Lyrics has been copied to clipboard!
Fjodor Mihajlovic Dostojevski
Zlocin i kazna
BILJEŠKE O PISCU:
Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821—1881), sin vojnog lijecnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego ucenje. Istice se u citanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje clan kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Medu onima koji su 1848. uhapšeni i osudeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrcu mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje cetiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni dogadaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zlocin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladic, Braca Karamazovi itd. – stvara politicki konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, clanke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost ureduuci i izdajuci sa svojim bratom Mihajlom najprije casopis Vrijeme, a onda Epoha. U meduvremenu putuje na Zapad i vraca se razocaran, uvjeren da je velicina Evrope prošlost, da buducnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedacama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio covjecanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkricima covjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošcu reci da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braca Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznacajnije probleme.
F.M.Dostojevski:
Zlocin i kazna
SADRŽAJ
Glavni junak romana je siromašan student prava Rodion Raskoljnikov . Raskoljnikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju ce ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, cijim bi se novcem moglo usreciti barem sto ljudi i cijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, ukljucujuci i njenu sestru Lizavetu koju Aljuna muci i iskorištava. Raskoljnikova zaticemo u pocetku romana u rascjepu izmedu jednostavnosti rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogucnošcu da se ta ideja uopce rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razraduje i provjerava plan iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnikova u zlocin: dobiva majcino pismo, razgovara u krcmi s Marmeladovim, susrecu Sonju, doznaje da ce lihvarica biti sama oko sedam sati. Majcino pismo puno je nemocne pomirenosti sa životom: sestra Dunja da bi se spasila sramne i ponižavajuce guvernantske službe kod razvratnika obecala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da ce tako pomoci sinu materijalno, jer je sestra vezana obvezom vracanja za Rodionovo školovanje posudenog novca, strpljivo podnosila teror Svidrigajlova. Raskoljnikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško opterecen time u krcmi susrece Marmeladova, propalog alkoholicara koji utapa tugu picem kupljenim novcem koji zaraduje starija kci Sonja prostituirajuci se. Raskoljnikov upoznaje obitelj Marmeladovih, cija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. Najveci je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najvece nade. Ostat ce moralno cista uz sva zla koja je zadese u životu. Raskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san ispunjen košmarima. Kao da je upravljan necim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Nepredvidenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljackan novac skriva pod kamen ne brojeci ga. Vraca se u stan i pada u groznicu. Pocinje mucna psihološka drama: borba sa savješcu koju vodi Raskoljnikov i borba s istražiteljem Poefirijem Petrovicem koji oko Raskoljnikova steže “psihološki obruc”. Pronadeno je više rješenja i pitanja:najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On predlaže bijeg i amoralnost: Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom. U trenutku kada ga Petrovic gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojsvo pocinio u trenutku pomracene svijesti. Raskoljnikov se dvoumi i odlazi na mjesto zlocina razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeca neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobrocinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj razvratni život Rodion prijavivši se policiji doživljava procišcenje. Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraca se u život procišcen i vedar, pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru cine se kratke kao tren uz utjehu nadenu u evandelju i Sonjinoj ljubavi.
TEMA
Raskoljnjikov i njegov zlocin,njegove psihicke dileme te na kraju njegova zaslužena kazna.
IDEJA DJELA
Dobro uvijek pobjeduje zlo,tj.za svaki pocinjeni zlocin mora se snositi primjerena kazna.
MJESTO RADNJE
Rusija
VRIJEME RADNJE
19.st.(radnja se dogada u svega 9 dana)
KARAKTERIZACIJA LIKOVA
Rodion Raskoljnjikov
On je mlad,inteligentan i obrazovan covjek koji suosjeca sa siromasima i spreman im je pomoci.Povucen je u sebe.Ima razvijenu intelektualnu svijest.Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve,pa i na zlocin kao što je ubojstvo.Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuce života.Raskoljnjikov je,dakle,pobunjenik protiv društva,ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i moralnim pitanjima. Njegovi cinovi nisu motivirani samo njegovim shvacanjem etike,vec i bijedom što ga okružuje,socijalnim zlom koje navodi covjeka na zlocin, Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje tvz.neobicni,odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest,on popušta u sukobu sa “psihološkim obrucem” oko sebe i priznaje ubojstvo.On je cijelo vrijeme razapet izmedu pobune i smirenja,ljubavi i mržnje,on terorizira,razmišlja i ispovijeda se.U njemu se stalno bore dva karaktera,pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmišljanje.Vec u samom njegovom imenu,Raskoljnikov,vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.
Citat koji potvrduje Raskoljnjikovu unutrašnju borbu:
“Za Raskoljnjikova nastadoše neobicni dani:kao da je odjednom pala pred njim magla i zatocila ga u bezizlaznu,tešku samocu.Sjecajuci se toga vremena kasnije,nakon dugog razmaka,nagadao je da mu se gdjekada mracila svijest i da je tako potrajalo,uz neke prekide,sve do konacne katastrofe.......Miješao je na primjer jedan dogadaj s drugim,a drugi opet smatrao posljedicim kakvog dogadaja koji je postojao samo u njegovoj mašti.Gdjekada ga je zaokupljalo bolesno i mucno uzbudenje,pa se dapace prevracalo i u panicni strah.Ali se se sjecao takoder da je bivalo casova,sati,pa možda i dana punih apatije,koja ga je zaokupljala kao protivnost predašnjem strahu,-apatije,nalicne na ono bolesno,ravnodušno stanje u gdjekojih ljudi na samrti.Uopce za tih posljednjih dana kao da je i sam nastojao da izbjegne jasnom i potpunom poimanju svoga stanja; neke vazdanje cinjenice,koje iziskuju da budu odmah objašnjene,tištale su ga osobito; još kako bi se volio osloboditi i umaci nekim brigama,koje kad bi zaboravio u svom položaju,zaprijetila bi mu potpuna,neminovna propast.”
Citat u kojem je vidljiv Raskoljnjikov unutarnji monolog:
“Tog braka nece biti dok ja živim,i neka gospodin Lužin ide do davola!
-Jer je ocevidna stvar-mrmljao je u sebi, smješkajuci se i slaveci unaprijed svoje odluke-Ne mama,ne,Dunja,necete vi mene prevariti...I još se ispricavaju što nisu pitale za savjet,nego su bez mene riješile stvar!Koješta!Misle one da sada više ne mogu raskinuti;da vidimo,može li se ili ne može!Divna li mi izgovora:”Takav je,veli,poslen covjek PetarPetrovic,takav poslen covjek da se ni ženiti ne može drugacije nego na diližansi ili cak u vlaku”Ne,Dunjecka,sve to ja vidim i znam o cemu ti namjeravaš mnogo govoriti sa mnom...”
No zašto je Raskoljnjikov ubio staru lihvarku?Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede,poštedio svoju sestru koja je da bi mu pomogla u školovanju bila spremna da se uda za jednog bogatog,surovog covjeka.Ali on je izvršio ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koje su drugi stvorili,vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon ida snosi ogroman teret odgovornosti,da svojem životu opovrgna grižnju savjesti i da podmuklim sredstvima(ubojstvom)postigne dobar cilj bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalistickih ideja može uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin.
Progonstvo u Sibir za Raskoljnjikova znaci novi život,a utjehu i mir nalazi u Sonji i u evandelju.
“Pod uzglavljem mu je ležalo evandelje.Uzme ga makinalno.Njena je to knjiga,ona ista iz koje mu je citala o uskrsnucu Lazarevu.Na pocetku robije mislio je da ce ga Sonja muciti religijom,da ce mu sve govoriti o evandelju i narivavati mu knjige.Ali na preveliko cudo njegovo nije ni jedanput progovorila o tom,nije mu ni jedanput ponudila evandelje.On ga je sam zaiskao od nje kratko vrijeme prije svoje bolesti i ona mu je šuteci donijela knjigu.Dosad je nije ni rasklapao.Nije je rasklopio ni sada,ali jedna mu misao sine glavom:”Zar mogu njena uvjerenja sad ne biti i mojim uvjerenjima?Njena cuvstva,njene težnje bar...”I Sonja je cio taj dan bila uzrujana,a na noc opet oboljela.Ali tako je sretna bila,tako neocekivano sretna da se gotovo uplašila svoje srece.Sedam godina,samo sedam godina!Na pocetku svoje srece tih se sedam godina cini njima pogdjekada kao da je to sedam dana.I ne zna on da mu se novi život ne poklanja,nego da ga mora skupo platiti,mora ga platiti velikim buducom podvigom...”
Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka cista srca.Vrši zlocin na sebi da bi prehranila macehinu djecu i pijanog oca.Mirna je,pati u sebi,cita Bibliju(evandelje) i vjeruje u Boga.Voli Raskoljnjikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Sjede jedno do drugoga,tužni i utuceni,kao da su nakon bure izbaceni sami samcati na pustu obalu.Raskoljnjikov gleda Sonju i osjeca kolika je njena ljubav prema njemu,i zacudo mu odjednom bude teško i bolno što ima nekoga da ga ovako ljubi.Jest,cudno je i užasno bilo to cuvstvo!Iduci k Sonji osjecao je da mu je u njoj sva njegova nada i sve spasenje;mislio je da ce stresti sa sebe bar jedan dio svojih muka,a sada,gdje se cijelo srce njeno obratilo k njemu,osjetio je i spoznao da je kudikamo nesretniji nego što je bio prije.”
Nasuprot razumnom i buntovnom Raskoljnjikovu Sonja je smirena i osjecajna.Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi.Njena je ljubav spram Raskoljnjikova toliko velika da mu želi pomoci u njegovoj patnji,želi da on podijeli teret i patnju s njom;zato ga i slijedi u Sibir.
“....Ta zajedno cemo patiti,zajedno cemo i križ nositi!
-Daj!-rece Raskoljnjikov.
Nije htio da je ogorci.Ali odmah trgne opet ruku koju je bio pružio za križem.
-Necu sada Sonja.Bolje ce biti kasnije-dometne da je umiri.
-Jest,jest,bolje,bolje-prihvati Sonja zanosno.
-Kad pocne tvoja patnja,onda ceš ga objesiti.Doci ceš k meni,ja cu ti ga objesiti,pomolit cemo se i krenut cemo.”
Iz svojeg prvotnog nesretnog i jadnog života na kraju doživljava srecu s Raskoljnjikovim.
JEZIK I STIL
Roman o zlocinu Rodiona Raskoljnjikova,studenta koji je izgradio cijelu teoriju da bi ubio staru lihvaricu,a zatim je bio natjeran imperativom svojih psihickih doživljaja i vještim djelovanjem sudskog istražitelja da to ubistvo prizna i podnese tešku kaznu,bez sumnje je najcjelovitiji roman Fjodora Mihajlovica Dostojevskog,roman s najskladnijom strukturom i ravnotežom pojedinih njegovih elemenata,najvecom dinamikom i najpotpunijom sadržajnošcu.To je njegov prvi problematsko-filozofski roman izgraden na osnovi kriminalne fabule,koji ujedno razvija psihološko oblikovanje karaktera sve do prodiranja u psihopatološke pojave,a ujedno sadržava u sebi i znacajne elemente socijalno-analitickog postupka koji je toliko znacajan za europski,a posebno za ruski realizam.U ovom djelu kao da se ukrštava,a ujedno i racva problematika ne samo ruskog,nego i europskog romana XIX.st.,a nagovještaju se i mnogi postupci suvremenog romana.”Detektivska” tj. kriminalna fabula poslužila je Dostojevskom da s pomocu stvorene napetosti privuce i zadrži citaoca,ali ne samo na golom zbivanju,vec i na problematici kojom je pisac htio da ga zarazi.Kriminalna fabula ne služi tu,dakle,kao u suvremenom kriminalnom romanu,da odvuce citaoca od temeljne
problematike društva i covjeka u njemu,vec naprotiv da mu naturi mnoge probleme ukljucujuci ovamo i filozofske,pa cak da mu naturi i njihova rješenja u smislu pišcevih religioznih ideala.Medutim fabula nije funkcionalna samo u tom najužem smislu.Upravo ona daje romanu i ono unutrašnje jedinstvo zbivanja i karaktera,upravo ona koncentrira citaocevu pažnju na odredeni cin.(Raskoljnjikov zlocin)i vrlo kratko “trajanje romana”(samo devet dana),a ujedno daje unutrašnju dinamiku i snagu koja privlaci citaoca prema vrlo širokoj problematici.Citaoc je ovom koncetracijom fabule prisiljen da ulazi najprije u unutrašnju Raskoljnjikovljevu borbu pred ubojstvo u njezinim raznolikim psihološkim,moralno-etickim i intelektualnim aspektima,zatim u Raskoljnjikovljevu borbu sa svojom savješcu poslije ubojstva i dvoboj s istražiteljem Petrovicem,a na kraju i u Raskoljnjikovljev unutrašnji svijet kad on pod Sonjinim izravnim utjecajem prima konacno svoju kaznu,a ujedno doživljava preporod u smislu pišcevih ideoloških ideja.Uprvo ta fabula omogucila je Dostojevskom da uz Raskoljnjikova naniže i cijeli niz socijalno i ideološki znacajnih karaktera,koji uza svoj strogo funkcionalni smještaj,znace,svaki za sebe,posebni društveni i ideološki problem.Porodica Marmeladovih i njihova bijeda su,na primjer, jedan od najjacih argumenata za izvršenje zlocina no na takvim se karakteristikama Dostojevski nigdje dulje ne zadržava,njihovi su portreti samo skice koje nekada ostaju u trajnom sjecanju citaocevu zahvaljujuci elementima groteske koju pisac cesto upotrebljuje,ali svaki od njih u romanu ipak živi sa svojim problemima-i sa svojim ideološkim stavom.
U Zlocinu i kazni Dostojevski je podredujuci opisnost dinamicnosti fabule,stvorio u prvom redu atmosferu krcmi, petrogradskih potkrovlja,ulicnih prizora i policijskih kancelarija,služeci se vrlo cesto gotovo rembrantovskim postupkom kontrastiranja svjetla i mraka,opisivanja tamnih ulicica kojih tama dolazi još više do izražaja kad je djelomicno osvjetlimo difuznim svjetlom plinskih svjetiljki.( opis Raskoljnjikove sobe:“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši covjek osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih vec odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvucena cicom, a sad sva u krpama, koja služi Raskoljnjikovu kao postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i cisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.”)
Upravo je po svom naglašenom urbanizmu,koji se takoder ispoljio i u dinamici,uzastopnom i kontrastnom redanju prizora,ovog romana,Dostojevski vjesnik novih putova velikog dijela ruske i europske proze.
Stalnoj unutrašnjoj borbi i sukobu sa”psihološkim obrucem”oko njega-Raskoljnjikova-odgovara i stilski postupak unutrašnjeg monologa(citat:prije naveden),kao i cesti dijalozi kojima obiluje ovaj roman.Zamišljen iskljucivo kao monolog ubojice u prvom licu(Ich-Form)ovaj je roman izrastao u djelo u kojem pripovjedac pripovjeda o Raskoljnjikovljevoj sudbini,gotovo ga ne ispuštajuci iz vida i vrlo cesto prepuštajuci ga da bude bilo to u unutrašnjim monolozima nasamo s citaocem,bilo da izrice svoja mišljenja i polemizira sa svojim protivnicima ili suglašava sa srodnicima.Uz sve navedeno roman obiluje mudrim mislima i porukama koje su pretežno Raskoljnjikove,te izrecene u njegovim razmišljanjima.(npr.”Što god je korisno covjecanstvu,to je i plemenito.Ja razumijem samo jednu rijec:korisno!
Vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da ju uzme.Radi se samo o jednom:treba se samo usuditi!
Ne radi se o vremenu nego o vama samom.Budite sunce i svi ce vas ugledati.Sunce treba prije svaga da bude sunce.
Samo ako si plemenit,sve drugo možeš steci talentom,znanjem razboritošcu genijalnošcu.-Šešir-što npr.znaci šešir?Šešir je tricarija,ja cu ga kupiti kod Zimmermanna;ali što se pod šeširom cuva i šeširom pokriva,to ja ne mogu kupiti!”)Takoder se u djelu mogu naci umjetnicke pjesnicke slike(npr.”Ljuta guja povrijedenog samoljublja svu noc mu je pila srce”.-koja je ujedno i metafora
“I cio taj rajski dan mojeg života i cijelo to vece ja sam i sam proveo u poletnim sanjarijama...”)
I za kraj:Romani Dostojevskog i pored sve svoje “filozoficnosti” nisu filozofija;oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti citaocima jedino i iskljucivo na onaj nacin kakav pripada samo umjetnickoj književnosti.On je zacetnik jednog razvoja u umjetnickoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja cini svojom središnjom temom.Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog;tko nije procitao njegove romane,teško da može shvatiti ono”o cemu se radi”u suvremenoj prozi i o cemu to zapravo njen velik dio govori.
Zlocin i kazna
BILJEŠKE O PISCU:
Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821—1881), sin vojnog lijecnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego ucenje. Istice se u citanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje clan kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Medu onima koji su 1848. uhapšeni i osudeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrcu mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje cetiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni dogadaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zlocin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladic, Braca Karamazovi itd. – stvara politicki konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, clanke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost ureduuci i izdajuci sa svojim bratom Mihajlom najprije casopis Vrijeme, a onda Epoha. U meduvremenu putuje na Zapad i vraca se razocaran, uvjeren da je velicina Evrope prošlost, da buducnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedacama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio covjecanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkricima covjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošcu reci da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braca Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznacajnije probleme.
F.M.Dostojevski:
Zlocin i kazna
SADRŽAJ
Glavni junak romana je siromašan student prava Rodion Raskoljnikov . Raskoljnikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju ce ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, cijim bi se novcem moglo usreciti barem sto ljudi i cijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, ukljucujuci i njenu sestru Lizavetu koju Aljuna muci i iskorištava. Raskoljnikova zaticemo u pocetku romana u rascjepu izmedu jednostavnosti rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogucnošcu da se ta ideja uopce rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razraduje i provjerava plan iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnikova u zlocin: dobiva majcino pismo, razgovara u krcmi s Marmeladovim, susrecu Sonju, doznaje da ce lihvarica biti sama oko sedam sati. Majcino pismo puno je nemocne pomirenosti sa životom: sestra Dunja da bi se spasila sramne i ponižavajuce guvernantske službe kod razvratnika obecala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da ce tako pomoci sinu materijalno, jer je sestra vezana obvezom vracanja za Rodionovo školovanje posudenog novca, strpljivo podnosila teror Svidrigajlova. Raskoljnikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško opterecen time u krcmi susrece Marmeladova, propalog alkoholicara koji utapa tugu picem kupljenim novcem koji zaraduje starija kci Sonja prostituirajuci se. Raskoljnikov upoznaje obitelj Marmeladovih, cija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. Najveci je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najvece nade. Ostat ce moralno cista uz sva zla koja je zadese u životu. Raskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san ispunjen košmarima. Kao da je upravljan necim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Nepredvidenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljackan novac skriva pod kamen ne brojeci ga. Vraca se u stan i pada u groznicu. Pocinje mucna psihološka drama: borba sa savješcu koju vodi Raskoljnikov i borba s istražiteljem Poefirijem Petrovicem koji oko Raskoljnikova steže “psihološki obruc”. Pronadeno je više rješenja i pitanja:najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On predlaže bijeg i amoralnost: Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom. U trenutku kada ga Petrovic gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojsvo pocinio u trenutku pomracene svijesti. Raskoljnikov se dvoumi i odlazi na mjesto zlocina razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeca neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobrocinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj razvratni život Rodion prijavivši se policiji doživljava procišcenje. Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraca se u život procišcen i vedar, pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru cine se kratke kao tren uz utjehu nadenu u evandelju i Sonjinoj ljubavi.
TEMA
Raskoljnjikov i njegov zlocin,njegove psihicke dileme te na kraju njegova zaslužena kazna.
IDEJA DJELA
Dobro uvijek pobjeduje zlo,tj.za svaki pocinjeni zlocin mora se snositi primjerena kazna.
MJESTO RADNJE
Rusija
VRIJEME RADNJE
19.st.(radnja se dogada u svega 9 dana)
KARAKTERIZACIJA LIKOVA
Rodion Raskoljnjikov
On je mlad,inteligentan i obrazovan covjek koji suosjeca sa siromasima i spreman im je pomoci.Povucen je u sebe.Ima razvijenu intelektualnu svijest.Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve,pa i na zlocin kao što je ubojstvo.Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuce života.Raskoljnjikov je,dakle,pobunjenik protiv društva,ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i moralnim pitanjima. Njegovi cinovi nisu motivirani samo njegovim shvacanjem etike,vec i bijedom što ga okružuje,socijalnim zlom koje navodi covjeka na zlocin, Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje tvz.neobicni,odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest,on popušta u sukobu sa “psihološkim obrucem” oko sebe i priznaje ubojstvo.On je cijelo vrijeme razapet izmedu pobune i smirenja,ljubavi i mržnje,on terorizira,razmišlja i ispovijeda se.U njemu se stalno bore dva karaktera,pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmišljanje.Vec u samom njegovom imenu,Raskoljnikov,vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.
Citat koji potvrduje Raskoljnjikovu unutrašnju borbu:
“Za Raskoljnjikova nastadoše neobicni dani:kao da je odjednom pala pred njim magla i zatocila ga u bezizlaznu,tešku samocu.Sjecajuci se toga vremena kasnije,nakon dugog razmaka,nagadao je da mu se gdjekada mracila svijest i da je tako potrajalo,uz neke prekide,sve do konacne katastrofe.......Miješao je na primjer jedan dogadaj s drugim,a drugi opet smatrao posljedicim kakvog dogadaja koji je postojao samo u njegovoj mašti.Gdjekada ga je zaokupljalo bolesno i mucno uzbudenje,pa se dapace prevracalo i u panicni strah.Ali se se sjecao takoder da je bivalo casova,sati,pa možda i dana punih apatije,koja ga je zaokupljala kao protivnost predašnjem strahu,-apatije,nalicne na ono bolesno,ravnodušno stanje u gdjekojih ljudi na samrti.Uopce za tih posljednjih dana kao da je i sam nastojao da izbjegne jasnom i potpunom poimanju svoga stanja; neke vazdanje cinjenice,koje iziskuju da budu odmah objašnjene,tištale su ga osobito; još kako bi se volio osloboditi i umaci nekim brigama,koje kad bi zaboravio u svom položaju,zaprijetila bi mu potpuna,neminovna propast.”
Citat u kojem je vidljiv Raskoljnjikov unutarnji monolog:
“Tog braka nece biti dok ja živim,i neka gospodin Lužin ide do davola!
-Jer je ocevidna stvar-mrmljao je u sebi, smješkajuci se i slaveci unaprijed svoje odluke-Ne mama,ne,Dunja,necete vi mene prevariti...I još se ispricavaju što nisu pitale za savjet,nego su bez mene riješile stvar!Koješta!Misle one da sada više ne mogu raskinuti;da vidimo,može li se ili ne može!Divna li mi izgovora:”Takav je,veli,poslen covjek PetarPetrovic,takav poslen covjek da se ni ženiti ne može drugacije nego na diližansi ili cak u vlaku”Ne,Dunjecka,sve to ja vidim i znam o cemu ti namjeravaš mnogo govoriti sa mnom...”
No zašto je Raskoljnjikov ubio staru lihvarku?Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede,poštedio svoju sestru koja je da bi mu pomogla u školovanju bila spremna da se uda za jednog bogatog,surovog covjeka.Ali on je izvršio ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koje su drugi stvorili,vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon ida snosi ogroman teret odgovornosti,da svojem životu opovrgna grižnju savjesti i da podmuklim sredstvima(ubojstvom)postigne dobar cilj bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalistickih ideja može uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin.
Progonstvo u Sibir za Raskoljnjikova znaci novi život,a utjehu i mir nalazi u Sonji i u evandelju.
“Pod uzglavljem mu je ležalo evandelje.Uzme ga makinalno.Njena je to knjiga,ona ista iz koje mu je citala o uskrsnucu Lazarevu.Na pocetku robije mislio je da ce ga Sonja muciti religijom,da ce mu sve govoriti o evandelju i narivavati mu knjige.Ali na preveliko cudo njegovo nije ni jedanput progovorila o tom,nije mu ni jedanput ponudila evandelje.On ga je sam zaiskao od nje kratko vrijeme prije svoje bolesti i ona mu je šuteci donijela knjigu.Dosad je nije ni rasklapao.Nije je rasklopio ni sada,ali jedna mu misao sine glavom:”Zar mogu njena uvjerenja sad ne biti i mojim uvjerenjima?Njena cuvstva,njene težnje bar...”I Sonja je cio taj dan bila uzrujana,a na noc opet oboljela.Ali tako je sretna bila,tako neocekivano sretna da se gotovo uplašila svoje srece.Sedam godina,samo sedam godina!Na pocetku svoje srece tih se sedam godina cini njima pogdjekada kao da je to sedam dana.I ne zna on da mu se novi život ne poklanja,nego da ga mora skupo platiti,mora ga platiti velikim buducom podvigom...”
Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka cista srca.Vrši zlocin na sebi da bi prehranila macehinu djecu i pijanog oca.Mirna je,pati u sebi,cita Bibliju(evandelje) i vjeruje u Boga.Voli Raskoljnjikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Sjede jedno do drugoga,tužni i utuceni,kao da su nakon bure izbaceni sami samcati na pustu obalu.Raskoljnjikov gleda Sonju i osjeca kolika je njena ljubav prema njemu,i zacudo mu odjednom bude teško i bolno što ima nekoga da ga ovako ljubi.Jest,cudno je i užasno bilo to cuvstvo!Iduci k Sonji osjecao je da mu je u njoj sva njegova nada i sve spasenje;mislio je da ce stresti sa sebe bar jedan dio svojih muka,a sada,gdje se cijelo srce njeno obratilo k njemu,osjetio je i spoznao da je kudikamo nesretniji nego što je bio prije.”
Nasuprot razumnom i buntovnom Raskoljnjikovu Sonja je smirena i osjecajna.Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi.Njena je ljubav spram Raskoljnjikova toliko velika da mu želi pomoci u njegovoj patnji,želi da on podijeli teret i patnju s njom;zato ga i slijedi u Sibir.
“....Ta zajedno cemo patiti,zajedno cemo i križ nositi!
-Daj!-rece Raskoljnjikov.
Nije htio da je ogorci.Ali odmah trgne opet ruku koju je bio pružio za križem.
-Necu sada Sonja.Bolje ce biti kasnije-dometne da je umiri.
-Jest,jest,bolje,bolje-prihvati Sonja zanosno.
-Kad pocne tvoja patnja,onda ceš ga objesiti.Doci ceš k meni,ja cu ti ga objesiti,pomolit cemo se i krenut cemo.”
Iz svojeg prvotnog nesretnog i jadnog života na kraju doživljava srecu s Raskoljnjikovim.
JEZIK I STIL
Roman o zlocinu Rodiona Raskoljnjikova,studenta koji je izgradio cijelu teoriju da bi ubio staru lihvaricu,a zatim je bio natjeran imperativom svojih psihickih doživljaja i vještim djelovanjem sudskog istražitelja da to ubistvo prizna i podnese tešku kaznu,bez sumnje je najcjelovitiji roman Fjodora Mihajlovica Dostojevskog,roman s najskladnijom strukturom i ravnotežom pojedinih njegovih elemenata,najvecom dinamikom i najpotpunijom sadržajnošcu.To je njegov prvi problematsko-filozofski roman izgraden na osnovi kriminalne fabule,koji ujedno razvija psihološko oblikovanje karaktera sve do prodiranja u psihopatološke pojave,a ujedno sadržava u sebi i znacajne elemente socijalno-analitickog postupka koji je toliko znacajan za europski,a posebno za ruski realizam.U ovom djelu kao da se ukrštava,a ujedno i racva problematika ne samo ruskog,nego i europskog romana XIX.st.,a nagovještaju se i mnogi postupci suvremenog romana.”Detektivska” tj. kriminalna fabula poslužila je Dostojevskom da s pomocu stvorene napetosti privuce i zadrži citaoca,ali ne samo na golom zbivanju,vec i na problematici kojom je pisac htio da ga zarazi.Kriminalna fabula ne služi tu,dakle,kao u suvremenom kriminalnom romanu,da odvuce citaoca od temeljne
problematike društva i covjeka u njemu,vec naprotiv da mu naturi mnoge probleme ukljucujuci ovamo i filozofske,pa cak da mu naturi i njihova rješenja u smislu pišcevih religioznih ideala.Medutim fabula nije funkcionalna samo u tom najužem smislu.Upravo ona daje romanu i ono unutrašnje jedinstvo zbivanja i karaktera,upravo ona koncentrira citaocevu pažnju na odredeni cin.(Raskoljnjikov zlocin)i vrlo kratko “trajanje romana”(samo devet dana),a ujedno daje unutrašnju dinamiku i snagu koja privlaci citaoca prema vrlo širokoj problematici.Citaoc je ovom koncetracijom fabule prisiljen da ulazi najprije u unutrašnju Raskoljnjikovljevu borbu pred ubojstvo u njezinim raznolikim psihološkim,moralno-etickim i intelektualnim aspektima,zatim u Raskoljnjikovljevu borbu sa svojom savješcu poslije ubojstva i dvoboj s istražiteljem Petrovicem,a na kraju i u Raskoljnjikovljev unutrašnji svijet kad on pod Sonjinim izravnim utjecajem prima konacno svoju kaznu,a ujedno doživljava preporod u smislu pišcevih ideoloških ideja.Uprvo ta fabula omogucila je Dostojevskom da uz Raskoljnjikova naniže i cijeli niz socijalno i ideološki znacajnih karaktera,koji uza svoj strogo funkcionalni smještaj,znace,svaki za sebe,posebni društveni i ideološki problem.Porodica Marmeladovih i njihova bijeda su,na primjer, jedan od najjacih argumenata za izvršenje zlocina no na takvim se karakteristikama Dostojevski nigdje dulje ne zadržava,njihovi su portreti samo skice koje nekada ostaju u trajnom sjecanju citaocevu zahvaljujuci elementima groteske koju pisac cesto upotrebljuje,ali svaki od njih u romanu ipak živi sa svojim problemima-i sa svojim ideološkim stavom.
U Zlocinu i kazni Dostojevski je podredujuci opisnost dinamicnosti fabule,stvorio u prvom redu atmosferu krcmi, petrogradskih potkrovlja,ulicnih prizora i policijskih kancelarija,služeci se vrlo cesto gotovo rembrantovskim postupkom kontrastiranja svjetla i mraka,opisivanja tamnih ulicica kojih tama dolazi još više do izražaja kad je djelomicno osvjetlimo difuznim svjetlom plinskih svjetiljki.( opis Raskoljnjikove sobe:“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši covjek osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih vec odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvucena cicom, a sad sva u krpama, koja služi Raskoljnjikovu kao postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i cisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.”)
Upravo je po svom naglašenom urbanizmu,koji se takoder ispoljio i u dinamici,uzastopnom i kontrastnom redanju prizora,ovog romana,Dostojevski vjesnik novih putova velikog dijela ruske i europske proze.
Stalnoj unutrašnjoj borbi i sukobu sa”psihološkim obrucem”oko njega-Raskoljnjikova-odgovara i stilski postupak unutrašnjeg monologa(citat:prije naveden),kao i cesti dijalozi kojima obiluje ovaj roman.Zamišljen iskljucivo kao monolog ubojice u prvom licu(Ich-Form)ovaj je roman izrastao u djelo u kojem pripovjedac pripovjeda o Raskoljnjikovljevoj sudbini,gotovo ga ne ispuštajuci iz vida i vrlo cesto prepuštajuci ga da bude bilo to u unutrašnjim monolozima nasamo s citaocem,bilo da izrice svoja mišljenja i polemizira sa svojim protivnicima ili suglašava sa srodnicima.Uz sve navedeno roman obiluje mudrim mislima i porukama koje su pretežno Raskoljnjikove,te izrecene u njegovim razmišljanjima.(npr.”Što god je korisno covjecanstvu,to je i plemenito.Ja razumijem samo jednu rijec:korisno!
Vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da ju uzme.Radi se samo o jednom:treba se samo usuditi!
Ne radi se o vremenu nego o vama samom.Budite sunce i svi ce vas ugledati.Sunce treba prije svaga da bude sunce.
Samo ako si plemenit,sve drugo možeš steci talentom,znanjem razboritošcu genijalnošcu.-Šešir-što npr.znaci šešir?Šešir je tricarija,ja cu ga kupiti kod Zimmermanna;ali što se pod šeširom cuva i šeširom pokriva,to ja ne mogu kupiti!”)Takoder se u djelu mogu naci umjetnicke pjesnicke slike(npr.”Ljuta guja povrijedenog samoljublja svu noc mu je pila srce”.-koja je ujedno i metafora
“I cio taj rajski dan mojeg života i cijelo to vece ja sam i sam proveo u poletnim sanjarijama...”)
I za kraj:Romani Dostojevskog i pored sve svoje “filozoficnosti” nisu filozofija;oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti citaocima jedino i iskljucivo na onaj nacin kakav pripada samo umjetnickoj književnosti.On je zacetnik jednog razvoja u umjetnickoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja cini svojom središnjom temom.Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog;tko nije procitao njegove romane,teško da može shvatiti ono”o cemu se radi”u suvremenoj prozi i o cemu to zapravo njen velik dio govori.