+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Vjenceslav Novak













Posljednji Stipancici










Stvaralacki portret pisca i životopis:

Vjenceslav Novak je roden u Senju 01. 09. 1859. godine u doseljenickoj ceškoj obitelji, gdje je majka Senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma, te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju u Gospicu. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao ucitelj u Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana: Pavao Šegota, Posljednji Stipancici, Dva svijeta, Tito Dorcic, Pod Nehajem, Nikola Baretic. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike
i rasprave iz muzikologinje i muzicke pedagogije.
Imao je brojnu obitelj i tuberkulozu, borio se s neimaštinom, te se može reci da je u tom segmentu bio sasvim prosjecan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedac, kriticar i prevoditelj, te je stvarao sve do 1905. g. Ušao je romanticnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima. U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedac) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragicnu stranu života, s naglašenom osjecajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošcu i samilošcu.
Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama. «U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlecanima, a Senjani su bili junaci na glasu. »
Umro je u Zagrebu 20. 09. 1905. godine u svojoj cetrdesetšestoj godini života.

Tema: Propast jedne hrvatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta, negativne
strane patrijarhalnog odgoja, intimna tragedija Lucije, povijesno politicki trenutak Senja.


Problematika koja se obraduje:
- opis sumornog interijera aristokratskih obitelji u propadanju
- ilustracija svih slojeva hrvatskog društva ( od stanovnika velegradskog podzemlja preko gradanskih salona )
- razoblicavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše
- analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života
- opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva i ponire u dušu umjetnika i intelektualaca
- realno oslikavanje tragicne strane ljudskoga života s naglašenim osjecajima sucuti za ljudska stradanja i patnju
- iz djela zraci humanost i samilost
- socijalni položaj ljudi u odredenom povijesnom razdoblju
- razlicito poimanje ocinske ljubavi
- opisivanje odnosa izmedu likova i problemi politicke scene

Struktura djela: Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljecima XIX.
stoljeca u kojem se prati generacijsko kretanje obitelji Stipancic, s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. Nejednak položaj djece u obitelji u kojoj se sva pozornost pridaje jednoj, a potpuno zapostavlja druga osoba, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.

Književna vrsta: Roman u kontekstu hrvatskoga realizma kao specificna pojava gdje se
narušava kanonsku strukturu realistickoga romana s prvim nagovještajem
modernistickoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik, memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule, gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova (portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.

Inspiracija iz slicnog djela: Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše i
objektivno opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja. Takvi
pripovjedaci dogadaja podsjecaju nas po stilu i nacinu pisanja na Balzaca. Opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i Josipa Kozarca. Možda ima malo doticaja s nacelima pisanja Rousseauova Emila.

Vrijeme radnje: prvo desetljece 19. stoljeca, doba ilirskog preporoda i budenje nacionalne
svijesti u Hrvata.

Mjesto radnje: Senj, mjesto zatvoreno u samo sebe, izolirano od svijeta i ucmala sredina.

Likovi:
Ante Stipancic je zgodan covjek, vrlo sebican i hladan, strogi otac i obrazovan. Bio je ugledan gradanin i patricij iz stare porodice, koja je u gradskim javnim poslovima još od pocetka 18. stoljeca slavno sudjelovala. Ante je bio posljednji potomak svoga plemena i oženio sa Valprugom, iz porodice starih plemica i senjskih patricija Domazetovica. Njegovo široko lice s mirnim ocima, velikom ravnim i dugackim nosom, te pravilnim ustima davalo je samosvjesnu glavu i izgled aristokrata koji ne mari za sav jad i zlobu. U sinu vidi sve i želi da bude bolji od njega. Nepravedno se odnosi prema kceri. Misli samo na ugled imena Stipancic, i svoju karijeru. Otac cini sve kako bi sin svojim ucenjem podigao ugled obitelji. Njegov otac Pavle a majka Kata, bili su krcmar i krcmarica i u ono doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio odgojem svoju taštinu, koja mu je ostala kao pecat na svakom koraku u životu. Nastojao je zaboraviti što su mu bili otac i mati i gledati u prošlost da potraži plemicki list svojih pradjedova, koji nije mogao naci. Ali držao se svejedno plemicem. Kod kuce je bio strah ukucana, a mali ljudi su ga na ulici pozdravljali dubokim klanjanjem, na koje nije nikada pozdravom uzvracao. Bio je nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspijevao. Neprestano je lebdio i bio nezadovoljan svojim položajem. Previše se brinuo za sina, a ženu i kcerku zanemarivao. U stvari je od sina želio napraviti ono što on nije uspio. Umro je onako kako je živio okružen svojom ženom i kceri koje su ga jedine donekle voljele i o njemu se brinule.

Valpruga Stipancic je suhonjava, sitna žena oko 46 godina Senjskog patricija. Nježna i svjesna majka koja sluša muža i brine se o djeci i po ponašanju sasvim suprotna mužu. Srednje visine, tamne kose, smedih ociju sa nježnim, brižnim pogledom i sramežljivim smiješkom. Tipican prikaz tadašnje žene, koja se udala za Stipancica i pošto je on bio iz više porodice smatrala ga je savršenim. Nema mnogo utjecaja na muža i ponaša se kao sluškinja, jer ne bi voljela da ju muž odbaci, što bi za nju bila velika sramota. Bila je poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, premda je bilo u suprotnosti s njenim mišljenjem i željama. Premda je iz pronadenih spisa uvidjela njegov pravi karakter i negativne osobine, za nju je on bio najbolji covjek. Sve bi ucinila za svoju djecu, pokazala pravu majcinsku ljubav i kada nije bilo oca svima je ugadala. Luciji je ispunjavala želje jer je bila takva osoba, koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon što je muž umro, mnogo je patila u siromaštvu. Sin se promijenio, ne samo duševno, nego je ime i prezime promijenio u madarsko, ali je ona smatrala da je tako moralo biti i ništa mu nije zamjerala. Sve je željela dati, pa cak i svoj život za srecu svoje kceri, iako je znala da joj kcer ne bi nikada oprostila da sazna za njezinu tajnu. Zato je molila Martina da on piše Luciji ljubavna pisma u ime Alberta. Nadživjela je svoju kcer i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojega u biti nije nikada niti imala. Patnja njenog srca je konacno završila kada se smrznula jedne hladne noci tražeci milostinju.

Lucija Stipancic je imala smede oci, a ten joj je bio bijel i fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi kao u cetrnaestgodišnje djevojcice. Iza takvog lika se krije starinski portret mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za tim portretom ni ostali dio tijela. Bila je jako osjecajna i krhka i to je razlog njene prerane smrti na kraju romana. Iako je ona umrla od tuberkuloze, njeno duševno stanje dosta je pridonijelo ranijoj smrti. Imala je nesretno djetinjstvo i ona je lik tipicne posrnule djevojke. Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijarhalno društvo. Stalno je boravila u kuci i zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta. Ipak je pokazala hrabrosti da se suprotstavi ocu kojega nije mogla iskreno voljeti. On je za nju bio stranac kojega je mogla vidjeti samo ponekad, a u njegovom društvu znala je da se mora ozbiljno ponašati. Bila je nesretna jer se zaljubila u krivog covjeka i zato se razboljela. Alberta je istinski voljela, pravom ljubavi i nije ga mogla shvatiti. Žalila je za svojom mladosti i nevinosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti i neznanja.

Juraj Stipancic je prvi sin kojega je otac smatrao svojim nasljednikom. Otac mu je posvetio cijeli svoj život. Još od malena dovodio bi mu ucitelje da nauci što više znanja. Majcinu i sestrinu ljubav nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zato kasnije prema njima nije ništa ni osjecao. Otišao je studirati, izmamio je što više novaca i posvetio se lagodnom životu. Nakon oceve smrti i dogo godina izbivanja više ga ništa nije vezivalo za rodni kraj. Kada je izmamio novac i od majke, promijenio prezime u madarsko i više se nije javljao. Takvo ponašanje Jurja je od oca koji ga je tako odgojio.

Vukasovic – covjek od 45 godina, impozantne vanjštine, ne previše odgojen, ali s finom ironijom. Na njegovom licu titrao je gospodski smiješak, uvijek dostojanstven. On se protivio postojecoj vladi i htio je da se Senj prikaci gradanskoj Hrvatskoj. Dobivao je sve više pristaša, da bi na kraju ipak pobijedio.

Major Bonetti bio je rodom Tršcanin, covjek od 45 godina, smrknita i košcata lica, crnih i pronicljivih ociju. Od svojih namjera nije nimalo odstupao, ni pod kojim uvjetom i u tome je bio silovit, i sudio je baš kao da sijece sabljom. Znao je da može biti takav jer mu je to dopuštao položaj u vlasti. Grad ga se bojao i mnogi su bili uvjereni da bi on mogao i zgaziti onoga koji bi mu se pokušao suprotstaviti. Bio je neženja, veseljak i rado se kartao, ali je malo pio. U manipuliranju sa gradanima olakšavali su mu njegovi doušnici, medu kojima je glavni bio Fabijan Martincic.

Fabijan Martincic bio je propalica, zanemaren covjek koji ne pita gdje ce dobiti groš i zaliti grlo. Išao je veoma brzo i svojim mesnatim i plavim nosom zavirio je u svaki kut grada. Neprestano je žmirkao svojim vodenim ocima, govorio bi nasilno, uvjeravajuci svakoga.

Martin Tintor je mladic neugledan, visok, nespretnih kretanja, gospodski odjeven, široka lica, velika nosa i usta. Na tom mladicu je bilo pristojno duboko klanjanje i strahopoštovanje onome koji mu je pri dolasku i odlasku poljubio ruku.

Kratka bilješka o djelu:
U jednoj uglednoj senjskoj obitelji, gazda Ante Stipancic je zgodan covjek, vrlo sebican i osjecajno hladan. S obzirom da okolina utjece na covjeka, on je vrlo strog otac, obrazovan covjek koji želi da mu sin bude bolji od njega. U svome sinu vidi sve i zapostavlja kcer, prema kojoj se nepravedno postavlja i samo misli na ugled imena Stipancic, te svoju karijeru. Majka je nježna i svjesna, pokorno sluša muža i brine se o djeci. Nema mnogo utjecaja na muža, vec se ponaša kao sluškinja, jer ne bi voljela da je muž odbaci, jer bi ju od naroda bila velika sramota. Otac sve cini kako bi njegov sin svojim ucenjem podigao ugled obitelji, ali u dodiru sa lošim društvom postaje neodgovoran. Loše se odnosi prema ocu, koji mu sve pokušava omoguciti da završi fakultet u Becu. Kcerka Lucija je mlada, lijepa djevojka koja traži malo slobode, ali je otac zapostavlja, kao da ne postoji i ona biva nesretna i tužna. Odrastanjem se za nju zanimaju mladici, ali njen otac ne poštuje njene želje, vec ju majka samo tješi. Obitelj je podijeljena na muški i ženski rod, što je u devetnaestom stoljecu bio obicaj. To znaci da žene nemaju nikakva prava, a otac je glava obitelji, koji si previše umišlja. Kraj završava osiromašenjem obitelji, tragedijom, smrcu kcerke i majke.


Sadržaj:
Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpruga Stipancic udovica patricija Ante Stipancica provodi dane sa svojom kcerkom Lucijom. Valpruga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o svojoj kcerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio pretopal i težak, no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kcer još više ne prehladi.
I
Lucija je izgledala mnogo mlada od svoje dobi. Imala je smede oci, a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi kao u cetrnaestogodišnje djevojcice. Kako je majka nije puštala van iz kuce, to se Lucija ljutila. Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio dosadan sapet, mucan i uzaludan vapaj za životom.
«Poštar! Marko!» - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuce, jedini covjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu, jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi? Zar bi on mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dode vidjeti? No ona nije znala da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.
II
Ni njezina majka nije bila zdrava, vec je odavno bolesna na srcu i svaka uzrujanost izazove osjecaj kao da ce se ugušiti, no ona je mislila samo na Lucijino zdravlje. Majka joj je pricala o povijesti bogatih patricijskih obitelji njezinih Domazetovica i ocevih Stipancica. Ratovanjem su se obogatili, ali je sve to išlo po ocevoj volji njenom bratu Jurju, koji je to trošio živeci lagodno i ne mareci za obitelj. Njima dvjema od citavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na placanje Jurinih dugova.
III
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuca Antea Stipancica i njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan covjek, ali sebican i hladan. Oženio se tek u cetrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kceri Luciji, a od sina Jurja zahtijevao da svojim ucenjem podigne ugled obitelji, no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpruga je bila nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako nestajala i u vlastitoj kuci ona je postala ropkinja.
Dan prije Svih svetih bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipancicevu vinogradu. Tocno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka da gosti dolaze. Sva sila svijeta, skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemica i mac, a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Svecanost je bila u toku, kada je stigla Valpruga, mlada majka, lijepa, sitna, obucena u odijelu starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporucnik Winter kleknuo je pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav. Stipancic ga napadne macem i ozlijedi ga: «zadovoljštinu hocu!» - no Wintera više nije bilo. Tako je završila svecanost. Gosti su se razišli, a na bogate ostatke gospodske vecere navalila gradska celjad, kao roj muha.
IV
Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpruga je našla spise o onom neugodnom dogadaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipancica je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemicko odijelo i mac, te su ga osudili na 100. - carskih forinta u zlatu.
V
Porodicna kuca Stipancica nalazila se na sjeveroistocnoj strani grada. Bila je to prostrana kuca u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpruga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kuci je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta neciji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je ucio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odlicnim, Ante ga je poslao na sveucilište u Bec: »Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga ceš djecaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti» - govorio je Valprugi.
VI
Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina. Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom pripovijedao o njemu. «A pita li što za kucu, za nas?» - pitala je bojažljivo majka. «Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Bogu, da zaboravlja to gnijezdo!» - dodao je zlobno Stipancic. Otac je redovito slao novac Jurju, ali nakon cetvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca. Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da bude dobra domacica, vjerna supruga i da ugada mužu. Majci nije bilo pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u ženski zavod u Gradac – «jer to košta novaca. » Lucija je navršila 16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je upoznala mladoga Becanina Friedmana koji se u nju zaljubio.
VII
Prošla i peta godina, a Stipancic nije docekao da mu sin završi nauke. Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su njegove oci bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje ocevine.
U to vrijeme kanonik Vukasovic zalagao se za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor, no Stipancic je bio za ujedinjenje sa Madarima, no obojici je smetala vojnicka vlast u Senju. Vukasovic je govorio: «jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda, borba nije samo naše pravo vec i dužnost!»
VIII
Zapocela je «borba za vlast. » Na sastanku gradanima, kanonik Vukasovic je govorio: «Ima našeg naroda pod Turcinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv cuva Evropu, a hrvatskim zemljama placa Austrija svoje dugove. Narodna svijest se budi! Budimo se i biti cemo svoji!» tako je kanonik govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemacki, vec hrvatski, a to je bilo cudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, vec su pomišljali – «najbolje je, ne pacati se ni u što!» I tako je Vuksanovic dobivao nove pristaše, ali ih je i gubio, jer narod nije znao kome ce, pa se podijelio. Stipancic je odobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako ce utrti put svome Jurju kod Madara i vec je pripremao govor što ce ga održati na požunskom Saboru s idejom: «da ce grad Senj pohrliti u bratsko narucje viteškog madarskog naroda. »
IX
Odnosi izmedu oca i kceri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i svoje pravo:»Ta ja vec nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!» Slomljen materijalnim i politickim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipancic se razbolio. Strašno ga je sin razocarao, u kojega je on toliko vjerovao: »Juraj Stipancic bivši doktorand prava postao je konobar!» I tako je majka saznala, da je sve što su imali otišlo na školovanje sina: «On je propao, a nas upropastio!».
X
«Je li to istina, da bi se njegov Juraj tako ponizio?» Ante je otišao kod Cincara Marka, da mu dade na zajam 500. - forinti. Znalo se da taj lihvar posuduje novac samo uz dobru jamcevinu i masne kamate. Kada je lihvar zatražio dva svjedoka, Ante je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi po gradu kako su Stipancici osiromašili, pa moraju na zajam uzimati novce.
XI
Major Boneti rodom Tršcanin, nizak crnomanjast, crnih ociju htio je razbiti trijumvirat VUKASOVIĆ – STIPANCIĆ – COLIĆ, te je došao do Antea da razgovaraju o Vukasovicevoj politici i da ga pridobije za sebe. Cak mu je ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio svoj govor Vukasovicu i zamolio ga za novac, no dobio je negativan odgovor. Vukasovic je dobio anonimnu poruku da se Stipancic potajno dogovara s majorom Bonetijem. Kako Stipancic nije dobio novac od kanonika Vukasovica ode do Bonetija: «Predomislio sam se i nakon promišljanja, došao sam do zakljucka da je Vukasovic fantasticna luda i buntovnik koji hoce da se obori na osnovne temelje naše države, uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje pismo sinu: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas cuo u Požunu i ja bih stvorio tebi put do najodlucnijih mjesta. Sada radi što hoceš i kako hoceš, ubij se, ja sam bešcutan. »
XII
Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipancic loše osjecao, te je poslao sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri: «znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tude pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe, bio sam spram njih nepravedan. »
Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama, pa potom tuca, tako da je Boneti zbog nesposobnosti oko izbora bio premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je svojim drskim ponašanjem upropastio svecanost na krštenju Stipancicevog sina Jurja.
Krajem jeseni Ante oboli od upale pluca, baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit. Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.
XIII
Nakon oceve smrti, Juraj je od majke tražio ogromne svote novaca za podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine ruke nije prolazio novac, sve je to Stipancic držao u svojim rukama, pa nije ni znala da je za život potreban i novac.
Konacno je i Juraj došao kuci. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je otišao u Bec, pred majkom je stajao covjek podbula lica, izbuljenih ociju pod naocalama, cupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom pl. Rucic. Mladic je bio elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji. Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje zaljubi se u njega. «Cini se dobar mladic taj Alfred» - rece mati – «Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se. Kao da ga za ništa nije briga» - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i vec je pomišljala da ce ju odvesti iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo Mukiju, da ce mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kucu i kako Alfred glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih rijeci, jer on za njih nije ništa osjecao, jer mu to otac nije dozvoljavao. Kada je majka prodala kucu, vratio je svoje dugove.
XIV
Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kucu, da bi vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kucicu koja je nekada pripadala njezinoj obitelji.
Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na ocigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora. Majka je sve pokušavala da bi pomogla kceri. Pisala je sinu, ali se pismo vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao Madar i da se sada zove Istvanffy György.
Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za svoju smrt. Majka i kci tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna, kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih piše Martin Tintor iznoseci svoje osjecaje, ali u ime drugoga na Valpruginu molbu.
XV
Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka procitala i dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi. Ljubio je prvi puta, a ljubio je najcišcom, naj idealnijom ljubavi. Želio je biti svecenik, ali nije mogao, bio je ocaran njome, mislio je samo na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan.
Lucija je pocela sumnjati u pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je vec prije godinu dana stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: «Bila je lijepa za života, a sada kao da se smije, kao da ce progovoriti» - govorila je Gertruda.
Sutradan mladi Marko Tintor vratio se u sjemenište: «sada ne može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji. »
XVI
Gospoda Valpruga je preživjela Luciju još oko dvije godine potpuno osiromašena. Polako su nestajali svi plemici u Senju. Na Veliki Petak sve su sirotice išle prositi, medu njima bila je i Valpruga. Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije. Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci izgubili, ostala je Valpruga mirno ležeci. Bez ikakve pomoci od sina, bez želje za životom, Valpruga Stipancic umrla je kao prosjakinja.
5 Lektire za školu: POSLJEDNJI STIPANČIĆI Vjenceslav Novak Posljednji Stipancici Stvaralacki portret pisca i životopis: Vjenceslav Novak je roden u Senju 01. 09. 1859. godine u dos...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi