+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

ZLOCIN I KAZNA

FJODOR MIHAJLOVIC DOSTOJEVSKI:
ZLOCIN I KAZNA



Bilješke o djelu:
“Zlocin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom, koji cini
prijelaz prema modernom romanu. To je prvi roman u nizu velikih
romana Dostojevskog. Izgraden je na fabuli iz kriminalistickog romana
- u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od obicnih romana u
kojima je ubojstvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon
ubojstva tek pocinje zaplitati. Ovo je djelo o pojedinacnom ljudskom
karakteru. Dostojevski u djelu prati i istražuje ljudske sudbine koje se
zbivaju u siromašnom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjedac nam
predocuje neposredan okoliš grada, njegov izgled, i cesto prepušta
rijec samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i
raspoloženja. Postupno dobivamo obavijesti o Raskoljnikovu i o situaciji
u kojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo znacajan cin.
Kad se predstavi lihvarki tek tada doznajemo kako se zove, i to od njega
samoga. Radnja romana se zasniva na unutrašnjem proživljavanju lika.

Raskoljnikov je siromašan student i živi od novca što mu šalju majka
i sestra. Živio je u maloj trošnoj sobici. Raskoljnikova je progonila ideja
o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgražao nad tom
idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krcmi koji
su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu.

Raskoljnikov takoder zakljucuje kako je izuzetnim licnostima u povijesti
uvijek bilo dopušteno žrtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu.
Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom
voljom mijenja društvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog
“nametnika” kao što je stara lihvarka, ako je Napoleon imao pravo ubiti
milijune ljudi i nije bio osudivan. Raskoljnikov dugo razmišlja kako ubiti i
potom zatrti trag svojeg zlocina.

On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje
mu ona daje malo novaca i s vremenom on nju pocinje doživljavati kao
ishodište sveopceg zla. Ukloniti takvo bice koje živi od tude nesrece,
što su u stanju ocijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je cin kojim
se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne želi pasivno promatrati
nepravdu, pa odlucuje djelovati po pravilima koje sam postavlja.
Društvena norma biva time prepuštena mjerilu pojedinca, njegovoj
vlastitoj procjeni hoce li je se ili nece pridržavati. Raskoljnikov se našao
u procjepu izmedu zakona i zla.



Raskoljnikov jednog dana u krcmi srece Marmeladova. On mu je pricao
o svojoj obitelji, ženi - Katarini Ivanovnoj, i kcerci Sonji koja se bavila
prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se Marmeladov napio,
Raskoljnikov ga je morao prati kuci. Vidio je u kakvim uvjetima žive
Marmeladovi i ostavio im je nešto novaca koje mu je bila poslala majka.

Raskoljnikov je od majke takoder dobio i pismo. U njemu je pisalo kako se
Dunja namjerava udati za Petra Petrovica Lužina. Cijeli je dan razmišljao o
tom pismu i bio je ljut na Dunju što ce se ona udati za Petra Petrovica
najviše zato da on ima koristi i da njemu bude bolje.

Odlucio je da te veceri mora ubiti babu, jer Lizavete nece biti kod kuce.
Od stare košulje napravio je omcu i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je
uzeo i dašcicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog, i malo bolje
ju je zavezao kako bi se mucila odvezivajuci je, tako da on ima vremena
izvaditi sjekiru. Otišao je u njezin stan. Stubište bijaše mracno i usko.
Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je
otvorila Aljona Ivanovna. Starica ga je pustila u stan.

Raskoljnikov je starici dao dašcicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je
sjekiru i ubio ju. Otišao je u susjednu sobu i dok je tražio stvari po škrinji
Lizaveta je došla kuci, pa je morao ubiti i nju.

“Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka
rasta, od svojih trideset pet godina. Dugackih, nekako iskrenutih
nožurda, svagda u izgažennim cipelama od jarece kože, ali uvijek vrlo
cista. Crna u licu, ali dobrog lica i ociju. A smiješak joj je cak i vrlo lijep.
Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noc, strepila je od nje
i trpjela cak i batine.”

Nakon zlocina Raskoljnikov je otišao kuci i potrpao stvari u rupu u zidu.
Sljedeci dan dobio je policijski poziv. On je mislio da su ga otkrili i odlucio
je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je
odustao od prijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu
lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmišljao o
ubojstvu i bio je prestravljen idejom da mu je policija pretražila stan
dok njega nije bilo. Zbog toga je cvrsto odlucio riješiti se dokaza.
Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previše ljudi,
odlucio se na napušteno dvorište u kojem se nešto gradilo.
Tamo je ugledao veliki kamen.

“Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snažno, objema rukama,
upre sve sile i prevrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina;
odmah pocne bacati u nju sve što je imao u džepovima. Novcarka je
došla na sam vrh, i još je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno
zgrabi kamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao,
samo što se sad kamen možda cinio malcice višim. Ali je nagrnuo malo
zemlje oko njega i utabao je sa strane. Ništa se nije moglo zapaziti.”
Nakon toga otišao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam
nije znao zašto je tamo otišao.

“Razumihin je sjedio kod kuce u dronjavu kaputu, u papucama nazuvenim
na bosu nogu, rašcupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta
zabezeknut izraz.”

“Bio je to neobicno vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti.
Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo.
Najbolji su njegovi drugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar,
premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav,
uvijek loše obrijan, crnokos. Pio je kao spužva, ali je mogao i bez pica;
ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve
nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu,
trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje
ikoga, zaradivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora
iz kojih je mogao crpsti, naravno, poštenim radom.”

Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, što je i sam radio,
ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otišao je kuci. Imao je groznicu i stalno
je zamišljao nešto cega zapravo nije bilo. Buncao je i vecinu vremena nije
bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je
takoder bio i Zosimov - doktor.

“Zosimov je bio visok i ugojen covjek, podbuhla i bezbrojno blijeda,
glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naocalama i s velikim zlatnim
prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset i
sedam godina. Na sebi je imao širok gizdelinski lagan kaput, svijetle
ljetne hlace i uopce je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo
novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lancic na satu bijaše podebeo.
Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno
slobodne; svaki cas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije.
Svi njegovi znanci držali su da je težak covjek, ali su tvrdili da zna svoj
posao.”

Sljedeceg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovic Lužin.

“Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno, i sve je na njemu bilo lijepo,
samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo odredenu svrhu.
Cak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedocio o toj svrsi.
Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje,
rukavice boje jorgovana, svjedocile su to isto, time što ih nije navlacio
nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjeci Petra Petrovica
prevladavale su svijetle mladenacke boje. Na njemu bijaše zgodan
svjetlosmed ljetni kaput, tanke hlace svijetle boje, isto takav pršnjak,
netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružicastim
prugama, a što je najljepše - sve je to cak i pristajalo licu Petra Petrovica.
Njegovo lice, neobicno svježe i, štoviše lijepo, ionako se doimalo mladim
od cetrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjencavali s obje
strane nalikujuci na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko
izbrijane blistave brade. Cak ni kosa, uostalom tek malo progrušana,
a pocešljana i nakovrcana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje
smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obicno biva kad se
nakovrca kosa, jer onda covjek neminovno nalikuje na nijemca koji ide
na vjencanje. Ako je na tom prilicno lijepom i ozbiljnom oblicju i bilo
neceg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.”

Lužin ga je došao posjetiti i htio ga je upoznati jer ce on postati
mužem njegove sestre. Raskoljnikovu se on nije svidio jer je bio umišljen
i egoistican, pa ga je otjerao iz stana. Sljedeceg dana dok je šetao ulicom
Raskoljnikov je opazio neku gužvu.

“Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj
toj strci i radoznalosti. Na zemlji je ležao, ocito u nesvijesti, covjek koga
su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obucen, ali u “gospodskom”
odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve
izubijano, oguljeno, unakaženo. Odmah se vidjelo da je teško ozlijeden.”

Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kuci, ali on je ubrzo umro.
Katarini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije
poslala majka. Tada je takoder upoznao Sonju Marmeladovu.

“Odjeca joj je bila jeftina, ali ulicarski kicena, s jasno i sramotno
istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima što su nastala u jednom
zasebnom svijetu. Nosila je šarenu svilenu haljinu, kupljenu iz cetvrte
ruke i ovdje posve pozamašnu krinolinu što je zakrcila cijela vrata,
svijetle cipelice i suncobran koji joj nocu ne treba, a ipak ga je ponijela,
i smiješan slamnat šešir za koji je zataknula pero plamene boje.
Ispod tog mangupski naherenog šeširica virilo je mršavo, blijedo i
prestrašeno lice, otvorenih usta i ociju ukocenih od strave. Sonja je bila
niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilicno
zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih ociju.”

Kada je došao kuci cekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im
je ispricao da ga je posjetio Lužin i da ga je izbacio iz stana jer mu se nije
svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i
njezinu majku kuci. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Lužin.
Kada je sljedeceg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to
pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedecem susretu Rodion ne bude
prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Takoder je napisao
da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolicna vladanja,
tobože za ukop oca kojeg su pogazili konji. Unatoc pismu Dunja je zvala
Rodiona da dode kod njih onog dana kad je trebao doci Lužin.
Dok su Dunja i Pulherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je
posjetila Sonja.

“Sad je bila skromno i, štoviše, siromacki obucena djevojka,
još sasvim mlada, gotovo nalik na djevojcicu, skromna i pristojna
vladanja, staromodan šeširic, u rukama je držala suncobran.“

Došla je da ga pozove na rucak kod Katarine Ivanovne nakon liturgije.
Kada su otišle Dunja i Pulherija Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin
otišli su Profiriju Petrovicu radi sata kojeg je Raskoljnikov založio kod
lihvarke. Porfirij Petrovic je spomenuo clanak koji je napisao Raskoljnikov.
On je zbog tog clanka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu
objasni taj clanak što je on i ucinio. Nakon razgovora s Porfirijem
Petrovicem, Razumihin je otišao kod Dunje, a Raskoljnikov kuci.
Legao je na ležaj i poceo razmišljati o Dunji, svojoj majci, ubojstvu,
i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovic
Svidrigajlov.

“Covjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ružicastih usana,
s brcicima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade i gizdavo odjeven.”

Zamolio ga je da ga pusti da se još jedanput vidi s Dunjom i rekao
mu je da je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporucno ostavila tri tisuce
rubalja i da ce ih moci podici za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otišao
Raskoljnikov i Razumihin otišli su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa
Lužinom. Tijekom veceri Lužin i Dunja su se posvadali, i ona ga je izbacila
iz stana i rekla mu da ga više nikad ne želi vidjeti. Kada je Lužin otišao,
Raskoljnikov je ispricao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim.
Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da
mu cuva majku i sestru jer on možda više nikada nece doci kod njih.
Otišao je i krenuo prema Sonjinu stanu.

“Bijaše to velika soba, ali neobicno niska, jedina soba što su je
Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vrata što
su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna, bijahu još
jedna vrata koja su uvijek bila zakljucana. Ondje je vec bio drugi,
susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalik na kakvu pojatu,
imala je oblik posve nepravilna cetverokuta, zato se doimala pomalo
nakaradno. Zid sa tri prozora što su gledala na kanal presijecao je sobu
nekako ukoso, zbog cega se jedan kut, vrlo oštar, gubio negdje u dubini
tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut
bio odvec ružno tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo
pokucstva. U desnom kutu bijaše postelja, a do nje, bliže vratima, stolac.
Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tudeg stana,
nalazio se stol sklepan od dasaka i pokriven plavkastim stolnjakom,
a uza nj dva pletena stolca. Zatim, uz suprotni zid, prilicno blizu onog
oštrog kuta, stajala je omanja komoda od obicnog drva koja se nekako
gubila u toj praznini. To je sve što je bilo u sobi. Žuckaste, ofucane i
poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo
vlažno i zagušljivo. Neimaština je udarala u oci; cak ni na postelji nije bilo
zastora.”
Raskoljinikov je rekao Sonji da je došao po posljednji puta,
ali ako ipak odluci da sutra dode, reci ce joj tko je ubio Lizavetu.
Cijelo vrijeme Raskoljnikovljeva posjeta Sonji iza jednih vrata stajao
je Svidrigajlov i prisluškivao razgovor. Odlucio je da prisluškuje i sutra
kada Raskoljnikov dode reci Sonji tko je ubio Lizavetu.

Sljedeceg dana Raskoljnikov je otišao u policiju kod Porfirija Petrovica
i donio mu je izjavu o satu. Opet su poceli pricati o ubojstvu i nakon
nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on
sumnja u njega, ali je Petrovic sve porekao. Odjednom je došao policajac
sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otišao
kuci.

Petar Petrovic je sljedeceg jutra razmišljao što je pogriješio s Dunjom.
Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonovica da kaže Sonji da
on želi razgovarati s njom. Kada je Sonja došla Petar Petrovic joj je dao
10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u džep sto rubalja.
Sve je to vidio Andrej Semjonovic, koji je mislio da joj je Petrovic dao
novce iz dobrodušnosti.

“Andrej Semjonovic bijaše neishranjen covjek niska rasta,
nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio
neobicno ponosan. Uz to su ga vjecito boljele oci. Bio je prilicno
meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put cak i izvanredno
uznosito. Uza sve svoje vrline, Andrej Semjonovic bio je zaista priglup.”

Na dacu koju je priredila Katarina Ivanovna bili su pozvani mnogi
ljudi. Raskoljnikov je došao odmah nakon što su se vratili s groblja.
Nakon nekog vremena došao je Petar Petrovic, ali ne zbog dace nego
zato da bi optužio Sonju za kradu. Kao dokaz služila mu je novcanica
od sto rubalja koju je Sonja našla u džepu. Kada je Petrovic optužio
Sonju za kradu, došao je Andrej Semjonovic i rekao da je on vidio
kako je Petrovic kriomice stavio novcanicu Sonji u džep.
U raspravu se umiješao i Raskoljnikov koji je ispricao kako se Petar
Petrovic ponio prema Dunji. U meduvremenu Katarina Ivanovna se
posvadala sa gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz
stana.

Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kaže tko je ubio
Lizavetu, i to je i ucinio. Sonja je bila zaprepaštena, ali joj je takoder
bilo žao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se muci.
Odjednom je u sobu ušao Lebezjatnikov i rekao da je Katarina Ivanovna
na ulici i da je poludjela. Sonja je odmah otišla da vidi da li može ikako
umiriti Katarinu.




“Katarina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim
šalom i s poderanim slamnim šeširicem koji joj se bio ružno naherio kao
naramak slame, bijaše doista posve izbezumljena. Bila se umorila i
zapuhala. Njeno izmuceno sušicavo lice doimalo se patnicki kao nikad
prije; ali njena uzrujanost nije prolazila.“

Zaista je bila pokušala obuci djecu onako kako se oblace ulicni pjevaci
i pjevacice. Mališanu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban
ne bi li nalikovao na turcina. Za Ljonju nije našla kostima, pa joj je samo
natakla na glavu crvenu pletenu vunenu kapicu pokojnog Semjona
Zaharica, a za kapicu je zataknula komadic bijela nojeva pera koji je
nekad pripadao baki Katarine Ivanovne. Poljecka je bila u svojoj obicnoj
haljinici.

“Katarina je tjerala djecu da plešu i pjevaju. Kada su uplašena djeca
vidjela policajca koji ih je htio odvesti pocela su bježati, a za njima je
trcala Katarina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa
zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu
djecu.“

Dva-tri dana nakon smrti Katarine Ivanovne organizirana je misa.
Katarina Ivanovna ležala je u lijesu.

“Sva su djeca klecala uz lijes, a Poljecka je plakala. Iza njih se molila
Sonja, tiho i nekako bojažljivo placuci.“

Nakon službe božje Raskoljnikov je šetao po gradu, zalazio u krcme
jer mu je bilo strašno teško, a u tom okruženju kao da se osjecao bolje.
Te noci probudio se u grmlju u groznici. Otišao je kuci. Probudio se u 2
popodne i sjetio se da je tog dana bio ukop Katarine Ivanovne.
Cak se obradovao što nije bio na sprovodu. Tada je došao Razumihin i
rekao mu da mu je majka bolesna. Raskoljnikov mu je rekao kako ga je
neki dan posjetila sestra i da su pricali o njemu.

“Rekao sam joj da si vrlo dobar, pošten i vrijedan covjek. Nisam joj rekao
da je voliš jer to i sama zna.“

Takoder mu je rekao kako ju predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta
nakon što je otišao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovic.
Pricao je o Mikolki i o tome kako je zakljucio da on nije kriv za zlocin.
Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka,
Petrovic je odgovorio: “Pa vi ste ih ubili, Rodione Romanicu! Vi ste ih
ubili”... Porfirij Petrovic daje Raskoljnikovu dan dva odmora da se
prošeta i predlaže mu da se sam prijavi. Cak mu predlaže da zlocin
prikažu kao nekakvo pomracenje uma da bi mu kazna bila manja,
ali Raskoljnikov je to odbio.


Kada je Porfirij Petrovic otišao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova.

“Bilo je to neko cudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih,
skrletnih usana, svijetloplave brade i još prilicno bujne svijetle kose.
Oci mu bile nekako previše plave, a njihov pogled nekako previše težak
i ukocen. Bilo je neceg strašno odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na
godine, izvanredno mladolikom licu. Odjeca je na Svidrigajlovu bila
pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao košuljama. Na prstu je nosio
golem prsten s dragim kamenom.“

Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da ce ga ubiti ako iskoristi nešto
što je otkrio u zadnje vrijeme. Svidrigajlov prica Raskoljnikovu kako se
zaljubio u njegovu sestru još kad je radila za njega i kako bi bio odmah
ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjeci.
Nakon nekog vremena Svidrigajlov izide iz gostionice, a Raskoljnikov za
njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kuci pa je Svidrigajlov
sjeo u kociju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se šetao mostom na
kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je došao i Svidrigajlov.
Zamolio je Dunju da ode s njim jer joj mora reci nešto vrlo važno.
Odveo je Dunju u svoj stan i ispricao joj kako je prisluškivao razgovor
Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispricao joj je sve
što je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strašno potresena.

Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona može spasiti Raskoljnikova,
jer ako ona pristane biti njegova, on nikome nece reci to što je doznao.
Dunja je htjela izaci iz stana, ali kako su vrata bila zakljucana ona je iz
džepa izvadila revolver. Optužila je Svidrigajlova da je otrovao Marfu
Petrovnu. Svidrigajlov to ne porice. Dunja puca Svidrigalovu iznad glave.
Metak ga je okrznuo i iz glave mu pocinje curiti krv. Svidrigajlov se poceo
približavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji. Ona pocinje
moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Pocinje mu govoriti da ga ne
voli i da ga nikad ne bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka
Svidrigajlov odlucuje da ipak pusti Dunju van i daje joj kljuc.
Nakon što je Dunja otišla, Svidrigajlov izlazi iz stana.

Otišao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama.
Odlazi i do roditelja svoje zarucnice i daje im 15000 rubalja u
vrijednosnim papirima. Kasnije je šetao gradom i kada je došao do
velike kuce s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savršeno mjesto
za ubojstvo i kako ce tu barem imati službenog svjedoka.
“I prisloni revolver sebi na desnu sljepoocicu. Svidrigajlov odape.”

Toga dana Raskoljnikov je otišao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila
kod kuce. Majci je rekao kako odlazi na put. Obecaje joj da ce još doci.
Kada je otišao od majke krenuo je kuci, i tamo je naišao na Dunju.
Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna što je ucinio.
Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome što je ucinio i što ga ceka.
Odlucuje se prijaviti. On smatra da nije pocinio zlocin.
“Zlocin? Kakav zlocin? Zar to što sam ubio odurnu štetocinu, gnjidu,
babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila,
koja ako ubiješ, oprostit ce ti se cetrdeset grijeha, zar je to zlocin?
I ne mislim na zlocin niti ga mislim spirati sa sebe.”

On moli Dunju za oprost: “Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.”

Raskoljnikov odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odlucuje da ne
ide Porfiriju nego Barutu. Na putu odlazi Sonji i traži križ da ga objesi oko
vrata. Sonja želi ici s njim, ali joj on to ne dopušta, i odlazi ne pozdraveci
se. Šecuci se trgom on se sjeti Sonjinih rijeci:

“Idi na raskrižje, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogriješio
i reci naglas cijelom svijetu: „Ja sam ubojica!“ ”

Poklonio se, ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici poceli dovikivati
da je pijan i smijali su mu se. Otišao je u policiju i susreo Baruta (Ilja
Petrovic). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio.
Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispricao sve što je o njemu znao.
Vec se spremio da ce otici, ali se vratio i priznao svoj zlocin.

Sudenje je proteklo bez vecih problema.Objasnio je zašto je ubio
Lizavetu, ali mu nitko nije vjerovao da nije tocno znao koje stvari je
uzeo, a su to kasnije morali prihvatiti. Na pocetku sudenja Raskoljnikova
majka se razbolila, a Dunja i Razumihin su je uspjeli maknuti iz Sankt
Petersburga do kraja sudenja. Pulherija Aleksandrovna je imala neku
cudnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao
daleko i da se ne može javljati. Postala je tužna. Razumihin i Sonja
su cesto posjecivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majcinoj bolesti.

2 mjeseca nakon što je Raskoljnikov otišao na robiju, Dunja i Razumihin
su se vjencali. Nakon vjencanja Pulherija Aleksandrovna je postala još
tužnija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli
da Raskoljnikov naslucuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije
djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako
se Raskoljnikov osjeca. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili,
ali su zavoljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio.
Od Sonje je prije tražio evandelje koje mu je samo ležalo ispod jastuka,
ali sada ga je poceo citati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju
kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi život.
5 Lektire za školu: ZLOCIN I KAZNA FJODOR MIHAJLOVIC DOSTOJEVSKI: ZLOCIN I KAZNA Bilješke o djelu: “Zlocin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom, koji cini prijel...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi