Lyrics has been copied to clipboard!
F. M. DOSTOJEVSKI
ZLOCIN I KAZNA
Književno djelo Fjodora Mihajlovica Dostojevskog znacajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je cesto bilo osporavano, vec je ono mnogo znacajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeca. Gotovo da nema pisca, kriticara, povjesnicara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki nacin odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako znacajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je najveci psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naucio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige vec najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihicki svijet covjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog lijecnika i kceri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slicno kao i u liceju koji je pohadao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje ucenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošcu te pored klalika Racinea i Corneillea cita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, cije cemo tragove pronaci u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz strucnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprecavaju da se, kao i do tada, bavi književnošcu. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upucuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romanticarskoj književnosti kojoj ce uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
Dostojevski je završio akademiju u cinu oficira, no vec sljedece godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeca pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno pocinju financijski problemi koji ce ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novcanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem ce živjeti junaci njegovih romana (Zlocin i kazna, Krotka).
Ruski citatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajuci se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuce naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihicki svijet svojih junaka i na nov nacin isprica o životu "malog covjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharcin.
Radeci na noveli Gospodin Proharcin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, clankom o siromašnom cinovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac ce se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zlocin i kazna, Demoni, Braca Karamazovi) i na taj nacin povezivati aktualna društvena i politicka pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.
Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajuci vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevnickog gradskog života poniženih cinovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etickim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom covjeku, o ženi razapetoj izmedu strasti i kajanja, o slobodi koja je covjeku mucna, nepodnošljiva.
Dostojevski zastupa nacela idealisticke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnicki cin iracionalan. Njega norme i zadaci ogranicavaju, on se ne može i ne želi odreci svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješcu što pocinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj gradi pridaje novo znacenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojecim anticipira buduce junake u cijim ce se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotickim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i porice cak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Cerniševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat ce je Dostojevski u liku Lužina u Zlocinu i kazni).
Monološka forma omogucuje Dostojevskom da neograniceno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odradene filozofske, eticke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tudim idejama i mišljenjima. Glazbena nacela kompozicije razvit ce Dostojevski u svom romanu Zlocin i kazna (1866).
U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotudenog od društva, "poniženog i uvrijedenog", no i ogorcenog filozofa zlocinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natcovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon pocinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova ispreplece se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijedenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Ispreplice se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece cija je buducnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlucuje i Sonja, kci Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan velicine Sonjine žrtve, uvida i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajuci brak s mrskim i ogranicenim Lužinom da bi osigurala bratu buducnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini moguci izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjecuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaca žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogucih kompromisa s vlastitom savješcu. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slucajno srece na svom lutanju petrogradskim ulicama, a cija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slucajna, vec neizbježna. To je dodatni moment koji ga potice da ucini "ono".
Neumitnost propasti vecine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potice Raskoljnikova na zlocin. Svaki od likova pokušava naci svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne price preplecu se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muci, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zlocin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji cak i samom Raskoljnikovu zvuci kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošcu pred sudbinom i vjerom koju ne gubi cak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konacne propasti.
Sav roman protjece u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
Kriminalisticka fabula, koju je u Zlocinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etickih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odrice svojih ideja o natcovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, cita evandelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.
- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno gradanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu cak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrogradaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako vec rastrojene mladiceve živce. Nepodnošljiv zadah iz krcma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše, ta je gradska cetvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjecom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom
- Cak i vlasnici velikih kuca koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugacka, neobicno jadna, s onim svojim žuckastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši covjek osjecao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako cinilo da ce udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokucstvo: tri stara stolca, prilicno trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; vec po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih vec odavna nicija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoc presvucena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."
- Raskoljnikov je vrlo povucen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik prica
"Usput receno, bio je neobicno pristao, divnih tamnih ociju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reci - cak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjecujuci više ništa oko sebe, pa i ne želeci ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je casu znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: vec je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obucen da bi se neki drugi covjek, cak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izade na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako vec rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tudio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je docekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajednickim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo cemu drugome. Ucio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjecaje i radije ce biti okrutan nego da rijecima iskaže što mu je na srcu. Inace, ponekad uopce nije hipohondar, nego je naprosto hladan i bescutan, u cemu ide sve do necovjecnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš rijeci izvuci iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tricarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a cini se da ima donekle i pravo..."
- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih ociju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjelicasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugacak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoc vrucini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki cas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Cifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuca, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo vec kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po cetiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspricao i spomenuo, izmedu ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog casa tuce i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosjecno visoka."
- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlada sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jucer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je vec znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reci, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noc, strepila je od nje i trpjela cak i batine. Stajala je neodlucno sa zavežljajem u rukama pred trgovcicem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumacili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav cudan osjecaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo niceg cudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjecu i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavaca, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Opcenito je malo govorila i, kako vec rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta pak nije iz cinovnickog staleža nego obicna pucanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugackih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jarece kože, ali uvijek vrlo cista. Student se pak najviše cudio i smijao tome što je Lizaveta svaki cas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oci. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima svida. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je cak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi svida? - nasmije se oficir. - Samo zato što je cudna. Nego, znaš što cu ti reci. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljackao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."
- Marmeladov je covjek kojega Raskoljnikov srece slucajno u gostionici i tu zapocinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to covjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i cvrste grade, prosijed i dobrano celav, žut, cak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijancevanja, nabreklih vjeda iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oci. Medutim, bilo je nešto na njemu vrlo cudno; u pogledu mu je blistao cak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopcavao želeci ocito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao cinovnik, ali vec poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta cekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno cinovnicki. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojadeno podupirao objema rukama glavu naslanjajuci se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i cašicu i sjedne do mladica, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tecno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Cak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on vec mjesec dana ni s kim razgovarao.
- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Cak mi se ucinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno gradena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišuci nepravilno i isprekinano. Oci joj bijahu užagrene kao u vrucici, ali pogled joj bijaše oštar i ukocen. Bolno se doimalo to sušicavo i uzbudeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijece što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se ucini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije cula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što cuje niti vidi."
- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - covjeka kojega ne voli.
"To ti je cvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam vec odavno uocila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi andeo, i smatrat ce svojom dužnošcu da usreci muža, koji ce se sa svoje strane brinuti za njenu srecu, o cemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen covjek pa ce, naravno, i sam uvidjeti da ce mu sreca u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunjecka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se ocitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inace nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo cak reci da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoca nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilicno malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malcice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, medutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenacki, noebuzdan!"
- Lužin je bio covjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj ce moci zapovijedati, a koja ce mu se za uzvrat klanjati i kleciti pred njim, te mu beskonacno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Covjek je pouzdan i imucan, služi na dva mjesta i vec ima svoj kapital. Ima doduše cetrdest pet godina, ali je prilicno ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inace je noebicno ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako cini na prvi pogled."
"Petar Petrovic je, sudeci bar po mnogim znacima, neobicno cestit covjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktican covjek, ali da u mnogo cemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvacanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, cini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , cini se, dobar."
"Cak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovic igrao ulogu zarucnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo odredenu svrhu. Cak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedocio o toj svrsi: Petar Petrovic je postupao s njim nekako odvec obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedocile su to isto, ako nicim drugim a ono time što ih nije navlacio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeci Petra Petrovica prevladavale su svijetle i mladena- cke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmed ljetni kaput, tanke hlace svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružicastim prugama, a što je najljepše - sve je to cak i pristajalo licu Petra Petrovica. Njegovo lice, neobicno svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mladim od cetrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjencavali s obje strane, nalikujuci na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Cak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a pocešljana i nakovrcana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obicno biva kad se nakovrca kosa, jer onda covjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjencanje. Ako je u tom prilicno lijepom i ozbiljnom oblicju i bilo neceg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junacio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezašticene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošcu u sama sebe. Petar Petrovic je bio poceo od nicega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i cak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajuci se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stecene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednacavali sa svime što je bilo iznad njega."
- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, medutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije covjek ni mogao biti drugaciji. Bio je to neobicno vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pica; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo znacajno još i to što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, cini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zaradivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeci da je cak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."
- Zosimov je bio Raskoljnikov lijecnik
"Zosimov je bio visok i ugojen covijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naocalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlace i uopce je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lancic na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki cas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak covijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.
- Sonja je bila Marmeladova kci. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilicno zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih ociju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilicno nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosica i brade. Cak se ne bi moglo reci da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oci bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlacilo covijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristicna crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojcica, doimala se mnogo mlade nego što je uistinu bila, tako reci pravo dijete, što se gdjekad cak i smiješno ocitovalo u nekim njenim kretnjama."
- Raskoljnikova majka bila je osjecajna i voljela je svoju djecu, ali je takoder bila i proracunata. Pristala je, cak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kceri riješila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo vec cetrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlada nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sacuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i cestit, cist žar srca. Da kažemo uzgred da je ocuvanje svega toga jedini nacin da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je vec pocela sijedjeti i prorjedivati se, oko ociju su joj se vec davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunjeckina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjecajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do odredene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, cak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala odredena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijede."
- Porfirij Petrovic bio je kriminalisticki inspektor i na neizravan nacin izvlacio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petrovic je bio obucen po domacu, u kucnom kaputu, u posve cistoj košulji i u izgaženim papucama. Bio je to covijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupcenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prcastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilicno živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobrocudno da nije bilo izraza ociju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo cak i necega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi covijek u prvi mah ocekivao."
- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan covjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum.
"Pazikuca je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom covjeku koji je vanjštinom licio na obrtnika, u prsluku i necim nalik na kucnu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oci urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoci prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, pride stolu, poceka casak - za sve to vrijeme nije odvajao ociju od njega - i polagano, necujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Ocito je bio spreman da dugo ceka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to covijek vec u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."
- Andrej Semjonovic je bio cimer od Petra Petrovica.Dokazao je svoje poštenje time što nije htio lagati da je Sonja ukrala Lužinu novac vec je rekao istinu, tj. ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i optužio ju za kradu.
"Još je u provinciji bio cuo o Andreju Semjonovicu, svom bivšem šticeniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim društvima."
"Taj je Andrej Semjonovic negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan covjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobicno ponosan. Uz to su ga vjecito boljele oci. Bio je prilicno meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put cak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inace, medu uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je placao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovic bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedoucenih uobraženjaka koji u tili cas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi ucas napravili karikaturu od svega cemu sami gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno poceo naslucivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup covjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza cak ni u svom društvu, te da je samo ponešto cuo iz trece ruke; štoviše, ni svoj propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zaplece u tumacenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavac!"
- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Cak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor covjecanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao neciji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u paucinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam covjek? Hocu li moci preskociti zapreku ili necu? Hocu li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili necu? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."
- Raskoljnikov je toliko ocajan svojim cinom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se
"Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeci nasred kaldrme na raskršcu i gledajuci oko sebe, kao da od nekog ocekuje presudnu rijec. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušcoj tami, opazi svjetinu, zacuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pode prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je vec bio tvrdo naumio da ce na policiju, pouzdano je znao da ce uskoro svemu doci kraj."
- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz racuna i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa ceš odmah sutra morati, cim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!"
" - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvacam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da procitam i kvit posla!"
- Žali za nacinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i ucini mu se da ih se nije slucajno sjetio. Vec mu se to ucinilo fantasticnim i cudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo ucini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim ocima..."
- Raskoljnikovu se sav život pocinje vrtjeti oko pocinjenog zlocina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on pocinje gubiti i poticati sumnju okoline
" - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim necega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, cak je i u nesvijest pao. - Pricat ceš mi opširnije o tome veceras, pa cu i ja onda tebi koješta reci. Zanima me to, zbilja. Navratit cu opet za pola sata do njega...Inace, upale nece biti..."
- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo
"Što se pak tice petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtac, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa ce mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtac vrlo širok, prava vreca, nece se izvana uopce primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom."
"Pošto je sastavio te obje plocice, od kojih je željezna bila manja od drvene, cvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u cist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluci zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajcicem. A željeznu je plocicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena."
"Napomenut cemo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konacnim odlukama što ih je vec bio donio. Sve su one imale jednu neobicnu osobinu: što su bivale odredenije, to su u njegovim ocima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve mucnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na cas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli."
"Trebalo je, dakle, samo kradom uci u kuhinju, kad kucne cas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve vec bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."
- Sam zlocin izgledao je ovako:
"Ni caska više nije smio cekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajuci za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopce nije uložio u to ni trunka snage. Ali, cim je spusti sjekiru, nadode mu snaga."
"Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene caše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je vec mrtva. Oci joj bijahu izbecene, kao da ce iskociti iz duplja, a celo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grca."
- Kao što sam vec rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Cinilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori vec usta, ali ipak ne vrisne nego pocne polagano uzmicati natraške pred njim, gledajuci ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajuci glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se necega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom casu jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio cela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskojnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."
- Koliko god se za Raskoljnikova mora reci da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Cak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije cak ni bio dobar s njima. Takoder je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg covjeka koji nije imao casne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio.
" - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode!
Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji ociju od lica vrlo neugodno iznenedenog Ilje Petrovica. Casak su se tako gledali i cekali. Donesu vode.
- Ja sam... - pocne Raskoljnikov.
- Popijte malo vode.
Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:
- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru cinovnicku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.
Ilja Petrovic zine. Sjate se ljudi sa svih strana.
Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."
ZLOCIN I KAZNA
Književno djelo Fjodora Mihajlovica Dostojevskog znacajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je cesto bilo osporavano, vec je ono mnogo znacajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeca. Gotovo da nema pisca, kriticara, povjesnicara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki nacin odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako znacajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je najveci psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naucio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige vec najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihicki svijet covjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog lijecnika i kceri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slicno kao i u liceju koji je pohadao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje ucenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošcu te pored klalika Racinea i Corneillea cita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, cije cemo tragove pronaci u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz strucnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprecavaju da se, kao i do tada, bavi književnošcu. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upucuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romanticarskoj književnosti kojoj ce uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
Dostojevski je završio akademiju u cinu oficira, no vec sljedece godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeca pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno pocinju financijski problemi koji ce ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novcanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem ce živjeti junaci njegovih romana (Zlocin i kazna, Krotka).
Ruski citatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajuci se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuce naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihicki svijet svojih junaka i na nov nacin isprica o životu "malog covjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharcin.
Radeci na noveli Gospodin Proharcin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, clankom o siromašnom cinovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac ce se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zlocin i kazna, Demoni, Braca Karamazovi) i na taj nacin povezivati aktualna društvena i politicka pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.
Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajuci vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevnickog gradskog života poniženih cinovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etickim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom covjeku, o ženi razapetoj izmedu strasti i kajanja, o slobodi koja je covjeku mucna, nepodnošljiva.
Dostojevski zastupa nacela idealisticke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnicki cin iracionalan. Njega norme i zadaci ogranicavaju, on se ne može i ne želi odreci svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješcu što pocinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj gradi pridaje novo znacenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojecim anticipira buduce junake u cijim ce se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotickim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i porice cak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Cerniševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat ce je Dostojevski u liku Lužina u Zlocinu i kazni).
Monološka forma omogucuje Dostojevskom da neograniceno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odradene filozofske, eticke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tudim idejama i mišljenjima. Glazbena nacela kompozicije razvit ce Dostojevski u svom romanu Zlocin i kazna (1866).
U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotudenog od društva, "poniženog i uvrijedenog", no i ogorcenog filozofa zlocinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natcovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon pocinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova ispreplece se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijedenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Ispreplice se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece cija je buducnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlucuje i Sonja, kci Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan velicine Sonjine žrtve, uvida i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajuci brak s mrskim i ogranicenim Lužinom da bi osigurala bratu buducnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini moguci izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjecuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaca žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogucih kompromisa s vlastitom savješcu. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slucajno srece na svom lutanju petrogradskim ulicama, a cija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slucajna, vec neizbježna. To je dodatni moment koji ga potice da ucini "ono".
Neumitnost propasti vecine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potice Raskoljnikova na zlocin. Svaki od likova pokušava naci svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne price preplecu se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muci, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zlocin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji cak i samom Raskoljnikovu zvuci kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošcu pred sudbinom i vjerom koju ne gubi cak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konacne propasti.
Sav roman protjece u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
Kriminalisticka fabula, koju je u Zlocinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etickih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odrice svojih ideja o natcovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, cita evandelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.
- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno gradanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu cak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrogradaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako vec rastrojene mladiceve živce. Nepodnošljiv zadah iz krcma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše, ta je gradska cetvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjecom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom
- Cak i vlasnici velikih kuca koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugacka, neobicno jadna, s onim svojim žuckastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši covjek osjecao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako cinilo da ce udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokucstvo: tri stara stolca, prilicno trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; vec po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih vec odavna nicija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoc presvucena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."
- Raskoljnikov je vrlo povucen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik prica
"Usput receno, bio je neobicno pristao, divnih tamnih ociju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reci - cak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjecujuci više ništa oko sebe, pa i ne želeci ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je casu znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: vec je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obucen da bi se neki drugi covjek, cak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izade na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako vec rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tudio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je docekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajednickim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo cemu drugome. Ucio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjecaje i radije ce biti okrutan nego da rijecima iskaže što mu je na srcu. Inace, ponekad uopce nije hipohondar, nego je naprosto hladan i bescutan, u cemu ide sve do necovjecnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš rijeci izvuci iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tricarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a cini se da ima donekle i pravo..."
- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih ociju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjelicasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugacak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoc vrucini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki cas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Cifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuca, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo vec kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po cetiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspricao i spomenuo, izmedu ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog casa tuce i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosjecno visoka."
- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlada sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jucer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je vec znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reci, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noc, strepila je od nje i trpjela cak i batine. Stajala je neodlucno sa zavežljajem u rukama pred trgovcicem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumacili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav cudan osjecaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo niceg cudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjecu i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavaca, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Opcenito je malo govorila i, kako vec rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta pak nije iz cinovnickog staleža nego obicna pucanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugackih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jarece kože, ali uvijek vrlo cista. Student se pak najviše cudio i smijao tome što je Lizaveta svaki cas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oci. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima svida. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je cak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi svida? - nasmije se oficir. - Samo zato što je cudna. Nego, znaš što cu ti reci. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljackao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."
- Marmeladov je covjek kojega Raskoljnikov srece slucajno u gostionici i tu zapocinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to covjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i cvrste grade, prosijed i dobrano celav, žut, cak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijancevanja, nabreklih vjeda iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oci. Medutim, bilo je nešto na njemu vrlo cudno; u pogledu mu je blistao cak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopcavao želeci ocito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao cinovnik, ali vec poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta cekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno cinovnicki. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojadeno podupirao objema rukama glavu naslanjajuci se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i cašicu i sjedne do mladica, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tecno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Cak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on vec mjesec dana ni s kim razgovarao.
- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Cak mi se ucinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno gradena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišuci nepravilno i isprekinano. Oci joj bijahu užagrene kao u vrucici, ali pogled joj bijaše oštar i ukocen. Bolno se doimalo to sušicavo i uzbudeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijece što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se ucini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije cula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što cuje niti vidi."
- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - covjeka kojega ne voli.
"To ti je cvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam vec odavno uocila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi andeo, i smatrat ce svojom dužnošcu da usreci muža, koji ce se sa svoje strane brinuti za njenu srecu, o cemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen covjek pa ce, naravno, i sam uvidjeti da ce mu sreca u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunjecka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se ocitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inace nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo cak reci da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoca nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilicno malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malcice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, medutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenacki, noebuzdan!"
- Lužin je bio covjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj ce moci zapovijedati, a koja ce mu se za uzvrat klanjati i kleciti pred njim, te mu beskonacno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Covjek je pouzdan i imucan, služi na dva mjesta i vec ima svoj kapital. Ima doduše cetrdest pet godina, ali je prilicno ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inace je noebicno ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako cini na prvi pogled."
"Petar Petrovic je, sudeci bar po mnogim znacima, neobicno cestit covjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktican covjek, ali da u mnogo cemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvacanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, cini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , cini se, dobar."
"Cak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovic igrao ulogu zarucnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo odredenu svrhu. Cak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedocio o toj svrsi: Petar Petrovic je postupao s njim nekako odvec obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedocile su to isto, ako nicim drugim a ono time što ih nije navlacio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeci Petra Petrovica prevladavale su svijetle i mladena- cke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmed ljetni kaput, tanke hlace svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružicastim prugama, a što je najljepše - sve je to cak i pristajalo licu Petra Petrovica. Njegovo lice, neobicno svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mladim od cetrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjencavali s obje strane, nalikujuci na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Cak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a pocešljana i nakovrcana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obicno biva kad se nakovrca kosa, jer onda covjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjencanje. Ako je u tom prilicno lijepom i ozbiljnom oblicju i bilo neceg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junacio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezašticene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošcu u sama sebe. Petar Petrovic je bio poceo od nicega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i cak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajuci se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stecene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednacavali sa svime što je bilo iznad njega."
- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, medutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije covjek ni mogao biti drugaciji. Bio je to neobicno vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pica; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo znacajno još i to što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, cini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zaradivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeci da je cak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."
- Zosimov je bio Raskoljnikov lijecnik
"Zosimov je bio visok i ugojen covijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naocalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlace i uopce je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lancic na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki cas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak covijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.
- Sonja je bila Marmeladova kci. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilicno zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih ociju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilicno nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosica i brade. Cak se ne bi moglo reci da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oci bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlacilo covijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristicna crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojcica, doimala se mnogo mlade nego što je uistinu bila, tako reci pravo dijete, što se gdjekad cak i smiješno ocitovalo u nekim njenim kretnjama."
- Raskoljnikova majka bila je osjecajna i voljela je svoju djecu, ali je takoder bila i proracunata. Pristala je, cak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kceri riješila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo vec cetrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlada nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sacuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i cestit, cist žar srca. Da kažemo uzgred da je ocuvanje svega toga jedini nacin da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je vec pocela sijedjeti i prorjedivati se, oko ociju su joj se vec davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunjeckina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjecajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do odredene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, cak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala odredena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijede."
- Porfirij Petrovic bio je kriminalisticki inspektor i na neizravan nacin izvlacio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petrovic je bio obucen po domacu, u kucnom kaputu, u posve cistoj košulji i u izgaženim papucama. Bio je to covijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupcenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prcastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilicno živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobrocudno da nije bilo izraza ociju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo cak i necega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi covijek u prvi mah ocekivao."
- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan covjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum.
"Pazikuca je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom covjeku koji je vanjštinom licio na obrtnika, u prsluku i necim nalik na kucnu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oci urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoci prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, pride stolu, poceka casak - za sve to vrijeme nije odvajao ociju od njega - i polagano, necujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Ocito je bio spreman da dugo ceka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to covijek vec u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."
- Andrej Semjonovic je bio cimer od Petra Petrovica.Dokazao je svoje poštenje time što nije htio lagati da je Sonja ukrala Lužinu novac vec je rekao istinu, tj. ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i optužio ju za kradu.
"Još je u provinciji bio cuo o Andreju Semjonovicu, svom bivšem šticeniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim društvima."
"Taj je Andrej Semjonovic negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan covjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobicno ponosan. Uz to su ga vjecito boljele oci. Bio je prilicno meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put cak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inace, medu uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je placao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovic bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedoucenih uobraženjaka koji u tili cas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi ucas napravili karikaturu od svega cemu sami gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno poceo naslucivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup covjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza cak ni u svom društvu, te da je samo ponešto cuo iz trece ruke; štoviše, ni svoj propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zaplece u tumacenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavac!"
- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Cak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor covjecanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao neciji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u paucinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam covjek? Hocu li moci preskociti zapreku ili necu? Hocu li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili necu? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."
- Raskoljnikov je toliko ocajan svojim cinom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se
"Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeci nasred kaldrme na raskršcu i gledajuci oko sebe, kao da od nekog ocekuje presudnu rijec. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušcoj tami, opazi svjetinu, zacuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pode prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je vec bio tvrdo naumio da ce na policiju, pouzdano je znao da ce uskoro svemu doci kraj."
- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz racuna i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa ceš odmah sutra morati, cim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!"
" - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvacam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da procitam i kvit posla!"
- Žali za nacinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i ucini mu se da ih se nije slucajno sjetio. Vec mu se to ucinilo fantasticnim i cudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo ucini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim ocima..."
- Raskoljnikovu se sav život pocinje vrtjeti oko pocinjenog zlocina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on pocinje gubiti i poticati sumnju okoline
" - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim necega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, cak je i u nesvijest pao. - Pricat ceš mi opširnije o tome veceras, pa cu i ja onda tebi koješta reci. Zanima me to, zbilja. Navratit cu opet za pola sata do njega...Inace, upale nece biti..."
- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo
"Što se pak tice petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtac, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa ce mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtac vrlo širok, prava vreca, nece se izvana uopce primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom."
"Pošto je sastavio te obje plocice, od kojih je željezna bila manja od drvene, cvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u cist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluci zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajcicem. A željeznu je plocicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena."
"Napomenut cemo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konacnim odlukama što ih je vec bio donio. Sve su one imale jednu neobicnu osobinu: što su bivale odredenije, to su u njegovim ocima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve mucnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na cas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli."
"Trebalo je, dakle, samo kradom uci u kuhinju, kad kucne cas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve vec bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."
- Sam zlocin izgledao je ovako:
"Ni caska više nije smio cekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajuci za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopce nije uložio u to ni trunka snage. Ali, cim je spusti sjekiru, nadode mu snaga."
"Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene caše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je vec mrtva. Oci joj bijahu izbecene, kao da ce iskociti iz duplja, a celo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grca."
- Kao što sam vec rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Cinilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori vec usta, ali ipak ne vrisne nego pocne polagano uzmicati natraške pred njim, gledajuci ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajuci glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se necega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom casu jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio cela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskojnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."
- Koliko god se za Raskoljnikova mora reci da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Cak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije cak ni bio dobar s njima. Takoder je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg covjeka koji nije imao casne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio.
" - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode!
Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji ociju od lica vrlo neugodno iznenedenog Ilje Petrovica. Casak su se tako gledali i cekali. Donesu vode.
- Ja sam... - pocne Raskoljnikov.
- Popijte malo vode.
Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:
- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru cinovnicku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.
Ilja Petrovic zine. Sjate se ljudi sa svih strana.
Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."