+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

Misao na vjecnost

JANKO LESKOVAR:
MISAO NA VJECNOST



Bilješke o piscu:
Janko Leskovar roden je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u
Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohadao u Pregradi i Zagrebu, a nakon toga je upisao gimnaziju. Sa 18 godina je završio preparandiju i sa
20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima.
Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u
Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovicem i s njim je išao sakupljati
pjesme. Tako je poceo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim
novinama. Prva njegova crtica “Misao na vjecnost” je nastala pod dojmom
jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je
odmah docekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano
nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze
sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže
prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, cinilo se u doba
ucvršcenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj
pomoci nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka,
te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho,
anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je
imao reci, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo
u casu kada je trebao reci sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio
poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.

Njegova djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na
vjecnost, Katastrofa, poslije nesrece, Jesenjski cvijeci, Prica o ljubavi,
Patnik, Bez doma, Kita cvijeca, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.

Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju
hvata u žarišnoj tocki, daje samo završne cinove svojih drama, dok
prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimicno naznaci, te ostavlja
citaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se
ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog
stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolicni, u jednolicnosti
konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoci modernog
covjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše
proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život
uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti
životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znaci pokoriti se
njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci
okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju
ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su
muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u
nemilosrdne osvajacice tih jadnih slabica.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna
ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjicavi,
bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolicna vizija. Neprecizan izraz
odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama,
na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, optereceno
nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno
poceo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati
rodoljubnom seoskim pricicama i Harambašicevim podoknicama
Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem.
To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim
jerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i mocan, te neoboriv, ali
se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju,
jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski
«neudacniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape
približavanja Zapadu.

Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao
snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim
djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost.
U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro ce aneksija,
balkanski ratovi, svjetski rat.

Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i
sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio
uzak, stiješnjen, omeden, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da
otvori prozore i udahne punim plucima. Kada je došao do kraja, prestao je
pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao
dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao
pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše
je citao Turgenjeva, od kojega je naucio neposredno ulaženje u djelo, bez
okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naucio zaplet, redovno vrlo
jednostavan, klasicno harmonican.

Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima.
S njegovom pojavom se bilježi pocetak moderne. Mladima je uz Gjalskog
bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja
približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom
ozracju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten medu prve
moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je
«hrvatski pisao srcem» i osjecao hrvatski jezik.

Što takav književnik može kazati današnjem citaocu? Ima pisaca koji
odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reci u cijim
se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život,
slikaju ga i objašnjavaju, upadajuci, sad više sad manje, u grube
shematicnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što
je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je
vlastitom svjedocanstvu krhotina vece cjeline. On nije socijalni pisac, ali
socijalnost mu ne može poreci nitko. U njegovim djelima necemo naci sav
život, ali ono što je unutra je živo. To nije obicno, nije svakidašnje, nije
tipicno, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naci ce u
njegovim junacima djelic sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim
dogadajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran,
autonoman svijet u koji covjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako
rado zatjece. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona
mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvodenjem
vratiti u život.

Mjesto radnje:
Selo Druškovac

Vrijeme radnje:
1891. godina

Tema:
Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje licnosti,
promatranog lika s njegovim tragicnim krajem – ludilom.

Problematika koja se obraduje u djelu:
- Predstavljanje lika i portret Đure Martica
- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martica
- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- Dramska atmosfera i prizori
- Neobicnost izmedu sna i jave
- Misao na vjecnost i odsjaj uspomena
- Tragicna uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- Uzrok: prošlost i živcana rastrojenost
- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica
realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošcu

Struktura djela:
Novela sa simbolicnim i psihološkim rašclanjivanjem lika i spajanjem
prošlosti, sadašnjosti i buducnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošcu i
uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti,
te rašclanjivanje vlastite psihe.

Inspiracija iz slicnog djela:
Tipicno opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine
i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je vec
ponijela jaram drugog apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil
pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obicno
traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne
prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja
cesto napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i
njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni
sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini,
Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajuci ih s djelom u koje ih
je ubacio. Turgenjevljevi junaci obicno pripovijedaju svoje ljubavi,
Leskovar ne zna što ce se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva
iskustva i svoje junake ostavlja u najdramaticnijem casu i traži od citaoca
da pronadu zakljucak. Turgenjev ima citavu galeriju muških likova, dok su
kod Leskovara muškarci gotovo identicni, a sporedni nisu uopce
umjetnicki likovi.

Po nacinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim
svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve cist. Leskovar je
hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjecao. Nije imao pedanterije, ali je
imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeca se stil i analiziranje
dogadaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumicica i Kovacica i jadni
odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.

Sadržaj:
U selu Druškovu je živio ucitelj Đuro Martic. Ljudi su smatrali da je
bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjecao kao
nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je tocno izvršavao, a školski
nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi ucitelj, ali je
djeci bio dobar. Cesto ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije
znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti citav
dan i radije bi tada djecu pustio kuci, ali to nije smio. Tada je bio
nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod
njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom
obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje poducavati. Imao je vremena
da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je
uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava.
Tada bi mu se živci na vjedama stali trzati, žile na sljepoocicama
poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio
da ce ga svuci i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti
progovorio, premda je sam želio sna.

Prije cetiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne veceri je
legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noci vraca kuci sa
svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od
jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u
mutnoj i zablacenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav
sretan da je to bio samo san. Sljedeci dan je došao seljak iz rodnog
uciteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku.
Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi docaravaju zbivanja iz
dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se cesto pitao
je li to život ili san. Dogadali su mu se neobicni snovi, u kojima se
sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U pocetku bi
znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže
san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom
vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se radati
smiješak na licu, a uciteljica iz susjednog sela mu je rekla da ce iduce
nedjelje doci u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo
da se sutradan u crkvi iskaže. Poceo je svirati gajde, ali se na kraju
sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši
nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjecao se
kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom.
Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kcerka
da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla
gospodareva kcerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je
nervozno izašao van malo prošetati i tek se navecer vratio. Vrata
djevojcine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on ude
nesvjesno. Dogodila se nesreca, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima
rupa od metka.

Prenio se iz sna, uplašio i poceo misliti da ce opet morati sanjati otvorene
crne oci, mrtvacku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se
nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi
dan uistinu dode u selo mlada uciteljica. Ona je vec prije cula o tom
ucitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili
vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi
cudan osjecaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim
razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas
nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da ce se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i cula kako sviraju orgulje. Vec kod prvih akorda pritisnula
ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše cudnovata, neobicna i
opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i
komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je
bio Advent, a ucitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”.
Đuro Martic je poludio.

Analiza glavnog lika:
Đuro Martic
Ucitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski ucitelj, blijeda lica, mršavih ruku i
nogu, ni zdrav ni bolestan, nesreden i cesto bi ga spopao nekakav jad i
tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i
tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živcana rastrojenost. On boluje od
“misli na vjecnost”, a vjecnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slucaj je
naoko apstraktan, posve individualan i posrce pod težinom vlastite
sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha.
Taj je grijeh samo Marticev i gotovo da nema nikakav socijalni znacaj:
privatan slucaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti
ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martic strahuje od ponovnog susreta s
prošlošcu. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao
tipicnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije
koja je vec ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.
5 Lektire za školu: Misao na vjecnost JANKO LESKOVAR: MISAO NA VJECNOST Bilješke o piscu: Janko Leskovar roden je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u Hrvatskom zagor...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi