzacije za pocetnike i njegov sadržaj naveli su ga da napiše, djelomice i radi šale, antikomad “Ćelava pjevacica” 1950. godine koji mu je donio jedno od znacajnijih mjesta medu predstavnicima avangardnog teatra. Premijera “Ćelave pjevacice” održala se 11.05.1950. te je doživjela velik uspjeh, što i ne cudi, buduci da je Ionesco prekinuo s konvencijama tradicionalne drame. Sam sadržaj se može izreci u jednoj recenici: jednoj tipicnoj engleskoj obitelji dolazi u posjet druga tipicna engleska obitelj i one razgovaraju. Umjesto uobicajenog dramskog zapleta, temelj radnje postaje razgovor, odnosno jezik sveden na niz konvencionalnih fraza i besmislenih klišeja cime jezik prestaje biti sredstvo komunikacije, a to vodi ka gubitku svakog ljudskog zajedništva te vodi lica u izoliranost i otudenje. Nakon poprilicnog neuspjeha “Ćelave pjevacice” Ionesco i dalje zna što želi reci; U “Instrukciji” 1950. pokazuje kako matematika i filologija vode u propast. Vec u prvim dramama Ionesco rašclanjuje i razglavljuje jezik, te uvodi obilje predmeta, što zajednicki ostavlja dojam cistog apsurda. U ranijim djelima “Žrtve dužnosti” i “Amedeo” prodire u psihoanaliticka istraživanja te prelazi granicu svijesti.
Ionesco usput piše i novele i eseje u kojima ga u potpunosti zaokuplja tema života i smrti.
No krajem 50 – ih godina Ionesco sasvim neocekivano, zamjetno istupa od “kazališta apsurda”, te se vraca tradicionalnim dramskim formama (Nosorog, 1959; Kralj umire, 1962). Njegova glavna kazališna djela su: “Ćelava pjevacica” 1950., “Instrukcija” 1950., “Poduka” 1951., “Stolice” 1952., “Žrtve dužnosti” 1952., “Amedeo ili kako ga osloboditi” 1953., “Jaques ili pokornost” 1957., “Nosorog” 1959., “Kralj umire” 1962. i mnoga druga.
Eseji i prozna djela: “Pukovnikova fotografija” 1962., “Dnevnik u mrvicama” 1967., “Otkrica” 1962., roman “Sunce” 1973.
E. Ionesco umro je 28. ožujka 1994.g. nakon teške bolesti.



“STOLICE”

Dramski komad Eugena Ionesca “Stolice”, prvi put je prikazan 22.04.1952. u neuglednom Pariškom kazalištu “Lancry”, i danas bez dvojbe predstavlja remek djelo europskog avangardnog teatra. Dramski je to tekst s neobicnim miješanjem realnog i irealnog, s elementima tragedije i groteske, pa i ironije. To je tragicna farsa; djelo koje karakterizira grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet na nesporazumu i cisti elementi grotesknog.
Nakon “Ćelave pjevacice”, Ionesco postaje opcinjen kazalištem i ono mu postaje sredstvo da se zapita o životu i smrti, o ljudskoj sudbini, ono mu postaje sredstvo s pomocu kojega istražuje stvarnost. Njegov je dramski svijet uprizorenje njegovih intimnih preokupacija, prividenja, pitanja o smislu i znacenju svijeta koja on sam sebi postavlja. Dva oblika svijesti prevladavaju u njegovim komadima; cas prevladava jedan, cas drugi oblik. Ta dva osnovna oblika svijesti su: lepršavost i težina, praznina i pretjerana punoca, nestvarna prozracnost svijeta i njegova neprozirnost, svjetlost i gusti mrak. Njegovi likovi, prizori i situacije prikazuju to dvojno stanje opstojnosti i zla što jesi (što postojiš) i cudenje što jesi (što postojiš). On je pisac antikomada, antiteatra. Naime još od L. Pirandella i njegovih drama koje se polako otuduju od tradicionalnih antickih drama, i E. Ionesco pokušava u okviru tzv. antiteatra razbiti sve konvencije dramske književnosti, izražavajuci tako izgubljenost, tjeskobu i strah modernog covjeka. Ionesco odbacuje akciju, briše granice izmedu realnoga, fantasticnoga, komicnoga i tragicnoga. Ionescovi “antikomadi” unjeli su radikalne promjne kako u dramskoj strukturi tako i na tematskom planu. Tradicionalna radnja je u potpunosti destruirana, izostaje bilo kakva psihološka ili sociološka motivacija likova, a govor prestaje biti sredstvo medusobnog priopcavanja. Dominantne teme postaju: samoca, strah, promašenost i odsutstvo komunikacije.
Glavni junaci ove tragicne farse su Stari (95 godina) i Stara (94 godine). Ovaj stari bracni par živi u kuli na pustom otoku. Oni su potpuno odvojeni od ostalog svijeta. Život im je bio ispunjen razocaranjima i neuspjesima. Stari je odlucio pozvati na otok ljude (zapravo nevidljive izmišljene goste), kako bi im prenio poruku koja može spasiti covjecanstvo. Njima je namijenio stolice. Prijateljski pristižu: Gospoda, Pukovnik, “Lijepa”, njezin muž te mnogi drugi. Stari i Stara razgovaraju s njima i donose im stolice, no one ostaju prazne buduci da su ti posjetitelji nevidljivi (zapravo postoje samo u njihovim glavama). Broj posjetitelja i stolica se povecava. Medu tim posjetiteljima predviden je i car. Nakon što su se svi skupili dolazi govornik preko kojega Stari želi poslati poruku svijetu i buducnosti. Iako je on jedina realna osoba uz Staroga i Staru njegova se pojava na pozornici doima nestvarno. Stari zapocinje svoj govor, zahvaljuje svim prisutnima, uglavnom govori o njihovoj prošlosti, te predaje rijec govorniku. Puno patetike i nepovezanosti odjekuje u Starcevom govoru. U tom trenutku Stari i Stara postaju suvišni i uz poklike “Živio car” skacu s prozora svoje kule u more. Gledatelji uzalud cekaju Starcevu poruku, jer se otkriva da je govornik nijem.
Ionescove “Stolice” predstavljaju složen i kompleksan dramski tekst. Mogli bismo reci da se ispreplicu sljedece teme: promašenost i uzaludnost života, samoca te nemogucnost komunikacije, no cak je i sam autor ove drame Ionesco naveo da je tema ove drame “ništa”. Tema nije poruka, nisu ni neuspjesi u životu, ni moralni slom starih, vec odista stolice, a to znaci odsutnost lica, odsutnost cara, Boga, odsutnost materije, irealnost svijeta, metafizicka praznina; jednostavno tema komada je “ništa”.
Naime kazalište je za Ionesca “Carobna umjetnost”, njegov jezik nije koncepcija ili ideja, vec mit koji govori o ljudskom stanju i sudbini.
Cijela je tradicionalna dramaturgija ovdje stavljena u pitanje. Radnja više ne prati neku složenu fabulu koja se sve više zapetljava i na kraju otpetljava. Osobe nisu nesvakidašnje, niti prosjecne vec su to osobe bez karaktera.
5 Lektire za školu: Stolice Eugene Ionesco Stolice Francuski je dramaticar Rumunjskog podrijetla. Jedan je od najistaknutijih predstavnika antiteatra. Roden je 1912. go...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi