Lyrics has been copied to clipboard!
EUGEN KUMICIĆ:
ZACUĐENI SVATOVI
Bilješke o piscu:
Eugen Kumicic (Brsec, 11. 1. 1850. – Zagreb, 13. 5. 1904.)
romanopisac, pripovjedac, dramaticar, kriticar, politicar
(pravaš, starcevicanac), «prvi hrvatski Perizlija», socijalni kriticar i
pisac nacionalne ideje, slikar je hrvatskog društvenog, moralnog i
politickog života u drugoj polovici 19. st. Njegov clanak «O romanu»
(1883.) izazvao je burne polemike u realizmu i naturalizmu.
Bio je urednikom «Hrvatske vile» (1883.) i «Hrvatske» (1866. – 1889).
Kumicic pod utjecajem Zole zastupa naturalisticku metodu. On je prije
svega romanopisac. Njegova se djela mogu razvrstati u tri skupine:
naturalisticka djela (s gradom iz zagrebacke sredine), pripovijetke i
romane iz istarskog života, i djela s nacionalno-povijesnim temama
(povijesni romani). U istarski (pucki) pripovjedni krug, u središtu kojega
su životi i sudbine primorskih ribara i njihovih obitelji, pripadaju romani
Jelkin bosiljak (1881.), Primorci (1882.), Zacudeni svatovi (1883.),
Sirota (1885.), Teodora (1889.) i Preko mora (1889.) te novela
Ubilo ga vino (1884.). Roman Olga i Lina (1881.) na tragu je kasnijih
romana s gradom iz zagrebackoga života, koji obraduju motive urbane
pokvarenosti i nemorala: Gospode Sabine (1884.), Otrovanih srca (1890.)
i Pobijeljenih grobova (1896.), te novela Saveznice (1889.) i
Mladost – ludost (1891.). Prozni opis Kumicic dovršava autorstvom dvaju
romana s gradom iz hrvatske prošlosti: Urota Zrinsko-Frankopanska
(1893.) i Kraljica Lepa (1902.), te reportažnim zapisima o vojevanju u
Bosni «Pod puškom» (1886.), zanimljivim i spretnim spojem dnevnickoga
diskursa, putopisa, pripovjedne proze i lirskoga nadahnuca.
Kumicic je napisao i nekoliko drama: Sestre (1890.), Obiteljska tajna
(1890.), Petar Zrinski (1900.), ali su one za razvitak hrvatske dramske
književnosti sporedne.
Književni rod:
Epika
Književna vrsta:
Roman
Tema:
Romanticna neuzvracena ljubav Antonia prema lijepoj ribarskoj kceri
Mariji.
Osnovna misao:
Ljubav je vjecna
Mjesto radnje:
Pisac je radnju romana smjestio u rodnu Istru, u gradic Lucicu.
Citat:
«Na istocnoj istarskoj obali, na visokoj klisurini, što se okomito iz
mora diže, nagomilalo se do pedeset kuca gradica Lucice. Gradic leži
nad morem do cetiri stotine stopa.»
Vrijeme radnje:
- Druga polovica 19. stoljeca
- Vremenski okvir fabule romana obuhvaca nešto više od godine
dana: radnja pocinje brodolomom pred Božic, a završava za
14 mjeseci, u veljaci, nakon pokladne srijede.
Citati: «Bijaše pred Božic. Silovit vihor, bijesna bura hujila je i cviljela
oko crkve.»
«Zadnja je pokladna srijeda, radni je dan, a Lucica je nekako
neobicno vesela. … Ma kiceni svatovi!»
Kratki sadržaj:
Za vrijeme nevremena u blizini Lucice, Mato Bartolic i njegova posada
doživjeli su brodolom. Uz pomoc mještana, a posebno Antonija, cijela
posada je spašena osim jednog djecaka, a Mate se oporavlja u kuci
Šabaricevih. To je skromna obitelj koju cine otac Antun, majaka Jela
te Marija i Marko. Nakon nekoliko mjeseci Mate se je u potpunosti
oporavio. Dok ga je njegovala, Marija se je sve više zaljubljivala u Matu,
ali i on u nju. U Mariju je zaljubljen i Antonio, nahod, kojeg su Šabaricevi uzeli u zaštitu. Osjeca se napetost i ljubomora Antonija prema Mati.
Nasuprot ovoj skromnoj obitelji, ponad Lucice u velikoj bijeloj kuci živi
imucnija obitelj Saletti. Sinu staroga Salettija svidjela se Marija te je on
pokušava pridobiti silom. Uz vjecitu zaštitu Antonija Marija uspijeva izbjeci
opasnost, no sada opasnost prijeti Antoniju. Alfredo je platio svojim
slugama Lovri i Luki da ga ubiju, ali im to ne uspijeva. Kada pokušaju
napastovati Mariju, Antonio i njegov prijatelj Joso uzimaju im puške
i nanose sramotu. Marijin brat Marko koji se školuje u Becu potajno je
zaljubljen u Elviru, sestru Alfreda Salettija. Njih dvoje tajno se sastaju u
Elvirinom vrtu, a Antonio im cuva stražu. Jedne veceri za vrijeme sastanka
dvoje zaljubljenih, Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava.
Pobjegavši iz grada, Antonio nalazi utocište kod Josinog oca Martina.
On mu otkriva istinu. Antonio nije nahod vec sin Salettija i Martinove
pokojne žene Marice. Žandari su uhitili Matu i Marka te tragaju za
Antoniom koji se kasnije sam predaje. Ustanovivši nedužnost Marka i
Mate puštaju ih na slobodu, dok Antonio odlazi u zatvor na samo cetiri
mjeseca. Ubrzo je stigao i dan Marijina vjencanja. Cijelo mjesto je bilo na
svadbi, a iz Beca je došao i Marijin brat Marko. Nakon svadbe, kasno u
noc, Antonio se sastaje s Elvirom da bi je izvijestio o Marku. Otkrivši kako
njegova kcer prica s nahodom, stari Saletti ispali metak koji pogada
Antonija u ruku. Iako ranjen, Antonio se uspijeva obraniti i ubije Salettija
nožem. Nedugo zatim otkriven je smrznuti Antonio.
Kompozicija djela:
Uvod - Mato Bartolic i njegova posada doživljavaju brodolom, te je on
smješten u kucu Šabaricevih.
Zaplet - Mato se zaljubljuje u Mariju, ali i ona u njega.
Vrhunac - Antonio u samoobrani ubija Alfreda.
Rasplet - Antonio ubija svog oca Salettija, te nakon dva dana nalaze
Antonijevo tijelo.
Fabularni tijek:
- Za vrijeme nevremena dogodio se brodolom u Lucici.
- Mato Bartolic smješten je u kuci Šabaricevih gdje ga njeguje lijepa
Marija.
- Oni se zaljubljuju jedno u drugo.
- Alfredo pokušava obljubiti Mariju, ali je Antonio spašava.
- Alfredo placa Luki i Lovri da ubiju Antonija.
- Alfredo pokušava silovati Mariju, ali mu Antonio i Joso uzimaju pušku i
nanose sramotu.
- Elvira i Marko se potajno sastaju u Elvirinom vrtu.
- Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava.
- Odlazi kod Josinog oca Martina koji mu otkriva istinu o njegovom
podrijetlu.
- Žandari su uhitili Matu i Marka, ali kasnije se Antonio predao te su oni
pušteni.
- Marija i Mato se vjencaju dok Antonio i Elvira pricaju u njenom vrtu.
- Stari Saletti ih otkriva te puca u Antonija koji ga na smrt ranjava
nožem.
- Dva dana nakon Marijina vjencanja pokop je starog Salettija.
- Neka djeca pronalaze Antonija mrtvog.
- Grobar kaže da su ga našli izmedu dva groba od kojih je jedan bio od
onog djecaka koji se utopio za vrijeme brodoloma i kojeg Antonio nije
uspio spasiti.
Analiza glavnih likova:
Antonio Marolla
Mlad, oniska i stepena stasa, oveca mu je glava, ima crnu i raskuštranu
kosu, nahod, na kraju doznaje tko su mu roditelji (stari Saletti i ribarova
žena Marica), na kraju još ubija oca, a prije je ubio brata Alfreda Salettija,
njegov jedini prijatelj je Joso – brat po majci.
«… mlad covjek, oniska i stepena stasa.»
«… virila ispod zamrljane mornarske kape crna mu i raskuštrana kosa.
Cinilo se da ta velika glava pritišce kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo
je poderano, gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne
osjeca jer mu je jedna nogavica od hlaca tija do koljena zavrnuta.
Od zime i vjetra pocrvenio mu list noge. Meso je tuj cvrsto kao da je od
kamena.»
«Antonio Marolla bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina.
Siromašna neka žena, po imenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta kad
bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godini umire Kata, a on ostade
sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odjevali da
sirotan ne pogine od nevolje.»
Marija Šabaric
Lijepa i dobra kci Jele i Antuna Šabarica, Antonijeva je tajna ljubav
a ona to ne primjecuje, zaljubljuje se u Matu Bartolica, skromna je,
marljiva i stidljiva, odjevena je skromno i uredno, zdrava je i cvrsta.
«Marija bijaše odjevena u crnu suknju koja joj padaše u teškim i gustim
naborima niz vitko i puno tijelo. (…) Vrana i glatko pocešljana kosa
podavaše cednu i nježnu dražest smrknutom joj celu. Sjajne Marijine oci
kao zacudene pocivahu na izmucenom licu ranjenog mladica…»
«Gole, cvrste bijele ruke umacu rublje u more, omacu ga, tuku po
njemu peracom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice
znoja po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku medu kratkim,
ornim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno cilo i vitko
tijelo da malko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom
u tiho more…»
«Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, bljesak srece na prekrasnom
joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad
carobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i
tako dražesno.»
Mato Bartolic
Doživio je brodolom, smješten u kuci Šabaricevih gdje ga je njegovala
lijepa Marija, on je trgovac, zaljubljuje se u Mariju, ima crne oci i crnu
kosu.
«U suncanim tracima sjajile su se bijele ruke župnikove, i zlatni kalež,
i crna kosa ranjenog mornara.»
«Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše
premilo lice dobre Marije.»
Marko Šabaric
Ribarov sin, studira medicinu u Becu, voli Elviru Saletti, izgledom je slican
svojoj sestri Mariji.
«Bijaše on vrlo krasan mladic od kakovih dvadeset i pet godina.
Onaj razgaljeni, jaki i tamnoputi mu vrat nad širokim prsima,
nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oci,
sve to bijaše dokazom da je Marko žilave i kao kremen cvrste naravi.»
Elvira Saletti
Kci omraženoga Marina Salettija, dobro je odgojena, obrazovana,
profinjena, plemenita, dobrog srca nasuprot ostalim clanovima svoje
obitelji, požrtvovna, pravdoljubiva, lijepa, najvecom vrijednošcu u životu
smatra svoju ljubav prema Marku.
«Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea.
Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila je nehajno bijel rubac
od lijepih cipaka. Ispod debelih pletenica otraga zavijenih, izraslo je
nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku… Na šarenom sagu
pod stolom sjaju se otvorene cipelice povecavajuci svojom crninom
bjelinu carapa preko nježno svedenih nožica iznad širokih svilenih vrpca
kojima su svezane lake cipele…»
Alfredo Saletti
Bahati plemicki sin, studira pravo u Becu, ponašanjem je slican ocu, ohol,
nasilan, bešcutan, bezobziran, jak je, oniska stasa, ima oko dvadeset i
osam godina, ima tamnu kosu i debele, kratke i crne brkove, želi lijepu
Mariju, Antonio ga na kraju ubija u samoobrani…
«Alfredo je jaka i oniska stasa. Debeli mišici ispunjavahu mu rukave bijele
košulje… Bit ce mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je vec ocelavio
nad celom. Kosa mu je crna i rudasta… Po celu vidaju se kaplje znoja.
Brci, debeli, kratki i crni, objesili su mu se preko kutova usta koja su
otvorena kao u zapanjena covjeka. Velik i nešto zavinut nos pricinja se u
njegovu upalu licu jošte vecim…»
Sporedni likovi:
Tomo, Tonka i Stipe Barilovic, Antun i Jela Šabaric, Matini roditelji,
Ermano, Anastazija i Ida Murelli, Lovro i Luka, Marino Saletti,
Joso i Martin Kožulic, Pero i Menego, pop, zvonar Franina.
Jezik i stil:
Premda je nastao prije stotinjak godina, roman i danas citamo s
lakocom i užitkom. Uzrok tome je Kumicicevo vješto pripovijedanje,
stvaranje dramaticnih zapleta, zanimljiva karakterizacija likova.
Dijalozi su tecno pisani, i premda ponegdje pateticni, potpuno zaokupljaju
citatelja. Osobito su snažni opisi krajolika - ljepote istarskog mora i sela,
koji su ponajprije u službi stvaranja atmosfere. Jezik romana nudi nam
osim bogatstva rjecnika i mnogo arhaizama, dijalektalizama i lokalizama.
Osobito je zanimljiva uloga pomalo zaboravljenih imperfekata i aorista u pripovijedanju, a posebno ustrojstvo Kumiciceve recenice.
Stilska sredstva:
Epiteti
Župna, stari, tiha, zguren, slabašan, silovit, bijesna, visoka, blijedi, leden.
Onomatopeje
''Silovit vihor, bijena bura hujila je i cviljela oko crkve.''
«Riba pliskavica zapljuska tihom površinom…»
«… a kad opaziš pod ladom jato galebova, i kad zacuješ nad glavom šum
krila i cik njihov…»
Usporedbe
«… gdjeno bura cvili kao guja u procijepu.»
«… a rtasta brada ispružavala se u vjetar kao da ga hoce presjeci, kao da
mu hoce umanjiti silu.»
«… namrskala i nabrala bi se na njem ona stara i pocrnjela koža, kao što
to biva u kornjace kad si pod krov glavu povuce.»
«Zlatni mu traci prelijevahu se nad uzvitlanom vodom, koja se je dimila
kao tanahni snijeg…»
Kontrasti
«Sad bi gurnuo glavu u otvor, sad bi ju opet naglo natrag povukao.»
«Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidali kapu,
mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi
se s njim sreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega,
pa ne samo da ga ne bi pozdravio, vec bi ga i pogledao i promjerio
mrkim i prezirnim pogledom.»
«Alfredo, se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom sagu, razgovara
sam sa sobom, hihoce, klikce, zove po imenu svoje drvene konje, a tad
najednom prestrašeno zavrisnu.»
«Ono, što do mora rodi, sazrije rano, a u gori sve tri nedjelje kašnje.»
Personifikacije
«Nad samom površinom morskom mracni otvori vlažnih spilja bulje u
zaljev.»
«… niske omorike proviruju sred gruha i gromace.»
«Žutkasti potoci, izrovavši si korita medu bocinama golih kukova…»
«… no vjetar mu je oštro u lice ubadao i žestoko po trepavicama tukao.»
Dojam o djelu:
Roman je vrlo zanimljiv. Opisuje ljepote istarskog sela i mora,
te romanticnu neuzvracenu ljubav Antonia prema lijepoj Mariji.
ZACUĐENI SVATOVI
Bilješke o piscu:
Eugen Kumicic (Brsec, 11. 1. 1850. – Zagreb, 13. 5. 1904.)
romanopisac, pripovjedac, dramaticar, kriticar, politicar
(pravaš, starcevicanac), «prvi hrvatski Perizlija», socijalni kriticar i
pisac nacionalne ideje, slikar je hrvatskog društvenog, moralnog i
politickog života u drugoj polovici 19. st. Njegov clanak «O romanu»
(1883.) izazvao je burne polemike u realizmu i naturalizmu.
Bio je urednikom «Hrvatske vile» (1883.) i «Hrvatske» (1866. – 1889).
Kumicic pod utjecajem Zole zastupa naturalisticku metodu. On je prije
svega romanopisac. Njegova se djela mogu razvrstati u tri skupine:
naturalisticka djela (s gradom iz zagrebacke sredine), pripovijetke i
romane iz istarskog života, i djela s nacionalno-povijesnim temama
(povijesni romani). U istarski (pucki) pripovjedni krug, u središtu kojega
su životi i sudbine primorskih ribara i njihovih obitelji, pripadaju romani
Jelkin bosiljak (1881.), Primorci (1882.), Zacudeni svatovi (1883.),
Sirota (1885.), Teodora (1889.) i Preko mora (1889.) te novela
Ubilo ga vino (1884.). Roman Olga i Lina (1881.) na tragu je kasnijih
romana s gradom iz zagrebackoga života, koji obraduju motive urbane
pokvarenosti i nemorala: Gospode Sabine (1884.), Otrovanih srca (1890.)
i Pobijeljenih grobova (1896.), te novela Saveznice (1889.) i
Mladost – ludost (1891.). Prozni opis Kumicic dovršava autorstvom dvaju
romana s gradom iz hrvatske prošlosti: Urota Zrinsko-Frankopanska
(1893.) i Kraljica Lepa (1902.), te reportažnim zapisima o vojevanju u
Bosni «Pod puškom» (1886.), zanimljivim i spretnim spojem dnevnickoga
diskursa, putopisa, pripovjedne proze i lirskoga nadahnuca.
Kumicic je napisao i nekoliko drama: Sestre (1890.), Obiteljska tajna
(1890.), Petar Zrinski (1900.), ali su one za razvitak hrvatske dramske
književnosti sporedne.
Književni rod:
Epika
Književna vrsta:
Roman
Tema:
Romanticna neuzvracena ljubav Antonia prema lijepoj ribarskoj kceri
Mariji.
Osnovna misao:
Ljubav je vjecna
Mjesto radnje:
Pisac je radnju romana smjestio u rodnu Istru, u gradic Lucicu.
Citat:
«Na istocnoj istarskoj obali, na visokoj klisurini, što se okomito iz
mora diže, nagomilalo se do pedeset kuca gradica Lucice. Gradic leži
nad morem do cetiri stotine stopa.»
Vrijeme radnje:
- Druga polovica 19. stoljeca
- Vremenski okvir fabule romana obuhvaca nešto više od godine
dana: radnja pocinje brodolomom pred Božic, a završava za
14 mjeseci, u veljaci, nakon pokladne srijede.
Citati: «Bijaše pred Božic. Silovit vihor, bijesna bura hujila je i cviljela
oko crkve.»
«Zadnja je pokladna srijeda, radni je dan, a Lucica je nekako
neobicno vesela. … Ma kiceni svatovi!»
Kratki sadržaj:
Za vrijeme nevremena u blizini Lucice, Mato Bartolic i njegova posada
doživjeli su brodolom. Uz pomoc mještana, a posebno Antonija, cijela
posada je spašena osim jednog djecaka, a Mate se oporavlja u kuci
Šabaricevih. To je skromna obitelj koju cine otac Antun, majaka Jela
te Marija i Marko. Nakon nekoliko mjeseci Mate se je u potpunosti
oporavio. Dok ga je njegovala, Marija se je sve više zaljubljivala u Matu,
ali i on u nju. U Mariju je zaljubljen i Antonio, nahod, kojeg su Šabaricevi uzeli u zaštitu. Osjeca se napetost i ljubomora Antonija prema Mati.
Nasuprot ovoj skromnoj obitelji, ponad Lucice u velikoj bijeloj kuci živi
imucnija obitelj Saletti. Sinu staroga Salettija svidjela se Marija te je on
pokušava pridobiti silom. Uz vjecitu zaštitu Antonija Marija uspijeva izbjeci
opasnost, no sada opasnost prijeti Antoniju. Alfredo je platio svojim
slugama Lovri i Luki da ga ubiju, ali im to ne uspijeva. Kada pokušaju
napastovati Mariju, Antonio i njegov prijatelj Joso uzimaju im puške
i nanose sramotu. Marijin brat Marko koji se školuje u Becu potajno je
zaljubljen u Elviru, sestru Alfreda Salettija. Njih dvoje tajno se sastaju u
Elvirinom vrtu, a Antonio im cuva stražu. Jedne veceri za vrijeme sastanka
dvoje zaljubljenih, Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava.
Pobjegavši iz grada, Antonio nalazi utocište kod Josinog oca Martina.
On mu otkriva istinu. Antonio nije nahod vec sin Salettija i Martinove
pokojne žene Marice. Žandari su uhitili Matu i Marka te tragaju za
Antoniom koji se kasnije sam predaje. Ustanovivši nedužnost Marka i
Mate puštaju ih na slobodu, dok Antonio odlazi u zatvor na samo cetiri
mjeseca. Ubrzo je stigao i dan Marijina vjencanja. Cijelo mjesto je bilo na
svadbi, a iz Beca je došao i Marijin brat Marko. Nakon svadbe, kasno u
noc, Antonio se sastaje s Elvirom da bi je izvijestio o Marku. Otkrivši kako
njegova kcer prica s nahodom, stari Saletti ispali metak koji pogada
Antonija u ruku. Iako ranjen, Antonio se uspijeva obraniti i ubije Salettija
nožem. Nedugo zatim otkriven je smrznuti Antonio.
Kompozicija djela:
Uvod - Mato Bartolic i njegova posada doživljavaju brodolom, te je on
smješten u kucu Šabaricevih.
Zaplet - Mato se zaljubljuje u Mariju, ali i ona u njega.
Vrhunac - Antonio u samoobrani ubija Alfreda.
Rasplet - Antonio ubija svog oca Salettija, te nakon dva dana nalaze
Antonijevo tijelo.
Fabularni tijek:
- Za vrijeme nevremena dogodio se brodolom u Lucici.
- Mato Bartolic smješten je u kuci Šabaricevih gdje ga njeguje lijepa
Marija.
- Oni se zaljubljuju jedno u drugo.
- Alfredo pokušava obljubiti Mariju, ali je Antonio spašava.
- Alfredo placa Luki i Lovri da ubiju Antonija.
- Alfredo pokušava silovati Mariju, ali mu Antonio i Joso uzimaju pušku i
nanose sramotu.
- Elvira i Marko se potajno sastaju u Elvirinom vrtu.
- Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava.
- Odlazi kod Josinog oca Martina koji mu otkriva istinu o njegovom
podrijetlu.
- Žandari su uhitili Matu i Marka, ali kasnije se Antonio predao te su oni
pušteni.
- Marija i Mato se vjencaju dok Antonio i Elvira pricaju u njenom vrtu.
- Stari Saletti ih otkriva te puca u Antonija koji ga na smrt ranjava
nožem.
- Dva dana nakon Marijina vjencanja pokop je starog Salettija.
- Neka djeca pronalaze Antonija mrtvog.
- Grobar kaže da su ga našli izmedu dva groba od kojih je jedan bio od
onog djecaka koji se utopio za vrijeme brodoloma i kojeg Antonio nije
uspio spasiti.
Analiza glavnih likova:
Antonio Marolla
Mlad, oniska i stepena stasa, oveca mu je glava, ima crnu i raskuštranu
kosu, nahod, na kraju doznaje tko su mu roditelji (stari Saletti i ribarova
žena Marica), na kraju još ubija oca, a prije je ubio brata Alfreda Salettija,
njegov jedini prijatelj je Joso – brat po majci.
«… mlad covjek, oniska i stepena stasa.»
«… virila ispod zamrljane mornarske kape crna mu i raskuštrana kosa.
Cinilo se da ta velika glava pritišce kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo
je poderano, gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne
osjeca jer mu je jedna nogavica od hlaca tija do koljena zavrnuta.
Od zime i vjetra pocrvenio mu list noge. Meso je tuj cvrsto kao da je od
kamena.»
«Antonio Marolla bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina.
Siromašna neka žena, po imenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta kad
bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godini umire Kata, a on ostade
sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odjevali da
sirotan ne pogine od nevolje.»
Marija Šabaric
Lijepa i dobra kci Jele i Antuna Šabarica, Antonijeva je tajna ljubav
a ona to ne primjecuje, zaljubljuje se u Matu Bartolica, skromna je,
marljiva i stidljiva, odjevena je skromno i uredno, zdrava je i cvrsta.
«Marija bijaše odjevena u crnu suknju koja joj padaše u teškim i gustim
naborima niz vitko i puno tijelo. (…) Vrana i glatko pocešljana kosa
podavaše cednu i nježnu dražest smrknutom joj celu. Sjajne Marijine oci
kao zacudene pocivahu na izmucenom licu ranjenog mladica…»
«Gole, cvrste bijele ruke umacu rublje u more, omacu ga, tuku po
njemu peracom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice
znoja po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku medu kratkim,
ornim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno cilo i vitko
tijelo da malko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom
u tiho more…»
«Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, bljesak srece na prekrasnom
joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad
carobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i
tako dražesno.»
Mato Bartolic
Doživio je brodolom, smješten u kuci Šabaricevih gdje ga je njegovala
lijepa Marija, on je trgovac, zaljubljuje se u Mariju, ima crne oci i crnu
kosu.
«U suncanim tracima sjajile su se bijele ruke župnikove, i zlatni kalež,
i crna kosa ranjenog mornara.»
«Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše
premilo lice dobre Marije.»
Marko Šabaric
Ribarov sin, studira medicinu u Becu, voli Elviru Saletti, izgledom je slican
svojoj sestri Mariji.
«Bijaše on vrlo krasan mladic od kakovih dvadeset i pet godina.
Onaj razgaljeni, jaki i tamnoputi mu vrat nad širokim prsima,
nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oci,
sve to bijaše dokazom da je Marko žilave i kao kremen cvrste naravi.»
Elvira Saletti
Kci omraženoga Marina Salettija, dobro je odgojena, obrazovana,
profinjena, plemenita, dobrog srca nasuprot ostalim clanovima svoje
obitelji, požrtvovna, pravdoljubiva, lijepa, najvecom vrijednošcu u životu
smatra svoju ljubav prema Marku.
«Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea.
Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila je nehajno bijel rubac
od lijepih cipaka. Ispod debelih pletenica otraga zavijenih, izraslo je
nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku… Na šarenom sagu
pod stolom sjaju se otvorene cipelice povecavajuci svojom crninom
bjelinu carapa preko nježno svedenih nožica iznad širokih svilenih vrpca
kojima su svezane lake cipele…»
Alfredo Saletti
Bahati plemicki sin, studira pravo u Becu, ponašanjem je slican ocu, ohol,
nasilan, bešcutan, bezobziran, jak je, oniska stasa, ima oko dvadeset i
osam godina, ima tamnu kosu i debele, kratke i crne brkove, želi lijepu
Mariju, Antonio ga na kraju ubija u samoobrani…
«Alfredo je jaka i oniska stasa. Debeli mišici ispunjavahu mu rukave bijele
košulje… Bit ce mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je vec ocelavio
nad celom. Kosa mu je crna i rudasta… Po celu vidaju se kaplje znoja.
Brci, debeli, kratki i crni, objesili su mu se preko kutova usta koja su
otvorena kao u zapanjena covjeka. Velik i nešto zavinut nos pricinja se u
njegovu upalu licu jošte vecim…»
Sporedni likovi:
Tomo, Tonka i Stipe Barilovic, Antun i Jela Šabaric, Matini roditelji,
Ermano, Anastazija i Ida Murelli, Lovro i Luka, Marino Saletti,
Joso i Martin Kožulic, Pero i Menego, pop, zvonar Franina.
Jezik i stil:
Premda je nastao prije stotinjak godina, roman i danas citamo s
lakocom i užitkom. Uzrok tome je Kumicicevo vješto pripovijedanje,
stvaranje dramaticnih zapleta, zanimljiva karakterizacija likova.
Dijalozi su tecno pisani, i premda ponegdje pateticni, potpuno zaokupljaju
citatelja. Osobito su snažni opisi krajolika - ljepote istarskog mora i sela,
koji su ponajprije u službi stvaranja atmosfere. Jezik romana nudi nam
osim bogatstva rjecnika i mnogo arhaizama, dijalektalizama i lokalizama.
Osobito je zanimljiva uloga pomalo zaboravljenih imperfekata i aorista u pripovijedanju, a posebno ustrojstvo Kumiciceve recenice.
Stilska sredstva:
Epiteti
Župna, stari, tiha, zguren, slabašan, silovit, bijesna, visoka, blijedi, leden.
Onomatopeje
''Silovit vihor, bijena bura hujila je i cviljela oko crkve.''
«Riba pliskavica zapljuska tihom površinom…»
«… a kad opaziš pod ladom jato galebova, i kad zacuješ nad glavom šum
krila i cik njihov…»
Usporedbe
«… gdjeno bura cvili kao guja u procijepu.»
«… a rtasta brada ispružavala se u vjetar kao da ga hoce presjeci, kao da
mu hoce umanjiti silu.»
«… namrskala i nabrala bi se na njem ona stara i pocrnjela koža, kao što
to biva u kornjace kad si pod krov glavu povuce.»
«Zlatni mu traci prelijevahu se nad uzvitlanom vodom, koja se je dimila
kao tanahni snijeg…»
Kontrasti
«Sad bi gurnuo glavu u otvor, sad bi ju opet naglo natrag povukao.»
«Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidali kapu,
mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi
se s njim sreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega,
pa ne samo da ga ne bi pozdravio, vec bi ga i pogledao i promjerio
mrkim i prezirnim pogledom.»
«Alfredo, se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom sagu, razgovara
sam sa sobom, hihoce, klikce, zove po imenu svoje drvene konje, a tad
najednom prestrašeno zavrisnu.»
«Ono, što do mora rodi, sazrije rano, a u gori sve tri nedjelje kašnje.»
Personifikacije
«Nad samom površinom morskom mracni otvori vlažnih spilja bulje u
zaljev.»
«… niske omorike proviruju sred gruha i gromace.»
«Žutkasti potoci, izrovavši si korita medu bocinama golih kukova…»
«… no vjetar mu je oštro u lice ubadao i žestoko po trepavicama tukao.»
Dojam o djelu:
Roman je vrlo zanimljiv. Opisuje ljepote istarskog sela i mora,
te romanticnu neuzvracenu ljubav Antonia prema lijepoj Mariji.