Lyrics has been copied to clipboard!
ANTON PAVLOVIC CEHOV:
TRI SESTRE
Sadržaj:
U kuci Prozorovih slavi se imendan najmlade sestre Irine. Najstarija
sestra Olga ima 28 godina i uciteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana.
Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata
Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveucilišni profesor.
Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malogradanku koju nitko ne prihvaca,
no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.
Sestre su rodene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio
brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otici u
Moskvu! Brat ce valjda postati sveucilišni profesor i nece ovdje živjeti”
- govorila je Irina – “treba otici u Moskvu. Prodati kucu, pa u Moskvu”.
Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun
porucnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni lijecnik Cebutkin,
potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni casnici.
Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši:
“Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi,
zanosna. Draga moja, dobra, cista, budite mi žena! Ja vas volim kao
nikada nikoga.”
Andrej, sada vec oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam
svaku noc profesor moskovskog sveucilišta, znameniti naucenjak kojim
se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam
zašto, bojim se da ce mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi,
piju caj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život
nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu.
Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je
bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio ucitelj, a ja sam
tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oci, vaše
kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.
Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije.
Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”!
Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim
o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da
živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati.
Kunem vam se svim svetim, suparnike cu ubiti!”.
Cijela ulica je izgorjela, a cinilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach:
“Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna
(Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije
pomoci sirotinji, to je dužnost bogatih”.
U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kucu založio banci i sav je
novac uzela njegova žena, a kuca ne pripada samo njemu nego i nama.
Zaista je postao sitnicav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je
ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna.
Ne mogu da radim. Ja ocajavam i ne razumijem kako sam ostala živa,
kako se nisam ubila do sada. Ja sam cekala, da cemo se preseliti u
Moskvu, da cu tamo sresti pravoga covjeka, sanjarila sam o njemu,
voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.”
Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom,
sa njegovim rijecima, nesrecama, dvjema djevojcicama. Volim,
dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”
Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv
Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten covjek, otvoren i
plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i
ostali. Ja sam clan zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio
kucu i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne
kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»
Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak
odlucila da se uda za njega: «On je dobar covjek, odlanulo mi je»
– govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško
živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena,
dosadno mi je, nemam što raditi.»
Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od
Tusenbacha: «Evo vec 5 godina otkako te volim. Sutra cu te povesti sa
sobom, moja ce maštanja oživjeti, ti ceš biti sretna. Samo da nije
jednoga: «Ti me ne voliš»!
Irina: «Ja cu ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u
životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, nocu, ali duša mi je kao
dragocjeni klavir koji je zatvoren, a kljuc se izgubio.» odlazi vojska pa i
Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o cemu da filozofiramo.
Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.
Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni:
«Sutra cu otputovati sama, uciti cu djecu u školi i sav život dati onima
kojima je on potreban, a ja cu raditi, raditi..»
Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga
lijenoga brata, a dom se pretvara u malogradansku kucu ispunjenu
bracnim lažima.
U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u cemu je smisao daljnjeg
života.
TRI SESTRE
Sadržaj:
U kuci Prozorovih slavi se imendan najmlade sestre Irine. Najstarija
sestra Olga ima 28 godina i uciteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana.
Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata
Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveucilišni profesor.
Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malogradanku koju nitko ne prihvaca,
no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.
Sestre su rodene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio
brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otici u
Moskvu! Brat ce valjda postati sveucilišni profesor i nece ovdje živjeti”
- govorila je Irina – “treba otici u Moskvu. Prodati kucu, pa u Moskvu”.
Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun
porucnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni lijecnik Cebutkin,
potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni casnici.
Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši:
“Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi,
zanosna. Draga moja, dobra, cista, budite mi žena! Ja vas volim kao
nikada nikoga.”
Andrej, sada vec oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam
svaku noc profesor moskovskog sveucilišta, znameniti naucenjak kojim
se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam
zašto, bojim se da ce mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi,
piju caj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život
nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu.
Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je
bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio ucitelj, a ja sam
tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oci, vaše
kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.
Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije.
Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”!
Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim
o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da
živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati.
Kunem vam se svim svetim, suparnike cu ubiti!”.
Cijela ulica je izgorjela, a cinilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach:
“Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna
(Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije
pomoci sirotinji, to je dužnost bogatih”.
U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kucu založio banci i sav je
novac uzela njegova žena, a kuca ne pripada samo njemu nego i nama.
Zaista je postao sitnicav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je
ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna.
Ne mogu da radim. Ja ocajavam i ne razumijem kako sam ostala živa,
kako se nisam ubila do sada. Ja sam cekala, da cemo se preseliti u
Moskvu, da cu tamo sresti pravoga covjeka, sanjarila sam o njemu,
voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.”
Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom,
sa njegovim rijecima, nesrecama, dvjema djevojcicama. Volim,
dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”
Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv
Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten covjek, otvoren i
plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i
ostali. Ja sam clan zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio
kucu i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne
kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»
Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak
odlucila da se uda za njega: «On je dobar covjek, odlanulo mi je»
– govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško
živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena,
dosadno mi je, nemam što raditi.»
Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od
Tusenbacha: «Evo vec 5 godina otkako te volim. Sutra cu te povesti sa
sobom, moja ce maštanja oživjeti, ti ceš biti sretna. Samo da nije
jednoga: «Ti me ne voliš»!
Irina: «Ja cu ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u
životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, nocu, ali duša mi je kao
dragocjeni klavir koji je zatvoren, a kljuc se izgubio.» odlazi vojska pa i
Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o cemu da filozofiramo.
Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.
Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni:
«Sutra cu otputovati sama, uciti cu djecu u školi i sav život dati onima
kojima je on potreban, a ja cu raditi, raditi..»
Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga
lijenoga brata, a dom se pretvara u malogradansku kucu ispunjenu
bracnim lažima.
U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u cemu je smisao daljnjeg
života.