+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

UJAK VANJA

ANTON PAVLOVIC CEHOV:
UJAK VANJA



Bilješka o piscu:
Anton Pavlovic Cehov (1860. – 1904.), ruski novelist i dramaticar,
po zanimanju lijecnik. Zapoceo je knjiženi rad kritikama humoreskama,
nastavlja novelama u kojima obraduje izgubljene i otudene likove.
Cehov ne donosi u svojim novelma dogadaje, zbivanja, a niti velike
izrazite licnosti koje nastupaju u društvu glasno i bucno. Fabule su vrlo
jednostavne ili uopce nije težište na njima, jer Cehov nastoji izazvati
dojam, ugodaje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima
se oni potpuno ocituju. Zbog toga je uvijek sažet, na svoj nacin
lakonican, a obilno se služi pejsažima i lirskim digresijama.
Ni u drame Cehov ne unosi vece dramske zaplete, nego je sav u stvaranju
scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugodaja u kojima se likovi
ocituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je Cehov velik majstor i s
potpunim opravdanjem nazvan je osnivacem ruske impresioniticke drame;
njegove se drame uzimaju kao primjer tzv. lirske drame.

Bilješke o djelu:
Na kazališnom oglasu naslov drame i posebno dodatak „Scene iz života
na selu“ upucuje nas na neku idilicnu ili realisticku pricu iz života sela.
Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu
na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo
kojeg drugog gradica, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je
okvir zbivanja, istina, jako utjece na protagoniste, ali pisac samo
marginalno prikazuje rusko selo.

Cehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na
oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj
dramaticnosti antijunaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih
likova.

Porodicni odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti
do dramaticnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji
Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova
kcerka Sonja iz prvoga braka, pa Marija, Sonjina baka, i onda Vojnicki,
Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te lijecnik i osebnjak
Astrov, ta zabitost karaktera u uskom prostoru razlicitih interesa može
dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi
likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj
nacin svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali
smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.


Naši su slabici samo drhtaji, osudeni ne umrijeti nego na umiranje,
ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeci od sebe ni iz sebe, ne mogu
se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se
ne raspadnu.

Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj
inteligenciji koja živi na zabacenom imanju okružena provincijalizmom,
primitivizmom i zaostalošci ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala
kao individue i preobrazila u prosjecnost u kojoj se krecu. Bježeci od
malogradanštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama,
oko pedesetak i više, kada prave inventuru svoga života, shvacaju da su
ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud,
a najtragicnija je spoznaja da ce i ostatak života provesti besmisleno,
besciljno, dosadno, ubitacno dosadno cekajuci smrt kao jedinu mogucu
promjenu.

Kada se tih šest nesretnika nadu zajedno svjesni svojih promašenih života
i kada pokušaju pronaci krivca za svoje stanje, Cehov nam razotkriva
njihove psihloške drhtaje, ugodaj trule atmosfere, a sve to ukomponirano
u lirskom ruhu.

Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve
njihove osobine. Cehov ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva.
Upoznajemo nemire i osjecaje junaka, a vanjska kretanja i zbivanja
sporadicna su.

Skucenost i ogranicenost vanjskih zbivanja dramski je opravdana
zbivanjem u jednom danu i nocu, na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.

Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnicki virtuozno i
spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u
kazališnoj izvedbi necim ne pokvari vrijednost književnog djela.

Analiza likova:
Vojnicki
Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki,
Ivan Petrovic. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje
uzaludnost svog života. Dvadeset i pet godina radio je na imanju
profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naucnim
radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni
strucnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on utukao svoj
život za jednu obicnu ništicu.






Citati:
“Vojnicki: Ti si za nas bio više bice, a tvoje smo clanke znali napamet.
Ali sad mi je puklo pred ocima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umjetnosti,
a ništa se ne razumiješ u umjetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio
ne vrijede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!” (str. 45.)

“Vojnicki: Ti si upropastio moj život.” (str. 45.)
“Sad je on u penziji i sada se vidi cijela bilanca njegova života:
poslije njega nece ostati nijedne stranice iz njegovih djela, on je potpuno
nepoznat, on je nula! Mjehur od sapunice!” (str. 25.)


Vojnicki je nesretan, on se ne može pomiriti sam sa sobom i svojim
stanjem.

“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!” (str.23.)


Iako nemocan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara
muški, odlucno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti
na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u
efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je cin završio ocajno i sramotno,
promašio je profesora.

Vojnicki je zaljubljen u prelijepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvraca
ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da ce još živjeti
a da ne znaju zašto i za koga i da im je buducnost besmislena.

“Vojnicki: Meni je cetardeset i sedam godina; ako budem živio, recimo do
šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako cu proživjeti tih
trinaest godina? Što cu da radim, cime cu ih ispuniti?” (str.51.)


Vojnicki bi želio nemoguce, novi život.

“Vojnicki: Poceti nov život... Reci mi, kako da pocnem... od cega da
pocnem?” (str. 52.)


Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja.

“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.”
(str.52.)





Sonja
Sonja je nesretna žena, zaljubljena u lijecnika Astrova koji je ne voli.
Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi.
Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune,
primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i
nikada nece ni živjeti. Nikada nece biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju
žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.

“Sonja: Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba reci,
ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumjeti tata. Treba biti
milostiv!” (str. 47.)


Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zapecacena ocekujemo njen jauk.
Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršcansko otkupljenje i spas. Tko je
patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.
Sonjinim dijalogom tocno završava drama:

“Sonja: ... a kad nam dode naš sudnji cas, pokorno cemo umrijeti i tamo,
na onom svijetu, reci cemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo
teško i bog ce se sažaliti na nas; onda cemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi
život - svijetli, divan, lijep, radovati cemo se i na sve sadašnje naše
patnje pogledati cemo ganuto, s osmjehom - i odmoriti cemo se.”
(str.59.)

Astrov
Astrov je lijecnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi.
Odredenu simpatiju Cehov stidljivo poklanja Astrovu. Možda je uzrok tome
što je i Cehov bio lijecnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od
Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga
života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:

“Astrov: Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji covjek s velikim
brkovima i malim sposobnostima... To sam ja.” (str. 14.)


Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao covjek,
jer ne vjeruje više u ljude i nema više osjecaje, ne može voljeti.

“Astrov: Ja za sebe više ništa ne ocekujem, ne volim ljude... Odavno vec
nikog ne volim.” (str. 28.)

Jelena Andrijevna
Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora, u žabokrecinu
ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu, a narocito u
Vojnickom. Jelena postaje žena fatum. Jelena je nesretna žena koju svoju
najvecu nesrecu prima sa manje emocija, donekle racionalno.

“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju
mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrecna žena, ona ima staroga
muža! To je saucešce pram meni - o, kako ga dobro razumijem” (str. 17.)


Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime.

“Jelena Andrejevna: Šuti! Ti si me ubio!” (str. 20.)


Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.

“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještacena od pocetka do
kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža
kojega ne možeš podnijeti - to je nemoralno.” (str. 11.)

Stari profesor
Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuju ga i mrze
njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega
prihvaca kao nešto prirodno. Profesor je star i bolestan i ljubomoran je
na mladost. U biti je umišljena velicina koja u zimi svoga života ocekuje
od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki
bolno secira.

“Vojnicki: Covjek punih dvadeset i pet godina predaje i piše o umjetnosti,
a nimalo ne razumije umjetnost.” (str. 10.)

Ono što ubija profesora i cini ga nesretnim je starost. Citav je život bio
sebican, a sada život ostavlja drugima, mladima.

“Serebrjakov: Prokleta, odvratna starost. Đavo da je nosi! Otkako sam
ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerojatno, gadno je da
me gledate.” (str. 20.)

O likovima:
Likovi drame su slabici i malenkonicni tragicari.
Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.

Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u
bezlicnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života.

Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa cinjenicom da si
živ zakopan u zaostalosti ruskog sela i da ceš tu lagano umirati, cini likove
drame drasticno tragicnim. Oni nemaju moc ni umrijeti brzo. U takvoj
atmosferi života Cehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz
dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje.
Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke pisca. Prikazano je
stanje duša u odredenom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeci.
5 Lektire za školu: UJAK VANJA ANTON PAVLOVIC CEHOV: UJAK VANJA Bilješka o piscu: Anton Pavlovic Cehov (1860. – 1904.), ruski novelist i dramaticar, po zanimanju lijecnik....

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi