Lyrics has been copied to clipboard!
Vjenceslav Novak
POSLJEDNJI STIPANCIĆI
Opis situacije:
U prvi i drugi odlomak romana su ustvari sadašnja situacija (tocnije situacija 1834. g. ), u kojoj se prikaziva plemicka udovica Valpurga koja sjedi u svojoj kuci, koja je oronula, i brine se za svoju bolesnu kcer Luciju. Ona dobiva pisma od svog “dragog” koji je ustvari jedan gradanin (Tintor) koji živi u blizini, a piše umjesto Alfreda, Jurjevog prijatelja (Juraj joj je brat). Osim Lucije i Valpurge tu je i Gertruda, poslužavka, koja svrati svake veceri da Luciji isprica novosti koje se zbivaju u gradu. Lucija živi od ljubavi prema Alfredu i majka je mora svaki dan tjerati da nešto pojede. Valpurga takoder boluje. Lucija je vrlo zainteresirana za povijest svoje obitelji, pa joj mati prica pricu o Stipancicima, plemickoj obitelji velikog ugleda koji je postepeno opadao.
Tada dolazi do stvarnog pocetka price, fabula se vraca natrag u prošlost, u davnu 1806. godinu kad se rodio prvi Stipancicev sin - Juraj. Zbog incidenta prilikom Jurjevog rodenja Stipancic se jako naljuti na natporucnika Wintera. Juraj je od rodenja uživao povlastice sina, jedinca, nasljednika svega što je njegov otac imao, te je bio drugi gospodar u kuci, odmah iza oca. Otac je takoder namjeravao prenijeti i mržnju na svoga sina, pa je tako i napisao pisma (jedno od njih je bilo vezano i za Winterov incident na Jurjevu krštenju) u kojima je sve opisao što se i kada se zbilo. S poslom Ante Stipancic nije imao srece. Natjecao se za dva - tri mjesta u gradu, ali ih nije dobio. Sina je on sam ucio, da bi mu, kad je porastao doveo i ucitelja. Lucija je za to vrijeme rasla u sjeni svog brata, držeci se postrance, neopažena od svog oca. Izmedu njih dvoje se stvorio “zid” (kojoj je bio razlog razliciti spolovi) koji je sprjecavao komunikaciju. Tokom vremena Lucija je stekla odbojnost prema svom ocu, iako je majka uvijek bila na strani oca i željela ih zbližiti. . .
Romaticarska karakterizacija Lucije:
- djevojka naoko mnogo mlada od svoje dobi: njezin bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnoga lica s ozbiljnim tamnosmedim ocima. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo, nježno lice s odugackim, fino sadjelanima nosom i jasnocrvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja. Lucijino je lice vrlo lijepo, ali je skriveno od pogleda senjskih mladica zbog njene bolesti. Upravo ju je Martin Tintor dobro vidio i zaljubio se u njeno lice.
- Lucija je osoba koja nije kriva svojoj nesreci. Najvecim dijelom krivce treba potražiti u njenom ocu, Anti, i njenom bratu, Jurju, koji je manjim dijelom krivac sestrine nesrece. Upravo zbog toga se javlja unutrašnja dvojbenost Lucije koja je razapeta izmedu svoje ljubavi (Alfreda) koji je jedini izlaz iz njene situacije, dok na drugoj strani ima ponor, sve izgubljeno imanje njenog oca koje je potrošio na obrazovanje svojeg sina koji ga je iznevjerio (a poznato je da se tada djevojka bez miraza nije mogla udati). Tu je i treca osoba, Tintor, svojevrsni osigurac izlaza iz situacije i nadomjestak Alfreda. Dakle, Lucija dvoji izmedu ljubavi i smrti. Preokreti su njenog duševnog stanja vrlo cesti, a uzrokovani su raznim sumnjama u pisma što ih dobiva od klerika Martina Tintora koji se u pismima predstavlja kao Alfred. Osjeca da je na teret majci i zato se želi ubiti, ili otici (udati se) od nje.
Lucija je lik koji se bori za svoja ljudska prava u obitelji i umire osramocena i slomljena u svojim najintimnijim ocekivanjima. Prignjecena hladnim i konzerva-tivnim ocevim odgojem. Sputana u intimnim djevojackim porivima i pravima, zapostavljena i obespravljena u roditeljskom domu, formira se u lik krhke, zatvorene, senzibilne djevojke koja traži afirmaciju vlastite licnosti.
Realisticna karkaterizacija lika Valpurge:
Brižan pogled njezinih tamnih i upalih ociju odaje patnju mnogo kušanoga celjadeta. Ona svraca svaki cas pogled pun skrbi prema naslonjacu gdje sjedi Lucija, no iz tog navoranoga i prerano postaralog lica zaplamsa svaki cas i jasna izjava nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjega srca.
Treba napomenuti da Valpurga svoje “prerano postaralo lice” ima zahvaliti svom obiteljskom statusu, koji je vrlo nizak, malo veci nego sluškinje u Stipancicevom domu. Ona se mora pokoravati cak i vlastitom sinu. Rijetki su trenutci kad Valpurgu Ante Stipancic prihvaca kao svoju ženu. To su vecinom trenutci njegove slabosti ili nemoci da išta ucini u vanjskom svijetu. Ona za stolom sjedi i šuti dok se ne pojede objed. Baš kao i njena kcer Lucija, dok za stolom smiju razgovarati i jesti jedino otac sa svojim sinom Jurjem. Ona se boji svog muža i ne smije zadirati niti znati za njegove poslove, a kamoli prekopavati njegove papire i citati njegova pisma. Ona se brine za sina, za kcer, za svog muža.
Valpurga je tiha mucenica podredena svome mužu.
Opis okoline (kucice u kojoj živi Valpurga s Lucijom):
U malenoj, niskoj, pokucstvom prenatrpanoj sobici zrak je pretopao i težak, te ga slabe lucijine prsi udišu s ocitom mukom. Tik podnožja dvaju velikih kreveta dopire svojom šiljatom kapom obla, željezna pec do samoga stropa. Na široku borou koci se šalica i drugog porculanskog posuda starinska ura s glazbalom i s kukavicom; težak, ovelik i okrugao stol s urezanim arabeskama od raznobojna drva okružen je sa šest tamnocrvenih mekanih stolica, kanapetom i ogromnim starinskim naslonjacem u kojemu Lucija gotovo sav dan proboravi. Na stolu gori u visokoj mjedenoj svjetiljci u jednom od triju rožaka nemocno i neveselo svjetlo. Dva prozorcica s dvostrukim staklom i vrata zatisnuta su vrlo pomno kudjeljom, a zrak je u sobi još više iskvaren i nasicen isparinama s peci po kojoj Valpurga pospe sad nešto smrvljena sladora, a sad je polije octom, te od kadenja borovice što je ona sipa po žeravici na željeznoj lopatici.
Analiza romana:
U romanu se suceljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost. Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz prošlosti riješiti sadašnje probleme. To jest, u odnosima prošlosti treba pronaci pouke za sadašnjost. Takoder je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu razliku izmedu prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su Stipancici u prošlosti bili vrlo imucna, bogata i ugledna obitelj kojom su rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo siromašan sloj gradanstva grada Senja zahvaljujuci Anti koji je sav imutak proigrao ulažuci u svoje ideale koji su se na kraju izjalo-vili. Dolazi do raslojavanja obitelji stari Stipancic umire, Juraj se pomadariva, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten, s dugovima koje je Ante ostavio.
Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu, neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj razlog je našao u otkricu pisma, tocnije u tijeku misli Valpurge, kad je vidjela smješak na licu svoje kceri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnu-tog pisma, a sve u cilju usrecivanja svoje kcerke iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati. Sadašnjost predstavlja idilu jedne kucice i u protivljenju je s naslovom Posljednji Stipancici - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao baš taj dio za sadašnjost (nultu tocku) jer nakon toga dolazi do preokreta u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu, neposredno nakon nulte tocke dolazi do psihološkog sloma Lucije - romantickog lika, jednog od najvažnijih likova romana ciji život pratimo od pocetka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo ta Lucija je posljednji živuci Stipancic. I od njenog života se polazi u trenutku njene najvece srece kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara pogled u buducnost. I, upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu buducnost, Novak se vraca u prošlost i prica pricu od pocetka, da bi buducnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu je citaoc zamislio nakon procitana prva dva dijela romana. (brzo ozdravljenje Lucije, njena udaja za bogataša koji ce je izvuci iz krizne situa-cije). Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa sadašnjo-šcu, a fabula naglo završava Lucijinom smrcu nakon saznanja da je Alfred vec godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule koja vec od 1806. godine iduci prema sadašnjosti 1834. -oj postupno sve više usporava.
Ante Stipancic:
Jedan od cetiri glavna lika u fabuli romana. Sve osjecaje drži za sebe i samo ih u rijetkim trenutcima krize dijeli sa svojom ženom. S nikim ne prica o svojim poslovima, teško mu je vidjeti ikakav osjecaj na licu. Zatvoren, povucen u svoj svijet briga u kojem mu je glavna zadaca namaknuti novac za sina Jurja, bez obzira na mogucnosti, svoje imovinsko stanje, ili pak stanje Jurjevog studija. Tek pred kraj života primjecuje Luciju kao otac kcer. Umire na njenim rukama, dok je njegov sin, njegova uzdanica u životu, bio daleko od njega. Polagao je sve nade u svog sina Jurja, ali ga je on iznevjerio, ne zbog toga što je mrzio oca, naprotiv on ga je volio, ali ga je otac držao u izolaciji misleci da je to najbolje za njega, a upravo se pokazalo suprotno. Otac je skoro cijeli život bio cvrsto uvjeren da je postigao ono što je želio. Imao je sina koji ce pronijeti slavu i donijeti zaboravljeni ugled Stipancicima. Kad je pred kraj svog života uvidio da mu je sin skrenuo s puta koji mu je bio zacrtao, sam Stipancic se okrenuo gradu i gradskim aktivnostima koje su tada bile vrlo važne, jer je Senj dobio svoja dva predstavnika u Saboru i sad je trebalo izabrati zastupnike. I tu se javlja suprotnost. Ante umire upravo nedugo nakon obavijesti da mu je sin položio s odlicnim uspjehom. Tada ocev ideal biva zadovoljen i on umire misleci da se njegov san ispunio. On je superioran otac i muž koji nosi naglašen klasni osjecaj. Tragicna figura bivšeg covjeka koji izvanjskim držanjem želi pokazati patricijsku superiornost, a iznutra je razjedinjen, razocaran i jadan.
Roman ima tri usmjerenosti:
a) semanticku (predstavlja Senj i njegovo stanovništvo, te prilike u tadašnjoj Hrvatskoj. . Iza ovog romana skriva se kritika i optužba Khuenove politike - ocituje se kroz lik Jurja Stipancica)
b) sintakticku (stari Stipancic je uzrocnik svih pojedinacnih tragedija, pa i vlastite. Prikaziva se i odnos plemstva i gradana koji sve više i više jacaju, dok plemstvo istodobno slabi, jer ostaje bez zemlje)
c) interpretativnu (osjeca se pokret narodnog preporoda koji je zahvatio i daleki Senj)
Gradivo je vezano za rodni Senj i njegove probleme, za hrvatski malogradski i gradski svijet iz zavicajnog Senja i suprotnosti izmedu sirotinje u Senju i samog plemstva (iskazano kroz obitelj Stipancic).
Tema je povijest jedne patricijske obitelji (Stipancic).
Motivi: Jurjevo školovanje, Stipanciceva financijska siituacija, njegova kandidatura za predstavnika u Saboru, Jurjev posjet kuci kad mu umre otac, Alfred - uzrocnik glavne nesrece koji udvara Luciji, da bi je napustio. Lucijina nada u vjencanje s Alfredom (pismo koje podiže napetost u romanu).
Izmedu likova vladaju odnosi izmedu oca i majke, sina i kcerke; odnosno: muža i žene, brata i sestre; odnosno: dvjema ženama nasuprot dva muškarca; odnosno: dvije mladosti nasuprot dvjema starostima.
Ideja je da sve što postoji mora propasti, nakon što doživi vrhunac.
Fabula pocinje s 1834. godinom. Tocnije pocinje negdje od vrhunca radnje pa prema pocetku, da bi se opet vratio na kraj, dakle nakon vrhunca radnje. Dolaskom na kraj, vremena se spajaju. I fabula dalje tece, nastavljajuci se od uvoda prema kraju.
Prema Taine - ovoj teoriji:
Rasa - radi se o plemickoj obitelji, koja se upravo po tome razlikuje od ostalih. .
Sredina - Senj, mali provincijski gradic uz obalu sa snažnom, borbenom i ponositom tradicijom neustrašivih uskoka.
Povijesni trenutak - To je grad pod krajiškom upravom u to doba, grad s bujnim ekonomskim životom koji zamire odjednom kada toliko išcekivana željeznica Pešta - Jadran, umjesto da završi u Senju, izbija na Rijeku.
Pozitivizam - poznavanje cinjenica, izbjegavanje verbalizma i spekulacije.
Teze pozitivizma se ocituju i na ovom djelu:
- jedinstvo psihickog i fizickog se javlja u stanju Ante Stipancica koji tijekom godina, kako fizicki, tako i psihicki propada. . . .
- povezanost prirodnog i duhovnog se ocituje u moralnoj podršci gradana Senja za buducnost svoga grada,
- jedinstvo pišcevog života i djela (biografizam) se izražava u ovom djelu putem raznih biografskih elemenata poput opisivanja svojeg rodnog kraja (Senja)
Juraj Stipancic:
Nije smio doci ocu pred oci dokle god on nije umro. To znaci da on ipak osjeca jednu odredenu krivnju (makar i u maloj mjeri) prema ocu, dok je prema majci i sestri ne osjeca, kao niti što osjeca neku obvezu prema njima, jer je takav njegov odgoj kojeg mu je “nametnuo” njegov otac. Smogao je hrabrosti da mu laže i da ga zavlaci niz godina, da bi se Juraj opustio, uživao ni ne znajuci što je i koliko je za njega njegov otac napravio iduci cak toliko daleko da se i ponizio i iznevjerio svoje politicke stavove da bi namaknuo novac svome sinu. Ma koliko s jedne strane Ante Stipancic bio loš lik, toliko je s druge strane dobar lik. Juraj Stipancic je moralno deformairan lik. Tu se radi o mladom talentiranom covjeku koji se pod utjecajem gradske sredine moralno izopacuje i dehumanizira. Preobražava se u beskrupuloznu licnost koja svojim egoisticnim pobudama podreduje sve. Odrice se svih ljudskih obzira radi karijeristickih pobuda. Treba spomenuti i pad ugleda i moci u obitelji Stipancic od poslovne i vitalne preko Antine (koja je pri kraju) do Jurjeve generacije koja dovodi obitelj do potpunog sloma uzevši madarsko prezime i potpuno se otuddivši.
O djelu opcenito:
Glavni i najkompleksniji lik romana je Lucija.
Tematika ovog romana su aktualna nacionalno-politicka, društveno-ekonomska i ideološka previranja u Hrvatskoj u to doba. Ulogu pokretaca fabule imaju pisma. Pjesma na kraju romana navješciva afirmaciju gradanskog staleža. Likovi su individualizirani. Ovaj roman je socijalni, odnosno roman sredine. U djelu se može naici na mnogo suprotnosti. Djelo ima vecinom karakteristika realizma i naturalizma, iako se nadziru i neki stavovi (ideja romana ) koji indiciraju i na modernu. Ovo je jedno od djela koje je napisano na samom kraju razdoblja naturalizma (1899. ) ina pocetku moderne. Djelo je takoder psihološki obradeno. Svaka pojedina epizoda je ujedno i mala dramska struktura. Fabularni tok zaustavljaju opisi interijera i eksterijera.
POSLJEDNJI STIPANCIĆI
Opis situacije:
U prvi i drugi odlomak romana su ustvari sadašnja situacija (tocnije situacija 1834. g. ), u kojoj se prikaziva plemicka udovica Valpurga koja sjedi u svojoj kuci, koja je oronula, i brine se za svoju bolesnu kcer Luciju. Ona dobiva pisma od svog “dragog” koji je ustvari jedan gradanin (Tintor) koji živi u blizini, a piše umjesto Alfreda, Jurjevog prijatelja (Juraj joj je brat). Osim Lucije i Valpurge tu je i Gertruda, poslužavka, koja svrati svake veceri da Luciji isprica novosti koje se zbivaju u gradu. Lucija živi od ljubavi prema Alfredu i majka je mora svaki dan tjerati da nešto pojede. Valpurga takoder boluje. Lucija je vrlo zainteresirana za povijest svoje obitelji, pa joj mati prica pricu o Stipancicima, plemickoj obitelji velikog ugleda koji je postepeno opadao.
Tada dolazi do stvarnog pocetka price, fabula se vraca natrag u prošlost, u davnu 1806. godinu kad se rodio prvi Stipancicev sin - Juraj. Zbog incidenta prilikom Jurjevog rodenja Stipancic se jako naljuti na natporucnika Wintera. Juraj je od rodenja uživao povlastice sina, jedinca, nasljednika svega što je njegov otac imao, te je bio drugi gospodar u kuci, odmah iza oca. Otac je takoder namjeravao prenijeti i mržnju na svoga sina, pa je tako i napisao pisma (jedno od njih je bilo vezano i za Winterov incident na Jurjevu krštenju) u kojima je sve opisao što se i kada se zbilo. S poslom Ante Stipancic nije imao srece. Natjecao se za dva - tri mjesta u gradu, ali ih nije dobio. Sina je on sam ucio, da bi mu, kad je porastao doveo i ucitelja. Lucija je za to vrijeme rasla u sjeni svog brata, držeci se postrance, neopažena od svog oca. Izmedu njih dvoje se stvorio “zid” (kojoj je bio razlog razliciti spolovi) koji je sprjecavao komunikaciju. Tokom vremena Lucija je stekla odbojnost prema svom ocu, iako je majka uvijek bila na strani oca i željela ih zbližiti. . .
Romaticarska karakterizacija Lucije:
- djevojka naoko mnogo mlada od svoje dobi: njezin bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnoga lica s ozbiljnim tamnosmedim ocima. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo, nježno lice s odugackim, fino sadjelanima nosom i jasnocrvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja. Lucijino je lice vrlo lijepo, ali je skriveno od pogleda senjskih mladica zbog njene bolesti. Upravo ju je Martin Tintor dobro vidio i zaljubio se u njeno lice.
- Lucija je osoba koja nije kriva svojoj nesreci. Najvecim dijelom krivce treba potražiti u njenom ocu, Anti, i njenom bratu, Jurju, koji je manjim dijelom krivac sestrine nesrece. Upravo zbog toga se javlja unutrašnja dvojbenost Lucije koja je razapeta izmedu svoje ljubavi (Alfreda) koji je jedini izlaz iz njene situacije, dok na drugoj strani ima ponor, sve izgubljeno imanje njenog oca koje je potrošio na obrazovanje svojeg sina koji ga je iznevjerio (a poznato je da se tada djevojka bez miraza nije mogla udati). Tu je i treca osoba, Tintor, svojevrsni osigurac izlaza iz situacije i nadomjestak Alfreda. Dakle, Lucija dvoji izmedu ljubavi i smrti. Preokreti su njenog duševnog stanja vrlo cesti, a uzrokovani su raznim sumnjama u pisma što ih dobiva od klerika Martina Tintora koji se u pismima predstavlja kao Alfred. Osjeca da je na teret majci i zato se želi ubiti, ili otici (udati se) od nje.
Lucija je lik koji se bori za svoja ljudska prava u obitelji i umire osramocena i slomljena u svojim najintimnijim ocekivanjima. Prignjecena hladnim i konzerva-tivnim ocevim odgojem. Sputana u intimnim djevojackim porivima i pravima, zapostavljena i obespravljena u roditeljskom domu, formira se u lik krhke, zatvorene, senzibilne djevojke koja traži afirmaciju vlastite licnosti.
Realisticna karkaterizacija lika Valpurge:
Brižan pogled njezinih tamnih i upalih ociju odaje patnju mnogo kušanoga celjadeta. Ona svraca svaki cas pogled pun skrbi prema naslonjacu gdje sjedi Lucija, no iz tog navoranoga i prerano postaralog lica zaplamsa svaki cas i jasna izjava nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjega srca.
Treba napomenuti da Valpurga svoje “prerano postaralo lice” ima zahvaliti svom obiteljskom statusu, koji je vrlo nizak, malo veci nego sluškinje u Stipancicevom domu. Ona se mora pokoravati cak i vlastitom sinu. Rijetki su trenutci kad Valpurgu Ante Stipancic prihvaca kao svoju ženu. To su vecinom trenutci njegove slabosti ili nemoci da išta ucini u vanjskom svijetu. Ona za stolom sjedi i šuti dok se ne pojede objed. Baš kao i njena kcer Lucija, dok za stolom smiju razgovarati i jesti jedino otac sa svojim sinom Jurjem. Ona se boji svog muža i ne smije zadirati niti znati za njegove poslove, a kamoli prekopavati njegove papire i citati njegova pisma. Ona se brine za sina, za kcer, za svog muža.
Valpurga je tiha mucenica podredena svome mužu.
Opis okoline (kucice u kojoj živi Valpurga s Lucijom):
U malenoj, niskoj, pokucstvom prenatrpanoj sobici zrak je pretopao i težak, te ga slabe lucijine prsi udišu s ocitom mukom. Tik podnožja dvaju velikih kreveta dopire svojom šiljatom kapom obla, željezna pec do samoga stropa. Na široku borou koci se šalica i drugog porculanskog posuda starinska ura s glazbalom i s kukavicom; težak, ovelik i okrugao stol s urezanim arabeskama od raznobojna drva okružen je sa šest tamnocrvenih mekanih stolica, kanapetom i ogromnim starinskim naslonjacem u kojemu Lucija gotovo sav dan proboravi. Na stolu gori u visokoj mjedenoj svjetiljci u jednom od triju rožaka nemocno i neveselo svjetlo. Dva prozorcica s dvostrukim staklom i vrata zatisnuta su vrlo pomno kudjeljom, a zrak je u sobi još više iskvaren i nasicen isparinama s peci po kojoj Valpurga pospe sad nešto smrvljena sladora, a sad je polije octom, te od kadenja borovice što je ona sipa po žeravici na željeznoj lopatici.
Analiza romana:
U romanu se suceljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost. Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz prošlosti riješiti sadašnje probleme. To jest, u odnosima prošlosti treba pronaci pouke za sadašnjost. Takoder je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu razliku izmedu prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su Stipancici u prošlosti bili vrlo imucna, bogata i ugledna obitelj kojom su rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo siromašan sloj gradanstva grada Senja zahvaljujuci Anti koji je sav imutak proigrao ulažuci u svoje ideale koji su se na kraju izjalo-vili. Dolazi do raslojavanja obitelji stari Stipancic umire, Juraj se pomadariva, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten, s dugovima koje je Ante ostavio.
Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu, neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj razlog je našao u otkricu pisma, tocnije u tijeku misli Valpurge, kad je vidjela smješak na licu svoje kceri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnu-tog pisma, a sve u cilju usrecivanja svoje kcerke iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati. Sadašnjost predstavlja idilu jedne kucice i u protivljenju je s naslovom Posljednji Stipancici - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao baš taj dio za sadašnjost (nultu tocku) jer nakon toga dolazi do preokreta u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu, neposredno nakon nulte tocke dolazi do psihološkog sloma Lucije - romantickog lika, jednog od najvažnijih likova romana ciji život pratimo od pocetka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo ta Lucija je posljednji živuci Stipancic. I od njenog života se polazi u trenutku njene najvece srece kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara pogled u buducnost. I, upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu buducnost, Novak se vraca u prošlost i prica pricu od pocetka, da bi buducnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu je citaoc zamislio nakon procitana prva dva dijela romana. (brzo ozdravljenje Lucije, njena udaja za bogataša koji ce je izvuci iz krizne situa-cije). Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa sadašnjo-šcu, a fabula naglo završava Lucijinom smrcu nakon saznanja da je Alfred vec godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule koja vec od 1806. godine iduci prema sadašnjosti 1834. -oj postupno sve više usporava.
Ante Stipancic:
Jedan od cetiri glavna lika u fabuli romana. Sve osjecaje drži za sebe i samo ih u rijetkim trenutcima krize dijeli sa svojom ženom. S nikim ne prica o svojim poslovima, teško mu je vidjeti ikakav osjecaj na licu. Zatvoren, povucen u svoj svijet briga u kojem mu je glavna zadaca namaknuti novac za sina Jurja, bez obzira na mogucnosti, svoje imovinsko stanje, ili pak stanje Jurjevog studija. Tek pred kraj života primjecuje Luciju kao otac kcer. Umire na njenim rukama, dok je njegov sin, njegova uzdanica u životu, bio daleko od njega. Polagao je sve nade u svog sina Jurja, ali ga je on iznevjerio, ne zbog toga što je mrzio oca, naprotiv on ga je volio, ali ga je otac držao u izolaciji misleci da je to najbolje za njega, a upravo se pokazalo suprotno. Otac je skoro cijeli život bio cvrsto uvjeren da je postigao ono što je želio. Imao je sina koji ce pronijeti slavu i donijeti zaboravljeni ugled Stipancicima. Kad je pred kraj svog života uvidio da mu je sin skrenuo s puta koji mu je bio zacrtao, sam Stipancic se okrenuo gradu i gradskim aktivnostima koje su tada bile vrlo važne, jer je Senj dobio svoja dva predstavnika u Saboru i sad je trebalo izabrati zastupnike. I tu se javlja suprotnost. Ante umire upravo nedugo nakon obavijesti da mu je sin položio s odlicnim uspjehom. Tada ocev ideal biva zadovoljen i on umire misleci da se njegov san ispunio. On je superioran otac i muž koji nosi naglašen klasni osjecaj. Tragicna figura bivšeg covjeka koji izvanjskim držanjem želi pokazati patricijsku superiornost, a iznutra je razjedinjen, razocaran i jadan.
Roman ima tri usmjerenosti:
a) semanticku (predstavlja Senj i njegovo stanovništvo, te prilike u tadašnjoj Hrvatskoj. . Iza ovog romana skriva se kritika i optužba Khuenove politike - ocituje se kroz lik Jurja Stipancica)
b) sintakticku (stari Stipancic je uzrocnik svih pojedinacnih tragedija, pa i vlastite. Prikaziva se i odnos plemstva i gradana koji sve više i više jacaju, dok plemstvo istodobno slabi, jer ostaje bez zemlje)
c) interpretativnu (osjeca se pokret narodnog preporoda koji je zahvatio i daleki Senj)
Gradivo je vezano za rodni Senj i njegove probleme, za hrvatski malogradski i gradski svijet iz zavicajnog Senja i suprotnosti izmedu sirotinje u Senju i samog plemstva (iskazano kroz obitelj Stipancic).
Tema je povijest jedne patricijske obitelji (Stipancic).
Motivi: Jurjevo školovanje, Stipanciceva financijska siituacija, njegova kandidatura za predstavnika u Saboru, Jurjev posjet kuci kad mu umre otac, Alfred - uzrocnik glavne nesrece koji udvara Luciji, da bi je napustio. Lucijina nada u vjencanje s Alfredom (pismo koje podiže napetost u romanu).
Izmedu likova vladaju odnosi izmedu oca i majke, sina i kcerke; odnosno: muža i žene, brata i sestre; odnosno: dvjema ženama nasuprot dva muškarca; odnosno: dvije mladosti nasuprot dvjema starostima.
Ideja je da sve što postoji mora propasti, nakon što doživi vrhunac.
Fabula pocinje s 1834. godinom. Tocnije pocinje negdje od vrhunca radnje pa prema pocetku, da bi se opet vratio na kraj, dakle nakon vrhunca radnje. Dolaskom na kraj, vremena se spajaju. I fabula dalje tece, nastavljajuci se od uvoda prema kraju.
Prema Taine - ovoj teoriji:
Rasa - radi se o plemickoj obitelji, koja se upravo po tome razlikuje od ostalih. .
Sredina - Senj, mali provincijski gradic uz obalu sa snažnom, borbenom i ponositom tradicijom neustrašivih uskoka.
Povijesni trenutak - To je grad pod krajiškom upravom u to doba, grad s bujnim ekonomskim životom koji zamire odjednom kada toliko išcekivana željeznica Pešta - Jadran, umjesto da završi u Senju, izbija na Rijeku.
Pozitivizam - poznavanje cinjenica, izbjegavanje verbalizma i spekulacije.
Teze pozitivizma se ocituju i na ovom djelu:
- jedinstvo psihickog i fizickog se javlja u stanju Ante Stipancica koji tijekom godina, kako fizicki, tako i psihicki propada. . . .
- povezanost prirodnog i duhovnog se ocituje u moralnoj podršci gradana Senja za buducnost svoga grada,
- jedinstvo pišcevog života i djela (biografizam) se izražava u ovom djelu putem raznih biografskih elemenata poput opisivanja svojeg rodnog kraja (Senja)
Juraj Stipancic:
Nije smio doci ocu pred oci dokle god on nije umro. To znaci da on ipak osjeca jednu odredenu krivnju (makar i u maloj mjeri) prema ocu, dok je prema majci i sestri ne osjeca, kao niti što osjeca neku obvezu prema njima, jer je takav njegov odgoj kojeg mu je “nametnuo” njegov otac. Smogao je hrabrosti da mu laže i da ga zavlaci niz godina, da bi se Juraj opustio, uživao ni ne znajuci što je i koliko je za njega njegov otac napravio iduci cak toliko daleko da se i ponizio i iznevjerio svoje politicke stavove da bi namaknuo novac svome sinu. Ma koliko s jedne strane Ante Stipancic bio loš lik, toliko je s druge strane dobar lik. Juraj Stipancic je moralno deformairan lik. Tu se radi o mladom talentiranom covjeku koji se pod utjecajem gradske sredine moralno izopacuje i dehumanizira. Preobražava se u beskrupuloznu licnost koja svojim egoisticnim pobudama podreduje sve. Odrice se svih ljudskih obzira radi karijeristickih pobuda. Treba spomenuti i pad ugleda i moci u obitelji Stipancic od poslovne i vitalne preko Antine (koja je pri kraju) do Jurjeve generacije koja dovodi obitelj do potpunog sloma uzevši madarsko prezime i potpuno se otuddivši.
O djelu opcenito:
Glavni i najkompleksniji lik romana je Lucija.
Tematika ovog romana su aktualna nacionalno-politicka, društveno-ekonomska i ideološka previranja u Hrvatskoj u to doba. Ulogu pokretaca fabule imaju pisma. Pjesma na kraju romana navješciva afirmaciju gradanskog staleža. Likovi su individualizirani. Ovaj roman je socijalni, odnosno roman sredine. U djelu se može naici na mnogo suprotnosti. Djelo ima vecinom karakteristika realizma i naturalizma, iako se nadziru i neki stavovi (ideja romana ) koji indiciraju i na modernu. Ovo je jedno od djela koje je napisano na samom kraju razdoblja naturalizma (1899. ) ina pocetku moderne. Djelo je takoder psihološki obradeno. Svaka pojedina epizoda je ujedno i mala dramska struktura. Fabularni tok zaustavljaju opisi interijera i eksterijera.