Lyrics has been copied to clipboard!
Ante Kovacic
U registraturi
Stvaralacki portret pisca i životopis:
Ante Kovacic je romanopisac, novelist, pjesnik, feljtonist, polemicar, pravaš i primjer tragicne sudbine hrvatskog pisca. Roden je u mjestu Oplaznik, Hrvatsko zagorje, 6. VI. 1854. U borbi sa životnim nedacama i nerazumijevanjem okoline doživio je duševni slom. Umro je u ludnici u Zagrebu, 10. XII. 1889. U trideset i šestoj godini života.
Nakon završene pucke škole koju je polazio u Mariji Gorici, pohada gimnaziju u Zagrebu. Kasnije nastavlja gimnaziju kao sjemeništarac i nakon mature napušta »crnu školu« i upisuje u Zagrebu studij prava. Istodobno studira, radi u odvjetnickim pisarnicama, bavi se književnim radom te aktivno sudjeluje u politickome studentskome životu. Oduševljeni je pristaša A. Starcevica i pravaške misli. Nakon diplome radi u zagrebackim i karlovackim pisarnicama kao odvjetnicki pripravnik i intenzivno se posvecuje književnom stvaranju. Nkon što doktorira uspijeva postati samostalnim odvjetnikom u Glini.
Književno je zapoceo stvarati oko 1870. sastavljanjem umjetnicki neznatnijih pjesmotvora u kojima je tematizirao dogadaje iz hrvatske narodne prošlosti (Car Bajazet, Hrvoje Hrvatic, Ana Cesargradska). Prvih godina nastaju i pjesme osobne, uglavnom ljubavne naravi, zapoceo je, pisanje pjesama u kojima je oštrom kritikom i satirom prikazivao suvremene nacionalne društvene i politicke prilike (Kameleonu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu i dr. ). U zadnje se pjesnicko djelo posebno uspješno uklopila travestija Smrt babe Cengickinje, u kojoj je pravaški Kovacic tematsko-stilskom opstrukcijom uzvišenoga epa narodnjaka I. Mažuranica Smrt Smail-age Cengica napao i kritizirao politiku i ideologiju Narodne stranke.
Sasvim su protunarodnjacki obojeni i Kovacicevi feljtoni Iz Bombaja, objavljeni u Slobodi, koji su uzrokom definitivnoga prekida Kovaciceve suradnje s narodnjakom A. Šenoom. Šenoa je Kovacicu u Viencu tiskao prve radove i zapaženo je hvalio njegov književni talent.
Ni u svojoj pripovjednoj prozi Kovacic nije mogao bez politickih pogrdnih izraza i oštrih satiricnih tonova. U noveli Ljubljanska katastrofa, u kojoj opisuje tadašnje društvene prilike u Sloveniji, daje oduška svojoj pravaškoj nesnošljivosti spram Nijemaca i istodobno se zauzima za slogu izmedu Hrvata i Slovenaca. U noveli Ladanjska sekta prikazan je naivan i neuspio prodor darvinisticke i socijaldemokratske misli u jedno zagorsko selo, a u noveli Seoski ucitelj naslovni lik potpuno u pravaškome duhu napušta gradsku gimnaziju i poucavanje njemackoga jezika, kako bi se posvetio izobrazbi hrvatskoga seoskoga puka i tako istinski pomogao svomu narodu.
Dok je u dimenzioniranju društvene zbilje svoga vremena bio izraziti kriticar i satiricar, u strogome stilsko-formalnome i tehnicko-pripovjednome smislu Kovacic je miješao romanticarske i realisticke elemente. To se osobito uocava u središnjem dijelu njegova književnoga opusa - u romanima. Barunicina ljubav daleko je od zamisli o realisticnome djelu. To je tipski roman zbivanja s trivijaliziranom fabulom prepunom ljubavnih intriga. Iako su i u romanu Fiškal mnogi prizori nastali na temelju tipicnih romanticarskih motiva (spletke, dvoboji, trovanja, fatalne žene), socijalno-kriticki i satiricni tragovi u prikazu aristokracije i gradanstva u tadašnjoj Hrvatskoj jasno su vidljivi. Roman je posvjedocio prepoznatljiv razgovor Kovaciceve pravaške satire (groteskno-karikaturalni portreti te sklonost sarkazmu i crnomu humoru) koja je razbijala šenoinsku tradiciju idilicnoga prikaza kompaktne zbilje. Starcevicevu pravaštvu primjerena je iskazana nesnošljivost spram Nijemaca te protuilirska ideja. Vrhunac Kovaciceve društvene kritike i uzorni tekst pravaške i realisticke satire trebao je biti roman Medu žabari, kojega je tiskanje vec nakon desetak nastavaka u listu Balkan bilo obustavljeno, jer su se mnogi pojedinci u tekstu prepoznali i oštro prosvjedovali protiv autora.
On je slikar hrvatskoga društvenoga, gospodarskoga i politickoga života, žustar politicki i književni polemicar, pisac bujne fantazije, realist, romantik, naturalist, satirik i lirik. Portretist najznacajnijih likova u hrvatskoj književnosti 19. Stoljeca.
Središnje je djelo Kovaciceve proze i njegova književnoga opusa roman U registraturi. Djelo koristi jednu od glavnih tematskih realistickih preokupacija: razvitak, odgoj i sudbinu mladica Ivice Kicmanovica koji sa sela dolazi u grad na školovanje.
Tema: Razvitak, odgoj i sudbinu mladica Ivice Kicmanovica koji sa sela dolazi u grad na
školovanje. Temeljna tematska okosnica cijelog romana je: Biti ce gospodin.
Problematika koja se obraduje:
- opis epizoda iz seoskog života
- ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela
- monologizacija ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše
- skokovita dinamika zbivanja i neocekivani dogadaji
- produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije
- realno opisivanje zlocina koje cini Laura i njena družina
Struktura djela: Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kome je ukljuceno
mnoštvo likova iz razlicitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza
socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
Književna vrsta: Roman u kontekstu hrvatskoga realizma kao specificna pojava gdje se
narušava kanonsku strukturu realistickoga romana s prvim nagovještajem
modernistickoga proznoga izraza.
Inspiracija iz slicnog djela: Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše i
objektivno opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja. Takvi
pripovjedaci dogadaja podsjecaju nas po stilu i nacinu ukljucivanja istražitelja
i rasvjetljavanju dogadaja kako je opisivala Agatha Mary Clarissa Christie u
svojim djelima. Možda ima malo doticaja s nacelima pisanja Rousseauova Emila. Po nacinu opisivanja zbivanja može se usporediti sa dramom Pravednik istaknutog hrvatskog književnika Mirka Božica. Dramaticnim zbivanjima pocinju problemi od toga kako ocuvati moralni integritet i ljudsko dostojanstvo u jednoj iznimnoj ljudskoj i društvenoj situaciji kao što je rat, pa spoznaje okrutnosti, solidarnosti, ništavnosti i bijede covjeka, ali i njegove velicine. Stoga ta drama poprima univerzalne dimenzije, aktualne u svim razdobljima, a ne samo u jednom specificnom povijesnom trenutku.
Vrijeme radnje: druga polovica 19. stoljeca
Mjesto radnje: Radnja se zbiva na relaciji selo - grad
Likovi:
Ivica Kicmanovic pristao mladic sa sela, finih crta lica, tamnih ociju, kestenjaste kose, visok i vitak. Susjed kanonik mu je dao nadimak Zgubidanovic. Roditelji ga poslali u varoš u gospodsku kucu na visoke škole da uci za plebanuša, fiškališa ili suca i da svakako postane gospodin.
Jožica Kicmanovic Ivicin otac kojega nazivahu veselim Jožicom Kicmanovicem s nadimkom "zgubidan". Nije poznavao ni pedagogicko-didaktickih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u citanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao procitati nikakve moderne pedagoge. Vesela ljudina, seljacki muzikaš na takozvanom "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezicav poput kakove babe.
Kumordinar Žorž njihov rodak i sluga kod iluštrišimuša
Petar bijaše visoka, plecata ljudeskara, garava lica, smjela crna oka, duge nebrižno pocešljane kose što mu vijori poput grive okolo glave i malih zategnutih brkova.
Helena krupna, srednjega stasa djevojka, grudi i ramena upravo atletskih, lica okrugla, a nosica vrlo nježna. Usne odavahu sav dražesni car njezinu životu, komu bijaše valjda jedina svrha raskoš, uživanje i naslada. . .
Ancica, nešto starija, drobnija i manja od Helene, bila je živi tip lukavštine, himbe i neke razbludne previjanosti! Iz njezinih najfinije zašiljenih usnih kutova i vragoljastih ociju, štono se neprestance krijese poput varnica, odiše iskustvo, apodikticno samopouzdanje i drzovita smjelost do skrajnosti na svakom polju i u svakom pravcu.
Laura je bujna gospodicna sa rajskim i požudnim osmijehom, a u crnim ocima plamti joj strast i hladnoca. Ona je neopisivo umiljata sa ljutitim prezirom, andeoskom dobrotom i zmijskom zlobom. Nježna osoba izigranih osjecaja i nesretne ljubavi. Ona je tipican primjer jednog upropaštenog nesretnog života, propala licnost, sklona samouništenju.
«Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru. . . Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim ocima plamti joj strast i hladnoca, neopisivo milje i ljut prezir, andeoska dobrota i zmijska zloba. . . sve to u jedan tren. . . »
Laurino ponašanje granici sa ludilom, izvrsna je glumica sposobna da u jednom trenu promijeni nekoliko raspoloženja, da bi postigla svoj cilj. Kada je molila Ivicu da joj oprosti i priznala je sve svoje zlocine:
«Ja ni od koga ne trebam i ne tražim oproštenja, ni pomilovanja, nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja cu za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit cu prah za tvojim stopama! Gazi po meni, kao po kakvu crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, mislim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!
Evo, dakle, cuj i vidi, sve je to za tebe, za našu ljubav, za naš mir! Da, bila sam i ženski harambaša silne razbojnicke cete pred kojom je zemlja drhtala i strepila kuda bi prolazila i gdje bi se pokazala. Grozna su nedjela i zlocini pocinjeni u moje ime. . . Tu spasa nema, tu pravda, tu zakon, tu ljudi ne praštaju niti pomiluju!. . . Oh, cuj me! Bježi zajedno sa mnom u tude carstvo! Imetak i silno blago je u nas, o kakvom ti nikada nijesi ni snivao, kakva ti ne možeš nikada ni pomisliti! Mi cemo se opet vratiti u sretan, blažen i miran život!»
Da bi nakon Ivicinog odbijanja promijenila svoj stav i pokazala svoju pravu licnost, pokvarenu i zlobnu:
«Tvoja je Anica ono seljacko dijete. . . Hi. . . hi. . . hi! Suviše smiješno. Da ceš je vjencati. . . Pripovijedalo mi, ispricalo mi sve. Ali pamti razbojnickog ženskog harambašu Laru: nikada nijedna nece biti tvojom dok je na ovim ramenima slobodne glave!. . . »
Jedan od najokrutnijih zlocina je «Krvava svadba» koja dokazuje Laurinu zlu cud, ljubomoru za Ivicin sretan život s drugom ženom. Laurino zlodjelo završava smrcu Anice:
«Nju! Nju! Nju!. . . A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko protece krvi; ne racunam koliko je mrtvih glava. . . A ti, dace Ivice, ako si još u životu, znaj i pamti da je Laura održala rijec!. . . »
Kratka bilješka o djelu:
Središnje je djelo Kovaciceve proze i njegova književnoga opusa roman U registraturi, koje se može nazvati i remek-djelo hrvatske književnosti. Nastao je u zreloj fazi Kovaciceva književnog stvaranja i obilježava vrhunac njegova stvaralaštva. Djelo koristi jednu od glavnih tematskih realistickih preokupacija: razvitak, odgoj i sudbinu mladica Ivice Kicmanovica koji sa sela dolazi u grad na školovanje sa željom da postane gospodinom, što cini okosnicu fabule i životnu dramu glavnog lika. Prvi dio romana pisan je u prvom licu. Ivica Kicmanivic je glavni lik romana, koji pripovijeda svoj životopis, drugi i treci dio romana pisani su u trecem licu, tj. Ulogu pripovijedaca preuzima pisac. U višeslojni fabularni tok zbivanja ukljuceno je mnoštvo likova iz razlicitih društvenih slojeva iz seoske i gradske sredine, koji oživotvoruju najznacajnije društvene pojave u Hrvatskoj, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva. Osim realistickih naboja, roman sadržava i snažne romanticarske iracionalne elemente, utjelovljene u liku dijabolicne Ivicine družice Laure (zagonetno djetinjstvo, ucjene, trovanja, preljubi, hajducke družine). U prvom dijelu romana prikazano je djetinjstvo Ivice Kicmanovica i seoska sredina iz koje potjece, njegov dolazak u grad, poznanstvo s Laurom i protjerivanje iz Mecenine kuce. Tako su vec u prvom dijelu romana suprotstavljene dvije sredine: selo i grad. Pišceva vizija se ocrtava u majstorskim portretima takozvanih sporednih likova. Da bi objasnio njihovo djelovanje, svoje likove prati od samog pocetka, daje njihove biografije, bogato motivirane socijalnim prilikama i odnosim u društvu. I na kompozicijskome planu djelo nije homogeno: ispremiješane epizode te narušen vremensko-posljedicni slijed zbivanja cine naraciju »isjeckanom« i nepovezanom, sa zamjetljivim kompozicijskim i stilskim šavovima izmedu epizoda. Na stilsko-izražajnoj razini dominira groteska, hiperbola, gradacija i sarkazam. Kovacicev je roman u kontekstu hrvatskoga realizma specificna pojava, jer spajanjem raznorodnih elemenata narušava kanonsku strukturu realistickoga romana, a napose dotadašnju tradiciju šenoinskoga pripovjednoga razgovora, pa ga strucna kritika drži i prvim nagovještajem modernistickoga proznoga izraza. Kovaciceva pripovijedacka tehnika je idealna poluautobiografija, koja se završava u prvom dijelu romana. Roman je i dalje autobiografskog karaktera, junak je ostao isti, ideja romana ista. Promijenio se samo pišcev stav prema pripovijedanju i prema izlaganju dogadaja. S prvog lica prelazi se na trece, takozvana “Ich-form” pretopila se u “Er-form” tako da pisac više nije vezan za dogadaje u kojima je sudjelovao.
Fabula:
Prvi dio romana opisuje Ivicino djetinjstvo u seoskoj sredini.
Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske sredine – drama glavnih likova. Pojavljuje se Medoniceva obitelj i u nizu epizoda razvija se drama glavnih likova Ivice i Laure (Mecenina smrt, Ivicin povratak na selo, Laurin dolazak u Meceninu kucu, razrješenje tajne u Laurinu porijeklu i Ivicin povratak u grad).
Treci dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenadenja. Ljubavni trokut: Laura – Miha – Justa, Miho – Laura – Ferkonja. Ubojstva: Laura i Ferkonja ubijaju Mihu, a Laura ubija Ferkonju. Novi ljubavni trokut: Laura – Ivica – Ancica u kojem Laura ubija Ancicu. Slijedi Laurino pogubljenje i Ivicino propadanje, ludilo i smrt u zapaljenoj registraturi.
Sadržaj:
Ivicin otac Jožica Kicmanovic zvani "zgubidan" vesela je ljudina, seljacki muzikaš na bajsu: "Niti jedna zabava u selu nije mogla biti bez da zgubidan sa svojim muzikašima nije uveseljavao suseljane". Bio je obljubljen svadbeni veseljak, ali je znao biti i kruta svadljivica i jezicar poput kakove babe. Majka je bila tiha i radišna kao crv. Živjeli su u seljackoj kolibi koja se sastojala od polovine cetverouglaste sobe s ogromnom peci na kojoj su svi zimi spavali, dok je druga polovina iza pregrade služila za blago i ostalu sitnariju.
Jednoga dana «zgubidan» i prvi susjed mali «kanonik» gadno se dograbiše. Otac, covjek suh na dugackim suhim tankim nogama, pograbi se sa svojim susjedom «kanonikom» malenog, krupnog i kratkog vrata i debele jake glave. U seoskoj krcmi oni se izmiriše, otac se smijao svome bijegu, a susjed «kanonik» kako ga je otac opalio kolcinom.
Dode jesen i do Ivicinog odlaska u školu: «sutra ga spremi, a ja cu ponijeti ucitelju bocu stare šljivovice, purana, a ti pripravi koju deseticu jaja i koji sirac! Bit ce mekša školnikova šiba, a i slova ce biti podatnija !» - rece otac majci. Tako Ivica dobije pocetnicu i tablice, te svakoga dana s kriškom sira i nešto kruha u torbici išao u seosku pucku školu. Iz kuce maloga «kanonika» školu je polazio Miho, otresit jak djecak i brat mu Pero slabašno dijete. Ivica je dobro napredovao, bio je najbolji ucenik, no nije dugo potrajalo i njegov se život potpuno izmijeni.
U velikom gradu službovao je ocev daleki rodak Juric, kojega je valjalo zvati «gospodin kumordinator ( sobar ) Žorž pri iluštrišimušu» te ga je otac zamolio da Ivicu primi k sebi, a kako je mali bistar mogao bi postati gospodski sluga.
Isti dan kada je završavala školska godina, «kanonikov» Perica je umro i bio je njegov sprovod. Ivicin ucitelj je napisao nekoliko redaka i zatražio od Ivice da održi posmrtni govor. Kako se njemu taj govor cinio nepotpun, Ivica je odlucio još ponešto dodati. Gledajuci u lijes govorio je dugo. Citavim njegovim bicem strujalo je nešto milo i kada je bio gotov opazi svoje seljane gdje im se nadimlju grudi od silnoga placa. Svi su bili iznenadeni, a ucitelj najradosniji i gospoda odluce, da ce maloga preporuciti illustrisimusu koji je poznati Mecena. I opet puce glas po bregima, da ce gospoda poslati Ivicu u veliki grad «da uci za fiškalica ili suca».
I krene Ivica put velikoga grada na nauke. U domu svoga dobrotvora Ivica upozna svoga dobrotvora iluštrišimuša: «No, vi ste dišli ? Ovo je taj mali dobrijan Jilirec ? Prije svega budu dobar i pomaži Žoržu !» poceo je mahati rukama kao da tjera muhe, te oni odoše.
«Zbogom sinko Ivice ! Moli se Bogu i budi dobar !» Dugo, dugo je Ivica ukoceno gledao za njime. Lice mu je planulo i stade gorko jecati i plakati. I tako zapocne Ivicino školovanje i odgoj u družinskoj sobi meceninoga dvora. Polazio je u školu, ali nije bio svjestan je li dobar ucenik ili ne. Ucitelji su prema njemu bili hladni i nekako surovi. Kumordinar niti ga je pazio, niti ga je pitao da li uci, on nije nikada pitao za njega. Kumordinar Žorž obavijesti daka Ivicu da uskoro dolazi prelijepa necakinja milostivog gospodina: «ovakve djevojke neima nijedna barunija, nijedna grofovija ovoga svijeta. Vec slijedeceg dana Ivica upozna novu šticenicu, rodakinju staroga mecene Lauru G. Bila je ona mlada i lijepa djevojka velikih plavih ociju. I kumordinar Žorž je hvalio Lauru, a Ivica je gorio od želje da je opet vidi. Otada je Ivica poceo živjeti novim životom.
Njegovi i Laurini domjenci bijahu rijetki, ali sve sladi i iskreniji. Oni su se priljubili jedno uz drugo. Je li to bilo prijateljsko bratstvo i sestrinstvo ili je tinjala vatra dva srca djevojke i mladica. Laura otkrije njemu svoje porijeklo, svoje teško djetinjstvo, kako je ostala bez roditelja i svoj život u siromašnoj porodici Ferkonje, te njezin dolazak u dvor milostivog gospodina mecene.
«Sve je mirno !» - šapne Ivica – «Lauro, vec je gotovo godinu dana kako se poznajemo, ali nikada ja ne bijah u tvojim odajama» - klikne strastveno, a nekakav tajanstveni plamen buknu u citavom mu bicu. I tako je svršila dvadeseta godina njegove mladosti u domu milostivog gospodina i opcega dobrotvora i mecene. Odjednom u hodniku ispred Laurinoga stana zacuju se koraci i kucanje na vratima. Mecena se hvataše za glavu: «nitkove, nezahvalnice, da te za koji cas ne vidim u svojem domu!». «On je moj !» - klikne djevojka. «Ona je moja !» - povice Ivica.
II
Uskršnji su blagdani. Ivica je došao kuci s kumordinarom Juricem. «Ah kako je milo i ugodno u našem brdanskom zelenilu. Svega se sjecam, svaki grm, svako stabalce, svaku jarugu i u meni budi krasne i slatke uspomene !» - govorio je Ivica majci. Od maloga «kanonika» saznao je da mu se sin Miha – «dao u samostalnu trgovinu konjima i marvom» - te kako ga bogati trgovac Medonic odveo u široki svijet, te ga nikada nema kod kuce.
Lijepo, tiho i nešto hladno jutro osvanulo je na uskršnji dan. Seljani se spremaju na misu. Nagrnuše sa svih okolnih brda prema Crkvi u selo. «Japa ! japa !» - pomoli svoju crnu glavu Miha iz otmjene seoske krcme. «A Miha !» «A što mi ga radiš ovdje pa na sam Uskrs ?» - uspali se mali «kanonik». «Na Uskrs da idem u židovsku krcmu prije nego li u crkvu! Ne daj Bože» - rece «kanonik». U to zazvone crkvena zvona i svi nagrnuše u crkvu. Sveti obred je poceo. «Aleluja ! Aleluja !» Narod se bije u griješna prsa i šapce molitve i uzdiše. Kada uzdigoše «Nebo» krenuše iz crkve. Iz židovske krcme izade Miha i stane u red do gospodara Medonica. Miha je crnomanjast, nizak, zbit mladic obucen u «madarsko» odijelo u koje «gvirahu» i muškarci i žene.
Puk se sakupio pred crkvom. Miha se stvori uz Medonicevu Justu. Bijaše ona ohola i naduta djevojka, svjesna da je bogata: «Nijesam baš lijepa, ali ne treba da budem ! Što trebam da sam lijepa, kada sam bogata» - govorila je justa prijateljicama.
Kada je završila misa, zaigraše seoski muzikaši, a na celu im Jožica sa svojim bajsom. Galama je postajala sve jaca: «Igraj onu madarsku !» - kriknu Miha i baci na Jozicin bajs srebrenjak. A sada zaigraj Jozice onu cigansku – lupi kumordinar šakom o stol, a oci mu se zakrijesiše.
«Igraj oberštajersku !» - prodere se Miha.
«Hej, zgubidane ! Onu furlansku da se sva zemlja potrese ispod nogu !» - viknu «kanonik».
«Igrajte furlansku, ako su vam mile gusle !» – viknu Miha.
«Sviraj našu domacu polku !» - skoci kumordinar gurnuvši Mihu da mu je okrugli klobucic odletio s glave. I u krcmi nastade sveopca tucnjava. Kumordinar svjestan da drži «ogajtanjeno» madarsko Mihino odijelo, silno povuce i razdere citava leda Mihinoga kaputa. Osjetivši, Miha udara šakom lijevo i desno i najljuce ocepi svoga vlastitoga oca, maloga «kanonika», koji je u tmini grabio na sve strane poput vampira, ne mareci mome ce ogrebati nos, kome lice, kome oko. I kada su pobjegli van iz gostionice, tek se onda razmahala prava bitka. Strašna bitka zavrtjela je svoje krvavo kolo. Citav sat je trajala tucnjava. Bilo je krvavih glava i teško ranjenih, da im se ni broja nije znalo.
I prode «Tri kralja» ili kako ih zovu «Mali Božic». U trgovca Medonica spremala se sjajna svadba. Sin maloga «kanonika» Miha ženi se sa Justom, kcerkom bogatog trgovca konjima Medonica. Istina djevojka je starija od Mihe, ali: «Novac je ipak novac! Najveci, najjaci i najsavršeniji gospodin na svijetu !» - govorilo se po selu. Nikada ovaj kraj nije vidio ovakovu svadbu. «Živjeli ! Živjeli !» - stadoše se svatovi grliti s mladencima, a muzikaši sviraju da sve frcaju iskre od struna i nagiblju pehar s vincem, da sve cuješ kako tece i klokoce niz groce u veselo srce.
Kada je mecena otjerao daka Ivicu, zavladao je grobni mir, tuga i samoca nekoliko dana. No, to ne potraje dugo i sve se vrati u normalu nakon pomirbe mecene i rodakinje mu Laurice. Otada je u dvorima mecene bilo sve po starome, a o onoj zgodi s Ivicom nije se više govorilo.
Iznenada mecena oboli, a Laura je neprekidno bdjela nad bolesnikom. Kada se kumordinator otišao odmoriti, Laura pograbi ljekarsku tekucinu, izlije polovicu i brzo u nju usipa žuckasti prašak, promiješa pred svijecom i šapnu: «danas treba da je kraj» - i dade starcu lijek. Bolesnika savlada težak san, a onda se pojavi ucestalo glasno hroptanje, nakon cega se bolesnik smiri. Svuda zavlada grobna tišina. Laura prisloni uho na prsa: «gotovo je ! Tako je i pravo ! Neka žive mladi koji su za svijet i za njegove strasti i nevolje». Ispod jastuka mecenine glave uzme kljuceve i zapocne otvarati mnoge pretince po odajama. Oci joj bljeskaše kao u tigra. Pocela je vaditi silan novac, a obrazi joj se izmijeniše i zadobiše grabežljiv i grozan lik. Kada joj je kumordinar Žorž sav izbezumljen došao reci da je milostivi gospodin mrtav, ona se tobože zaprepasti. Nedugo zatim, vatra se iz mecenine sobe pocela širiti po cijelom dvorcu, a uzrok je bila svijeca koju je Žorž nehotice srušio. Laurica se odmah snade i natjera kumordinara da joj pomogne iznijeti škrinju, kako ne bi ostala nakon nesrece gola i bosa. Žorž se pocne prisjecati, da je on krivac ove vatre koja je nastala u dvorcu. Ipak i Laurica i kumordinar budu bogato nagradeni iz ostavštine za svoju vjernost i službovanje. Tko bi mogao posumnjati u zlocin lijepe i umiljate djevice Laure. Ona je još nekoliko dana glumila žalost i tugu. U svojoj je škrinji medu imetkom i blagom što ga je ugrabila, pronašla dokument iz kojega je saznala da je ona kci mecene i njegovog teškog grijeha iz mladosti s lijepom i gizdavom Doricom. Shvativši da je ubila vlastitog oca, spali dokument i napusti grad: «Živjeti cu, živjeti ! A sve ostalo do sada bijaše puki san !»
Protjerani dak Ivica vratio se kuci. Tumarao je dane i veceri ne bi li gdje sreo «kanonikovu kcer Ancicu» - «ah, što je to samnom ? Ancice !» – šaptaše osamljeni mladic – «kao da mi se otvara neki rajski život!» Jednom vrativši se kuci, nade Lauru u svojoj sobici: «A što ceš za Boga ! Ti u ovome jednolikom seljackom domu, mila moja?» Njezina ljepota, krijeposno i skromno držanje ocarao je sav svijet. Doskora se pocinju prenostiti glasovi, da je ona najbliža rodakinja pokojnog iluštrišimuša i da je baštinila silan imetak.
Nedugo za tim, iza Jožicine potleušice nikla je lijepa zidanica, uredena gospodski, s visokim dimnjakom i sjajnim prozorima. Koda pogledaš u oci ti zabliješti sva ljepota zgrade, nevidene u tim krajevima, a narod je prozvao «nova kapelica».
Poslije nekog vremena, udari puk u posve neke druge žice o njima, i njihovom životu – «pa što nas briga za puk i njegove glupe predrasude i bajke» - rece Laura. «Vjencajmo se ! Ovakav divlji brak ne trpi Crkva, to je župnikova dužnost. Vjencajmo se !» - rece Ivica. Bijaše to prva vecer, prva noc što se navukoše crni oblaci, tuga, sumnja i teške misli ovih ljubavnika.
I ponovo Ivica ode na školovanje u veliki grad, a njegov dobrotvor je sada bila Laurica. Nakon odlaska Ivice, pocelo je jacati prijateljstvo izmedu Laure, Juste i Mihe. Kada je Justa pod cudnim okolnostima umrla, napusti Laura «kapelicu» i nastani se kod Mihe, a na brdu muzikaša Jožice ostane samo «kapelica» u koju nitko nije ulazio, jer su je smatrali prokletinjom.
Kako se Ivica dugo nije javljao, ode muzikaš Jožica da potraži svoga sina u gradu. Ondje pronade bivšega kumordinatora i sazna da je oženjen i da ima krcmu, te da je Ivica kod njih na stanu i hrani.
Mali «kanonik» otudio se od svoga sina Mihe, a muzikaš Jožica opet je svirao po svadbama.
Odjednom puce glas da se Miha i njegova ljubavnica Laura sele daleko u tudi grad, a svoje gospodarstvo ostavljaju malom «kanoniku». Laura i Miha nastaniše se u dvorcu izvan ovecega grada. On se i nadalje bavio trgovinom i tu upozna cudnovatog druga i oni se zavolješe kao braca: «Taj svat bijaše corav na jedno oko s brkovima i bradom, a tijelom je bio pravi atleta. Njegove šale i dosjetljivost zavedu trgovca Mihu, pa on bez svoga novoga prijatelja ne može živjeti. Laura prepozna coravca Ferkonju: «Po citavom svijetu sam te tražio i nadoh te. Ili ceš biti opet moja ili cemo obadvoje propasti i završiti!» A Miha je želio da se vjencaju i vrate kuci u drevni Madonicev dom. «Miho moj ! Ja ne držim do popovskoga blagoslova i ja se nikada necu ni s kim vjencati !» Mihu vec osam dana razapinje napitak što ga je pripremila Laura, ali ga shrvati nikako ne može. U mrklom mraku dvije se sjene dogovaraju i šuljaju u sobu bolesnika da ostvare svoj strašni naum, da ubiju Mihu. Još bijaše noc, kiša je lijevala kao iz kabla, a usopljeni konji stadoše. Iz dvorca s teškom mukom iznesoše nekakav dugacki omot i položiše ga oprezno u kola. Nosili su i druge teške stvari, osobito teške kovcege. Konji opet odjuriše i zamalo ostaviše dvorac, da se više nikada u njega ne vrate. «Vec dvije godine nas gone poput divlje zvjeradi, a mi još skupismo razbojnicku cetu, pocinismo grdosiju novih zlocina – a tvoje ime harambaše Lare, strah je i trepet u citavoj zemlji» - govorio je Ferkonja. «Lauro, cim iskopamo blago i novac, da ostavimo razbojnicki život i da pocnemo pošteno živjeti !» I prispješe do neke pukotine, teškom mukom odvale kamenu plocu i puzeci dodu u silne prostorije. «Zapali zublju !» - zapovijedi ženski glas. Za kratko vrijeme svijetlo zublje obasja velicanstveni hram podzemnog svijeta. Muškarac pomakne dvije teške ploce i stade vuci iz jame kovceg za kovcegom. No ostadoše još nekoliko vreca, pa kako Frekonja nije htio ici po njih, to se Laura stade šuljati u jamu do svoga druga. Do ponora je ostalo još par stepenica i ona se stane spuštati. Glava od Ferkonje sezala je baš do nogu Laurinih. I u isti tren stvori odluku, te ga gurne u ponor. Muškaracki glas zajaukne, zahripi i štropotom se surva u ponor. Nešto teško palo je negdje duboko i isto tako daleko. «I tebe se riješih, sretno!» - ciknu ženski glas. «Pravo si imao ! Svega je dosta, a Laura ce sada potražiti pošten, ugodan život, pa bilo to i u tudem carstvu. Još nije svemu kraj !»
Đak Ivica žurio je na sastanak k «Crnom orlu» ne znajuci da ga je to pozvala Laura: «Oh cisti, dragi, slatki moj mladicu» - pade mu pred noge. «Oprosti, Ivice moj ! Pomiluj! Sve što uradih, cinila sam samo za tebe ! Sve što bijaše, bilo je za tebe i radi tebe, sve ! sve je to za našu ljubav, za naš mir !» - govorila je Laura.
«Pusti me grozna ženo! Pusti! Mene druga išcekuje. Kojim pravom me miješaš u tminu tvojih grijeha, opacina, užasa ?» - trgne se Ivica i izleti napolje.
«Nikada ni jedna druga nece biti tvoja, ni ti njezin! Nosi se okrutnice!» I puce glas s bregova maloga «kanonika» i muzikaša Jožice, da je muzikašev sin vec drugi puta navješten s kcerju maloga «kanonika».
Ivica ne dovrši nauke, nego se zaposli kao niži cinovnik službe, te navijesti Ancici da ce se vjencati u domu u svojim brdima. Ivicina svadba slavila se zajednicki u Laurinoj «kapelici» i za taj dan je preudesiše i oživješe novim životom. Mali «kanonik» i «zgubidan» Jožice predstavljahu domacine, ali badava bijahu nekako zamišljeni. Ni svadba nije takla baš najveselije, kao da mladenci nisu njihovi.
I kada je svatovski starješina ustao, da koju kaže slavnoj svadbenoj sviti, vani sijevnuše i zagrmiše puške i kubure, a konji stanu toptati i rzati kao da se crni vragovi sjatiše oko Laurine kapelice i zaigraše nocno kolo. U tren oka prsnuli su prozori na kapelici i užasna lica pokažu se na prozorima. «Što blejite u nas ? Dodosmo po mladenku ? Nju nam predajte, pa se nece proliti ni kap krvi ! – viknu harambaša.
«Nikada ! Nikada !»
U taj cas grunuše puške i kubure, te zasjaše noževi. Sve se uskomeša. Nastade plac, jauk i zapomaganje kao u paklu. Vrisnu ženski glas. Razbojnici ostaviše bojište, skoce na konje, a najgorostasniji baci nevjestu na svoga konja i svi odjuriše.
«Krvava svadba» završila je zaista u krvlju i u ljudskim žrtvama. Muzikaš Jožica i mali «Kanonik» izdahnuše na mjestu. Ivicina mati bila je smrtno ranjena, te je umrla istoga jutra. Od gostiju nije bilo nikoga tko nije zadobio neke ozljede. Mladoženju Ivicu pogodilo je tane u rame i prenesoše ga u staru muzikaševu potleušicu.
Trecega dana pronadoše mladenku Ancicu mrtvu pod hrastom osakacenu. To bijaše djelo harambašice Lare. Za veliku nagradu izdaše je njezini harambaše pa je uhvatiše i osudiše na smrt strijeljanjem.
Ivica Kicmanovic vukao se po nižim službicama. Samotan, mrk, strog i ozbiljan, svakome bijaše tud kao i on drugima. Prošle su mnoge godine i do njega dode spis o hajducici Lari. Ostavio je on drugi posao i citao i proucavao dan i noc taj kobni spis. Poceo se povlaciti po krcmama. Postao je naprasit, surov i nesnošljiv prema drugima.
U cijeloj zgradi ostao je registrator sam, cekao je da padne noc. Zakljuca vrata i stane polijevati zapaljivom tekucinom po knjigama i spisu hajducice Lare i svog životopisa, te napokon i po samom sebi. Bjesnoca i ludilo raspiri mu citavo bice. I upali luc, baci je u tekucinu i sve pocne buktati u strašni oganj koji zahvati svu registraturu. Spasilo se nije ništa. Iz zgarišta izvukoše pocrnjelu do ugljena izgorjelu materiju ljudskoga trupla. Nakon istrage utvrdilo se da je to izgorjelo ljudsko truplo bivši registrator Ivica Kicmanovic.
Podaci izvadeni iz: Izdavacko knjižarska radna organizacija «Mladost», Zagreb, 1983. g. , Tisak: SOUR
«VJESNIK», OOUR TM Zagreb
Epika, romani, novele Klasici hrvatske književnosti, Bulaja naklada, Zg – 1999. g.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandic, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.
U registraturi
Stvaralacki portret pisca i životopis:
Ante Kovacic je romanopisac, novelist, pjesnik, feljtonist, polemicar, pravaš i primjer tragicne sudbine hrvatskog pisca. Roden je u mjestu Oplaznik, Hrvatsko zagorje, 6. VI. 1854. U borbi sa životnim nedacama i nerazumijevanjem okoline doživio je duševni slom. Umro je u ludnici u Zagrebu, 10. XII. 1889. U trideset i šestoj godini života.
Nakon završene pucke škole koju je polazio u Mariji Gorici, pohada gimnaziju u Zagrebu. Kasnije nastavlja gimnaziju kao sjemeništarac i nakon mature napušta »crnu školu« i upisuje u Zagrebu studij prava. Istodobno studira, radi u odvjetnickim pisarnicama, bavi se književnim radom te aktivno sudjeluje u politickome studentskome životu. Oduševljeni je pristaša A. Starcevica i pravaške misli. Nakon diplome radi u zagrebackim i karlovackim pisarnicama kao odvjetnicki pripravnik i intenzivno se posvecuje književnom stvaranju. Nkon što doktorira uspijeva postati samostalnim odvjetnikom u Glini.
Književno je zapoceo stvarati oko 1870. sastavljanjem umjetnicki neznatnijih pjesmotvora u kojima je tematizirao dogadaje iz hrvatske narodne prošlosti (Car Bajazet, Hrvoje Hrvatic, Ana Cesargradska). Prvih godina nastaju i pjesme osobne, uglavnom ljubavne naravi, zapoceo je, pisanje pjesama u kojima je oštrom kritikom i satirom prikazivao suvremene nacionalne društvene i politicke prilike (Kameleonu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu i dr. ). U zadnje se pjesnicko djelo posebno uspješno uklopila travestija Smrt babe Cengickinje, u kojoj je pravaški Kovacic tematsko-stilskom opstrukcijom uzvišenoga epa narodnjaka I. Mažuranica Smrt Smail-age Cengica napao i kritizirao politiku i ideologiju Narodne stranke.
Sasvim su protunarodnjacki obojeni i Kovacicevi feljtoni Iz Bombaja, objavljeni u Slobodi, koji su uzrokom definitivnoga prekida Kovaciceve suradnje s narodnjakom A. Šenoom. Šenoa je Kovacicu u Viencu tiskao prve radove i zapaženo je hvalio njegov književni talent.
Ni u svojoj pripovjednoj prozi Kovacic nije mogao bez politickih pogrdnih izraza i oštrih satiricnih tonova. U noveli Ljubljanska katastrofa, u kojoj opisuje tadašnje društvene prilike u Sloveniji, daje oduška svojoj pravaškoj nesnošljivosti spram Nijemaca i istodobno se zauzima za slogu izmedu Hrvata i Slovenaca. U noveli Ladanjska sekta prikazan je naivan i neuspio prodor darvinisticke i socijaldemokratske misli u jedno zagorsko selo, a u noveli Seoski ucitelj naslovni lik potpuno u pravaškome duhu napušta gradsku gimnaziju i poucavanje njemackoga jezika, kako bi se posvetio izobrazbi hrvatskoga seoskoga puka i tako istinski pomogao svomu narodu.
Dok je u dimenzioniranju društvene zbilje svoga vremena bio izraziti kriticar i satiricar, u strogome stilsko-formalnome i tehnicko-pripovjednome smislu Kovacic je miješao romanticarske i realisticke elemente. To se osobito uocava u središnjem dijelu njegova književnoga opusa - u romanima. Barunicina ljubav daleko je od zamisli o realisticnome djelu. To je tipski roman zbivanja s trivijaliziranom fabulom prepunom ljubavnih intriga. Iako su i u romanu Fiškal mnogi prizori nastali na temelju tipicnih romanticarskih motiva (spletke, dvoboji, trovanja, fatalne žene), socijalno-kriticki i satiricni tragovi u prikazu aristokracije i gradanstva u tadašnjoj Hrvatskoj jasno su vidljivi. Roman je posvjedocio prepoznatljiv razgovor Kovaciceve pravaške satire (groteskno-karikaturalni portreti te sklonost sarkazmu i crnomu humoru) koja je razbijala šenoinsku tradiciju idilicnoga prikaza kompaktne zbilje. Starcevicevu pravaštvu primjerena je iskazana nesnošljivost spram Nijemaca te protuilirska ideja. Vrhunac Kovaciceve društvene kritike i uzorni tekst pravaške i realisticke satire trebao je biti roman Medu žabari, kojega je tiskanje vec nakon desetak nastavaka u listu Balkan bilo obustavljeno, jer su se mnogi pojedinci u tekstu prepoznali i oštro prosvjedovali protiv autora.
On je slikar hrvatskoga društvenoga, gospodarskoga i politickoga života, žustar politicki i književni polemicar, pisac bujne fantazije, realist, romantik, naturalist, satirik i lirik. Portretist najznacajnijih likova u hrvatskoj književnosti 19. Stoljeca.
Središnje je djelo Kovaciceve proze i njegova književnoga opusa roman U registraturi. Djelo koristi jednu od glavnih tematskih realistickih preokupacija: razvitak, odgoj i sudbinu mladica Ivice Kicmanovica koji sa sela dolazi u grad na školovanje.
Tema: Razvitak, odgoj i sudbinu mladica Ivice Kicmanovica koji sa sela dolazi u grad na
školovanje. Temeljna tematska okosnica cijelog romana je: Biti ce gospodin.
Problematika koja se obraduje:
- opis epizoda iz seoskog života
- ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela
- monologizacija ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše
- skokovita dinamika zbivanja i neocekivani dogadaji
- produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije
- realno opisivanje zlocina koje cini Laura i njena družina
Struktura djela: Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kome je ukljuceno
mnoštvo likova iz razlicitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza
socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
Književna vrsta: Roman u kontekstu hrvatskoga realizma kao specificna pojava gdje se
narušava kanonsku strukturu realistickoga romana s prvim nagovještajem
modernistickoga proznoga izraza.
Inspiracija iz slicnog djela: Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše i
objektivno opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja. Takvi
pripovjedaci dogadaja podsjecaju nas po stilu i nacinu ukljucivanja istražitelja
i rasvjetljavanju dogadaja kako je opisivala Agatha Mary Clarissa Christie u
svojim djelima. Možda ima malo doticaja s nacelima pisanja Rousseauova Emila. Po nacinu opisivanja zbivanja može se usporediti sa dramom Pravednik istaknutog hrvatskog književnika Mirka Božica. Dramaticnim zbivanjima pocinju problemi od toga kako ocuvati moralni integritet i ljudsko dostojanstvo u jednoj iznimnoj ljudskoj i društvenoj situaciji kao što je rat, pa spoznaje okrutnosti, solidarnosti, ništavnosti i bijede covjeka, ali i njegove velicine. Stoga ta drama poprima univerzalne dimenzije, aktualne u svim razdobljima, a ne samo u jednom specificnom povijesnom trenutku.
Vrijeme radnje: druga polovica 19. stoljeca
Mjesto radnje: Radnja se zbiva na relaciji selo - grad
Likovi:
Ivica Kicmanovic pristao mladic sa sela, finih crta lica, tamnih ociju, kestenjaste kose, visok i vitak. Susjed kanonik mu je dao nadimak Zgubidanovic. Roditelji ga poslali u varoš u gospodsku kucu na visoke škole da uci za plebanuša, fiškališa ili suca i da svakako postane gospodin.
Jožica Kicmanovic Ivicin otac kojega nazivahu veselim Jožicom Kicmanovicem s nadimkom "zgubidan". Nije poznavao ni pedagogicko-didaktickih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u citanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao procitati nikakve moderne pedagoge. Vesela ljudina, seljacki muzikaš na takozvanom "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezicav poput kakove babe.
Kumordinar Žorž njihov rodak i sluga kod iluštrišimuša
Petar bijaše visoka, plecata ljudeskara, garava lica, smjela crna oka, duge nebrižno pocešljane kose što mu vijori poput grive okolo glave i malih zategnutih brkova.
Helena krupna, srednjega stasa djevojka, grudi i ramena upravo atletskih, lica okrugla, a nosica vrlo nježna. Usne odavahu sav dražesni car njezinu životu, komu bijaše valjda jedina svrha raskoš, uživanje i naslada. . .
Ancica, nešto starija, drobnija i manja od Helene, bila je živi tip lukavštine, himbe i neke razbludne previjanosti! Iz njezinih najfinije zašiljenih usnih kutova i vragoljastih ociju, štono se neprestance krijese poput varnica, odiše iskustvo, apodikticno samopouzdanje i drzovita smjelost do skrajnosti na svakom polju i u svakom pravcu.
Laura je bujna gospodicna sa rajskim i požudnim osmijehom, a u crnim ocima plamti joj strast i hladnoca. Ona je neopisivo umiljata sa ljutitim prezirom, andeoskom dobrotom i zmijskom zlobom. Nježna osoba izigranih osjecaja i nesretne ljubavi. Ona je tipican primjer jednog upropaštenog nesretnog života, propala licnost, sklona samouništenju.
«Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru. . . Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim ocima plamti joj strast i hladnoca, neopisivo milje i ljut prezir, andeoska dobrota i zmijska zloba. . . sve to u jedan tren. . . »
Laurino ponašanje granici sa ludilom, izvrsna je glumica sposobna da u jednom trenu promijeni nekoliko raspoloženja, da bi postigla svoj cilj. Kada je molila Ivicu da joj oprosti i priznala je sve svoje zlocine:
«Ja ni od koga ne trebam i ne tražim oproštenja, ni pomilovanja, nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja cu za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit cu prah za tvojim stopama! Gazi po meni, kao po kakvu crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, mislim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!
Evo, dakle, cuj i vidi, sve je to za tebe, za našu ljubav, za naš mir! Da, bila sam i ženski harambaša silne razbojnicke cete pred kojom je zemlja drhtala i strepila kuda bi prolazila i gdje bi se pokazala. Grozna su nedjela i zlocini pocinjeni u moje ime. . . Tu spasa nema, tu pravda, tu zakon, tu ljudi ne praštaju niti pomiluju!. . . Oh, cuj me! Bježi zajedno sa mnom u tude carstvo! Imetak i silno blago je u nas, o kakvom ti nikada nijesi ni snivao, kakva ti ne možeš nikada ni pomisliti! Mi cemo se opet vratiti u sretan, blažen i miran život!»
Da bi nakon Ivicinog odbijanja promijenila svoj stav i pokazala svoju pravu licnost, pokvarenu i zlobnu:
«Tvoja je Anica ono seljacko dijete. . . Hi. . . hi. . . hi! Suviše smiješno. Da ceš je vjencati. . . Pripovijedalo mi, ispricalo mi sve. Ali pamti razbojnickog ženskog harambašu Laru: nikada nijedna nece biti tvojom dok je na ovim ramenima slobodne glave!. . . »
Jedan od najokrutnijih zlocina je «Krvava svadba» koja dokazuje Laurinu zlu cud, ljubomoru za Ivicin sretan život s drugom ženom. Laurino zlodjelo završava smrcu Anice:
«Nju! Nju! Nju!. . . A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko protece krvi; ne racunam koliko je mrtvih glava. . . A ti, dace Ivice, ako si još u životu, znaj i pamti da je Laura održala rijec!. . . »
Kratka bilješka o djelu:
Središnje je djelo Kovaciceve proze i njegova književnoga opusa roman U registraturi, koje se može nazvati i remek-djelo hrvatske književnosti. Nastao je u zreloj fazi Kovaciceva književnog stvaranja i obilježava vrhunac njegova stvaralaštva. Djelo koristi jednu od glavnih tematskih realistickih preokupacija: razvitak, odgoj i sudbinu mladica Ivice Kicmanovica koji sa sela dolazi u grad na školovanje sa željom da postane gospodinom, što cini okosnicu fabule i životnu dramu glavnog lika. Prvi dio romana pisan je u prvom licu. Ivica Kicmanivic je glavni lik romana, koji pripovijeda svoj životopis, drugi i treci dio romana pisani su u trecem licu, tj. Ulogu pripovijedaca preuzima pisac. U višeslojni fabularni tok zbivanja ukljuceno je mnoštvo likova iz razlicitih društvenih slojeva iz seoske i gradske sredine, koji oživotvoruju najznacajnije društvene pojave u Hrvatskoj, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva. Osim realistickih naboja, roman sadržava i snažne romanticarske iracionalne elemente, utjelovljene u liku dijabolicne Ivicine družice Laure (zagonetno djetinjstvo, ucjene, trovanja, preljubi, hajducke družine). U prvom dijelu romana prikazano je djetinjstvo Ivice Kicmanovica i seoska sredina iz koje potjece, njegov dolazak u grad, poznanstvo s Laurom i protjerivanje iz Mecenine kuce. Tako su vec u prvom dijelu romana suprotstavljene dvije sredine: selo i grad. Pišceva vizija se ocrtava u majstorskim portretima takozvanih sporednih likova. Da bi objasnio njihovo djelovanje, svoje likove prati od samog pocetka, daje njihove biografije, bogato motivirane socijalnim prilikama i odnosim u društvu. I na kompozicijskome planu djelo nije homogeno: ispremiješane epizode te narušen vremensko-posljedicni slijed zbivanja cine naraciju »isjeckanom« i nepovezanom, sa zamjetljivim kompozicijskim i stilskim šavovima izmedu epizoda. Na stilsko-izražajnoj razini dominira groteska, hiperbola, gradacija i sarkazam. Kovacicev je roman u kontekstu hrvatskoga realizma specificna pojava, jer spajanjem raznorodnih elemenata narušava kanonsku strukturu realistickoga romana, a napose dotadašnju tradiciju šenoinskoga pripovjednoga razgovora, pa ga strucna kritika drži i prvim nagovještajem modernistickoga proznoga izraza. Kovaciceva pripovijedacka tehnika je idealna poluautobiografija, koja se završava u prvom dijelu romana. Roman je i dalje autobiografskog karaktera, junak je ostao isti, ideja romana ista. Promijenio se samo pišcev stav prema pripovijedanju i prema izlaganju dogadaja. S prvog lica prelazi se na trece, takozvana “Ich-form” pretopila se u “Er-form” tako da pisac više nije vezan za dogadaje u kojima je sudjelovao.
Fabula:
Prvi dio romana opisuje Ivicino djetinjstvo u seoskoj sredini.
Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske sredine – drama glavnih likova. Pojavljuje se Medoniceva obitelj i u nizu epizoda razvija se drama glavnih likova Ivice i Laure (Mecenina smrt, Ivicin povratak na selo, Laurin dolazak u Meceninu kucu, razrješenje tajne u Laurinu porijeklu i Ivicin povratak u grad).
Treci dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenadenja. Ljubavni trokut: Laura – Miha – Justa, Miho – Laura – Ferkonja. Ubojstva: Laura i Ferkonja ubijaju Mihu, a Laura ubija Ferkonju. Novi ljubavni trokut: Laura – Ivica – Ancica u kojem Laura ubija Ancicu. Slijedi Laurino pogubljenje i Ivicino propadanje, ludilo i smrt u zapaljenoj registraturi.
Sadržaj:
Ivicin otac Jožica Kicmanovic zvani "zgubidan" vesela je ljudina, seljacki muzikaš na bajsu: "Niti jedna zabava u selu nije mogla biti bez da zgubidan sa svojim muzikašima nije uveseljavao suseljane". Bio je obljubljen svadbeni veseljak, ali je znao biti i kruta svadljivica i jezicar poput kakove babe. Majka je bila tiha i radišna kao crv. Živjeli su u seljackoj kolibi koja se sastojala od polovine cetverouglaste sobe s ogromnom peci na kojoj su svi zimi spavali, dok je druga polovina iza pregrade služila za blago i ostalu sitnariju.
Jednoga dana «zgubidan» i prvi susjed mali «kanonik» gadno se dograbiše. Otac, covjek suh na dugackim suhim tankim nogama, pograbi se sa svojim susjedom «kanonikom» malenog, krupnog i kratkog vrata i debele jake glave. U seoskoj krcmi oni se izmiriše, otac se smijao svome bijegu, a susjed «kanonik» kako ga je otac opalio kolcinom.
Dode jesen i do Ivicinog odlaska u školu: «sutra ga spremi, a ja cu ponijeti ucitelju bocu stare šljivovice, purana, a ti pripravi koju deseticu jaja i koji sirac! Bit ce mekša školnikova šiba, a i slova ce biti podatnija !» - rece otac majci. Tako Ivica dobije pocetnicu i tablice, te svakoga dana s kriškom sira i nešto kruha u torbici išao u seosku pucku školu. Iz kuce maloga «kanonika» školu je polazio Miho, otresit jak djecak i brat mu Pero slabašno dijete. Ivica je dobro napredovao, bio je najbolji ucenik, no nije dugo potrajalo i njegov se život potpuno izmijeni.
U velikom gradu službovao je ocev daleki rodak Juric, kojega je valjalo zvati «gospodin kumordinator ( sobar ) Žorž pri iluštrišimušu» te ga je otac zamolio da Ivicu primi k sebi, a kako je mali bistar mogao bi postati gospodski sluga.
Isti dan kada je završavala školska godina, «kanonikov» Perica je umro i bio je njegov sprovod. Ivicin ucitelj je napisao nekoliko redaka i zatražio od Ivice da održi posmrtni govor. Kako se njemu taj govor cinio nepotpun, Ivica je odlucio još ponešto dodati. Gledajuci u lijes govorio je dugo. Citavim njegovim bicem strujalo je nešto milo i kada je bio gotov opazi svoje seljane gdje im se nadimlju grudi od silnoga placa. Svi su bili iznenadeni, a ucitelj najradosniji i gospoda odluce, da ce maloga preporuciti illustrisimusu koji je poznati Mecena. I opet puce glas po bregima, da ce gospoda poslati Ivicu u veliki grad «da uci za fiškalica ili suca».
I krene Ivica put velikoga grada na nauke. U domu svoga dobrotvora Ivica upozna svoga dobrotvora iluštrišimuša: «No, vi ste dišli ? Ovo je taj mali dobrijan Jilirec ? Prije svega budu dobar i pomaži Žoržu !» poceo je mahati rukama kao da tjera muhe, te oni odoše.
«Zbogom sinko Ivice ! Moli se Bogu i budi dobar !» Dugo, dugo je Ivica ukoceno gledao za njime. Lice mu je planulo i stade gorko jecati i plakati. I tako zapocne Ivicino školovanje i odgoj u družinskoj sobi meceninoga dvora. Polazio je u školu, ali nije bio svjestan je li dobar ucenik ili ne. Ucitelji su prema njemu bili hladni i nekako surovi. Kumordinar niti ga je pazio, niti ga je pitao da li uci, on nije nikada pitao za njega. Kumordinar Žorž obavijesti daka Ivicu da uskoro dolazi prelijepa necakinja milostivog gospodina: «ovakve djevojke neima nijedna barunija, nijedna grofovija ovoga svijeta. Vec slijedeceg dana Ivica upozna novu šticenicu, rodakinju staroga mecene Lauru G. Bila je ona mlada i lijepa djevojka velikih plavih ociju. I kumordinar Žorž je hvalio Lauru, a Ivica je gorio od želje da je opet vidi. Otada je Ivica poceo živjeti novim životom.
Njegovi i Laurini domjenci bijahu rijetki, ali sve sladi i iskreniji. Oni su se priljubili jedno uz drugo. Je li to bilo prijateljsko bratstvo i sestrinstvo ili je tinjala vatra dva srca djevojke i mladica. Laura otkrije njemu svoje porijeklo, svoje teško djetinjstvo, kako je ostala bez roditelja i svoj život u siromašnoj porodici Ferkonje, te njezin dolazak u dvor milostivog gospodina mecene.
«Sve je mirno !» - šapne Ivica – «Lauro, vec je gotovo godinu dana kako se poznajemo, ali nikada ja ne bijah u tvojim odajama» - klikne strastveno, a nekakav tajanstveni plamen buknu u citavom mu bicu. I tako je svršila dvadeseta godina njegove mladosti u domu milostivog gospodina i opcega dobrotvora i mecene. Odjednom u hodniku ispred Laurinoga stana zacuju se koraci i kucanje na vratima. Mecena se hvataše za glavu: «nitkove, nezahvalnice, da te za koji cas ne vidim u svojem domu!». «On je moj !» - klikne djevojka. «Ona je moja !» - povice Ivica.
II
Uskršnji su blagdani. Ivica je došao kuci s kumordinarom Juricem. «Ah kako je milo i ugodno u našem brdanskom zelenilu. Svega se sjecam, svaki grm, svako stabalce, svaku jarugu i u meni budi krasne i slatke uspomene !» - govorio je Ivica majci. Od maloga «kanonika» saznao je da mu se sin Miha – «dao u samostalnu trgovinu konjima i marvom» - te kako ga bogati trgovac Medonic odveo u široki svijet, te ga nikada nema kod kuce.
Lijepo, tiho i nešto hladno jutro osvanulo je na uskršnji dan. Seljani se spremaju na misu. Nagrnuše sa svih okolnih brda prema Crkvi u selo. «Japa ! japa !» - pomoli svoju crnu glavu Miha iz otmjene seoske krcme. «A Miha !» «A što mi ga radiš ovdje pa na sam Uskrs ?» - uspali se mali «kanonik». «Na Uskrs da idem u židovsku krcmu prije nego li u crkvu! Ne daj Bože» - rece «kanonik». U to zazvone crkvena zvona i svi nagrnuše u crkvu. Sveti obred je poceo. «Aleluja ! Aleluja !» Narod se bije u griješna prsa i šapce molitve i uzdiše. Kada uzdigoše «Nebo» krenuše iz crkve. Iz židovske krcme izade Miha i stane u red do gospodara Medonica. Miha je crnomanjast, nizak, zbit mladic obucen u «madarsko» odijelo u koje «gvirahu» i muškarci i žene.
Puk se sakupio pred crkvom. Miha se stvori uz Medonicevu Justu. Bijaše ona ohola i naduta djevojka, svjesna da je bogata: «Nijesam baš lijepa, ali ne treba da budem ! Što trebam da sam lijepa, kada sam bogata» - govorila je justa prijateljicama.
Kada je završila misa, zaigraše seoski muzikaši, a na celu im Jožica sa svojim bajsom. Galama je postajala sve jaca: «Igraj onu madarsku !» - kriknu Miha i baci na Jozicin bajs srebrenjak. A sada zaigraj Jozice onu cigansku – lupi kumordinar šakom o stol, a oci mu se zakrijesiše.
«Igraj oberštajersku !» - prodere se Miha.
«Hej, zgubidane ! Onu furlansku da se sva zemlja potrese ispod nogu !» - viknu «kanonik».
«Igrajte furlansku, ako su vam mile gusle !» – viknu Miha.
«Sviraj našu domacu polku !» - skoci kumordinar gurnuvši Mihu da mu je okrugli klobucic odletio s glave. I u krcmi nastade sveopca tucnjava. Kumordinar svjestan da drži «ogajtanjeno» madarsko Mihino odijelo, silno povuce i razdere citava leda Mihinoga kaputa. Osjetivši, Miha udara šakom lijevo i desno i najljuce ocepi svoga vlastitoga oca, maloga «kanonika», koji je u tmini grabio na sve strane poput vampira, ne mareci mome ce ogrebati nos, kome lice, kome oko. I kada su pobjegli van iz gostionice, tek se onda razmahala prava bitka. Strašna bitka zavrtjela je svoje krvavo kolo. Citav sat je trajala tucnjava. Bilo je krvavih glava i teško ranjenih, da im se ni broja nije znalo.
I prode «Tri kralja» ili kako ih zovu «Mali Božic». U trgovca Medonica spremala se sjajna svadba. Sin maloga «kanonika» Miha ženi se sa Justom, kcerkom bogatog trgovca konjima Medonica. Istina djevojka je starija od Mihe, ali: «Novac je ipak novac! Najveci, najjaci i najsavršeniji gospodin na svijetu !» - govorilo se po selu. Nikada ovaj kraj nije vidio ovakovu svadbu. «Živjeli ! Živjeli !» - stadoše se svatovi grliti s mladencima, a muzikaši sviraju da sve frcaju iskre od struna i nagiblju pehar s vincem, da sve cuješ kako tece i klokoce niz groce u veselo srce.
Kada je mecena otjerao daka Ivicu, zavladao je grobni mir, tuga i samoca nekoliko dana. No, to ne potraje dugo i sve se vrati u normalu nakon pomirbe mecene i rodakinje mu Laurice. Otada je u dvorima mecene bilo sve po starome, a o onoj zgodi s Ivicom nije se više govorilo.
Iznenada mecena oboli, a Laura je neprekidno bdjela nad bolesnikom. Kada se kumordinator otišao odmoriti, Laura pograbi ljekarsku tekucinu, izlije polovicu i brzo u nju usipa žuckasti prašak, promiješa pred svijecom i šapnu: «danas treba da je kraj» - i dade starcu lijek. Bolesnika savlada težak san, a onda se pojavi ucestalo glasno hroptanje, nakon cega se bolesnik smiri. Svuda zavlada grobna tišina. Laura prisloni uho na prsa: «gotovo je ! Tako je i pravo ! Neka žive mladi koji su za svijet i za njegove strasti i nevolje». Ispod jastuka mecenine glave uzme kljuceve i zapocne otvarati mnoge pretince po odajama. Oci joj bljeskaše kao u tigra. Pocela je vaditi silan novac, a obrazi joj se izmijeniše i zadobiše grabežljiv i grozan lik. Kada joj je kumordinar Žorž sav izbezumljen došao reci da je milostivi gospodin mrtav, ona se tobože zaprepasti. Nedugo zatim, vatra se iz mecenine sobe pocela širiti po cijelom dvorcu, a uzrok je bila svijeca koju je Žorž nehotice srušio. Laurica se odmah snade i natjera kumordinara da joj pomogne iznijeti škrinju, kako ne bi ostala nakon nesrece gola i bosa. Žorž se pocne prisjecati, da je on krivac ove vatre koja je nastala u dvorcu. Ipak i Laurica i kumordinar budu bogato nagradeni iz ostavštine za svoju vjernost i službovanje. Tko bi mogao posumnjati u zlocin lijepe i umiljate djevice Laure. Ona je još nekoliko dana glumila žalost i tugu. U svojoj je škrinji medu imetkom i blagom što ga je ugrabila, pronašla dokument iz kojega je saznala da je ona kci mecene i njegovog teškog grijeha iz mladosti s lijepom i gizdavom Doricom. Shvativši da je ubila vlastitog oca, spali dokument i napusti grad: «Živjeti cu, živjeti ! A sve ostalo do sada bijaše puki san !»
Protjerani dak Ivica vratio se kuci. Tumarao je dane i veceri ne bi li gdje sreo «kanonikovu kcer Ancicu» - «ah, što je to samnom ? Ancice !» – šaptaše osamljeni mladic – «kao da mi se otvara neki rajski život!» Jednom vrativši se kuci, nade Lauru u svojoj sobici: «A što ceš za Boga ! Ti u ovome jednolikom seljackom domu, mila moja?» Njezina ljepota, krijeposno i skromno držanje ocarao je sav svijet. Doskora se pocinju prenostiti glasovi, da je ona najbliža rodakinja pokojnog iluštrišimuša i da je baštinila silan imetak.
Nedugo za tim, iza Jožicine potleušice nikla je lijepa zidanica, uredena gospodski, s visokim dimnjakom i sjajnim prozorima. Koda pogledaš u oci ti zabliješti sva ljepota zgrade, nevidene u tim krajevima, a narod je prozvao «nova kapelica».
Poslije nekog vremena, udari puk u posve neke druge žice o njima, i njihovom životu – «pa što nas briga za puk i njegove glupe predrasude i bajke» - rece Laura. «Vjencajmo se ! Ovakav divlji brak ne trpi Crkva, to je župnikova dužnost. Vjencajmo se !» - rece Ivica. Bijaše to prva vecer, prva noc što se navukoše crni oblaci, tuga, sumnja i teške misli ovih ljubavnika.
I ponovo Ivica ode na školovanje u veliki grad, a njegov dobrotvor je sada bila Laurica. Nakon odlaska Ivice, pocelo je jacati prijateljstvo izmedu Laure, Juste i Mihe. Kada je Justa pod cudnim okolnostima umrla, napusti Laura «kapelicu» i nastani se kod Mihe, a na brdu muzikaša Jožice ostane samo «kapelica» u koju nitko nije ulazio, jer su je smatrali prokletinjom.
Kako se Ivica dugo nije javljao, ode muzikaš Jožica da potraži svoga sina u gradu. Ondje pronade bivšega kumordinatora i sazna da je oženjen i da ima krcmu, te da je Ivica kod njih na stanu i hrani.
Mali «kanonik» otudio se od svoga sina Mihe, a muzikaš Jožica opet je svirao po svadbama.
Odjednom puce glas da se Miha i njegova ljubavnica Laura sele daleko u tudi grad, a svoje gospodarstvo ostavljaju malom «kanoniku». Laura i Miha nastaniše se u dvorcu izvan ovecega grada. On se i nadalje bavio trgovinom i tu upozna cudnovatog druga i oni se zavolješe kao braca: «Taj svat bijaše corav na jedno oko s brkovima i bradom, a tijelom je bio pravi atleta. Njegove šale i dosjetljivost zavedu trgovca Mihu, pa on bez svoga novoga prijatelja ne može živjeti. Laura prepozna coravca Ferkonju: «Po citavom svijetu sam te tražio i nadoh te. Ili ceš biti opet moja ili cemo obadvoje propasti i završiti!» A Miha je želio da se vjencaju i vrate kuci u drevni Madonicev dom. «Miho moj ! Ja ne držim do popovskoga blagoslova i ja se nikada necu ni s kim vjencati !» Mihu vec osam dana razapinje napitak što ga je pripremila Laura, ali ga shrvati nikako ne može. U mrklom mraku dvije se sjene dogovaraju i šuljaju u sobu bolesnika da ostvare svoj strašni naum, da ubiju Mihu. Još bijaše noc, kiša je lijevala kao iz kabla, a usopljeni konji stadoše. Iz dvorca s teškom mukom iznesoše nekakav dugacki omot i položiše ga oprezno u kola. Nosili su i druge teške stvari, osobito teške kovcege. Konji opet odjuriše i zamalo ostaviše dvorac, da se više nikada u njega ne vrate. «Vec dvije godine nas gone poput divlje zvjeradi, a mi još skupismo razbojnicku cetu, pocinismo grdosiju novih zlocina – a tvoje ime harambaše Lare, strah je i trepet u citavoj zemlji» - govorio je Ferkonja. «Lauro, cim iskopamo blago i novac, da ostavimo razbojnicki život i da pocnemo pošteno živjeti !» I prispješe do neke pukotine, teškom mukom odvale kamenu plocu i puzeci dodu u silne prostorije. «Zapali zublju !» - zapovijedi ženski glas. Za kratko vrijeme svijetlo zublje obasja velicanstveni hram podzemnog svijeta. Muškarac pomakne dvije teške ploce i stade vuci iz jame kovceg za kovcegom. No ostadoše još nekoliko vreca, pa kako Frekonja nije htio ici po njih, to se Laura stade šuljati u jamu do svoga druga. Do ponora je ostalo još par stepenica i ona se stane spuštati. Glava od Ferkonje sezala je baš do nogu Laurinih. I u isti tren stvori odluku, te ga gurne u ponor. Muškaracki glas zajaukne, zahripi i štropotom se surva u ponor. Nešto teško palo je negdje duboko i isto tako daleko. «I tebe se riješih, sretno!» - ciknu ženski glas. «Pravo si imao ! Svega je dosta, a Laura ce sada potražiti pošten, ugodan život, pa bilo to i u tudem carstvu. Još nije svemu kraj !»
Đak Ivica žurio je na sastanak k «Crnom orlu» ne znajuci da ga je to pozvala Laura: «Oh cisti, dragi, slatki moj mladicu» - pade mu pred noge. «Oprosti, Ivice moj ! Pomiluj! Sve što uradih, cinila sam samo za tebe ! Sve što bijaše, bilo je za tebe i radi tebe, sve ! sve je to za našu ljubav, za naš mir !» - govorila je Laura.
«Pusti me grozna ženo! Pusti! Mene druga išcekuje. Kojim pravom me miješaš u tminu tvojih grijeha, opacina, užasa ?» - trgne se Ivica i izleti napolje.
«Nikada ni jedna druga nece biti tvoja, ni ti njezin! Nosi se okrutnice!» I puce glas s bregova maloga «kanonika» i muzikaša Jožice, da je muzikašev sin vec drugi puta navješten s kcerju maloga «kanonika».
Ivica ne dovrši nauke, nego se zaposli kao niži cinovnik službe, te navijesti Ancici da ce se vjencati u domu u svojim brdima. Ivicina svadba slavila se zajednicki u Laurinoj «kapelici» i za taj dan je preudesiše i oživješe novim životom. Mali «kanonik» i «zgubidan» Jožice predstavljahu domacine, ali badava bijahu nekako zamišljeni. Ni svadba nije takla baš najveselije, kao da mladenci nisu njihovi.
I kada je svatovski starješina ustao, da koju kaže slavnoj svadbenoj sviti, vani sijevnuše i zagrmiše puške i kubure, a konji stanu toptati i rzati kao da se crni vragovi sjatiše oko Laurine kapelice i zaigraše nocno kolo. U tren oka prsnuli su prozori na kapelici i užasna lica pokažu se na prozorima. «Što blejite u nas ? Dodosmo po mladenku ? Nju nam predajte, pa se nece proliti ni kap krvi ! – viknu harambaša.
«Nikada ! Nikada !»
U taj cas grunuše puške i kubure, te zasjaše noževi. Sve se uskomeša. Nastade plac, jauk i zapomaganje kao u paklu. Vrisnu ženski glas. Razbojnici ostaviše bojište, skoce na konje, a najgorostasniji baci nevjestu na svoga konja i svi odjuriše.
«Krvava svadba» završila je zaista u krvlju i u ljudskim žrtvama. Muzikaš Jožica i mali «Kanonik» izdahnuše na mjestu. Ivicina mati bila je smrtno ranjena, te je umrla istoga jutra. Od gostiju nije bilo nikoga tko nije zadobio neke ozljede. Mladoženju Ivicu pogodilo je tane u rame i prenesoše ga u staru muzikaševu potleušicu.
Trecega dana pronadoše mladenku Ancicu mrtvu pod hrastom osakacenu. To bijaše djelo harambašice Lare. Za veliku nagradu izdaše je njezini harambaše pa je uhvatiše i osudiše na smrt strijeljanjem.
Ivica Kicmanovic vukao se po nižim službicama. Samotan, mrk, strog i ozbiljan, svakome bijaše tud kao i on drugima. Prošle su mnoge godine i do njega dode spis o hajducici Lari. Ostavio je on drugi posao i citao i proucavao dan i noc taj kobni spis. Poceo se povlaciti po krcmama. Postao je naprasit, surov i nesnošljiv prema drugima.
U cijeloj zgradi ostao je registrator sam, cekao je da padne noc. Zakljuca vrata i stane polijevati zapaljivom tekucinom po knjigama i spisu hajducice Lare i svog životopisa, te napokon i po samom sebi. Bjesnoca i ludilo raspiri mu citavo bice. I upali luc, baci je u tekucinu i sve pocne buktati u strašni oganj koji zahvati svu registraturu. Spasilo se nije ništa. Iz zgarišta izvukoše pocrnjelu do ugljena izgorjelu materiju ljudskoga trupla. Nakon istrage utvrdilo se da je to izgorjelo ljudsko truplo bivši registrator Ivica Kicmanovic.
Podaci izvadeni iz: Izdavacko knjižarska radna organizacija «Mladost», Zagreb, 1983. g. , Tisak: SOUR
«VJESNIK», OOUR TM Zagreb
Epika, romani, novele Klasici hrvatske književnosti, Bulaja naklada, Zg – 1999. g.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandic, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.