Lyrics has been copied to clipboard!
M. J. LJERMONTOV
FATALIST
Bilješka o piscu :
Mihail Jurcevic Ljermontov rodio see 2. listopada 1814. u Moskvi . Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemicke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske , koji je bio stupio u rusku službu . Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog pocetka slagala sa zetom, a nakon kcerine smrti nastao je izmedu njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela , ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala djecaka kod sebe . Jurij Petrovic vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjecivao sina . Mališan je volio i oca i baku , a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe . Ta je cinjenica pridonijela da je djecak prerano sazrio. Buduci da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treci kad mu je bilo jedanaest godina , snažno dojmili taknocutog djecaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnja knijževna djela. Tek kad je, potresen viješcu o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu Pjesnikova smrt ,privukao je na se pozornost šireg citateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale cetiri godine, od 1837. do 1841, on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladic koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao , stvorio u te cetiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetnickih djela , od kojih su neka ugradena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. Srpnja 1841.održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra . Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu «glasio je :«Tako mu i treba !«
Podatke pronašla u M. J. Ljermontov »Junak našeg doba« (str. 161.-167.)
Bilješka o djelu :
U svim djelima koje sam da sada citala ima neka pitanja na koja ni mi nikad necemo moci odgovoriti, tj. pitanja koja cemo odnijeti u grob ne riješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina vec odredena, ili je to sve puka slucajnost ono što nam se dogodi. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je covjeku odredena sudbilna ili samo slucajnost , to je prikazao kao okladu izmedu Pecorina i porucnika Vulica. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li covjek može predvidjeti sudbinu nekog drugu, da li je to ocito na njegovom licu. Može li se sudbina mjenjati , može li netko izbjeci on što mu je sudeno!? U ovom djelu mi možemo samo procitati opis porucnika Vulica, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama , šta je volio u mladosti …
Pitanje koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist necemo moci nikad odgovoriti:
»…. I, ako je zbilja sve preodredeno, zašto nam je onda dana volja, razum ? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina vec odredena ili je to samo slucajnost?
» Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li covjek po svojoj voli raspolagati svojim životom , ili je svakome od nas naprijed odreden kobni trenutak … Tko hoce da proba ?
--------------------------------------------------------------------------------------------------------Hajde da se kladimo – rekoh u šali .
-Kako?
-Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresuci na stol dvadeset zlatnika , sve što sam imao u džepu.« (str. 153.)
Može li netko predvidjeti neciju smrt?
»zagledah mu se u oci, ali on odceka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama ; ali ,unatoc njegovoj hladnokrvnosti , ucinilo mi se da vidim pecat smrti na njegovu blijedom licu.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------Imao je pravo ! – Ja sam jedini shvatio zagonetno znacenje tih rijeci jer su se mene ticale , i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu ; instinkt me nije
prevario – dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu pecat skore smrti.« (str. 158)
Može li covjek izbjeci sudbinu ?
»- Da, šteta je tog covjeka …. Koji ga je vrag tjerao da nocu razgovara s pijancem ! Uostalom ,valjda mu je tako sudeno!…« (str. 160)
Opis prucnika Vulica:
“Vanjština porucnika Vulica potpuno je odgovarala njegovu znacenju. Visok rast i tamna put , crna kosa, crne prodorne oci, prevelik ali pravilan nos – njegova nacionalna znacajka, tužan i hladan osmijeh što mu je vjecito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu može dati pecat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao oni koji mu je usudosudio za drugove.
Bio je hrabar , govorio je malo ali oštro ; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne ; gotovo nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama….” (str. 152.)
Sadržaj:
Djelo pocinje kako pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozackom naselju. Navecer su uvijek igrali karte , jednu vecer kad im je to dosadilo poceli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše cas naše smrti , ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski porucnik ustane od stola i predložio da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slucajnost. Kakd je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži ,nitko nije imao hrabrosti , a Pecorin je predložio okladu. Pecorin je tvrdio da na porucnikovu licu vidi pecat skore smrti , i to iznijeo ,a porucnik je tvrdio da nece uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenu u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj,i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere porucnika pale su još neke oklade. Porucnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kucam , Pecorin je živio u jednom malom stancicu. Zaspao je pred zoru ,ali ga je u cetiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je Vulic , porucnik ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog dogadaja kozak se zatvorio u jednu kucu na kraju sela.Pecorin je rekao kozackom kapetanu neka zabavi kozaka , a da ce on uci u kucu. Pecorin je ušo kroz prozor u kucu i uspio uhvatiti kozaka.
FATALIST
Bilješka o piscu :
Mihail Jurcevic Ljermontov rodio see 2. listopada 1814. u Moskvi . Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemicke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske , koji je bio stupio u rusku službu . Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog pocetka slagala sa zetom, a nakon kcerine smrti nastao je izmedu njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela , ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala djecaka kod sebe . Jurij Petrovic vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjecivao sina . Mališan je volio i oca i baku , a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe . Ta je cinjenica pridonijela da je djecak prerano sazrio. Buduci da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treci kad mu je bilo jedanaest godina , snažno dojmili taknocutog djecaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnja knijževna djela. Tek kad je, potresen viješcu o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu Pjesnikova smrt ,privukao je na se pozornost šireg citateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale cetiri godine, od 1837. do 1841, on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladic koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao , stvorio u te cetiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetnickih djela , od kojih su neka ugradena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. Srpnja 1841.održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra . Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu «glasio je :«Tako mu i treba !«
Podatke pronašla u M. J. Ljermontov »Junak našeg doba« (str. 161.-167.)
Bilješka o djelu :
U svim djelima koje sam da sada citala ima neka pitanja na koja ni mi nikad necemo moci odgovoriti, tj. pitanja koja cemo odnijeti u grob ne riješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina vec odredena, ili je to sve puka slucajnost ono što nam se dogodi. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je covjeku odredena sudbilna ili samo slucajnost , to je prikazao kao okladu izmedu Pecorina i porucnika Vulica. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li covjek može predvidjeti sudbinu nekog drugu, da li je to ocito na njegovom licu. Može li se sudbina mjenjati , može li netko izbjeci on što mu je sudeno!? U ovom djelu mi možemo samo procitati opis porucnika Vulica, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama , šta je volio u mladosti …
Pitanje koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist necemo moci nikad odgovoriti:
»…. I, ako je zbilja sve preodredeno, zašto nam je onda dana volja, razum ? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina vec odredena ili je to samo slucajnost?
» Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li covjek po svojoj voli raspolagati svojim životom , ili je svakome od nas naprijed odreden kobni trenutak … Tko hoce da proba ?
--------------------------------------------------------------------------------------------------------Hajde da se kladimo – rekoh u šali .
-Kako?
-Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresuci na stol dvadeset zlatnika , sve što sam imao u džepu.« (str. 153.)
Može li netko predvidjeti neciju smrt?
»zagledah mu se u oci, ali on odceka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama ; ali ,unatoc njegovoj hladnokrvnosti , ucinilo mi se da vidim pecat smrti na njegovu blijedom licu.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------Imao je pravo ! – Ja sam jedini shvatio zagonetno znacenje tih rijeci jer su se mene ticale , i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu ; instinkt me nije
prevario – dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu pecat skore smrti.« (str. 158)
Može li covjek izbjeci sudbinu ?
»- Da, šteta je tog covjeka …. Koji ga je vrag tjerao da nocu razgovara s pijancem ! Uostalom ,valjda mu je tako sudeno!…« (str. 160)
Opis prucnika Vulica:
“Vanjština porucnika Vulica potpuno je odgovarala njegovu znacenju. Visok rast i tamna put , crna kosa, crne prodorne oci, prevelik ali pravilan nos – njegova nacionalna znacajka, tužan i hladan osmijeh što mu je vjecito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu može dati pecat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao oni koji mu je usudosudio za drugove.
Bio je hrabar , govorio je malo ali oštro ; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne ; gotovo nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama….” (str. 152.)
Sadržaj:
Djelo pocinje kako pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozackom naselju. Navecer su uvijek igrali karte , jednu vecer kad im je to dosadilo poceli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše cas naše smrti , ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski porucnik ustane od stola i predložio da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slucajnost. Kakd je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži ,nitko nije imao hrabrosti , a Pecorin je predložio okladu. Pecorin je tvrdio da na porucnikovu licu vidi pecat skore smrti , i to iznijeo ,a porucnik je tvrdio da nece uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenu u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj,i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere porucnika pale su još neke oklade. Porucnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kucam , Pecorin je živio u jednom malom stancicu. Zaspao je pred zoru ,ali ga je u cetiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je Vulic , porucnik ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog dogadaja kozak se zatvorio u jednu kucu na kraju sela.Pecorin je rekao kozackom kapetanu neka zabavi kozaka , a da ce on uci u kucu. Pecorin je ušo kroz prozor u kucu i uspio uhvatiti kozaka.