Lyrics has been copied to clipboard!
Janko Leskovar
Misao na vjecnost
Stvaralacki portret pisca i životopis:
Janko Leskovar roden je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohadao u Pregradi i Zagrebu i nastavio gimnaziju. Sa 18. godina je završio preparandiju i sa 20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima. Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovicem i s njim je išao sakupljati pjesme. Tako je poceo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica “Misao na vjecnost” je nastala pod dojmom jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je odmah docekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, cinilo se u doba ucvršcenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoci nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho, anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je imao reci, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u casu kada je trebao reci sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.
Djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vjecnost, Katastrofa, poslije nesrece, Jesenjski cvijeci, Prica o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeca, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.
Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju hvata u žarišnoj tocki, daje samo završne cinove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimicno naznaci, te ostavlja citaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolicni, u jednolicnosti konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoci modernog covjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znaci pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajacice tih jadnih slabica.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjicavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolicna vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, optereceno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno poceo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati rodoljubnom seoskim pricicama i Harambašicevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim mjerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i mocan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski «neudacniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape približavanja Zapadu.
Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro ce aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat.
Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeden, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plucima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je citao Turgenjeva, od kojega je naucio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naucio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasicno harmonican.
Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi pocetak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozracju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten medu prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjecao hrvatski jezik.
Što takav književnik može kazati današnjem citaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reci u cijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajuci, sad više sad manje, u grube shematicnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedocanstvu krhotina vece cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnosti mu ne može poreci nitko. U njegovim djelima necemo naci sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obicno, nije svakidašnje, nije tipicno, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naci ce u njegovim junacima djelic sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim dogadajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji covjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatjece. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvodenjem vratiti u život.
Tema: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje licnosti,
promatranog lika s njegovim tragicnim krajem – ludilom.
Problematika koja se obraduje:
- Predstavljanje lika i portret Đure Martica
- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martica
- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- Dramska atmosfera i prizori
- Neobicnost izmedu sna i jave
- Misao na vjecnost i odsjaj uspomena
- Tragicna uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- Uzrok: prošlost i živcana rastrojenost
- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošcu
Struktura djela: Novela sa simbolicnim i psihološkim rašclanjivanjem lika i spajanjem
prošlosti, sadašnjosti i buducnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošcu i uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, te rašclanjivanje vlastite psihe.
Književna vrsta: Novela ( crtica )
Inspiracija iz slicnog djela: Tipicno opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine
i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je vec ponijela jaram
drugog Apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obicno traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja cesto napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini, Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajuci ih s djelom u koje ih je ubacio. Turgenjevljevi junaci obicno pripovijedaju svoje ljubavi, Leskovar ne zna što ce se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva iskustva i svoje junake ostavlja u najdramaticnijem casu i traži od citaoca da pronadu zakljucak. Turgenjev ima citavu galeriju muških likova, dok su kod Leskovara muškarci gotovo identicni, a sporedni nisu uopce umjetnicki likovi.
Po nacinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve cist. Leskovar je hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjecao. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeca se stil i analiziranje dogadaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumicica i Kovacica i jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.
Vrijeme radnje: 1891. godina.
Mjesto radnje: Radnja se dogada u selu Druškovac.
Likovi:
Đuro Martic ucitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski ucitelj, blijeda lica, mršavih ruku i nogu, ni zdrav ni bolestan, nesreden i cesto bi ga spopao nekakav jad i tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živcana rastrojenost. On boluje od “misli na vjecnost” , a vjecnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slucaj je naoko apstraktan, posve individualan i posrce pod težinom vlastite sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha. Taj je grijeh samo Marticev i gotovo da nema nikakav socijalni znacaj: privatan slucaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martic strahuje od ponovnog susreta s prošlošcu. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao tipicnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije koja je vec ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.
Sadržaj:
U selu Druškovu je živio ucitelj Đuro Martic. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjecao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je tocno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime.
On nije bio pravi ucitelj, ali je djeci bio dobar. Cesto ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti citav dan i radije bi tada djecu pustio kuci, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje poducavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjedama stali trzati, žile na sljepoocicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da ce ga svuci i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.
Prije cetiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne veceri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noci vraca kuci sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablacenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san.
Slijedeci dan je došao seljak iz rodnog uciteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi docaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se cesto pitao je li to život ili san. Dogadali su mu se neobicni snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U pocetku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život.
Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se radati smiješak na licu, a uciteljica iz susjednog sela mu je rekla da ce iduce nedjelje doci u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Poceo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjecao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kcerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kcerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navecer vratio.
Vrata djevojcine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on ude nesvjesno. Dogodila se nesreca, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.
Prenio se iz sna, uplašio i poceo misliti da ce opet morati sanjati otvorene crne oci, mrtvacku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru.
Drugi dan uistinu dode u selo mlada uciteljica. Ona je vec prije cula o tom ucitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi cudan osjecaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da ce se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i cula kako sviraju orgulje. Vec kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše cudnovata, neobicna i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a ucitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martic je poludio.
Podaci izvadeni iz: Matica Hrvatska, Zagreb, Izdanje Zora «Djela hrvatskih pisaca» Zagreb, 1953. godina
«Pet stoljeca hrvatske književnosti»
Epika, romani, novele Klasici hrvatske književnosti, Bulaja naklada, Zg – 1999. g.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandic, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.
Misao na vjecnost
Stvaralacki portret pisca i životopis:
Janko Leskovar roden je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohadao u Pregradi i Zagrebu i nastavio gimnaziju. Sa 18. godina je završio preparandiju i sa 20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima. Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovicem i s njim je išao sakupljati pjesme. Tako je poceo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica “Misao na vjecnost” je nastala pod dojmom jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je odmah docekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, cinilo se u doba ucvršcenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoci nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho, anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je imao reci, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u casu kada je trebao reci sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.
Djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vjecnost, Katastrofa, poslije nesrece, Jesenjski cvijeci, Prica o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeca, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.
Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju hvata u žarišnoj tocki, daje samo završne cinove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimicno naznaci, te ostavlja citaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolicni, u jednolicnosti konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoci modernog covjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znaci pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajacice tih jadnih slabica.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjicavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolicna vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, optereceno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno poceo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati rodoljubnom seoskim pricicama i Harambašicevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim mjerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i mocan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski «neudacniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape približavanja Zapadu.
Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro ce aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat.
Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeden, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plucima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je citao Turgenjeva, od kojega je naucio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naucio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasicno harmonican.
Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi pocetak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozracju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten medu prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjecao hrvatski jezik.
Što takav književnik može kazati današnjem citaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reci u cijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajuci, sad više sad manje, u grube shematicnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedocanstvu krhotina vece cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnosti mu ne može poreci nitko. U njegovim djelima necemo naci sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obicno, nije svakidašnje, nije tipicno, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naci ce u njegovim junacima djelic sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim dogadajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji covjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatjece. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvodenjem vratiti u život.
Tema: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje licnosti,
promatranog lika s njegovim tragicnim krajem – ludilom.
Problematika koja se obraduje:
- Predstavljanje lika i portret Đure Martica
- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martica
- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- Dramska atmosfera i prizori
- Neobicnost izmedu sna i jave
- Misao na vjecnost i odsjaj uspomena
- Tragicna uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- Uzrok: prošlost i živcana rastrojenost
- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošcu
Struktura djela: Novela sa simbolicnim i psihološkim rašclanjivanjem lika i spajanjem
prošlosti, sadašnjosti i buducnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošcu i uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, te rašclanjivanje vlastite psihe.
Književna vrsta: Novela ( crtica )
Inspiracija iz slicnog djela: Tipicno opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine
i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je vec ponijela jaram
drugog Apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obicno traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja cesto napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini, Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajuci ih s djelom u koje ih je ubacio. Turgenjevljevi junaci obicno pripovijedaju svoje ljubavi, Leskovar ne zna što ce se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva iskustva i svoje junake ostavlja u najdramaticnijem casu i traži od citaoca da pronadu zakljucak. Turgenjev ima citavu galeriju muških likova, dok su kod Leskovara muškarci gotovo identicni, a sporedni nisu uopce umjetnicki likovi.
Po nacinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve cist. Leskovar je hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjecao. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeca se stil i analiziranje dogadaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumicica i Kovacica i jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.
Vrijeme radnje: 1891. godina.
Mjesto radnje: Radnja se dogada u selu Druškovac.
Likovi:
Đuro Martic ucitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski ucitelj, blijeda lica, mršavih ruku i nogu, ni zdrav ni bolestan, nesreden i cesto bi ga spopao nekakav jad i tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živcana rastrojenost. On boluje od “misli na vjecnost” , a vjecnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slucaj je naoko apstraktan, posve individualan i posrce pod težinom vlastite sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha. Taj je grijeh samo Marticev i gotovo da nema nikakav socijalni znacaj: privatan slucaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martic strahuje od ponovnog susreta s prošlošcu. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao tipicnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije koja je vec ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.
Sadržaj:
U selu Druškovu je živio ucitelj Đuro Martic. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjecao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je tocno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime.
On nije bio pravi ucitelj, ali je djeci bio dobar. Cesto ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti citav dan i radije bi tada djecu pustio kuci, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje poducavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjedama stali trzati, žile na sljepoocicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da ce ga svuci i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.
Prije cetiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne veceri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noci vraca kuci sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablacenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san.
Slijedeci dan je došao seljak iz rodnog uciteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi docaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se cesto pitao je li to život ili san. Dogadali su mu se neobicni snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U pocetku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život.
Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se radati smiješak na licu, a uciteljica iz susjednog sela mu je rekla da ce iduce nedjelje doci u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Poceo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjecao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kcerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kcerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navecer vratio.
Vrata djevojcine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on ude nesvjesno. Dogodila se nesreca, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.
Prenio se iz sna, uplašio i poceo misliti da ce opet morati sanjati otvorene crne oci, mrtvacku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru.
Drugi dan uistinu dode u selo mlada uciteljica. Ona je vec prije cula o tom ucitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi cudan osjecaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da ce se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i cula kako sviraju orgulje. Vec kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše cudnovata, neobicna i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a ucitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martic je poludio.
Podaci izvadeni iz: Matica Hrvatska, Zagreb, Izdanje Zora «Djela hrvatskih pisaca» Zagreb, 1953. godina
«Pet stoljeca hrvatske književnosti»
Epika, romani, novele Klasici hrvatske književnosti, Bulaja naklada, Zg – 1999. g.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandic, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.