Lyrics has been copied to clipboard!
HONORE DE BALZAC:
OTAC GORIOT / CICA GORIOT
Bilješke o piscu:
Honore de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeca, u vrijeme kada
se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i buducnost, kada jaca
buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašcu i bogacenjem.
Sila novca je jedina sila koja pokrece taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji
Balzac istice da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav vec
"svemocna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog
morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, necovjecnosti i
protiv zakona koji su "paucina kroz koju se provlace krupne muhe, a
zaglavljuju sitne mušice".
Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju
smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima
morao priznati kako je upravo ta klasa nemocna i nesposobna da se
uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privredivanja,
bogacenja i eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati
tragediju cijepanja plemickih veleposjeda, on je prikazao svu težinu
položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobodeni, izborili dio zemlje od
feudalaca, da bi odmah iza toga poceli robovati seoskom kapitalu.
Balzac je roden 1799. u Turu u Francuskoj u malogradanskoj obitelji.
U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Medu prijateljima
se nije isticao. Poceo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje
svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tudim
imenima, osjecajuci i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su
se književnickom zanatu, smatrajuci da se nece moci materijalno
osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan,
vec nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha.
Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izvidac i štampar, ali ni u tome
nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji ce ga
pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman "Šauni" u kojem se
ispoljila sva njegova pripovjedacka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život
obicnog covjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je
uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada,
buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja,
sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni izmedu
veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i
romanima Balzac dao zajednicki naziv - Ljudska komedija. U njoj je dao
vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao
na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek
potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom
Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu
smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem
feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je
neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuce.
Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima,
izdavacima koji su tražili naplacene, a nenapisane romane. Njegov život,
pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane,
zaustavio se 1850. u velikoj borbi izmedu života i smrti.
Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života,
Filozofske studije i Analiticke studije. Prvo realosticko remek-djelo je
roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rodak Pons i Rodaka Beti.
Bilješke o djelu:
Na pocetku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:
"Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko
istinita da svatko može uociti njene bitne sastojke, možda cak i u svom
srcu."
Roman Otac Goriot prica je o sudbini dvaju suprotnih licnosti: oca Goriota
i Eugena Rastignaca.
Otac Goriot se obogatio špekulirajuci žitom, ali je sav svoj novac utrošio
na nezahvalne kceri. Njegova ljubav prema kcerima je pretjerana,
bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio uciniti tu ljubav mogucom,
cak logicnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota
raste od pocetka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kceri,
one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u
ulici gdje "i najbezbrižniji covjek postaje tužan", a glavna soba pansiona
Vauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi
trebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije.
Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li je
Goriot zaista proizvodac rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo,
stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i
živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gda Vauquer se odmah
zagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje
koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvackog pokrova Vauquerova i
da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila
uvrijedenom, "ali cica Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da
svladava izljeve svog uvrijedenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog
ovog razocaranja i da guši želju za osvetom." Ta ce mu ista gda Vauquer,
kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti cistu
posteljinu jer i "prevrnuti cavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca".
Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su cvrsta i snažna tijela koja su
izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izandala kao lik novca povucenog iz
opticaja... I ovdje se, medu ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu
našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mucenik s
kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u
ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske
poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kceri kad su "dobro iscjedile
limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi
vidio svoje kceri, placa dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv
njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kceri
jer vjeruje da bi je time usrecio. "Moj život je u mojim kcerima. Ako se
one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po cilimima, šta mari
kako sam ja obucen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima
toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one
tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kceri, ubija
Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju
dva siromašna studenta o svom trošku, a kceri šalju na sprovod samo
prazne kocije.
Rastignac je olicenje mlade francuske omladine koja se našla pred
mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i
osobnom vrijednošcu. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u
društvu radom i osobnim zaslugama, no vec na pragu puta u visoko
društvo, koje Eugen priželjkuje, gda de Bozean pokušava mu razbiti iluziju
o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira.
"Ukoliko hladnije budete racunali, utoliko cete bolje uspjeti", kaže gda
de Bozean. "Ako hocete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i
žene smatrajte za poštanske konje koje cete na svakoj stanici ostavljati
da crknu, pa cete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim
rijecima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li cime ljudi
sebi krce put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošcu. U ljudske
mase treba uletjeti kao topovsko dule ili se uvuci kao kuga. Poštenjem se
ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je
najobicnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi,
oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu
smatraju se za neobicne rijetkosti, oni koji kradu milione oznaceni su kao
ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu
ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogucili život u visokom
društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od
kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoce dobro da jede i pije, mora da uprlja
ruke: naucite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg
doba". Medutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku
cijenu. On ce tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne ocinske
ljubavi i potpunu bezosjecajnost njegovih kceri, "sahraniti svoju posljednju
suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegova
izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na rucak gospodi
de Nucingen.
Kompozicija samog romana klasican je primjer zrele Balzacove
romansijerske tehnike. Buduci da namjerava pred našim ocima razviti
jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta,
Balzac komponira i ovaj roman, kao i vecinu ostalih, po zakonima dramske
strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvecuje i
glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu vec
svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi cak i nešto manje od trecine
teksta, Balzac se služi svojim uobicajenim postupkom, polazeci uvijek od
vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u
kojoj se njegovi junaci krecu, prelazeci od opisa okoliša na opis kuce,
odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija,
i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami
sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa
vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama
njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da
na koncu takva opisa mi tocno znamo ne samo kako izgleda ili kako se
oblaci pojedina osoba, vec znamo i njezinu pretpovijest i materijalno
stanje.
Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali medusobno
isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprecna
ambijenta - u ucmaloj sredini pansiona gde Vauquer i u elegantnim
salonima otmjenih pariških cetvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu
koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvornicara tjestenine,
Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrecio i bogato
udao svoje kceri, a one se u novoj sredini pocinju stidjeti oca i pošto su
izvukle iz njega i posljednji novcic, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi,
sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova
sustanara, mladog provincijskog plemica Eugenea de Rastignaca, koji je
došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gde Vauquer
i u otmjenim pariškim salonima sve nalicje velegradskog života, u kojem
novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenacke
ideale i odlucuje da se ne birajuci sredstva uhvati u koštac sa životom.
Na tom ga je putu svojim cinickim primjedbama o društvenom uredenju i
pravdi ucvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko cijeg je hapšenja vezana i treca
fabularna osnova romana.
Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kceri, pa se zavarava
govoreci Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kako
ste mogli pomisliti da se gda de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli
moje ime? Kcerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se
zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog
mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlucio da ih
vidam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisucu radosti koje ne razumiju drugi
ocevi koji mogu vidjeti kceri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvacate li?"
Eugen ipak pocinje shvacati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti
premecuci u glavi veoma tužne i obeshrabrujuce misli. Otmjeni mu se
svijet ukazao kao ocean blata u kojem se covjek zaglibi do grla cim samo
zamoci nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio
pogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu srecu na koju si sveo
svoje želje. Što se mene tice, ja sam sišao u pakao i moram u njemu
ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji
bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem."
Ležeci na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kceri.
Nezahvalnost njegovih kceri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada
Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kceri jer je teško bolestan.
Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju:
"Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju,
nece doci. Znao sam to. Treba covjek da umire pa da spozna što su djeca.
Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete
život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega
izgone. Nece doci, znam! Znam to vec deset godina. To sam koji put i
govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Covjek koji je
svakoj kceri dao osam stotina tisuca franaka bio je covjek o kojemu je
trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca.
Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kociji su me vozili u
kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na vecernjim priredbama.
Ukratko, izjavljivale su moje kceri, priznavale su me za oca. Još ja imam
oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me
ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoci.
Kod njih se nisam osjecao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao
ni o cemo razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijedan, ponižavan.
Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi
prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kceri!
Ja sam im dao život, a one mi danas nece dati jedan sat! Žedan sam,
gladan sam, srce mi gori, a one nece doci da olakšaju moju agoniju,
jer ja umirem, osjecam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po ocevu
mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvecuje oceve, makar mi i ne
htjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole,
nikad me nisu ni voljele! To je ocito! Kad nisu došle, nece ni doci. Što više
budu oklijevale, to ce se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja
njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje
potrebe, pa nece naslutiti ni moju smrt; dapace, ne znaju ni koliko ih
volim. Jest, vidim, u njihovim je ocima navika da za njih žrtvujem sve,
oduzela cijenu svemu što sam cinio. Da su zatražile da mi iskopaju oci bio
bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi ocevi kao
njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit ce me njihova djeca.
Same ce sebi škoditi ako ne dodu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj
smrtni cas. Jednim zlocinom cine sve zlocine. Ta podite, recite im da
ne doci znaci pociniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilicno puta
pocinile."; "Zar cu zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplacen,
zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat
cu nocu iz lijesa pa cu ih uvijek iznova kleti, jer konacno, prijatelji moji,
imam li krivo?"; "Shvacate li da cu ja umrijeti ne vidjevši svojih kceri?
Vjecito žedati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset
godina... Moji su zetovi ubili moje kceri. Doista, otkad su se udale, više ih
nisam imao. Ocevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku!
Konacno, ako volite kceri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zlocinac koji
iskvari sve u kuci, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju
kceri, i nemamo ih ni na smrtnom casu! Donesite zakon o smrti oceva.
Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dodu. Ubijte ih!
Oni su moje ubojice! Smrt ili kceri! Ah, gotovo je, umirem bez njih!
Bez njih! Nasie, Fifine, ta dodite vec jednom! Tata vam odlazi..."
OTAC GORIOT / CICA GORIOT
Bilješke o piscu:
Honore de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeca, u vrijeme kada
se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i buducnost, kada jaca
buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašcu i bogacenjem.
Sila novca je jedina sila koja pokrece taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji
Balzac istice da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav vec
"svemocna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog
morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, necovjecnosti i
protiv zakona koji su "paucina kroz koju se provlace krupne muhe, a
zaglavljuju sitne mušice".
Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju
smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima
morao priznati kako je upravo ta klasa nemocna i nesposobna da se
uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privredivanja,
bogacenja i eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati
tragediju cijepanja plemickih veleposjeda, on je prikazao svu težinu
položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobodeni, izborili dio zemlje od
feudalaca, da bi odmah iza toga poceli robovati seoskom kapitalu.
Balzac je roden 1799. u Turu u Francuskoj u malogradanskoj obitelji.
U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Medu prijateljima
se nije isticao. Poceo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje
svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tudim
imenima, osjecajuci i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su
se književnickom zanatu, smatrajuci da se nece moci materijalno
osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan,
vec nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha.
Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izvidac i štampar, ali ni u tome
nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji ce ga
pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman "Šauni" u kojem se
ispoljila sva njegova pripovjedacka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život
obicnog covjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je
uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada,
buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja,
sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni izmedu
veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i
romanima Balzac dao zajednicki naziv - Ljudska komedija. U njoj je dao
vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao
na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek
potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom
Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu
smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem
feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je
neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuce.
Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima,
izdavacima koji su tražili naplacene, a nenapisane romane. Njegov život,
pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane,
zaustavio se 1850. u velikoj borbi izmedu života i smrti.
Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života,
Filozofske studije i Analiticke studije. Prvo realosticko remek-djelo je
roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rodak Pons i Rodaka Beti.
Bilješke o djelu:
Na pocetku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:
"Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko
istinita da svatko može uociti njene bitne sastojke, možda cak i u svom
srcu."
Roman Otac Goriot prica je o sudbini dvaju suprotnih licnosti: oca Goriota
i Eugena Rastignaca.
Otac Goriot se obogatio špekulirajuci žitom, ali je sav svoj novac utrošio
na nezahvalne kceri. Njegova ljubav prema kcerima je pretjerana,
bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio uciniti tu ljubav mogucom,
cak logicnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota
raste od pocetka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kceri,
one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u
ulici gdje "i najbezbrižniji covjek postaje tužan", a glavna soba pansiona
Vauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi
trebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije.
Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li je
Goriot zaista proizvodac rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo,
stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i
živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gda Vauquer se odmah
zagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje
koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvackog pokrova Vauquerova i
da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila
uvrijedenom, "ali cica Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da
svladava izljeve svog uvrijedenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog
ovog razocaranja i da guši želju za osvetom." Ta ce mu ista gda Vauquer,
kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti cistu
posteljinu jer i "prevrnuti cavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca".
Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su cvrsta i snažna tijela koja su
izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izandala kao lik novca povucenog iz
opticaja... I ovdje se, medu ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu
našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mucenik s
kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u
ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske
poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kceri kad su "dobro iscjedile
limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi
vidio svoje kceri, placa dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv
njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kceri
jer vjeruje da bi je time usrecio. "Moj život je u mojim kcerima. Ako se
one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po cilimima, šta mari
kako sam ja obucen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima
toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one
tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kceri, ubija
Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju
dva siromašna studenta o svom trošku, a kceri šalju na sprovod samo
prazne kocije.
Rastignac je olicenje mlade francuske omladine koja se našla pred
mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i
osobnom vrijednošcu. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u
društvu radom i osobnim zaslugama, no vec na pragu puta u visoko
društvo, koje Eugen priželjkuje, gda de Bozean pokušava mu razbiti iluziju
o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira.
"Ukoliko hladnije budete racunali, utoliko cete bolje uspjeti", kaže gda
de Bozean. "Ako hocete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i
žene smatrajte za poštanske konje koje cete na svakoj stanici ostavljati
da crknu, pa cete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim
rijecima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li cime ljudi
sebi krce put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošcu. U ljudske
mase treba uletjeti kao topovsko dule ili se uvuci kao kuga. Poštenjem se
ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je
najobicnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi,
oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu
smatraju se za neobicne rijetkosti, oni koji kradu milione oznaceni su kao
ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu
ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogucili život u visokom
društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od
kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoce dobro da jede i pije, mora da uprlja
ruke: naucite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg
doba". Medutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku
cijenu. On ce tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne ocinske
ljubavi i potpunu bezosjecajnost njegovih kceri, "sahraniti svoju posljednju
suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegova
izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na rucak gospodi
de Nucingen.
Kompozicija samog romana klasican je primjer zrele Balzacove
romansijerske tehnike. Buduci da namjerava pred našim ocima razviti
jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta,
Balzac komponira i ovaj roman, kao i vecinu ostalih, po zakonima dramske
strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvecuje i
glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu vec
svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi cak i nešto manje od trecine
teksta, Balzac se služi svojim uobicajenim postupkom, polazeci uvijek od
vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u
kojoj se njegovi junaci krecu, prelazeci od opisa okoliša na opis kuce,
odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija,
i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami
sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa
vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama
njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da
na koncu takva opisa mi tocno znamo ne samo kako izgleda ili kako se
oblaci pojedina osoba, vec znamo i njezinu pretpovijest i materijalno
stanje.
Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali medusobno
isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprecna
ambijenta - u ucmaloj sredini pansiona gde Vauquer i u elegantnim
salonima otmjenih pariških cetvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu
koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvornicara tjestenine,
Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrecio i bogato
udao svoje kceri, a one se u novoj sredini pocinju stidjeti oca i pošto su
izvukle iz njega i posljednji novcic, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi,
sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova
sustanara, mladog provincijskog plemica Eugenea de Rastignaca, koji je
došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gde Vauquer
i u otmjenim pariškim salonima sve nalicje velegradskog života, u kojem
novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenacke
ideale i odlucuje da se ne birajuci sredstva uhvati u koštac sa životom.
Na tom ga je putu svojim cinickim primjedbama o društvenom uredenju i
pravdi ucvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko cijeg je hapšenja vezana i treca
fabularna osnova romana.
Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kceri, pa se zavarava
govoreci Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kako
ste mogli pomisliti da se gda de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli
moje ime? Kcerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se
zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog
mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlucio da ih
vidam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisucu radosti koje ne razumiju drugi
ocevi koji mogu vidjeti kceri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvacate li?"
Eugen ipak pocinje shvacati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti
premecuci u glavi veoma tužne i obeshrabrujuce misli. Otmjeni mu se
svijet ukazao kao ocean blata u kojem se covjek zaglibi do grla cim samo
zamoci nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio
pogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu srecu na koju si sveo
svoje želje. Što se mene tice, ja sam sišao u pakao i moram u njemu
ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji
bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem."
Ležeci na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kceri.
Nezahvalnost njegovih kceri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada
Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kceri jer je teško bolestan.
Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju:
"Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju,
nece doci. Znao sam to. Treba covjek da umire pa da spozna što su djeca.
Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete
život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega
izgone. Nece doci, znam! Znam to vec deset godina. To sam koji put i
govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Covjek koji je
svakoj kceri dao osam stotina tisuca franaka bio je covjek o kojemu je
trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca.
Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kociji su me vozili u
kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na vecernjim priredbama.
Ukratko, izjavljivale su moje kceri, priznavale su me za oca. Još ja imam
oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me
ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoci.
Kod njih se nisam osjecao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao
ni o cemo razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijedan, ponižavan.
Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi
prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kceri!
Ja sam im dao život, a one mi danas nece dati jedan sat! Žedan sam,
gladan sam, srce mi gori, a one nece doci da olakšaju moju agoniju,
jer ja umirem, osjecam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po ocevu
mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvecuje oceve, makar mi i ne
htjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole,
nikad me nisu ni voljele! To je ocito! Kad nisu došle, nece ni doci. Što više
budu oklijevale, to ce se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja
njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje
potrebe, pa nece naslutiti ni moju smrt; dapace, ne znaju ni koliko ih
volim. Jest, vidim, u njihovim je ocima navika da za njih žrtvujem sve,
oduzela cijenu svemu što sam cinio. Da su zatražile da mi iskopaju oci bio
bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi ocevi kao
njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit ce me njihova djeca.
Same ce sebi škoditi ako ne dodu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj
smrtni cas. Jednim zlocinom cine sve zlocine. Ta podite, recite im da
ne doci znaci pociniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilicno puta
pocinile."; "Zar cu zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplacen,
zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat
cu nocu iz lijesa pa cu ih uvijek iznova kleti, jer konacno, prijatelji moji,
imam li krivo?"; "Shvacate li da cu ja umrijeti ne vidjevši svojih kceri?
Vjecito žedati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset
godina... Moji su zetovi ubili moje kceri. Doista, otkad su se udale, više ih
nisam imao. Ocevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku!
Konacno, ako volite kceri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zlocinac koji
iskvari sve u kuci, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju
kceri, i nemamo ih ni na smrtnom casu! Donesite zakon o smrti oceva.
Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dodu. Ubijte ih!
Oni su moje ubojice! Smrt ili kceri! Ah, gotovo je, umirem bez njih!
Bez njih! Nasie, Fifine, ta dodite vec jednom! Tata vam odlazi..."