Lyrics has been copied to clipboard!
Biografija pisca:
VJENCELAV NOVAK (Senj, 11. rujna 1859. - Zagreb, 20. rujna 1905.), hrvatski romanopisac, novelist i publicist.
Roden je u doseljenickoj ceškoj obitelji, gdje je majka Senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma, te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju i Gospicu. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao ucitelj u Senju.
U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologije i muzicke pedagogije.
U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedac) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragicnu stranu života, s naglašenom osjecajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošcu i samilošcu.
Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama. Citat. “U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlecanima, a Senjani su bili junaci na glasu.”
Imao je brojnu obitelj, bolovao od tuberkuloze, borio se s neimaštinom, te se može reci da je u tom segmentu bio sasvim prosjecan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedac, kriticar i prevoditelj, te je stvarao sve do 1905. godine. Zapoceo je romanticnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.
Pripovjetka U GLIB:
U ovoj noveli prikazana je jedna društvena nepravda koja se desila Jakovu Kosovicu, jednome od pet sinova siromašne Licke obitelji. Unatoc svom lošem socijalnom položaju i materijalnom stanju, nije dobio stipendiju koja bi mu osigurala boravak u Zagrebu i mogucnost da pohada juridicki fakultet. Naime, stipendiju je dobio njegov bliski prijatelj, Artur Kranjcic. On je bio sin jedne mnogo uglednije i bogatije obitelji nego Jakovova, te mu ta stipendija ustvari nije trebala, vec mu osigurala luksuzan život.
Pametni i bistri Jakov pokušava se snaci u novoj okolini bez veceg dohotka, ne bi li opstao na fakultetu. Upoznaje Jerka Pavlinovica i kod njega nalazi jeftin smještaj. Njih dvoje su se sprijateljili te iz dana u dan vjecali o “rupama” hrvatskog zakona i mnogim drugim nepravdama uz njegovu. Jednom prilikom je Artur došao posjetiti svoga staroga prijatelja, medutim naišao je na Jerkakoji se ispunio bijesom kada je ugledao Artura. Bio je veoma ljut na mladoga Kranjcica što se okoristio stipendijom za siromašne, dok njegov prijatelj Jakov cak i gladuje ne bi li mogao ostati studirati u Zagrebu.. Ipak, Jakov oprašta Arturu shvacajuci da on nije kriv. Potom Artur ide u svoju iznajmljenu kucu i tu piše pismo ocu u kojem navodi da osjeca krivnju i grižnju savjesti zbog primanja financijske pomoci koja nije namijenjena njemu vec siromašnima te izražava želju za odricanje stipendije. U odgovoru mu otac odbija taj zahtjev i navodi kako postoje mnogo bogatije i poznatije obitelji koje uživaju u tudim stvarima. Traži od sina da se opameti jer da je život “škola koju još nije ucio”.
VJENCELAV NOVAK (Senj, 11. rujna 1859. - Zagreb, 20. rujna 1905.), hrvatski romanopisac, novelist i publicist.
Roden je u doseljenickoj ceškoj obitelji, gdje je majka Senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma, te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju i Gospicu. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao ucitelj u Senju.
U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologije i muzicke pedagogije.
U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedac) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragicnu stranu života, s naglašenom osjecajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošcu i samilošcu.
Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama. Citat. “U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlecanima, a Senjani su bili junaci na glasu.”
Imao je brojnu obitelj, bolovao od tuberkuloze, borio se s neimaštinom, te se može reci da je u tom segmentu bio sasvim prosjecan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedac, kriticar i prevoditelj, te je stvarao sve do 1905. godine. Zapoceo je romanticnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.
Pripovjetka U GLIB:
U ovoj noveli prikazana je jedna društvena nepravda koja se desila Jakovu Kosovicu, jednome od pet sinova siromašne Licke obitelji. Unatoc svom lošem socijalnom položaju i materijalnom stanju, nije dobio stipendiju koja bi mu osigurala boravak u Zagrebu i mogucnost da pohada juridicki fakultet. Naime, stipendiju je dobio njegov bliski prijatelj, Artur Kranjcic. On je bio sin jedne mnogo uglednije i bogatije obitelji nego Jakovova, te mu ta stipendija ustvari nije trebala, vec mu osigurala luksuzan život.
Pametni i bistri Jakov pokušava se snaci u novoj okolini bez veceg dohotka, ne bi li opstao na fakultetu. Upoznaje Jerka Pavlinovica i kod njega nalazi jeftin smještaj. Njih dvoje su se sprijateljili te iz dana u dan vjecali o “rupama” hrvatskog zakona i mnogim drugim nepravdama uz njegovu. Jednom prilikom je Artur došao posjetiti svoga staroga prijatelja, medutim naišao je na Jerkakoji se ispunio bijesom kada je ugledao Artura. Bio je veoma ljut na mladoga Kranjcica što se okoristio stipendijom za siromašne, dok njegov prijatelj Jakov cak i gladuje ne bi li mogao ostati studirati u Zagrebu.. Ipak, Jakov oprašta Arturu shvacajuci da on nije kriv. Potom Artur ide u svoju iznajmljenu kucu i tu piše pismo ocu u kojem navodi da osjeca krivnju i grižnju savjesti zbog primanja financijske pomoci koja nije namijenjena njemu vec siromašnima te izražava želju za odricanje stipendije. U odgovoru mu otac odbija taj zahtjev i navodi kako postoje mnogo bogatije i poznatije obitelji koje uživaju u tudim stvarima. Traži od sina da se opameti jer da je život “škola koju još nije ucio”.