Lyrics has been copied to clipboard!
FJODOR MIHAJLOVIC DOSTOJEVSKI:
ZLOCIN I KAZNA
Kratki sadržaj:
Ovo djelo je roman temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana.
Naime, dogada se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od pocetka znamo
tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku
i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako otkriti
ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije pocinjeno iz
razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim
altruizmom – na taj nacin on ce pomoci cijelom društvu,
njegovim siromašnim vršnjacima. Ni istražitelj u romanu nije obican
dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše,
i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruc oko Raskoljnikova i
ovaj naposljetku popušta – priznaje zlocin. Upravo to daje piscu priliku
da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže
mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire.
On si nakon zlocina postavlja mnoga eticka i moralna pitanja.
Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom
sviješcu - mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je takoder pobunjeni
plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zlocin je zlocin s
predumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim cinom potvrditi
ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj licnosti kojoj je, upravo zbog te
njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših,
navodno humanih, ciljeva posluži zlocinom. Ta njegova razmišljanja
dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa
Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom
Marmeladovom – koja ga svojom smirenošcu i kršcanskim podnošenjem
patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi
prema priznanju zlocina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom
i Raskoljnikovo smirenje u evandelju - razrješuje mnoge idejne sukobe
koje je mladi intelektualac doživio.
Analiza likova:
Rodion Raskoljnikov
On je mlad, inteligentan i obrazovan covjek koji suosjeca sa siromasima
i spreman im je pomoci. Povucen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu
svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u
pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao što je
ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život
mogao od bijede spasiti tisuce života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik
protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i
moralnim pitanjima. Njegovi cinovi nisu motivirani samo njegovim
shvacanjem etike vec i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje
navodi covjeka na zlocin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,
izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani
ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine,
njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim
obrucem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet
izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se.
U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi
pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na
razmišljanje. Vec u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je
on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koju
pred njega postavlja životna stvarnost.
Aljona Ivanovna
Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica.
“To je bila sicušna, suhonjava stara baba od šezdesetak
godina, užagrenih i zlobnih ocica, malog šiljatog nosa i gologlava.
Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom.
Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokošju nogu, bio je omotan
nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je
pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kašljala i
stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u
njenim ocima opet bljesnu ona predašnja nepovjerljivost.”
Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”
Marmeladov
Covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao,
veoma voli i cijeni svoju obitelj.
“To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne
grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, žutim i cak
zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su,
kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je
bilo nešto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak
neko ushicenje – ako hocete, osjecao se i smisao i razum, ali u isto
vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star,
potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno
nekako držalo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne želeci da se
udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron,
sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin,
ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja.
U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto cinovnicki
dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi,
u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove
na mokar i ljepljiv stol.”
Katarina Ivanovna
Žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i
sa time se nikako ne može pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna,
izmucena i iscrpljena, a tuberkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu,
ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir.
“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne
zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege.
Stisnuvši ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj
maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj blještale,
a njen pogled je bio oštar i ukocen. To sušicavo i uzbudeno lice stvaralo
je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo
na njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset
godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova...”
Dimitrije Prokofjic-Razumihin
Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveucilištu,
voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od
sebe.
“To je bio neobicno veseo, društven i u potpunosti dobar
momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo.
Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prilicno
bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok,
mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je
za veoma snažnog covjeka. Jedne noci je u društvu jednim udarcem
oborio visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da
i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da
ih uopce i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i
nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške
okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati,
mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen.
Bio je neobicno siromašan i potpuno sam se uzdržavao zaradujuci novac
raznim poslovima. Jednu citavu zimu uopce nije ložio u sobi i tvrdio je da
je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio
primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama
je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”
Petar Petrovic Lužin
Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogradanin, priglup i
podmukao.
Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka cista srca. Puna je suosjecanja iako se i ona nalazi
u vrlo teškim prilikama. Vrši zlocin na sebi da bi prehranila macehinu
djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, cita Bibliju i vjeruje u Boga.
Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje,
smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna,
ali je bila ukrašena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila
uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem
cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne
prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila;
zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolicnu
svilenu haljinu u boji sa dugackim i smiješnim skutom; zaboravila je na
svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele,
i suncobran, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli
slamni šeširic sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno
nakrivljenog šeširica virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih
usta i od užasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali
prilicno lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim ocima.”
Avdotja Romanovna (Dunja)
Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snažnog karaktera, vrijedna i
poštena, voli majku i brata, požrtvovna.
“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobicno stasita,
jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu,
ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta.
U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom.
Kosu je imala svijetlo-smedu, nešto svjetliju nego u brata; oci gotovo
crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno
dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna,
svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada
– jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti.
Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo;
ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao
smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca!”
Pulherija Aleksandrovna
Prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može
se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz.
“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno
lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala
daleko mlade nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do
starosti sacuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i cist žar srca.
Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se
ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada,
vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od
briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija
Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje
usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna
je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva,
ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti,
na mnogo što je mogla pristati, cak i na ono što je proturjecilo njenom
uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila
i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati
da je prekoraci.”
Porfirije Petrovic
Inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo
obicni policijski službenik.
“Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma
cistom rublju i izgaženim papucama. To je bio covjek od nekih trideset
i pet godina, omalen, pun i cak s trbušcicem, izbrijan, bez brkova i bez
zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno
ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malog
prcasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilicno živahno i cak
podsmješljivo. Ono i izgledalo cak i dobrodušno da mu nije smetao izraz
ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama,
koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako
je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak
nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi covjek na
prvi put mnogo od nje ocekivati.”
Arkadije Ivanovic Svidrigajlov
Strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima
dovoljnu savjest i pri kraju života cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao
da je hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti
život.
“Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek
zaprepašcivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku:
bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilicno guste
plave kose. Oci je imao nekako previše plave, a pogled nekako težak i
ukocen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno,
lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman
prsten sa skupocjenim kamenom.”
ZLOCIN I KAZNA
Kratki sadržaj:
Ovo djelo je roman temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana.
Naime, dogada se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od pocetka znamo
tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku
i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako otkriti
ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije pocinjeno iz
razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim
altruizmom – na taj nacin on ce pomoci cijelom društvu,
njegovim siromašnim vršnjacima. Ni istražitelj u romanu nije obican
dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše,
i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruc oko Raskoljnikova i
ovaj naposljetku popušta – priznaje zlocin. Upravo to daje piscu priliku
da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže
mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire.
On si nakon zlocina postavlja mnoga eticka i moralna pitanja.
Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom
sviješcu - mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je takoder pobunjeni
plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zlocin je zlocin s
predumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim cinom potvrditi
ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj licnosti kojoj je, upravo zbog te
njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših,
navodno humanih, ciljeva posluži zlocinom. Ta njegova razmišljanja
dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa
Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom
Marmeladovom – koja ga svojom smirenošcu i kršcanskim podnošenjem
patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi
prema priznanju zlocina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom
i Raskoljnikovo smirenje u evandelju - razrješuje mnoge idejne sukobe
koje je mladi intelektualac doživio.
Analiza likova:
Rodion Raskoljnikov
On je mlad, inteligentan i obrazovan covjek koji suosjeca sa siromasima
i spreman im je pomoci. Povucen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu
svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u
pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao što je
ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život
mogao od bijede spasiti tisuce života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik
protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i
moralnim pitanjima. Njegovi cinovi nisu motivirani samo njegovim
shvacanjem etike vec i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje
navodi covjeka na zlocin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,
izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani
ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine,
njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim
obrucem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet
izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se.
U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi
pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na
razmišljanje. Vec u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je
on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koju
pred njega postavlja životna stvarnost.
Aljona Ivanovna
Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica.
“To je bila sicušna, suhonjava stara baba od šezdesetak
godina, užagrenih i zlobnih ocica, malog šiljatog nosa i gologlava.
Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom.
Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokošju nogu, bio je omotan
nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je
pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kašljala i
stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u
njenim ocima opet bljesnu ona predašnja nepovjerljivost.”
Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”
Marmeladov
Covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao,
veoma voli i cijeni svoju obitelj.
“To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne
grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, žutim i cak
zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su,
kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je
bilo nešto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak
neko ushicenje – ako hocete, osjecao se i smisao i razum, ali u isto
vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star,
potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno
nekako držalo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne želeci da se
udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron,
sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin,
ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja.
U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto cinovnicki
dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi,
u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove
na mokar i ljepljiv stol.”
Katarina Ivanovna
Žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i
sa time se nikako ne može pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna,
izmucena i iscrpljena, a tuberkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu,
ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir.
“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne
zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege.
Stisnuvši ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj
maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj blještale,
a njen pogled je bio oštar i ukocen. To sušicavo i uzbudeno lice stvaralo
je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo
na njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset
godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova...”
Dimitrije Prokofjic-Razumihin
Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveucilištu,
voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od
sebe.
“To je bio neobicno veseo, društven i u potpunosti dobar
momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo.
Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prilicno
bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok,
mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je
za veoma snažnog covjeka. Jedne noci je u društvu jednim udarcem
oborio visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da
i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da
ih uopce i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i
nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške
okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati,
mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen.
Bio je neobicno siromašan i potpuno sam se uzdržavao zaradujuci novac
raznim poslovima. Jednu citavu zimu uopce nije ložio u sobi i tvrdio je da
je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio
primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama
je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”
Petar Petrovic Lužin
Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogradanin, priglup i
podmukao.
Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka cista srca. Puna je suosjecanja iako se i ona nalazi
u vrlo teškim prilikama. Vrši zlocin na sebi da bi prehranila macehinu
djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, cita Bibliju i vjeruje u Boga.
Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje,
smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna,
ali je bila ukrašena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila
uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem
cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne
prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila;
zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolicnu
svilenu haljinu u boji sa dugackim i smiješnim skutom; zaboravila je na
svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele,
i suncobran, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli
slamni šeširic sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno
nakrivljenog šeširica virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih
usta i od užasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali
prilicno lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim ocima.”
Avdotja Romanovna (Dunja)
Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snažnog karaktera, vrijedna i
poštena, voli majku i brata, požrtvovna.
“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobicno stasita,
jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu,
ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta.
U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom.
Kosu je imala svijetlo-smedu, nešto svjetliju nego u brata; oci gotovo
crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno
dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna,
svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada
– jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti.
Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo;
ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao
smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca!”
Pulherija Aleksandrovna
Prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može
se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz.
“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno
lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala
daleko mlade nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do
starosti sacuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i cist žar srca.
Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se
ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada,
vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od
briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija
Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje
usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna
je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva,
ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti,
na mnogo što je mogla pristati, cak i na ono što je proturjecilo njenom
uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila
i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati
da je prekoraci.”
Porfirije Petrovic
Inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo
obicni policijski službenik.
“Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma
cistom rublju i izgaženim papucama. To je bio covjek od nekih trideset
i pet godina, omalen, pun i cak s trbušcicem, izbrijan, bez brkova i bez
zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno
ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malog
prcasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilicno živahno i cak
podsmješljivo. Ono i izgledalo cak i dobrodušno da mu nije smetao izraz
ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama,
koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako
je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak
nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi covjek na
prvi put mnogo od nje ocekivati.”
Arkadije Ivanovic Svidrigajlov
Strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima
dovoljnu savjest i pri kraju života cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao
da je hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti
život.
“Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek
zaprepašcivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku:
bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilicno guste
plave kose. Oci je imao nekako previše plave, a pogled nekako težak i
ukocen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno,
lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman
prsten sa skupocjenim kamenom.”