Lyrics has been copied to clipboard!
Vjekoslav Kaleb
Gost
Tema ove novele je život malih ljudi u zabitom selu.
Ova je pripovjetka posvecena malom covjeku ciji je život jednolicna svakodnevnica ispunjena radom i molitvom i koji u obicnom nesvakidašnjem susretu sa beznacajnim psom vidi neki nagovještaj, nada se nekoj promjeni koja ce razbiti monotoniju siromašne svakidašnjice.
“Njemu lice dobije ozbiljniji, sa sumnjom, izraz, koji je prelazio pomalo u strah i poštovanje. U njemu se možda probudila lagana nada kao stara uspomena: ljudima može jedan neznatan i cudan dogadaj donijeti u dom onu željenu promjenu.”
Medutim, kod Mare i Frane, staraca, koji se ipak ne daju lako zavesti, nailazimo na samosuzdržanje bojeci se možda da se ta njihova iznenadna nada ne pretvori u razocarnje:
“Oni su ga dobro vidjeli, ali sada su se zatvorili u ovaj cetverokut ognjišta, i njegovu svjetlost i toplinu, kao da je stvarna ograda, i negdje daleko su osjecali cudnovatu životinju, koja osvijetljenim licem viri kroza zid mraka u ovaj njihov kutic, a ne znaju što nosi, da li zlo ili dobro.”
Tu vidimo da oni bježe od misli koje se kolebaju izmedu dvije krajnosti vjerovali ili ne da on nosi promjenu. Nalaze djelomicnu sigurnost u siromašnom ognjištu koje im je, iako sirotinjsko, davalo oduvjek ustaljenu sigurnost. Sada medutim ni to ne pomaže.
Praznovjerje se vidi iz razgovora seljana medusobno ili sa psom. Oni vjeruju da on u sebi nosi ljudsku dušu i da može uciniti dobro ili zlo. Zato mu govore ili se pak ispricavaju ako su štogod nezgodno rekli. Neobrazovani su i primitivni. Zavist:
“Da nije sam vrag u njega-……Da šta je…to ti je…-doda Kazo pomalo zlobno, sa željom, da Frani pokvari nade…”
Medutim prevladava vjera u neko sudbonosno znacenje koje nosi gost:
“Kažem ti, nisu oni došli bez nike u kuce…”
Na kraju ih ipak pas razocara i dokazuje, odlazeci, da su njihove nade i vjerovanja bile uzaludne:
“Vidjelo se vani na mjesecini, da je na vratima dvorišta digao nogu, kao sasvim obican pas, smocio prag i nestao u noci.”
Mali se covjek ne može otrgnuti od svog malog života na periferiji srece i zbivanja.
Gost
Tema ove novele je život malih ljudi u zabitom selu.
Ova je pripovjetka posvecena malom covjeku ciji je život jednolicna svakodnevnica ispunjena radom i molitvom i koji u obicnom nesvakidašnjem susretu sa beznacajnim psom vidi neki nagovještaj, nada se nekoj promjeni koja ce razbiti monotoniju siromašne svakidašnjice.
“Njemu lice dobije ozbiljniji, sa sumnjom, izraz, koji je prelazio pomalo u strah i poštovanje. U njemu se možda probudila lagana nada kao stara uspomena: ljudima može jedan neznatan i cudan dogadaj donijeti u dom onu željenu promjenu.”
Medutim, kod Mare i Frane, staraca, koji se ipak ne daju lako zavesti, nailazimo na samosuzdržanje bojeci se možda da se ta njihova iznenadna nada ne pretvori u razocarnje:
“Oni su ga dobro vidjeli, ali sada su se zatvorili u ovaj cetverokut ognjišta, i njegovu svjetlost i toplinu, kao da je stvarna ograda, i negdje daleko su osjecali cudnovatu životinju, koja osvijetljenim licem viri kroza zid mraka u ovaj njihov kutic, a ne znaju što nosi, da li zlo ili dobro.”
Tu vidimo da oni bježe od misli koje se kolebaju izmedu dvije krajnosti vjerovali ili ne da on nosi promjenu. Nalaze djelomicnu sigurnost u siromašnom ognjištu koje im je, iako sirotinjsko, davalo oduvjek ustaljenu sigurnost. Sada medutim ni to ne pomaže.
Praznovjerje se vidi iz razgovora seljana medusobno ili sa psom. Oni vjeruju da on u sebi nosi ljudsku dušu i da može uciniti dobro ili zlo. Zato mu govore ili se pak ispricavaju ako su štogod nezgodno rekli. Neobrazovani su i primitivni. Zavist:
“Da nije sam vrag u njega-……Da šta je…to ti je…-doda Kazo pomalo zlobno, sa željom, da Frani pokvari nade…”
Medutim prevladava vjera u neko sudbonosno znacenje koje nosi gost:
“Kažem ti, nisu oni došli bez nike u kuce…”
Na kraju ih ipak pas razocara i dokazuje, odlazeci, da su njihove nade i vjerovanja bile uzaludne:
“Vidjelo se vani na mjesecini, da je na vratima dvorišta digao nogu, kao sasvim obican pas, smocio prag i nestao u noci.”
Mali se covjek ne može otrgnuti od svog malog života na periferiji srece i zbivanja.