Lyrics has been copied to clipboard!
Ante Kovacic
U registraturi
INFORMACIJA O PISCU:
Ante Kovacic, književnik roden je 6.6.1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro 10.12.1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovjetke i romane. U prvom romanu Barunicina ljubav (1877), kao i u Pripovijesti Ljubljanska katastrofa (1877), još prevladavaju romanticki elementi. Bezkompromisan Starcevicanac i pisac snažnog temperamenta, Kovacic je u svojim kasnijim djelima realist, satirik i kriticar društva. Godine 1880. izlazi njegova Smrt babe Cengickinje, travestija Mažuraniceva epa Smrt Smail-age Cengica. Politicko-satiricki su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879 - 1884 u Slobodi). Satira se oseca i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta, Doktor Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882), a još više u nedovršenu romanu Medu žabari (1886), koji je izlazio u Balkanu i morao biti obustavljen, jer su se karlovacki malogradani osjetili pogodeni. Njegov roman U registraturi (1888), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovacic iznosi prljave strane tadašnjeg društva. Roman zahvaca veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovacicevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo. Izabrane pjesme objavljene su 1908. godine.
Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovacica nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji, pratile su ga kojekakve nevolje, osobito materijalne. Medutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jaci od svih nedaca (npr. od neimaštine i bolesti). O tome svjedoci bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi feljton, polemika i clanaka, medu kojima se umjetnickom slikom društvene stvarnosti Kovaciceva vremena istice djelo U registraturi najznacajniji hrvatski roman 19. stoljeca.
Objavljuje književne radove u casopisima i dnevnicima: "Hrvatski dom", "Hrvatska", "Obzor", "Primorac", "Hrvatska lipa", "Vijenac", "Sloboda" i drugi.
TEMA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladica u gradskoj sredini.
MJESTO RADNJE I MJESTO RADNJE: Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19.st.
OSNOVNE MISLI: Gradska sredina negativno mijenja ljude; ljubav nema granica.
LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALACKO OBLIKOVANJE:
Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovacicevim miljeima: seoskoj i gratskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog porijekla, feudalci te raznoliki predstavnici gradanskog društva (trgovci, krcmari, poluinteligentni, tzv. kaputaši, nadri pjesnici i drugi). Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kicmanovica, drugi to osporavaju tvrdeci da Ivica nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih dogadaja, pokretac radnje, da nema onu volju, samoodlucnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kicmanovic namece citatelju kao glavna licnost romana, jer se u cijelom romanu osjeca njegova prisutnost: Ivica je nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralacki oblikuje Ante Kovacic?
Ivica Kicmanovic je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i pametan mladic koji, za vrijeme svoga djetinstva sa svojim roditeljima živi u divnoj seoskoj idili. U svojoj mladosti mnogo je obecavao, s toga ga otac u dogovoru sa uciteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog, poletnog, djecarca, koji ne shvaca što se dogada oko njega, koji je na selu mnogo obecavao, u gradu; u okružju pokvarenih, amoralnih licnosti, on ne uspjeva, jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i sposobnost, snalažljivost, dvolicnost. Odlazak u grad ga mjenja. Prisilno odrasta u rezigniranog covjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir.
Ivicu "guta" vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog mladica ali je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tudom voljom i htjenjima, a ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On nema cvrsto odreden životni cilj, on je "objekt na kome se provodi tuda volja" i koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, bori protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini. Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid kakav treba biti da bi uspio u životu. shvaca okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvolicnost, nemoralnost mu se gade te se vraca u seosku idilu svoga doma da mirno živi, sa svojom obitelji ali je uhvacen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni alkoholicar, bez vidljivog cilja na obzoru. Žena za koju je mislio da je ostvarenje njegovih životnih nadanja i snova do temelja ruši njegov život, ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko mu je bio stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, havata ga “delirium tremens”, alkoholno ludilo, te završava tragicno.
Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali samouvjerena, a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proracunatu superiornu, ironicnu, zlocestu i amoralnu licnost. Mnogi proucavatelji Kovaciceva djela pa, prema tome, i tumaci njegovih likova govore o Lauri kao "demonskom" liku, kako s obzirom na sve ono što se s njom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona cini. Laura je, za razliku od Ivice pokretac radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene, žene koja predodreduje i odreduje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava.
U romanu se pojavljuje kao šticenica “milostivog gospodina” Mecene, s njim je intimna, a on joj je zapravo otac, rijec je o incestu. U ocevom domu upoznaje daka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda, ocarala je Mecenu, te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne njegovog bogatstva. Njezin životni put pun je razocaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna. Medu ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Laurin lik tipican je primjer jednog upropaštenog , nesretnog života. Ona je jedna propala licnost sklona samouništenju kao i likovi vecine realistickih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih osjecaja i nesretne ljubavi.
Laurino ponašanje granici sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku promjeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zlocine ponašala se poput nevina janjeta.
Laura je produkt propale sredine, Laura je fatum, ona je degenerirana životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesrecu, strahotu i zvjerstvo u svom nagnucu vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom covjeku i budi se , sad više sad manje ostavlja sad vecih sad manjih tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slucajne porodice.
Ohola je i zla osoba te uz Mecenu predstavlja negativni lik u romanu. Ne miri se sa svojom prošlošcu, te u ispunjavanju svoje neogranicene želje da posjeduje ogromno bogatstvo bez iti malo grižnje savjesti radi razna nemoralna djela, u pocetku su to sidne krade, koje prerastaju u sve vece, pocinje zagorcavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici, Mihi, Ferkonji, Meceniu…) te pocinje hladnokrvo ubijati, te na kraju postaje hajducica koja sa skupinom razojnika haraci, pljacka, ubija po selima. Završava tragicno, kao vecina zlocinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te biva ustreljena, pri cemu nije pustila niti jednu kap krvi.
Laura je zapravo personifikacija neprijateljske sile koja ravna životima Kovacicevih junaka.
Uz Lauru i Ivicu znacajnu ulogu ima i rodak Ivicinog oca kumordinar Žorž (Juric). Jedan je medu najbolje ostvarenim likovima u romanu. Smatra se jednim od najznacajnijih likova književnosti hrvatskog realizma.I on je potekao sa sela te došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu, pocinje glumiti drugog covjeka. Služi Meceni, kojem se “ulizuje”, dodvorava. On je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom gospode što stvara brojne komicne situacije, izvrcuci rijeci (lustrišimuš – illustrissimus, kut namt – guten Abend…) On je olicenje nesklada izmedu želje i stvarnosti, i pokazuje covjekovu želju da se pretvara da bude ono što nije. Kada u selu ljudi ostanu zapanjeni trgivcem Mihom, njegovim odjelom, Žorž postaje ljubomoran te želi osakaiti navedeni predmet, te zakuha najkomicniju situaciju u romanu, tucnjavu u seoskoj krcmi, u kojoj zadovoljštinu nalazi kidanjem Mihinog madarskog odjela.
U duši je pošten, dobar i odan covjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se za zlu ženu koja ga terorizira, vrijeda, ali on to sve trpi, on uvida stvari koje nisu dobre, ali šuti te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.
Osim ovih glavnih likova znacajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji su podijeljeni u dvije skupine (one koji su ponikli sa sela: Dorica, Zgubidan, Kanonik, Anica, Miho i dr. za koje pisac ima razumijevanja, te one iz grada: Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirovic, Jeluša…, koje pisac osuduje, i okrivljava za vecinu nemoralnih djela nacinjenih u djelu). Sporedni likovi su vrlo važni, stoga im pisac posvecuje veliku pažnju, vecinu opisije i cijelim odlomcima npr. Kanonik i Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, Konjski trgovac i njgova kci… Seoski likovi su predstavnici neceg ljepog dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju nemoralne, pokvarene, ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuduje, ruga im se i optužuje grad da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao gnijezdo moralne truleži i ružnoce. Iako je Kovacic bio kritican i pomalo ironican prema selu, grad je uvijek bio prikazivan kao leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori , krvolocna ženska bica, propali pjesnici, olicenja nemorala i pokvarenonsti.
Ipak mada ima razumjevanja za seljake, selo i seljake vidi kao primitivane, praznovjerane i neprosvjecene ljude. Odnosi medu likovima se ocituju nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: nacinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih, kapitalistickih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje pljenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonic, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonicevom kcerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kucama (prototip takva "pogospodena" seljaka je kumoordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj gratskoj cjelini cesto, bez obzira na darovitost, ne uspjeva nego tragicno završava (poput glavnog lika u romanu - Ivice Kicmanovica).
LJUBAVNI TROKUTI
Vrlo znacajnu ulogu u pokretnaju radnje imaju ljubavni trokuti. Oni su i uzrok vecini nemoralnih, ružnih radnji. Prvi ljubavni trokut cine Ivica-Laura-Mecena, što je Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma. Najviše ljubavnih trokuta nalazi se u trecem djelu romana. Prvo Laura-Miho-Justa,a nakon Justine smrti, koja miriše na Laurino maslo, stvara se novi trokut Miha-Laura-Ferkonja. Navedeni se ljubavi trokut rasplice tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.
Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujuci se za Ancicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura-Ivica-Ancica koja završava tragicno.
KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:
Roman je podijeljen na tri dijela. Dogadaji u romanu nisu organizirani i rasporedeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet dogadaja pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedackim postupkom unosi odredeni "nemir" i dramaticnost, uskladuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihickim previranjima Ivice Kicmanovica. Vec je sam pocetak romana retrospektivan - pocinje prikazom registrature i spisa koje Kovacic oživljuje: oni se medusobno prepiru. Za rijec se javlja spis registratora Ivice Kicmanovica i zapocinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao..." To je ujedno i najava fabule koja pocinje prikazom djetinstva Ivice Kicmanovica. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed dogadaja, tj. mijenja prostor i vrijeme dogadaja (npr. budenje Ivice Kicmanovica u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). Mnogi su kriticari osporavali kompozicijske vrijednosti romana U registraturi, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed dogadaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kriticara ne podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil romana, odnosno cjelokupni tekst "najvjernija slika Ivicine psihe". U prilog tome navode fabularne podatke (npr. dogadaje u vezi s Ivicinim psihickim krizama, delirijum tremensu) i jezicno- stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autenticna varijanta teksta iz "Vijenca" krcata je tockicama, upitnicima, usklicnicima, crticama). Prema Jelcicu, ti pravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, "objašnjavaju i tu rastrzanost Kovaciceva ("Ivicina"), stila i nehomogenost Kovaciceve ("Ivicine") kompozicije.
Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne licnosti romana - Ivice Kicmanovica, i to od djetinstva do smrti (Ivicina tragicnog završetka u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, vezanoj za životni put Ivice Kicmanovica, i sporednim radnjama (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, dogadaji vezani za gazdu Medonica, odnosi izmedu Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki niz dogadaja, tj. glavni fabularni tok vezan za životni put Ivice Kicmanovica, pisac: a) prekida retrospekcijom, nekronološkim dogadajima (npr. opisom registrature, scenom Ivicina budenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao šezdesetogodišnjakom - registratorom), b) dopunjava sporednim radnjama (npr. u Ivicino djetinstvo na selu pisac ukljucuje svoj komentar o djetinstvu, opisuje odnose na selu i dogadaje vezane za seoskog bogataša Medonica i drugo). Okosnicu fabule cine dogadaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kicmanovic), a zatim (u drugom i trecem dijelu romana) ulogu pripovjedaca preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko osnovnih dogadaja, odnosno radnji.
KRATKI SADRŽAJ:
Ovaj veliki roman zapocinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovjesti, kojoj je cilj da razoblici kriticki hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospodenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedocanstvo o mucnom probijanju kroz život jednog seljacica, u cemu nalazimo istinite i ujedno tipicne crte ne samo Kovaciceva životopisa. Glavno je lice Ivica Kicmanovic sin seljaka Jožice, veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali "Zgubidanom". Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kcer Anicu i sinove Peru i Mihu a kako su Jožicina djeca bila bistrija, razvi se zavist i suparništvo. Ivica odlicno završi osnovnu školu i uz pomoc Mecene nastavi se školovati, živeci u kuci svoga dobrotvora, kod njegova "kumordinara " Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je obešcastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura, njegova rodakinja, djevojka cudne prošlosti i još cudnije buducnosti. Medutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam s njom splete, zbog cega ga Mecena otjera iz svog dvorca. Ivica se vrati kuci gdje ga opet doceka zavist obitelji susjeda "Kanonika", kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u meduvremenu Laura otrovala i opljackala, saznavši nakom toga iz jednog pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obešcašcena Dora - mati. Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kucu. Seljani su ih ogovarali zgog divljeg braka ali Laura se ne želi lišiti slobode pa radije pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom, sve dok njegova žena Justa ne preminu u neobjašnjivim okolnostima, uz asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zlocinka i želi se vjencati s "Kanonikovim" kcerkom Anicom, kojoj nade službu kod neke gospode, gdje je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju. Hajducica Laura ipak želi ponovo osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije ona s razbojnicima provali na njegove svatove i pobije ih redom: Ivicinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otme Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, pa ranjen svjedoci na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kanu ni kap krvi. Ivica se pocinovnici, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu.
STIL I JEZIK
Roman u registraturi sastavljen je kao svojevrsna biografija pisca. “U registraturi” je realisticka, polubiografska freska u tri djela u kojoj pronalazimo realisticke, romantisticke i naturalisticke elemente. Romanticki elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica crno-bijela tehnika te u pateticnom stilu kojeg Kovacic upotrebljava. Nalazimo ih i u Ivicinom odnosu sa Laurom.
Realisticki elementi djela pojavljuju se u socialno–psihološkom motiviranju lica. Roman ima cvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljni. I svi dogadaji su realno prikazani, a jošjedan znacajan element realizma, je jezik sredine, svaki covjek govori karakteristicno. Sam izbor književnog roda i vrste u ovom slucaju roman, koji se uz pripovjetku smatra karakteristikom razdoblja realizma.
Naturalisticki elementi dolaze do izražaja u opisvanju zlocina koje cini Laura i njena družba. Najcešci su u završnom djelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira Laura.
Prvi dio je pisan u ih formi, Ivica Kicmanovic, pripovjeda svoj životopis, dok u drugom i trecem djelu romana ulogu pripovjedaca preuzima pisac. U središnji fabularni tok ukljucuju se epizode iz seoskog života koje ilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela.
Pisac se ne iscrpljuje samo dogadajima koji se ticu izravno glavnog junaka, vec portretira i sporedne likove. Da bi objasnio njihovo znacenje Kovacic prati svoje junake od pocetka, daje njihove biografije.
Opisi sredine u kojoj su smješteni junaci su vrlo detaljni i razumljivi. Kovacic vrlo dobro oslikava sredinu u koju su vješto uklopljeni i likovi. Slike seoske idile i nemoralnog gradskog života toliko su jake da se citajuci djelo u glavi nalazimo na mjestu gdje se odvija radnja. Zbog toga ekranizacija ovog djela nije predstavljala veci problem.
U djelu je zastupljen velik broj jezika, cime nam Kovacic želi pokazati utjecaj tudinaca na našim prostorima. Gospoda se srame svoga materinjeg jezika pa cesto koriste recenice iz drugih europskih jezika posebice njemackog, latinskog, talijanskog… Kovacic nas poput Kozarca upozorava na neiskorištene resurse koje imamo u Domovini. Tim resursima se koriste tudinci koji zaposjedaju našu zemlju, sijeku naše šume, te ruše stoljetnu povijest, namecuci svoje jezike i zakone.
U radnji nalazimo brojne komicne situacije, koje izazivaju smijeh, no ta se komedija daljnjom razradom radnje pretvara u tragediju, koja izaziva zgražanje i osud.
Djelo obiluje kontrastima prije svega u opisima seoske sredine i odnosu te sredine prema gardskoj.
U cijelo djelo su utakna pišceva razmišljanja, upozorenja i sl. Želi nas uvjeriti da gradska sredina kvari ljude, što mu je i pošlo za rukom jer i ja sam se citajuci posramio što živim u gradu.
ODABRANI ODLOMAK
“Groza i užas zaokupio bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mucio i nakazivao žene ubijajuci ih na najstrašniji nacin. Tako pripovjedahu da su ovu žensku našli odrubljene glave, onu iskopanih ociju i odrubljene glave, neku otkinutih udova i vrata prepiljenim pilom.”
U ovom odlomku zažeta su sva razbojstva i nemoralne cini harambašice Lare,
U registraturi
INFORMACIJA O PISCU:
Ante Kovacic, književnik roden je 6.6.1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro 10.12.1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovjetke i romane. U prvom romanu Barunicina ljubav (1877), kao i u Pripovijesti Ljubljanska katastrofa (1877), još prevladavaju romanticki elementi. Bezkompromisan Starcevicanac i pisac snažnog temperamenta, Kovacic je u svojim kasnijim djelima realist, satirik i kriticar društva. Godine 1880. izlazi njegova Smrt babe Cengickinje, travestija Mažuraniceva epa Smrt Smail-age Cengica. Politicko-satiricki su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879 - 1884 u Slobodi). Satira se oseca i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta, Doktor Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882), a još više u nedovršenu romanu Medu žabari (1886), koji je izlazio u Balkanu i morao biti obustavljen, jer su se karlovacki malogradani osjetili pogodeni. Njegov roman U registraturi (1888), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovacic iznosi prljave strane tadašnjeg društva. Roman zahvaca veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovacicevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo. Izabrane pjesme objavljene su 1908. godine.
Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovacica nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji, pratile su ga kojekakve nevolje, osobito materijalne. Medutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jaci od svih nedaca (npr. od neimaštine i bolesti). O tome svjedoci bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi feljton, polemika i clanaka, medu kojima se umjetnickom slikom društvene stvarnosti Kovaciceva vremena istice djelo U registraturi najznacajniji hrvatski roman 19. stoljeca.
Objavljuje književne radove u casopisima i dnevnicima: "Hrvatski dom", "Hrvatska", "Obzor", "Primorac", "Hrvatska lipa", "Vijenac", "Sloboda" i drugi.
TEMA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladica u gradskoj sredini.
MJESTO RADNJE I MJESTO RADNJE: Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19.st.
OSNOVNE MISLI: Gradska sredina negativno mijenja ljude; ljubav nema granica.
LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALACKO OBLIKOVANJE:
Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovacicevim miljeima: seoskoj i gratskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog porijekla, feudalci te raznoliki predstavnici gradanskog društva (trgovci, krcmari, poluinteligentni, tzv. kaputaši, nadri pjesnici i drugi). Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kicmanovica, drugi to osporavaju tvrdeci da Ivica nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih dogadaja, pokretac radnje, da nema onu volju, samoodlucnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kicmanovic namece citatelju kao glavna licnost romana, jer se u cijelom romanu osjeca njegova prisutnost: Ivica je nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralacki oblikuje Ante Kovacic?
Ivica Kicmanovic je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i pametan mladic koji, za vrijeme svoga djetinstva sa svojim roditeljima živi u divnoj seoskoj idili. U svojoj mladosti mnogo je obecavao, s toga ga otac u dogovoru sa uciteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog, poletnog, djecarca, koji ne shvaca što se dogada oko njega, koji je na selu mnogo obecavao, u gradu; u okružju pokvarenih, amoralnih licnosti, on ne uspjeva, jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i sposobnost, snalažljivost, dvolicnost. Odlazak u grad ga mjenja. Prisilno odrasta u rezigniranog covjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir.
Ivicu "guta" vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog mladica ali je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tudom voljom i htjenjima, a ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On nema cvrsto odreden životni cilj, on je "objekt na kome se provodi tuda volja" i koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, bori protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini. Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid kakav treba biti da bi uspio u životu. shvaca okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvolicnost, nemoralnost mu se gade te se vraca u seosku idilu svoga doma da mirno živi, sa svojom obitelji ali je uhvacen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni alkoholicar, bez vidljivog cilja na obzoru. Žena za koju je mislio da je ostvarenje njegovih životnih nadanja i snova do temelja ruši njegov život, ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko mu je bio stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, havata ga “delirium tremens”, alkoholno ludilo, te završava tragicno.
Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali samouvjerena, a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proracunatu superiornu, ironicnu, zlocestu i amoralnu licnost. Mnogi proucavatelji Kovaciceva djela pa, prema tome, i tumaci njegovih likova govore o Lauri kao "demonskom" liku, kako s obzirom na sve ono što se s njom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona cini. Laura je, za razliku od Ivice pokretac radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene, žene koja predodreduje i odreduje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava.
U romanu se pojavljuje kao šticenica “milostivog gospodina” Mecene, s njim je intimna, a on joj je zapravo otac, rijec je o incestu. U ocevom domu upoznaje daka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda, ocarala je Mecenu, te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne njegovog bogatstva. Njezin životni put pun je razocaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna. Medu ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Laurin lik tipican je primjer jednog upropaštenog , nesretnog života. Ona je jedna propala licnost sklona samouništenju kao i likovi vecine realistickih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih osjecaja i nesretne ljubavi.
Laurino ponašanje granici sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku promjeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zlocine ponašala se poput nevina janjeta.
Laura je produkt propale sredine, Laura je fatum, ona je degenerirana životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesrecu, strahotu i zvjerstvo u svom nagnucu vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom covjeku i budi se , sad više sad manje ostavlja sad vecih sad manjih tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slucajne porodice.
Ohola je i zla osoba te uz Mecenu predstavlja negativni lik u romanu. Ne miri se sa svojom prošlošcu, te u ispunjavanju svoje neogranicene želje da posjeduje ogromno bogatstvo bez iti malo grižnje savjesti radi razna nemoralna djela, u pocetku su to sidne krade, koje prerastaju u sve vece, pocinje zagorcavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici, Mihi, Ferkonji, Meceniu…) te pocinje hladnokrvo ubijati, te na kraju postaje hajducica koja sa skupinom razojnika haraci, pljacka, ubija po selima. Završava tragicno, kao vecina zlocinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te biva ustreljena, pri cemu nije pustila niti jednu kap krvi.
Laura je zapravo personifikacija neprijateljske sile koja ravna životima Kovacicevih junaka.
Uz Lauru i Ivicu znacajnu ulogu ima i rodak Ivicinog oca kumordinar Žorž (Juric). Jedan je medu najbolje ostvarenim likovima u romanu. Smatra se jednim od najznacajnijih likova književnosti hrvatskog realizma.I on je potekao sa sela te došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu, pocinje glumiti drugog covjeka. Služi Meceni, kojem se “ulizuje”, dodvorava. On je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom gospode što stvara brojne komicne situacije, izvrcuci rijeci (lustrišimuš – illustrissimus, kut namt – guten Abend…) On je olicenje nesklada izmedu želje i stvarnosti, i pokazuje covjekovu želju da se pretvara da bude ono što nije. Kada u selu ljudi ostanu zapanjeni trgivcem Mihom, njegovim odjelom, Žorž postaje ljubomoran te želi osakaiti navedeni predmet, te zakuha najkomicniju situaciju u romanu, tucnjavu u seoskoj krcmi, u kojoj zadovoljštinu nalazi kidanjem Mihinog madarskog odjela.
U duši je pošten, dobar i odan covjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se za zlu ženu koja ga terorizira, vrijeda, ali on to sve trpi, on uvida stvari koje nisu dobre, ali šuti te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.
Osim ovih glavnih likova znacajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji su podijeljeni u dvije skupine (one koji su ponikli sa sela: Dorica, Zgubidan, Kanonik, Anica, Miho i dr. za koje pisac ima razumijevanja, te one iz grada: Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirovic, Jeluša…, koje pisac osuduje, i okrivljava za vecinu nemoralnih djela nacinjenih u djelu). Sporedni likovi su vrlo važni, stoga im pisac posvecuje veliku pažnju, vecinu opisije i cijelim odlomcima npr. Kanonik i Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, Konjski trgovac i njgova kci… Seoski likovi su predstavnici neceg ljepog dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju nemoralne, pokvarene, ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuduje, ruga im se i optužuje grad da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao gnijezdo moralne truleži i ružnoce. Iako je Kovacic bio kritican i pomalo ironican prema selu, grad je uvijek bio prikazivan kao leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori , krvolocna ženska bica, propali pjesnici, olicenja nemorala i pokvarenonsti.
Ipak mada ima razumjevanja za seljake, selo i seljake vidi kao primitivane, praznovjerane i neprosvjecene ljude. Odnosi medu likovima se ocituju nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: nacinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih, kapitalistickih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje pljenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonic, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonicevom kcerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kucama (prototip takva "pogospodena" seljaka je kumoordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj gratskoj cjelini cesto, bez obzira na darovitost, ne uspjeva nego tragicno završava (poput glavnog lika u romanu - Ivice Kicmanovica).
LJUBAVNI TROKUTI
Vrlo znacajnu ulogu u pokretnaju radnje imaju ljubavni trokuti. Oni su i uzrok vecini nemoralnih, ružnih radnji. Prvi ljubavni trokut cine Ivica-Laura-Mecena, što je Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma. Najviše ljubavnih trokuta nalazi se u trecem djelu romana. Prvo Laura-Miho-Justa,a nakon Justine smrti, koja miriše na Laurino maslo, stvara se novi trokut Miha-Laura-Ferkonja. Navedeni se ljubavi trokut rasplice tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.
Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujuci se za Ancicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura-Ivica-Ancica koja završava tragicno.
KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:
Roman je podijeljen na tri dijela. Dogadaji u romanu nisu organizirani i rasporedeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet dogadaja pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedackim postupkom unosi odredeni "nemir" i dramaticnost, uskladuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihickim previranjima Ivice Kicmanovica. Vec je sam pocetak romana retrospektivan - pocinje prikazom registrature i spisa koje Kovacic oživljuje: oni se medusobno prepiru. Za rijec se javlja spis registratora Ivice Kicmanovica i zapocinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao..." To je ujedno i najava fabule koja pocinje prikazom djetinstva Ivice Kicmanovica. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed dogadaja, tj. mijenja prostor i vrijeme dogadaja (npr. budenje Ivice Kicmanovica u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). Mnogi su kriticari osporavali kompozicijske vrijednosti romana U registraturi, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed dogadaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kriticara ne podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil romana, odnosno cjelokupni tekst "najvjernija slika Ivicine psihe". U prilog tome navode fabularne podatke (npr. dogadaje u vezi s Ivicinim psihickim krizama, delirijum tremensu) i jezicno- stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autenticna varijanta teksta iz "Vijenca" krcata je tockicama, upitnicima, usklicnicima, crticama). Prema Jelcicu, ti pravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, "objašnjavaju i tu rastrzanost Kovaciceva ("Ivicina"), stila i nehomogenost Kovaciceve ("Ivicine") kompozicije.
Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne licnosti romana - Ivice Kicmanovica, i to od djetinstva do smrti (Ivicina tragicnog završetka u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, vezanoj za životni put Ivice Kicmanovica, i sporednim radnjama (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, dogadaji vezani za gazdu Medonica, odnosi izmedu Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki niz dogadaja, tj. glavni fabularni tok vezan za životni put Ivice Kicmanovica, pisac: a) prekida retrospekcijom, nekronološkim dogadajima (npr. opisom registrature, scenom Ivicina budenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao šezdesetogodišnjakom - registratorom), b) dopunjava sporednim radnjama (npr. u Ivicino djetinstvo na selu pisac ukljucuje svoj komentar o djetinstvu, opisuje odnose na selu i dogadaje vezane za seoskog bogataša Medonica i drugo). Okosnicu fabule cine dogadaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kicmanovic), a zatim (u drugom i trecem dijelu romana) ulogu pripovjedaca preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko osnovnih dogadaja, odnosno radnji.
KRATKI SADRŽAJ:
Ovaj veliki roman zapocinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovjesti, kojoj je cilj da razoblici kriticki hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospodenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedocanstvo o mucnom probijanju kroz život jednog seljacica, u cemu nalazimo istinite i ujedno tipicne crte ne samo Kovaciceva životopisa. Glavno je lice Ivica Kicmanovic sin seljaka Jožice, veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali "Zgubidanom". Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kcer Anicu i sinove Peru i Mihu a kako su Jožicina djeca bila bistrija, razvi se zavist i suparništvo. Ivica odlicno završi osnovnu školu i uz pomoc Mecene nastavi se školovati, živeci u kuci svoga dobrotvora, kod njegova "kumordinara " Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je obešcastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura, njegova rodakinja, djevojka cudne prošlosti i još cudnije buducnosti. Medutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam s njom splete, zbog cega ga Mecena otjera iz svog dvorca. Ivica se vrati kuci gdje ga opet doceka zavist obitelji susjeda "Kanonika", kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u meduvremenu Laura otrovala i opljackala, saznavši nakom toga iz jednog pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obešcašcena Dora - mati. Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kucu. Seljani su ih ogovarali zgog divljeg braka ali Laura se ne želi lišiti slobode pa radije pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom, sve dok njegova žena Justa ne preminu u neobjašnjivim okolnostima, uz asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zlocinka i želi se vjencati s "Kanonikovim" kcerkom Anicom, kojoj nade službu kod neke gospode, gdje je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju. Hajducica Laura ipak želi ponovo osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije ona s razbojnicima provali na njegove svatove i pobije ih redom: Ivicinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otme Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, pa ranjen svjedoci na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kanu ni kap krvi. Ivica se pocinovnici, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu.
STIL I JEZIK
Roman u registraturi sastavljen je kao svojevrsna biografija pisca. “U registraturi” je realisticka, polubiografska freska u tri djela u kojoj pronalazimo realisticke, romantisticke i naturalisticke elemente. Romanticki elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica crno-bijela tehnika te u pateticnom stilu kojeg Kovacic upotrebljava. Nalazimo ih i u Ivicinom odnosu sa Laurom.
Realisticki elementi djela pojavljuju se u socialno–psihološkom motiviranju lica. Roman ima cvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljni. I svi dogadaji su realno prikazani, a jošjedan znacajan element realizma, je jezik sredine, svaki covjek govori karakteristicno. Sam izbor književnog roda i vrste u ovom slucaju roman, koji se uz pripovjetku smatra karakteristikom razdoblja realizma.
Naturalisticki elementi dolaze do izražaja u opisvanju zlocina koje cini Laura i njena družba. Najcešci su u završnom djelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira Laura.
Prvi dio je pisan u ih formi, Ivica Kicmanovic, pripovjeda svoj životopis, dok u drugom i trecem djelu romana ulogu pripovjedaca preuzima pisac. U središnji fabularni tok ukljucuju se epizode iz seoskog života koje ilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela.
Pisac se ne iscrpljuje samo dogadajima koji se ticu izravno glavnog junaka, vec portretira i sporedne likove. Da bi objasnio njihovo znacenje Kovacic prati svoje junake od pocetka, daje njihove biografije.
Opisi sredine u kojoj su smješteni junaci su vrlo detaljni i razumljivi. Kovacic vrlo dobro oslikava sredinu u koju su vješto uklopljeni i likovi. Slike seoske idile i nemoralnog gradskog života toliko su jake da se citajuci djelo u glavi nalazimo na mjestu gdje se odvija radnja. Zbog toga ekranizacija ovog djela nije predstavljala veci problem.
U djelu je zastupljen velik broj jezika, cime nam Kovacic želi pokazati utjecaj tudinaca na našim prostorima. Gospoda se srame svoga materinjeg jezika pa cesto koriste recenice iz drugih europskih jezika posebice njemackog, latinskog, talijanskog… Kovacic nas poput Kozarca upozorava na neiskorištene resurse koje imamo u Domovini. Tim resursima se koriste tudinci koji zaposjedaju našu zemlju, sijeku naše šume, te ruše stoljetnu povijest, namecuci svoje jezike i zakone.
U radnji nalazimo brojne komicne situacije, koje izazivaju smijeh, no ta se komedija daljnjom razradom radnje pretvara u tragediju, koja izaziva zgražanje i osud.
Djelo obiluje kontrastima prije svega u opisima seoske sredine i odnosu te sredine prema gardskoj.
U cijelo djelo su utakna pišceva razmišljanja, upozorenja i sl. Želi nas uvjeriti da gradska sredina kvari ljude, što mu je i pošlo za rukom jer i ja sam se citajuci posramio što živim u gradu.
ODABRANI ODLOMAK
“Groza i užas zaokupio bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mucio i nakazivao žene ubijajuci ih na najstrašniji nacin. Tako pripovjedahu da su ovu žensku našli odrubljene glave, onu iskopanih ociju i odrubljene glave, neku otkinutih udova i vrata prepiljenim pilom.”
U ovom odlomku zažeta su sva razbojstva i nemoralne cini harambašice Lare,