Lyrics has been copied to clipboard!
SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIĆ:
POEZIJA
Bilješke o piscu:
Silvije Strahimir Kranjcevic najsnažniji je hrvatski pjesnik do prvog
svjetskog rata. Napustio je studij teologije i svecenicko zvanje te je radio
kao nastavnik i ravnatelj srednje trgovacke škole u Bosni.
Suradivao je s glavnim književnim casopisima, uredivao je casopis
Nada u Sarajevu (1895. – 1903.), a pored pjesama piše manje
informativne i kriticke clanke. Kranjcevic je jedan od rijetkih naših
pjesnika koji je duboko osjetio osnovne probleme svog naroda i
suvremena društvena kretanja te je o njima pjevao neposredno i spontano
u svojim pjesmama kao o svojim osobnim pitanjima.
On ne izdaje program, on ne timaci teoretski svoj umjetnicki credo,
nego u pjesmama iznosi potresno ono što tišti i muci njegovo vrijeme.
Njegova djela: Bugarkinje (1885.), Izabrane pjesme(1898.),
Trzaji (1902.), Pjesme (1908.), Pjesnicka proza (1912.),
Sabrana djela: Djela, I-IV (1993. – 1934.)
Poezija
Silvije Strahimir Kranjcevic svoj umjetnici svijet otvara nacionalnim
temama iz prošlosti i iz neposrednog zbivanja, proširuje ga dubljom
društvenom i opcecovjecanskom tematikom, zaokružuje ga filozofijskim i
kozmickim problemima svoga doba, ali uvijek na svoj osobni,
potpuno nov i impresivan poetski nacin bogatijim jezikom i svestranijim
pjesnickim izrazom. On je najizrazitiji hrvatski nacionalni pjesnik,
ali bez romantickog patosa i programatskog pozerstva,
pjesnik širih - revolucionarnih perspektiva i tumac nekih osnovnih
covjekovih preokupacija.
Tematika Kranjceviceve poezije veoma je opširna, pisao je o svemu.
U svojim pjesmama pjesnik je najcešce iznosio osjecaje patnje uz koju se
gotovo uvijek javljala magicna želja ljubavi. Kranjcevic je kao osoba vrlo
poštivao pravdu i rad i stoga nije cudno što je mnogo pisao o radništvu i
pravdi. U radniku je Kranjcevic pronalazio jamstvo bolje buducnosti
covjecanstva. Osim što je pisao o radništvu, pravdi, ljubavi i patnji,
u njegovim pjesmama nailazimo na slike iz biblije. Kranjcevic je preuzeo
motive i likove iz Biblije – npr. pjesma Mojsije u kojoj pjesnik prikazuje
Mojsijevu propast zbog nepromišljenosti. Mojsije je bio biblijski prorok,
voda i zakonodavac starih židova. Izveo je narod iz Egipatskog ropstva i
doveo ga u obecanu zemlju Hanaan. Medutim u tu zemlju nije ušao.
Kranjcevic je kao pjesnik bio poznat po svom pesimizmu o kojem su
govorili mnogi. U svojim pjesmama iznosio je svoja razmišljanja koja su
cesto bila sumorna, tmurna, crna, nigdje tocke svijetla i nade.
“Ni mislit mi se nece,
Sve pepeo gledam svud,
On zasno je cvijece
I zapunio grud...
A preko njega strujne
Kadikad cudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.”
Kranjcevicev pesimizam najviše se istice u njegove posljednje dvije
zbirke - “Trzaji” i “Pjesme”. Pesimizam je za Kranjcevica vrlo bitan jer je
baš zahvaljujuci svom pesimizmu ostvario najbolja djela i u svezi toga
jednom je rekao: “ Ja odvajam pesimizam covjeka koji osjecajuci se
uvredenim, neuspjelim traženjima harmonije u svijetu i samome sebi
strasno prokljinje i sebe i svijet; taj oblik pesimizma odvajam od
beznadne potcinjenosti mucenjima duha i tijela, koja su toliko obilna u
našem svijetu i koja treba uništiti.” Kranjcevic sigurno nije spadao u one
pasivne ljude, a to dokazuje i reakcije crkvenih kriticara na neka njegova
djela.
Razvitak Kranjceviceve poezije može se razviti u nekoliko stupnjeva i
razdoblja. Prvo se javlja Kranjcevic rodoljubni pjesnik, zatim Kranjcevic
buntovnik, te Kranjcevic pjesnik kozmickog položaja covjeka.
I bez obzira na razvoj i napredovanje jedno je u Kranjcevicu ostalo isto,
a to je stav prema bijednima:
“Te on je ustao sa trula ležišta,
On - prezren, ropce uzaludno,
I sad sa Kremlja baš u rusku gleda noc,
O, nekud cudno...cudno..cudno...”
Misao svijeta
Jedna od najboljih Kranjcevicevih pjesama zasigurno je pjesma
“Misao svijeta” koju je pjesnik napisao 1896. U njoj pjesnik iznosi motiv
cojecanstva, covjecanstva u usporedbi sa svemirom, beskrajnim
prostranstvom. U pocetku pjesme Kranjcevic spominje zvijezdu koja
negdje trepti i koju samo srce sluti.
“Ima vjecna zvijezda zlatna - za oblacima negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom klepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vjecna, sama,
Adamovo teži pleme k njoj krvlju i suzama.”
Zvijezda predstavlja savršenstvo, besmrtnost, predstavlja ostvarenja svih
želja, ona je ustvari misao svijeta. U nastavku pjesme pjesnik se poziva
na povijesne epohe koristeci se simbolima koji odreduju svaku epohu.
Krece od Krista, uzimajucu kao simbol Getsematsku baštu gdje je pocela
Kristova muka i potok Kedeon gdje je po bibliji Krist provodio posljednje
trenutke prije uhicenja.
“Sveta bašto Getsemantska, sveta vodo od Kedeona,
Recite mi gdje je ona tajna zvijezda variona?”
Pjesnik nastavlja pjesmu pozivajuci se na Staru Grcku i Rim.
Na kraju prvog dijela pjesme Kranjcevic izrice misao kojom iskazuje
zasljepljenost covjecanstva:
“Il su lažni ideali, ili laže ovo doba...“
U drugom dijelu pjesme Kranjcevic spominje radnicku klasu, siromašan
sloj društva.
“Smrdilo im celo uljem, smolom, lojom, jalovinom,
Starim gvoždem i još nekim izmetninom...“
Upravo u tom drugom djelu dolazi do izražaja pjesnikov odnos prema
radništvu i radu, a i njegova nada da ce proletarijat pobijediti:
“Nasmija se cudni junak i sva zemlja porumenje
Takva rumen tele se vidi kad se smješi zora rana,
Pa nvijesta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana.
Diže desnu junak dobar, preko neba noktom manu,
Oblacine s neba zgna ko hartiju tan - tanaem!
A oblaci to su bili osni, teški, ledni, gusti.
Sa zemljice vjkovi ih isparili mucni, pusti!
Pa su krili onu zvijezdu što je ljudsko srce sluti.”
Moj dom
Najznacajnija Kranjceviceva rodoljubna pjesma je zasigurno pjesma
“Moj Dom” koja se ujedno smatra jednom od najboljih Kranjcevicevih
pjesama uopce. Vec je prije pjesnik u nekim svojim pjesmama,
poput Utjehe i Place pravde, najavio motive koje je kasnije vješto unio
u pjesmu “Moj Dom”. Pjesnik ovom pjesmom iskazuje svoju ljubav prema
domovini, ljubav koja ga boli i koju sakriva u srcu:
“Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!”
On je nosi u svom srcu i ponosan je na nju:
“O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!”
Prije Kranjcevica pisane su takoder rodoljubne pjesme, narocito u
kniževnosti ilirizma. Najpoznatija pjesma tog razdoblja je “Hrvatska
domovina” Antuna Mihanovica. Mihanovic prošlost svoje domovine
slavi stihovima:
”Oj junacka zemljo mila
Stare slave djedovino.”
Za razliku od Mihanovica Kranjcevic hrvatsku povijest prikazuje ovako:
“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren – dulistane
I morske vile dah”
Daljnim usporedivanjem Mihanoviceve Hrvatske domovine i Kranjceviceva
Doma pronalazimo razlike u opisivanju krajolika. Dok Mihanovic slavi
hrvatske ravnice, planine i nebo:
“Mila, kuda si nam ravna
Mila, kuda si planina
Vedro nebo, vedro celo”
Kranjcevic opisuje jedro koje nad šumom strmi pjenu i cvjetno kopno i
veliko more koje mu posvecuje grud:
“I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!”
“Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvecuje mi grud...”
Svi ovi stihovi dokazuju Kranjcevicevu ljubav prema domovini
i snagu stihova i snagu stihova kroz koje je on tu svoju ljubav izrekao.
POEZIJA
Bilješke o piscu:
Silvije Strahimir Kranjcevic najsnažniji je hrvatski pjesnik do prvog
svjetskog rata. Napustio je studij teologije i svecenicko zvanje te je radio
kao nastavnik i ravnatelj srednje trgovacke škole u Bosni.
Suradivao je s glavnim književnim casopisima, uredivao je casopis
Nada u Sarajevu (1895. – 1903.), a pored pjesama piše manje
informativne i kriticke clanke. Kranjcevic je jedan od rijetkih naših
pjesnika koji je duboko osjetio osnovne probleme svog naroda i
suvremena društvena kretanja te je o njima pjevao neposredno i spontano
u svojim pjesmama kao o svojim osobnim pitanjima.
On ne izdaje program, on ne timaci teoretski svoj umjetnicki credo,
nego u pjesmama iznosi potresno ono što tišti i muci njegovo vrijeme.
Njegova djela: Bugarkinje (1885.), Izabrane pjesme(1898.),
Trzaji (1902.), Pjesme (1908.), Pjesnicka proza (1912.),
Sabrana djela: Djela, I-IV (1993. – 1934.)
Poezija
Silvije Strahimir Kranjcevic svoj umjetnici svijet otvara nacionalnim
temama iz prošlosti i iz neposrednog zbivanja, proširuje ga dubljom
društvenom i opcecovjecanskom tematikom, zaokružuje ga filozofijskim i
kozmickim problemima svoga doba, ali uvijek na svoj osobni,
potpuno nov i impresivan poetski nacin bogatijim jezikom i svestranijim
pjesnickim izrazom. On je najizrazitiji hrvatski nacionalni pjesnik,
ali bez romantickog patosa i programatskog pozerstva,
pjesnik širih - revolucionarnih perspektiva i tumac nekih osnovnih
covjekovih preokupacija.
Tematika Kranjceviceve poezije veoma je opširna, pisao je o svemu.
U svojim pjesmama pjesnik je najcešce iznosio osjecaje patnje uz koju se
gotovo uvijek javljala magicna želja ljubavi. Kranjcevic je kao osoba vrlo
poštivao pravdu i rad i stoga nije cudno što je mnogo pisao o radništvu i
pravdi. U radniku je Kranjcevic pronalazio jamstvo bolje buducnosti
covjecanstva. Osim što je pisao o radništvu, pravdi, ljubavi i patnji,
u njegovim pjesmama nailazimo na slike iz biblije. Kranjcevic je preuzeo
motive i likove iz Biblije – npr. pjesma Mojsije u kojoj pjesnik prikazuje
Mojsijevu propast zbog nepromišljenosti. Mojsije je bio biblijski prorok,
voda i zakonodavac starih židova. Izveo je narod iz Egipatskog ropstva i
doveo ga u obecanu zemlju Hanaan. Medutim u tu zemlju nije ušao.
Kranjcevic je kao pjesnik bio poznat po svom pesimizmu o kojem su
govorili mnogi. U svojim pjesmama iznosio je svoja razmišljanja koja su
cesto bila sumorna, tmurna, crna, nigdje tocke svijetla i nade.
“Ni mislit mi se nece,
Sve pepeo gledam svud,
On zasno je cvijece
I zapunio grud...
A preko njega strujne
Kadikad cudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.”
Kranjcevicev pesimizam najviše se istice u njegove posljednje dvije
zbirke - “Trzaji” i “Pjesme”. Pesimizam je za Kranjcevica vrlo bitan jer je
baš zahvaljujuci svom pesimizmu ostvario najbolja djela i u svezi toga
jednom je rekao: “ Ja odvajam pesimizam covjeka koji osjecajuci se
uvredenim, neuspjelim traženjima harmonije u svijetu i samome sebi
strasno prokljinje i sebe i svijet; taj oblik pesimizma odvajam od
beznadne potcinjenosti mucenjima duha i tijela, koja su toliko obilna u
našem svijetu i koja treba uništiti.” Kranjcevic sigurno nije spadao u one
pasivne ljude, a to dokazuje i reakcije crkvenih kriticara na neka njegova
djela.
Razvitak Kranjceviceve poezije može se razviti u nekoliko stupnjeva i
razdoblja. Prvo se javlja Kranjcevic rodoljubni pjesnik, zatim Kranjcevic
buntovnik, te Kranjcevic pjesnik kozmickog položaja covjeka.
I bez obzira na razvoj i napredovanje jedno je u Kranjcevicu ostalo isto,
a to je stav prema bijednima:
“Te on je ustao sa trula ležišta,
On - prezren, ropce uzaludno,
I sad sa Kremlja baš u rusku gleda noc,
O, nekud cudno...cudno..cudno...”
Misao svijeta
Jedna od najboljih Kranjcevicevih pjesama zasigurno je pjesma
“Misao svijeta” koju je pjesnik napisao 1896. U njoj pjesnik iznosi motiv
cojecanstva, covjecanstva u usporedbi sa svemirom, beskrajnim
prostranstvom. U pocetku pjesme Kranjcevic spominje zvijezdu koja
negdje trepti i koju samo srce sluti.
“Ima vjecna zvijezda zlatna - za oblacima negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom klepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vjecna, sama,
Adamovo teži pleme k njoj krvlju i suzama.”
Zvijezda predstavlja savršenstvo, besmrtnost, predstavlja ostvarenja svih
želja, ona je ustvari misao svijeta. U nastavku pjesme pjesnik se poziva
na povijesne epohe koristeci se simbolima koji odreduju svaku epohu.
Krece od Krista, uzimajucu kao simbol Getsematsku baštu gdje je pocela
Kristova muka i potok Kedeon gdje je po bibliji Krist provodio posljednje
trenutke prije uhicenja.
“Sveta bašto Getsemantska, sveta vodo od Kedeona,
Recite mi gdje je ona tajna zvijezda variona?”
Pjesnik nastavlja pjesmu pozivajuci se na Staru Grcku i Rim.
Na kraju prvog dijela pjesme Kranjcevic izrice misao kojom iskazuje
zasljepljenost covjecanstva:
“Il su lažni ideali, ili laže ovo doba...“
U drugom dijelu pjesme Kranjcevic spominje radnicku klasu, siromašan
sloj društva.
“Smrdilo im celo uljem, smolom, lojom, jalovinom,
Starim gvoždem i još nekim izmetninom...“
Upravo u tom drugom djelu dolazi do izražaja pjesnikov odnos prema
radništvu i radu, a i njegova nada da ce proletarijat pobijediti:
“Nasmija se cudni junak i sva zemlja porumenje
Takva rumen tele se vidi kad se smješi zora rana,
Pa nvijesta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana.
Diže desnu junak dobar, preko neba noktom manu,
Oblacine s neba zgna ko hartiju tan - tanaem!
A oblaci to su bili osni, teški, ledni, gusti.
Sa zemljice vjkovi ih isparili mucni, pusti!
Pa su krili onu zvijezdu što je ljudsko srce sluti.”
Moj dom
Najznacajnija Kranjceviceva rodoljubna pjesma je zasigurno pjesma
“Moj Dom” koja se ujedno smatra jednom od najboljih Kranjcevicevih
pjesama uopce. Vec je prije pjesnik u nekim svojim pjesmama,
poput Utjehe i Place pravde, najavio motive koje je kasnije vješto unio
u pjesmu “Moj Dom”. Pjesnik ovom pjesmom iskazuje svoju ljubav prema
domovini, ljubav koja ga boli i koju sakriva u srcu:
“Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!”
On je nosi u svom srcu i ponosan je na nju:
“O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!”
Prije Kranjcevica pisane su takoder rodoljubne pjesme, narocito u
kniževnosti ilirizma. Najpoznatija pjesma tog razdoblja je “Hrvatska
domovina” Antuna Mihanovica. Mihanovic prošlost svoje domovine
slavi stihovima:
”Oj junacka zemljo mila
Stare slave djedovino.”
Za razliku od Mihanovica Kranjcevic hrvatsku povijest prikazuje ovako:
“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren – dulistane
I morske vile dah”
Daljnim usporedivanjem Mihanoviceve Hrvatske domovine i Kranjceviceva
Doma pronalazimo razlike u opisivanju krajolika. Dok Mihanovic slavi
hrvatske ravnice, planine i nebo:
“Mila, kuda si nam ravna
Mila, kuda si planina
Vedro nebo, vedro celo”
Kranjcevic opisuje jedro koje nad šumom strmi pjenu i cvjetno kopno i
veliko more koje mu posvecuje grud:
“I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!”
“Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvecuje mi grud...”
Svi ovi stihovi dokazuju Kranjcevicevu ljubav prema domovini
i snagu stihova i snagu stihova kroz koje je on tu svoju ljubav izrekao.