Lyrics has been copied to clipboard!
IVAN SERGEJEVIC TURGENJEV:
LOVCEVI ZAPISI
Bilješke o piscu:
Turgenjev je roden 9. studenoga 1818. godine u Orelu na vlastelinskom
posjedu svoje majke u Spaskom-Lutovinovu, nedaleko od grada Mcenska.
Majka mu je bila nacitana i obrazovana žena. Bio je odgajan
guvernantama i odgojiteljima, te školovan u internatima. Od djetinjstva je
stjecao široku naobrazbu i kulturne navike. U kuci su imali bogatu
biblioteku francuskih i njemackih knjiga. Nerado se prisjecao djetinjstva,
jer je majka strogo postupala s njim. Bio je svjedok mukotrpnog života
kmetova, pa je zamrzio kmetstvo i gospodsku samovolju. U internatu u
Moskvi je dobro naucio francuski i njemacki jezik. Preselio se s roditeljima
u Petrograd, gdje je nastavio studirati književnost i povijest. Povijest
antike i srednjeg vijeka predavao mu je autor Mrtvih duša N. V. Gogolj. Po
obicaju onog doba da bi upotpunio svoju naobrazbu nastavio je studirati u
inozemstvu. Godine 1843. Turgenjev je objavio svoje prvo djelo,
puškinovsku poemu Paraša. Prestao je pisati stihove kada se upoznao s
francuskom opernom pjevacicom španjolskog podrijetla Paulinom Viardot,
s kojom je vezao svoju daljnju sudbinu. Napustio je namještenje i s njom
otputovao u inozemstvo, te se nastavio baviti književnim radom pišuci
ponajviše pripovijetke i drame. Kada je umro Gogolj, bio je ogorcen zbog
suzdržljivosti vlasti i tiska prema tom žalosnom dogadaju, te je napisao
nekrolog u kojem je dao maha svojim osjecajima. U Petrogradu je cenzura
zabranila izlazak toga nekrologa, ali je objelodanjen u Moskvi. Tada je car
naredio da se autor kazni sa mjesec dana zatvora, a pravi je povod tome
knjiga zbirke pripovijedaka Lovcevi zapisi. Bio je budno pracen od strane
policije i nastavio se baviti književnim radom. Burne polemike je izazvao
roman Ocevi i djeca, gdje je prikazao sukob izmedu starog i mladog
naraštaja, a to je bio u stvari sukob izmedu liberala i demokrata –
prosvjetitelja. Njegova djela su se paralelno prevodila i na strane jezike.
Otputovao je u inozemstvo i dolazio u sukob sa istaknutim književnicima.
Turgenjev se iskušao u svim književnim žanrovima i postigao zavidne
uspjehe, posebno u romanima, no on je nadasve pripovjedac. On je
nenadmašiv u ležernom i lirskom pripovijedanju o onome što je sam
doživio ili cuo od drugih. Premda u njegovim romanima nema nikakve
fabule, autor nam neprestano zaokuplja pozornost upoznajuci nas s vrlo
zanimljivim likovima i lijepim krajolicima. Njega su oduvijek zanimali
portret i pejzaž. Istinito je prikazivao životne prilike ruskih kmetova i
njihovih gospodara, što je tada bila teška optužba tadašnjeg društvenog
poretka. Zato je imao neprilika sa tadašnjom vlasti. U njegovom
pripovjedalaštvu igra jezik s kojim se izražava. Svi poznati ljudi su mu
upucivali pozitivne kritike za njegova djela. Pjesnik okom umjetnika
promatra prirodu i objektivno je opisuje. Tako je Dostojevski za njega
napisao kako je covjek sa mnogo rijetke srece: “Pjesnik, talent, aristokrat,
ljepotan, bogat, mudar, naobražen – ne znam što mu sve priroda nije
dala.” Medutim, unatoc strogoj cenzuri, svakojakim zabranama i pritiscima
vlasti, u tim godinama je zapocelo zlatno doba ruske realisticke
književnosti. Mnogi su svoja djela kriomice objavljivali. Tako je Turgenjev
napisao: “Teško da može itko od današnjih ljudi shvatiti kakvom je
ropstvu bila podvrgnuta tiskana misao svakog casa i na svakom mjestu.
Književnik se nije mogao drugacije osjecati nego kao krijumcar.”
Njegov nacin pisanja je snažno utjecao na razvoj hrvatske književnosti, tj.
hrvatskog realizma. Nakon prvog prevedenog djela Faust, njegova djela
su se prevodila više nego djela od bilo kojeg drugog stranog pisca.
U novinama su se mogla procitati djela: Tri susreta, Mumu, Ukoljica, Prva
ljubav, Dnevnik suvišnog covjeka i roman Plemicko gnijezdo i Rudin. Tako
je Šenoa pozvao hrvatske književnike da se ugledaju na njegov nacin
pisanja. Njegov veliki utjecaj je bio na hrvatske pripovjedace, odvracajuci
im pozornost od fabuliranja na prikazivanje socijalnih problema i
razvijanje ilirskih elemenata u svojim djelima.
Vrsta djela:
Pripovijetke o lošem položaju tadašnjih seljaka, a pogotovo kmetova.
Mjesto radnje:
Rusija
Vrijeme radnje:
1852. godina
Tema:
Težak položaj seljaka i kmetstva, izrugivanje ruskog plemstva
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Mukotrpan život kmetova
- Gospodska samovolja
- Opis stvarnih likova seljaka i plemica
- Opis nerazumijevanja plebejskih intelektualaca i konzervativnog
plemstva
Struktura djela:
Zbirka od dvadeset i pet pripovijedaka, u kojima su prikazani likovi
seljaka i plemica, iživljavanje vlastelina nad kmetovima, te širenje
mišljenja kako štetu po vlastelu može prouzrociti smanjenje poštovanja
prema plemickom staležu.
NADSTOJNIK
Mladi vlastelin, bivši gardijski oficir Arkadij Pavlic Penockin bio je razborit i
obrazovan koji se vrlo uspješno bavio gospodarstvom. On za sebe kaže da
je strog i pravedan, brine se o svojim podanicima i kažnjava ih za njihovo
dobro. Odijeva se odlicno i ukusno, cita francuske knjige i novine, a u
kartanju je majstor. Za njega kažu da je najbolji ženidbeni kandidat i
dame luduju za njim. Posjetitelja obuzima cudan nemir, pa vam cak ni
udobnost ne godi.
I krenusmo kocijom put Rjabova. Kada smo stigli u selo poceo se širiti
medu seljacima nemir i uzbudenje. Stigosmo do nadstojnikove kuce.
Smjestili smo se u takozvanu hladnu sobu, a kocijaši su poceli donositi
prtljagu. U to stiže nadstojnik Sofron Jakovljic. Bio je to nizak, plecat,
sijed i krepak covjek. Lice mu je bilo podbulo od rakije. “Oce naš,
dobrotvore naš” – progovori nadstojnik – “Jedva ste se izvoljeli doci“.
“Rucicu mi dajte” – pružajuci vec unaprijed usne na poljubac.
“Pa što je brate Sofrone, kako idu poslovi?” – upita ga prijazno Arkadij.
“Hvala bogu sve je u najboljem redu, zahvaljujuci vašoj milosti. Niste mi
izvoljeli javiti da cete doci. Ta gdje cete prenociti? Ništa, ništa Sofrone”
– osmjehnu se Arkadij.
Navecer Arkadij zapovijedi da se u sobu donese sijeno. Sobar prostre
plahte, namjesti jastuke i legosmo. Sljedeceg smo dana išli u pregled
gospodarskih zgrada i sve je bilo u najboljem redu, jedino su lica seljaka
bila turobna. Arkadij se topio od miline. Kada smo izlazili iz pojate, dva su
seljaka klecala pored kaljuže.
“Što hocete? Što radite? – pitao je Arkadij.
“Pomozi nam gospodaru?” – i ponovo se pokloniše.
“Smiluj nam se gospodaru. Sasvim smo upropašteni” – rece starac.
“Tko te je upropastio?”
“Pa Sofron Jakovljic gospodaru. Dva mi je sina preko reda dao u novake, a
sad hoce i trecega. Jucer mi je gospodin otjerao kravicu i istukao
domacicu.” – rece seljak.
“Gospodaru Arkadije pomozi? Ovako se dalje ne može. Omrznuo me
Sofron, hoce da me satre gospodaru!”. “I ne samo nama” – rece mladi
seljak.
“A tko tebe pita? Što je ovo? Pa ovo je buna! Ne savjetujem ti da se kod
mene buniš. Idite. Ama idite, zapovjediti cu kad vam kažem”.
Kada sam se spremao u lov s Anpadistom seljakom, zapitah ga poznaje li
nadstojnika: “Kakav je to covjek?”.
Odgovori on: “Pseto, a ne covjek, to se imanje vodi na Penockinu, dok je
pravi gazda Sopron. Seljaci su mu do grla dužni, rade mu k’o nadnicari.
Sasvim ih je satro. On ne radi samo sa zemljom, vec trguje sa stokom,
maslom i katranom. Po meni je beštija. Ali mu ne valja što hoce da tuce.
Zvijer je, a ne covjek “Pa što se ne tuže?” pitam. Baš ste se sjetili što je
briga gospodara! Uredno mu placaju danak, pa što ga se tice. A ovog
starog seljaka ce satrti. Knez ce ga prebiti. A zbog cega ispašta. Na zboru
se porjeckao sa nadstojnikom, nije valjda više mogao trpjeti. Sad ce ga
dotuci. Razbojnik bez srca i duše, kucek prosti mi Bože.
Likovi:
Arkadij Pavlic Penockin
Bivši gardijski oficir, mladi vlastelin, obrazovan, vrlo uspješno se bavio
gospodarstvom. Strog i pravedan, brine se o svojim podanicima. Odijeva
se odlicno i ukusno, cita francuske knjige i novine, a u kartanju je
majstor. Najbolji ženidbeni kandidat.
Sofron Jakovljic
Nadstojnik, nizak, plecat, sijed i krepak covjek.
MRGUD
Kad sam se vracao iz lova, spremala se oluja. Drvece zašumi, a krupne
kapi kiše oštro zabubnjaše i nastade oluja. Morao sam stati. Nisam vidio
prst pred nosom. Sakrih se pod široki grm, cekajuci da nevrijeme
prestane. Najednom u bljesku munje ugledah golemu priliku. Bio je to
lugar Foma zvan Mrgud. “Nece skoro stati” – rece lugar – “morao bih vas
odvesti svojoj kuci”. “Daj molim te” – rekoh. Uhvatio konja za uzde i
krenusmo njegovoj kuci.
Tamo nas je docekala djevojcica u košuljici i bosih nogu s fenjerom u ruci.
Bila je to koliba samo s jednom sobom. Cadava, niska i gotovo prazna bez
ležaja, pod tavanicom i bez pregrada. Usred kolibe visila je kolijevka s
djetetom privezana za kraj dugacke motke. Pogledah oko sebe i srce mi
se stegne. “Zar si sama ovdje?” – upitah djevojcicu. “Sama!” – odgovori.
Ude lugar, bio je to visok, plecat i izvrsno graden covjek. Crna kovrcava
brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oci sitne kestenjaste. “Oluja
jenjava, otpratit cu vas do kraja šume”.
Izadosmo zajedno. Kiša je prestala. Najednom smo zaculi udarce
sjekirom. Netko je oprezno sjekao grane. Kotaci su škripali, a konj je
frktao. “Kuda ceš? Stoj!” – zagrmi Mrgudov željezni glas. Pokraj oborena
drveta na zemlji borio se lugar s kradljivcem. Ugledah mokra seljaka u
dronjcima. Bijedno kljuse je stajalo do njega. “Pusti ga!” – šapnu Mrgudu
– “ja cu platiti drva”. Mrgud šutke uhvati lijevom rukom konja za grivu, a
desnom je držao kradljivca za pojas. Jedva nekako dokopasmo se kolibe.
Kiša je lijevala kao iz kabla.
“Ostavi ga ondje, ne diraj ga” – rekoh.
“Fomo Kuzmicu” – progovori seljak – “Pusti me, glad me je natjerala.
Pusti me”
“Znam ja vas” – sumorno ce lugar – “cijelo vaše selo je takvo, sve jedan
lopov gori od drugoga”.
“Propali smo, kažem ti, pusti me”.
“Nitko ne smije krasti!” – rece lugar.
“Natjerala me glad, djecica mi krište, znaš i sam. Teško mi je”.
“A oni ipak ne idu u kradu”.
“Konjica” – nastavi seljak – “konjica, pusti bar njega” – kukao je seljak.
“Kažem ti da ne mogu. Nisam ni ja slobodan” – rece Mrgud.
Cekao sam što ce biti. Seljak se iznenada uspravi. Oci mu se zažarile, a
lice zarumenilo: “E, pa nažderi se. Na zlikovce prokleti, pij kršcansku krv,
pij. Tebi govorim krvopijo, tebi. Eh, ti sad cu ja… Pa što onda? Svejedno
sam propao, što cu bez konja. Nek’ sve propadne i žena i djeca, nek’ sve
pocrka. Ali cekaj dopasti ceš i ti šaka.”
Mrgud se podiže. “Ud’ri, ud’ri” – nastavi seljak.
“Šuti” – zagrmi lugar i pode dva koraka.
“Nemoj, Foma” – povikah – “ostavi ga, neka ide s milim Bogom”
Mrgud ga uhvati za rame. Pritekoh u pomoc seljaku. Na moje veliko cudo
lugar otvori vrata i izbaci seljaka van: “Nosi se dovraga sa svojim konjem”
– povika za njim – “ali pazi se drugi puta”.
“E Mrgude, baš si me iznenadio. Vidim da si covjek i pol”.
“Ta manite gospodine, samo nemojte nikome ništa govoriti”.
Nakon pola sata oprostio sam se s njim na kraju šume.
Glavni lik:
Lugar Foma zvan Mrgud
Visok, plecat i izvrsno graden covjek. Crna kovrcava brada zaklanjala mu
je grubo muško lice, a oci sitne kestenjaste.
ŠUMA I STEPA
Lov s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljece prije zore.
Na nebu ponegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val,
nejasan šapat noci. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze
nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek pocinje pušiti. Konji zvucno
gacaju po lokvama, a kocijaš zvižduce. Rub se neba rudi, zrak biva
svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljackim kucama gore luci crvenim
plamenom i cuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce se
diže, nebo je vedro. Vrijeme ce biti krasno. Popeli ste se na brdo. Kakav
vidik! Rijeka se vijuga i povlaci nejasno kroz maglu, za njom livade za
livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se istice
daljina.
Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokrecu udovi, kako se krijepi sav
covjek, prožet svježim dahom proljeca. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je
osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. Trag vaših
nogu ostaje za vama kao zelena crta na rosnoj travi. U glavi vam se vrti i
osjecate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Evo vec
je vruce. “Gdje bi se tu brate mogao napiti vode” – pitate kosca. “Pa eno
vam u jaruzi bunara”. I zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na
zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. “Ali što je ovo? Navlaci li
se oblak. Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom
potamnjelo. Kakva kišica! Kakve munje! Oluja je minula, izlazite iz
sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode i
gljive. Vec pada mrak. Vecernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce se
smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da podete kuci.
Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noc. Mjesec
izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla.
A kako je ta ista šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni
kretanja. Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na
lipama visi posljednje zlacano lišce. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama.
Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima cudan nemir.
Ideš, a pred oci ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Covjek vlada
svom svojom prošlošcu, svim svojim osjecajima i silama, svom svojom
dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš
brda, kakav vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a
medu vrbicima svjetluca se rjecica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su
sve manji, a drveca gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne
stepe.
A u zimski dan ici po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak,
nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas
zasljepljuje.
A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg vec miriše
ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u
jarugu veselo žuboreci.
LOVCEVI ZAPISI
Bilješke o piscu:
Turgenjev je roden 9. studenoga 1818. godine u Orelu na vlastelinskom
posjedu svoje majke u Spaskom-Lutovinovu, nedaleko od grada Mcenska.
Majka mu je bila nacitana i obrazovana žena. Bio je odgajan
guvernantama i odgojiteljima, te školovan u internatima. Od djetinjstva je
stjecao široku naobrazbu i kulturne navike. U kuci su imali bogatu
biblioteku francuskih i njemackih knjiga. Nerado se prisjecao djetinjstva,
jer je majka strogo postupala s njim. Bio je svjedok mukotrpnog života
kmetova, pa je zamrzio kmetstvo i gospodsku samovolju. U internatu u
Moskvi je dobro naucio francuski i njemacki jezik. Preselio se s roditeljima
u Petrograd, gdje je nastavio studirati književnost i povijest. Povijest
antike i srednjeg vijeka predavao mu je autor Mrtvih duša N. V. Gogolj. Po
obicaju onog doba da bi upotpunio svoju naobrazbu nastavio je studirati u
inozemstvu. Godine 1843. Turgenjev je objavio svoje prvo djelo,
puškinovsku poemu Paraša. Prestao je pisati stihove kada se upoznao s
francuskom opernom pjevacicom španjolskog podrijetla Paulinom Viardot,
s kojom je vezao svoju daljnju sudbinu. Napustio je namještenje i s njom
otputovao u inozemstvo, te se nastavio baviti književnim radom pišuci
ponajviše pripovijetke i drame. Kada je umro Gogolj, bio je ogorcen zbog
suzdržljivosti vlasti i tiska prema tom žalosnom dogadaju, te je napisao
nekrolog u kojem je dao maha svojim osjecajima. U Petrogradu je cenzura
zabranila izlazak toga nekrologa, ali je objelodanjen u Moskvi. Tada je car
naredio da se autor kazni sa mjesec dana zatvora, a pravi je povod tome
knjiga zbirke pripovijedaka Lovcevi zapisi. Bio je budno pracen od strane
policije i nastavio se baviti književnim radom. Burne polemike je izazvao
roman Ocevi i djeca, gdje je prikazao sukob izmedu starog i mladog
naraštaja, a to je bio u stvari sukob izmedu liberala i demokrata –
prosvjetitelja. Njegova djela su se paralelno prevodila i na strane jezike.
Otputovao je u inozemstvo i dolazio u sukob sa istaknutim književnicima.
Turgenjev se iskušao u svim književnim žanrovima i postigao zavidne
uspjehe, posebno u romanima, no on je nadasve pripovjedac. On je
nenadmašiv u ležernom i lirskom pripovijedanju o onome što je sam
doživio ili cuo od drugih. Premda u njegovim romanima nema nikakve
fabule, autor nam neprestano zaokuplja pozornost upoznajuci nas s vrlo
zanimljivim likovima i lijepim krajolicima. Njega su oduvijek zanimali
portret i pejzaž. Istinito je prikazivao životne prilike ruskih kmetova i
njihovih gospodara, što je tada bila teška optužba tadašnjeg društvenog
poretka. Zato je imao neprilika sa tadašnjom vlasti. U njegovom
pripovjedalaštvu igra jezik s kojim se izražava. Svi poznati ljudi su mu
upucivali pozitivne kritike za njegova djela. Pjesnik okom umjetnika
promatra prirodu i objektivno je opisuje. Tako je Dostojevski za njega
napisao kako je covjek sa mnogo rijetke srece: “Pjesnik, talent, aristokrat,
ljepotan, bogat, mudar, naobražen – ne znam što mu sve priroda nije
dala.” Medutim, unatoc strogoj cenzuri, svakojakim zabranama i pritiscima
vlasti, u tim godinama je zapocelo zlatno doba ruske realisticke
književnosti. Mnogi su svoja djela kriomice objavljivali. Tako je Turgenjev
napisao: “Teško da može itko od današnjih ljudi shvatiti kakvom je
ropstvu bila podvrgnuta tiskana misao svakog casa i na svakom mjestu.
Književnik se nije mogao drugacije osjecati nego kao krijumcar.”
Njegov nacin pisanja je snažno utjecao na razvoj hrvatske književnosti, tj.
hrvatskog realizma. Nakon prvog prevedenog djela Faust, njegova djela
su se prevodila više nego djela od bilo kojeg drugog stranog pisca.
U novinama su se mogla procitati djela: Tri susreta, Mumu, Ukoljica, Prva
ljubav, Dnevnik suvišnog covjeka i roman Plemicko gnijezdo i Rudin. Tako
je Šenoa pozvao hrvatske književnike da se ugledaju na njegov nacin
pisanja. Njegov veliki utjecaj je bio na hrvatske pripovjedace, odvracajuci
im pozornost od fabuliranja na prikazivanje socijalnih problema i
razvijanje ilirskih elemenata u svojim djelima.
Vrsta djela:
Pripovijetke o lošem položaju tadašnjih seljaka, a pogotovo kmetova.
Mjesto radnje:
Rusija
Vrijeme radnje:
1852. godina
Tema:
Težak položaj seljaka i kmetstva, izrugivanje ruskog plemstva
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Mukotrpan život kmetova
- Gospodska samovolja
- Opis stvarnih likova seljaka i plemica
- Opis nerazumijevanja plebejskih intelektualaca i konzervativnog
plemstva
Struktura djela:
Zbirka od dvadeset i pet pripovijedaka, u kojima su prikazani likovi
seljaka i plemica, iživljavanje vlastelina nad kmetovima, te širenje
mišljenja kako štetu po vlastelu može prouzrociti smanjenje poštovanja
prema plemickom staležu.
NADSTOJNIK
Mladi vlastelin, bivši gardijski oficir Arkadij Pavlic Penockin bio je razborit i
obrazovan koji se vrlo uspješno bavio gospodarstvom. On za sebe kaže da
je strog i pravedan, brine se o svojim podanicima i kažnjava ih za njihovo
dobro. Odijeva se odlicno i ukusno, cita francuske knjige i novine, a u
kartanju je majstor. Za njega kažu da je najbolji ženidbeni kandidat i
dame luduju za njim. Posjetitelja obuzima cudan nemir, pa vam cak ni
udobnost ne godi.
I krenusmo kocijom put Rjabova. Kada smo stigli u selo poceo se širiti
medu seljacima nemir i uzbudenje. Stigosmo do nadstojnikove kuce.
Smjestili smo se u takozvanu hladnu sobu, a kocijaši su poceli donositi
prtljagu. U to stiže nadstojnik Sofron Jakovljic. Bio je to nizak, plecat,
sijed i krepak covjek. Lice mu je bilo podbulo od rakije. “Oce naš,
dobrotvore naš” – progovori nadstojnik – “Jedva ste se izvoljeli doci“.
“Rucicu mi dajte” – pružajuci vec unaprijed usne na poljubac.
“Pa što je brate Sofrone, kako idu poslovi?” – upita ga prijazno Arkadij.
“Hvala bogu sve je u najboljem redu, zahvaljujuci vašoj milosti. Niste mi
izvoljeli javiti da cete doci. Ta gdje cete prenociti? Ništa, ništa Sofrone”
– osmjehnu se Arkadij.
Navecer Arkadij zapovijedi da se u sobu donese sijeno. Sobar prostre
plahte, namjesti jastuke i legosmo. Sljedeceg smo dana išli u pregled
gospodarskih zgrada i sve je bilo u najboljem redu, jedino su lica seljaka
bila turobna. Arkadij se topio od miline. Kada smo izlazili iz pojate, dva su
seljaka klecala pored kaljuže.
“Što hocete? Što radite? – pitao je Arkadij.
“Pomozi nam gospodaru?” – i ponovo se pokloniše.
“Smiluj nam se gospodaru. Sasvim smo upropašteni” – rece starac.
“Tko te je upropastio?”
“Pa Sofron Jakovljic gospodaru. Dva mi je sina preko reda dao u novake, a
sad hoce i trecega. Jucer mi je gospodin otjerao kravicu i istukao
domacicu.” – rece seljak.
“Gospodaru Arkadije pomozi? Ovako se dalje ne može. Omrznuo me
Sofron, hoce da me satre gospodaru!”. “I ne samo nama” – rece mladi
seljak.
“A tko tebe pita? Što je ovo? Pa ovo je buna! Ne savjetujem ti da se kod
mene buniš. Idite. Ama idite, zapovjediti cu kad vam kažem”.
Kada sam se spremao u lov s Anpadistom seljakom, zapitah ga poznaje li
nadstojnika: “Kakav je to covjek?”.
Odgovori on: “Pseto, a ne covjek, to se imanje vodi na Penockinu, dok je
pravi gazda Sopron. Seljaci su mu do grla dužni, rade mu k’o nadnicari.
Sasvim ih je satro. On ne radi samo sa zemljom, vec trguje sa stokom,
maslom i katranom. Po meni je beštija. Ali mu ne valja što hoce da tuce.
Zvijer je, a ne covjek “Pa što se ne tuže?” pitam. Baš ste se sjetili što je
briga gospodara! Uredno mu placaju danak, pa što ga se tice. A ovog
starog seljaka ce satrti. Knez ce ga prebiti. A zbog cega ispašta. Na zboru
se porjeckao sa nadstojnikom, nije valjda više mogao trpjeti. Sad ce ga
dotuci. Razbojnik bez srca i duše, kucek prosti mi Bože.
Likovi:
Arkadij Pavlic Penockin
Bivši gardijski oficir, mladi vlastelin, obrazovan, vrlo uspješno se bavio
gospodarstvom. Strog i pravedan, brine se o svojim podanicima. Odijeva
se odlicno i ukusno, cita francuske knjige i novine, a u kartanju je
majstor. Najbolji ženidbeni kandidat.
Sofron Jakovljic
Nadstojnik, nizak, plecat, sijed i krepak covjek.
MRGUD
Kad sam se vracao iz lova, spremala se oluja. Drvece zašumi, a krupne
kapi kiše oštro zabubnjaše i nastade oluja. Morao sam stati. Nisam vidio
prst pred nosom. Sakrih se pod široki grm, cekajuci da nevrijeme
prestane. Najednom u bljesku munje ugledah golemu priliku. Bio je to
lugar Foma zvan Mrgud. “Nece skoro stati” – rece lugar – “morao bih vas
odvesti svojoj kuci”. “Daj molim te” – rekoh. Uhvatio konja za uzde i
krenusmo njegovoj kuci.
Tamo nas je docekala djevojcica u košuljici i bosih nogu s fenjerom u ruci.
Bila je to koliba samo s jednom sobom. Cadava, niska i gotovo prazna bez
ležaja, pod tavanicom i bez pregrada. Usred kolibe visila je kolijevka s
djetetom privezana za kraj dugacke motke. Pogledah oko sebe i srce mi
se stegne. “Zar si sama ovdje?” – upitah djevojcicu. “Sama!” – odgovori.
Ude lugar, bio je to visok, plecat i izvrsno graden covjek. Crna kovrcava
brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oci sitne kestenjaste. “Oluja
jenjava, otpratit cu vas do kraja šume”.
Izadosmo zajedno. Kiša je prestala. Najednom smo zaculi udarce
sjekirom. Netko je oprezno sjekao grane. Kotaci su škripali, a konj je
frktao. “Kuda ceš? Stoj!” – zagrmi Mrgudov željezni glas. Pokraj oborena
drveta na zemlji borio se lugar s kradljivcem. Ugledah mokra seljaka u
dronjcima. Bijedno kljuse je stajalo do njega. “Pusti ga!” – šapnu Mrgudu
– “ja cu platiti drva”. Mrgud šutke uhvati lijevom rukom konja za grivu, a
desnom je držao kradljivca za pojas. Jedva nekako dokopasmo se kolibe.
Kiša je lijevala kao iz kabla.
“Ostavi ga ondje, ne diraj ga” – rekoh.
“Fomo Kuzmicu” – progovori seljak – “Pusti me, glad me je natjerala.
Pusti me”
“Znam ja vas” – sumorno ce lugar – “cijelo vaše selo je takvo, sve jedan
lopov gori od drugoga”.
“Propali smo, kažem ti, pusti me”.
“Nitko ne smije krasti!” – rece lugar.
“Natjerala me glad, djecica mi krište, znaš i sam. Teško mi je”.
“A oni ipak ne idu u kradu”.
“Konjica” – nastavi seljak – “konjica, pusti bar njega” – kukao je seljak.
“Kažem ti da ne mogu. Nisam ni ja slobodan” – rece Mrgud.
Cekao sam što ce biti. Seljak se iznenada uspravi. Oci mu se zažarile, a
lice zarumenilo: “E, pa nažderi se. Na zlikovce prokleti, pij kršcansku krv,
pij. Tebi govorim krvopijo, tebi. Eh, ti sad cu ja… Pa što onda? Svejedno
sam propao, što cu bez konja. Nek’ sve propadne i žena i djeca, nek’ sve
pocrka. Ali cekaj dopasti ceš i ti šaka.”
Mrgud se podiže. “Ud’ri, ud’ri” – nastavi seljak.
“Šuti” – zagrmi lugar i pode dva koraka.
“Nemoj, Foma” – povikah – “ostavi ga, neka ide s milim Bogom”
Mrgud ga uhvati za rame. Pritekoh u pomoc seljaku. Na moje veliko cudo
lugar otvori vrata i izbaci seljaka van: “Nosi se dovraga sa svojim konjem”
– povika za njim – “ali pazi se drugi puta”.
“E Mrgude, baš si me iznenadio. Vidim da si covjek i pol”.
“Ta manite gospodine, samo nemojte nikome ništa govoriti”.
Nakon pola sata oprostio sam se s njim na kraju šume.
Glavni lik:
Lugar Foma zvan Mrgud
Visok, plecat i izvrsno graden covjek. Crna kovrcava brada zaklanjala mu
je grubo muško lice, a oci sitne kestenjaste.
ŠUMA I STEPA
Lov s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljece prije zore.
Na nebu ponegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val,
nejasan šapat noci. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze
nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek pocinje pušiti. Konji zvucno
gacaju po lokvama, a kocijaš zvižduce. Rub se neba rudi, zrak biva
svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljackim kucama gore luci crvenim
plamenom i cuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce se
diže, nebo je vedro. Vrijeme ce biti krasno. Popeli ste se na brdo. Kakav
vidik! Rijeka se vijuga i povlaci nejasno kroz maglu, za njom livade za
livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se istice
daljina.
Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokrecu udovi, kako se krijepi sav
covjek, prožet svježim dahom proljeca. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je
osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. Trag vaših
nogu ostaje za vama kao zelena crta na rosnoj travi. U glavi vam se vrti i
osjecate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Evo vec
je vruce. “Gdje bi se tu brate mogao napiti vode” – pitate kosca. “Pa eno
vam u jaruzi bunara”. I zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na
zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. “Ali što je ovo? Navlaci li
se oblak. Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom
potamnjelo. Kakva kišica! Kakve munje! Oluja je minula, izlazite iz
sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode i
gljive. Vec pada mrak. Vecernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce se
smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da podete kuci.
Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noc. Mjesec
izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla.
A kako je ta ista šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni
kretanja. Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na
lipama visi posljednje zlacano lišce. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama.
Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima cudan nemir.
Ideš, a pred oci ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Covjek vlada
svom svojom prošlošcu, svim svojim osjecajima i silama, svom svojom
dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš
brda, kakav vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a
medu vrbicima svjetluca se rjecica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su
sve manji, a drveca gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne
stepe.
A u zimski dan ici po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak,
nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas
zasljepljuje.
A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg vec miriše
ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u
jarugu veselo žuboreci.