Lyrics has been copied to clipboard!
ĐUKA BEGOVIĆ:
IVAN KOZARAC
Bilješke o piscu:
Ivan Kozarac roden je u seljackoj obitelji 8. veljace 1885. godine u Vinkovcima. Razocaran dobivanjem loših ocjena i smrcu oca nakon dva razreda gimnazije napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i citao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta procitanih knjiga ruskih realista i sam je poceo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratica Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovode u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u ljecilištu na Sljemenu i vraca se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navršivši 25 godina života. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begovic, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Vec kao sedamnaestogodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravnickom glasilu «Naša Sloga». Politicke clanke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjackom «Hrvatski dak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijancevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošcu u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku rašclambu. Predstavlja se kao pjesnik i kriticar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela». Vrhunac njegovog stvaralaštva oznacava psihološki roman Đuka Begovic, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeca. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovacic u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovica u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti «pucki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inace strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pucki ucitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mladi.
Vrsta djela:
Roman
Mjesto i vrijeme radnje:
U Slavoniji potkraj XIX. stoljeca
Tema:
Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne
volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale
situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne
sadašnjosti, te mucno lomljenje vlastitog života.
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Unutarnji monolog – kako živjeti.
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema
društvenim zbivanjima u seoskoj sredini.
- Opis unutrašnjeg života glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i
raznolik, bez silnih dogadaja sa mladenackim dobom jakih kriza koje su
udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
- Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u
izreku «Tko mi šta može, tko ?»
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on
opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
- Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih
funkcija, te prepuštanje nesputanom životu, alkoholu, rasipništvu i
erotskim užicima.
- Sjecanje na posljedica duševne klonulosti, nemoci živaca nakon jedne
krize.
- Napola rezignirani covjek prisjeca se zbivanja, koji su se isprepletali sa
dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog
života i beznadni položaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.
- Surovost i grubost – odnos prema ženi, odnos prema konjima.
- Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Đukino ponašanje.
- Mucno lomljenje vlastitog života.
- Zov zemlje.
- Lirski opis šume.
- Opis mahnite vožnje.
Struktura djela:
Psihološki roman kao pripovjedacko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mucno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realisticki, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate književne forme. Pokušava se uzdici iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još nemocnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, covjek širokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rodenog oca, u veselju pjeva, ojaden muci sebe i druge, u duši samotnicki trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost.
Inspiracija iz slicnog djela:
U svojim djelima se osjeca utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utucenih ljudi u malogradanskom životu, sa vjecno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj buducnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratica Josipa Kozarca.
Analiza likova:
Šima Begovic je Đukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku.
Đuka Begovic je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako živjeti u toj sredini. Želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima. U unutarnjem monologu prožima se mucno lomljenje vlastitog života i reagiranje sela na njegovo ponašanje. On je simbol muške snage, covjek širokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipništvo i naglašeni erotizam u njemu našla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost što ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i životne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu prošlost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Đuka je originalno i kompleksno književno lice, koji u srdžbi ubija rodenog oca. Živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost. On je kontradiktorna licnost: u jednoj osobi i «becar» i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponašanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve što radi, radi za vlastiti užitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.
Marijica je Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra duša, golublja krv.
Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom slavonskom seljaku Đuki Begovicu koji se izdvojio iz svoje sredine. Nižu se epizode u kojima se otkriva njegov neobuzdani temperament. Takva je i poruka romana u kojem se Đuka pita kako živjeti, prepušta se mahnitoj vožnji preko polja i kroz hrastovu šumu. U srdžbi ubija rodenog oca, želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.
Sadržaj:
Nakon cetiri godine robijanja, vratio se Đuka Begovic svojoj kuci skrivecki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paucine po zidovima i više rupa po tlu. Sve je obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjecaj. Razmišljajuci, sjetio se sebe kao djecaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domacih životinja, a duga, tek nešto forinti. Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: «Eto što je moj jedinak!» A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija caše i štipa cure i snaše. Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: «Što ce sin Šime Begovica u školi? Da žulja kosti ! Nece on biti niciji sluga, on ce bito svoj gazda, pa što ce njemu, «jedinku» škola ?» I tako je to sve išlo dok Đuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoci, družio se sa slugama i od njih ucio prostaštvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: «Ima Šima novaca za nadnicare, pa cemu da se ti muciš !» majke se jedva i sjecao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kuci njegova oca uvijek je bilo žena. S 15 godina vec je imao curu, kojoj je kupovao kolace i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.
Sa 19. godina oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca vec mu je omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mucio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noci, da ni spavati nije mogla. Sjecao se on svoje Marijice i bilo mu je teško: «Dobra je bila ! Golublja krv ! Duša ! Al ja . . . ja ?» Sjetio se birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajuci se i kartajuci. Oboje su ludovali cijele noci sa istim strastima i neobuzdanošcu. Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac. Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtašica.
Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otici. Odslužio je tri godine. Nedugo iza Đukina odlaska, Marijica je rodila kcerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Đuka vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kuci, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na cuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijuci svoje stare kosti u njenom zagrljaju.
Vec prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je otac u švaleranju s birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoce prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred ocima, dohvatio je žarac i svom silinom udario oca po glavi: «Eto ti ! – šapnu Đuka i odvuce se u birtiju. Sve je to prolazilo Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a necega se jedva sjecao. A ove 4 godine tamnice: «A tražio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja , i ja je nemam!» I sjecanje je tako dalje...
Sjeti se patnji zbog tamnicara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: «Robijaši, robijaši !» I za godinu dana sve te vrijeda i poželiš noc, san, misliš: «Lakše je nocu !» A kad padne noc, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i ne da se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamnicaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se cudna slika njegova života. «Što li cu ja? Kako da živim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoci, pohita prema konjima, uskoci u kola i potjera konje preko šljivika, žita, jecma. Nije mario što gazi po tudem trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se izoblicilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bješnje da je šuma jecala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, šibao bicem, te side s kola i pocne udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka nije prestajao, samo je udarao. Konacno konji poceše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu, te zacvili i gotovo zaplace. Đuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. «Dobro, moj Dorate!» - i isprica se konju: «Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?»
Nakon nekoliko dana dode baba Mara i zapita ga što ce biti s njegovom kceri Smiljom. Zastidio se Đuka što se svoje kceri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluci da ce promijeniti svoj nacin života. Poceo je obradivati svoju zemlju, od jutra do veceri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kuci poradio.
I dode zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: «Je li to život? Zašto li se on pati, muci i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to što stice žuljevima i znojem netko ce zgrnuti i to zato što ce bito Smiljin muž. Poceo je žaliti samoga sebe. Samoce se odrekao, posla ostavio i poceo živjeti onako kako je prije živio. Kod staroga cice Pana poceo je zalaziti na divane. Pricali oni o svemu, a najviše o mladosti, momaštvu i becarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a Đuka najmladu uvijek je bio protiv: «Zar je to štogod ?» i zapocne pricati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: «vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao šakacki i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem šakom u rebra i još mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna cija su.»
Živio je Đuka ne osvrcuci se na druge i ne gledajuci kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na takav život. Volio je biti takav: «Gnjila krv !» - kaže Đuka sebi i drugima. «Šimina bisna krv !» - govorili starci.
I ovakav život ucinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za žulj i znoj. I opet pode po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju caše do dna i samouvjeren govori: «Pijte, trošite! Novac u džepu – vrag u srcu !» Đuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muci i ne mori: «Pa što košta, nek' košta !» A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko sve na racun Đuke, a on ne mari, rasipan je kao kneževsko dijete.
I sudbene odluke i obavijesti cesto su stizale, no on nije mario, vec trošio – dok ima biti ce svima!
Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, poceo je obilaziti i oko žena. Ruža, žena cobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oci crne i velike, kosa još crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretac života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu bilo jasno. Opažao je da ona nije ništa posebno, vec je ista kao i druge žene, pa se žar polako gasila. U njemu je bila šokacka krv, koja teži za što vecim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mucaljiv i smrknut. Mucio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj nacin života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Poceo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.
Imetak se topio, a dugovi rasli i vec su na prodaji Đukina imanja. Odlucio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Došao je dan proštenja i Đuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilacke jer se on iskreno kaje i nada milosti božjoj.
Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, poceo je pitati samoga sebe: «Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? – pitao se – ludo je što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovica. On, hulja prvog reda, becar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, nece: «Ne, pa da se o životu radi!» Ostavi Đuka Ilacu, svoje suseljane, proštenje i vrati se kuci. Odmah je odlucno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuca, a konje, kola i orude takoder je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju.
U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1. 200. - forinti kceri? Ona ce se udati, a muž ce ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem nece uciniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Đuka vrati starome životu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao kucu i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka Begovic je sada sluga. Unajmio se kod covjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za cobana. I danju i nocu je sa coporom ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on traži koga. Ne žali on ni za kucom, ni za zemljom, niti za onim životom becara.
Možda ce se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat ce, krasti ce, tko zna.
IVAN KOZARAC
Bilješke o piscu:
Ivan Kozarac roden je u seljackoj obitelji 8. veljace 1885. godine u Vinkovcima. Razocaran dobivanjem loših ocjena i smrcu oca nakon dva razreda gimnazije napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i citao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta procitanih knjiga ruskih realista i sam je poceo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratica Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovode u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u ljecilištu na Sljemenu i vraca se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navršivši 25 godina života. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begovic, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Vec kao sedamnaestogodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravnickom glasilu «Naša Sloga». Politicke clanke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjackom «Hrvatski dak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijancevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošcu u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku rašclambu. Predstavlja se kao pjesnik i kriticar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela». Vrhunac njegovog stvaralaštva oznacava psihološki roman Đuka Begovic, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeca. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovacic u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovica u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti «pucki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inace strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pucki ucitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mladi.
Vrsta djela:
Roman
Mjesto i vrijeme radnje:
U Slavoniji potkraj XIX. stoljeca
Tema:
Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne
volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale
situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne
sadašnjosti, te mucno lomljenje vlastitog života.
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Unutarnji monolog – kako živjeti.
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema
društvenim zbivanjima u seoskoj sredini.
- Opis unutrašnjeg života glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i
raznolik, bez silnih dogadaja sa mladenackim dobom jakih kriza koje su
udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
- Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u
izreku «Tko mi šta može, tko ?»
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on
opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
- Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih
funkcija, te prepuštanje nesputanom životu, alkoholu, rasipništvu i
erotskim užicima.
- Sjecanje na posljedica duševne klonulosti, nemoci živaca nakon jedne
krize.
- Napola rezignirani covjek prisjeca se zbivanja, koji su se isprepletali sa
dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog
života i beznadni položaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.
- Surovost i grubost – odnos prema ženi, odnos prema konjima.
- Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Đukino ponašanje.
- Mucno lomljenje vlastitog života.
- Zov zemlje.
- Lirski opis šume.
- Opis mahnite vožnje.
Struktura djela:
Psihološki roman kao pripovjedacko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mucno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realisticki, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate književne forme. Pokušava se uzdici iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još nemocnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, covjek širokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rodenog oca, u veselju pjeva, ojaden muci sebe i druge, u duši samotnicki trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost.
Inspiracija iz slicnog djela:
U svojim djelima se osjeca utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utucenih ljudi u malogradanskom životu, sa vjecno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj buducnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratica Josipa Kozarca.
Analiza likova:
Šima Begovic je Đukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku.
Đuka Begovic je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako živjeti u toj sredini. Želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima. U unutarnjem monologu prožima se mucno lomljenje vlastitog života i reagiranje sela na njegovo ponašanje. On je simbol muške snage, covjek širokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipništvo i naglašeni erotizam u njemu našla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost što ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i životne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu prošlost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Đuka je originalno i kompleksno književno lice, koji u srdžbi ubija rodenog oca. Živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost. On je kontradiktorna licnost: u jednoj osobi i «becar» i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponašanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve što radi, radi za vlastiti užitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.
Marijica je Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra duša, golublja krv.
Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom slavonskom seljaku Đuki Begovicu koji se izdvojio iz svoje sredine. Nižu se epizode u kojima se otkriva njegov neobuzdani temperament. Takva je i poruka romana u kojem se Đuka pita kako živjeti, prepušta se mahnitoj vožnji preko polja i kroz hrastovu šumu. U srdžbi ubija rodenog oca, želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.
Sadržaj:
Nakon cetiri godine robijanja, vratio se Đuka Begovic svojoj kuci skrivecki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paucine po zidovima i više rupa po tlu. Sve je obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjecaj. Razmišljajuci, sjetio se sebe kao djecaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domacih životinja, a duga, tek nešto forinti. Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: «Eto što je moj jedinak!» A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija caše i štipa cure i snaše. Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: «Što ce sin Šime Begovica u školi? Da žulja kosti ! Nece on biti niciji sluga, on ce bito svoj gazda, pa što ce njemu, «jedinku» škola ?» I tako je to sve išlo dok Đuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoci, družio se sa slugama i od njih ucio prostaštvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: «Ima Šima novaca za nadnicare, pa cemu da se ti muciš !» majke se jedva i sjecao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kuci njegova oca uvijek je bilo žena. S 15 godina vec je imao curu, kojoj je kupovao kolace i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.
Sa 19. godina oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca vec mu je omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mucio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noci, da ni spavati nije mogla. Sjecao se on svoje Marijice i bilo mu je teško: «Dobra je bila ! Golublja krv ! Duša ! Al ja . . . ja ?» Sjetio se birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajuci se i kartajuci. Oboje su ludovali cijele noci sa istim strastima i neobuzdanošcu. Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac. Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtašica.
Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otici. Odslužio je tri godine. Nedugo iza Đukina odlaska, Marijica je rodila kcerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Đuka vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kuci, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na cuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijuci svoje stare kosti u njenom zagrljaju.
Vec prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je otac u švaleranju s birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoce prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred ocima, dohvatio je žarac i svom silinom udario oca po glavi: «Eto ti ! – šapnu Đuka i odvuce se u birtiju. Sve je to prolazilo Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a necega se jedva sjecao. A ove 4 godine tamnice: «A tražio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja , i ja je nemam!» I sjecanje je tako dalje...
Sjeti se patnji zbog tamnicara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: «Robijaši, robijaši !» I za godinu dana sve te vrijeda i poželiš noc, san, misliš: «Lakše je nocu !» A kad padne noc, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i ne da se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamnicaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se cudna slika njegova života. «Što li cu ja? Kako da živim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoci, pohita prema konjima, uskoci u kola i potjera konje preko šljivika, žita, jecma. Nije mario što gazi po tudem trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se izoblicilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bješnje da je šuma jecala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, šibao bicem, te side s kola i pocne udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka nije prestajao, samo je udarao. Konacno konji poceše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu, te zacvili i gotovo zaplace. Đuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. «Dobro, moj Dorate!» - i isprica se konju: «Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?»
Nakon nekoliko dana dode baba Mara i zapita ga što ce biti s njegovom kceri Smiljom. Zastidio se Đuka što se svoje kceri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluci da ce promijeniti svoj nacin života. Poceo je obradivati svoju zemlju, od jutra do veceri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kuci poradio.
I dode zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: «Je li to život? Zašto li se on pati, muci i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to što stice žuljevima i znojem netko ce zgrnuti i to zato što ce bito Smiljin muž. Poceo je žaliti samoga sebe. Samoce se odrekao, posla ostavio i poceo živjeti onako kako je prije živio. Kod staroga cice Pana poceo je zalaziti na divane. Pricali oni o svemu, a najviše o mladosti, momaštvu i becarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a Đuka najmladu uvijek je bio protiv: «Zar je to štogod ?» i zapocne pricati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: «vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao šakacki i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem šakom u rebra i još mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna cija su.»
Živio je Đuka ne osvrcuci se na druge i ne gledajuci kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na takav život. Volio je biti takav: «Gnjila krv !» - kaže Đuka sebi i drugima. «Šimina bisna krv !» - govorili starci.
I ovakav život ucinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za žulj i znoj. I opet pode po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju caše do dna i samouvjeren govori: «Pijte, trošite! Novac u džepu – vrag u srcu !» Đuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muci i ne mori: «Pa što košta, nek' košta !» A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko sve na racun Đuke, a on ne mari, rasipan je kao kneževsko dijete.
I sudbene odluke i obavijesti cesto su stizale, no on nije mario, vec trošio – dok ima biti ce svima!
Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, poceo je obilaziti i oko žena. Ruža, žena cobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oci crne i velike, kosa još crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretac života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu bilo jasno. Opažao je da ona nije ništa posebno, vec je ista kao i druge žene, pa se žar polako gasila. U njemu je bila šokacka krv, koja teži za što vecim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mucaljiv i smrknut. Mucio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj nacin života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Poceo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.
Imetak se topio, a dugovi rasli i vec su na prodaji Đukina imanja. Odlucio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Došao je dan proštenja i Đuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilacke jer se on iskreno kaje i nada milosti božjoj.
Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, poceo je pitati samoga sebe: «Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? – pitao se – ludo je što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovica. On, hulja prvog reda, becar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, nece: «Ne, pa da se o životu radi!» Ostavi Đuka Ilacu, svoje suseljane, proštenje i vrati se kuci. Odmah je odlucno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuca, a konje, kola i orude takoder je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju.
U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1. 200. - forinti kceri? Ona ce se udati, a muž ce ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem nece uciniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Đuka vrati starome životu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao kucu i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka Begovic je sada sluga. Unajmio se kod covjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za cobana. I danju i nocu je sa coporom ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on traži koga. Ne žali on ni za kucom, ni za zemljom, niti za onim životom becara.
Možda ce se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat ce, krasti ce, tko zna.