+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

Therese Raquin

Emile Zola



Therese Raquin

O PISCU:

Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalisticke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao cinovnik u izdavackoj kuci, zatim kao novinar, da se kasnije povuce u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: narocitu sklonost gajio je prema radnickoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim cuvenim proglasom J`accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti.; osuden na zatvor, morao se skloniti u Englesku.
Zola nastavlja realisticku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “ciste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvacajuci covjeka gotovo iskljucivo fiziološki i smatrajuci sebe naucnim radnikom. Naturalizam vec ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux brace Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva “književno-kirurškom autopsijom”. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetnicko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viden ocima jednog temperamenta”. Stvarajuci svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno tocan i držao se konkretnih naucno provjerenih podataka.
Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o clanovima dviju medusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujuci posljedice toga ispreplitanja i nastojeci da pokaže odlucnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naucnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu ucinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice ciji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.
Zola je smatrao da je umjetnost djelo nastalo izvan covjeka i prirode te je želio da se covjek bavi iskljucivo životom, prije svega da iznova stvara po vlastitom videnju i temperamentu. Na platnu je tražio covjeka, a ne sliku, realno je podreduje tempermantu bez kojeg bi zapravo sva platna bila obicne fotografije. Za njega je covjek beskonacno promjenjiv teba se prepustiti svojoj prirodi, temperamentu bez ikakvih obmana.
“ Necu sve što nije život, temperament, stvarnost !“ – rijeci su koji oznacavaju njegov kredo.
Smatra da su se umjetnici bespotrebno prepustili maštanju punom lažnog sjaja, opisujuci neki drugi svijet bez briga, uljepšan koliko god može biti, dok su u stvarnosti ljudi nervozni, zabrinuti slabi i istrošeni. Branio je temperament isticuci kako je romantizam samo hrpa sentimentalnih prenemaganja. Mašta za njega, kako i za cijeli naturalizam, ne predstavlja glavnu odliku pisca. Glavna odlika je osjecanje stvarnosti, dogadaja koji ostavljaju snažan utisak koji se pamti, izražavanje stvarnog svijeta koji nas okružuje - u tome se sastoji sva tehnika orginalnosti. Svaka neobicna izmišljotina je odbacena, nema intriga, iznenadenja, fabula ima svoj logicni razvoj.
Interes pisca je da djelo bude što obicnije, opcenitije odnosno tipicnije.
Naturalisticko djelo osuduje svako pretjerivanje umjetinka. Naturalisticki junak je uvelicana licnost koju vodi želja za potvrdivanjem snage. Junak ce dati svoju krv svima za koje osjeca posebnu naklonost. Od tuda oni veliki tipovi cija se imena pamte, kao što je lik Lourena u djelu Therese Raquin. U spomenutom djelu Zolin cilj je bio prvanstveno naucan. Naime bit cijele knjige je izucavanje temperamenata odnosno veze koja može nastati izmedu dva razlicita temeperamenta. U djelu Zola bilježi osjecaje likova, prati u njima djelovanje strasti, pritisak nagona, moždane poremecaje koji nastaju poslje živcanog napada te u tim istim likovima traži životinju, životinju skrivenu u snažnom covjeku i u nezasicenoj ženi. Ljubav izmedu njegova dva junaka je zadovoljavanje jedne potrebe.
Zola se u djelu Therese Raquin predao analizi ljudskog mehanizma pa tako roman i naziva “književno-kirurškom autopsijom “. Zola u romanu ne postiže jednostavnost karakteristicnu analitickom romanu. Za njega su Therese i Laurent ljudske životinje, i ništa više. Svoje likove je vješto okarakterizirao, opisujuci skalpelom-nalivperom svaki dio njihove osobnosti – neumorljive bjesne životinje.


KRATAK SADRŽAJ:

Gospoda Raquin bila je vec starija žena koja je odgojila svog sina Emillea i necakinju Theresu. Buduci da je njezin jedinac cesto bio bolestan, ona je njega, a i zdravu Theresu šopala tabletama i lijekovima. Odgojila ih je da budu povuceni, tihi i hladnokrvni. U Theresi je cesto tinjao plamen vruce alžirske, majcine krvi, ali se sa strahu da ne povrijedi tetu skrivala u tišini.
Kad su njih dvoje odrasli, ubrzo su se vjencali i preselili zajedno sa gospodom Raquin u Pariz. Tamo su otvorili mali ducan sitnom robom, Camille se zaposlio u kancelariji na željeznickom kolodvoru i njihov život je bio vrlo jednolican. Samo cetvrtkom se kod njih okupljalo društvance, komesar Michauda, sin njegov Oliver i žena, stari Givet koji je radio sa Camilleom. Kod svih okupljanja, Therese nije pokazivala odviše zanimanja. No, jednom je Camille dveo kuci svog starog prijatelja Laurenta koji je bio vrlo lijep i naocit covjek. Izmedu njega i Therese odmah se pojavila privlacnost, te oni nemogavši se oduprijeti svojim nagonima postanu ljubavnici. Buduci da im je Camillie smetao da budu vjecno sretni, odu njih troje jedne nedjelje na izlet i Saint-Quen. Kada su se pošli voziti camcem po Seini Laurent rece Theresi da ce se riješiti Camillea i da treba njezinu pomoc. Kada su došli na dio rijeke gdje ih nitko nije vidio, Lauret stade stiskati i gušiti Camillea koji je prije nego li je pao u vodu odgrizao Lauretu komad mesa sa vrata. Zatim Lauret i Therese uspješno odglume nesretne utopljenike.
Kada je stara gda Raquin doznala o nesreci svog sina, tri dana nije izlazila iz postelje i samo je plakala. I Therese je bila u šoku, ali se brzo oporavila. Dvije godine su brzo prošle te se Therese i Laurent vjencaju u nadi da kad budu zajedno nece više vidjeti Camilleovu sablast.
No, situacija postade još gora, nocu nisu mogli spavati jedno pored drugoga jer su osjecali hladan leš medu njima. Samo im je u društvu gde Raquin bilo dobro i sigurno, a starica sretna što se brinu o njoj, prepiše Theresi svoju ostavštinu . Ali stanje je postalo sve gore. Gda Raquin ostade potpuno oduzeta, a mladenci su se teško svadali, tukli i optuživali jedno drugo za Camilleovu smrt. Stara gda Raquin shvaca pravu istino o smrti njezinog sina. Nije ga mogla osvetiti, ali je gledala i uživala u propasti njegovih ubojica . Theresa je u svojoj tetki gledala ispovjednika i molila ju je za oprost, misleci da ce tako odagnati misao o krivnji za Emilleovu smrt, a jadna starica ju je ocima osudivala jer nijednim dijelom tijela nije mogla pokazati svoju ogorcenost i tugu. Na posljetku kad nisu mogli više izdržati Therese i Laurent odluce ubiti jedno drugo, ali pogledavši se shvate svoje namjere, te oboje popiju otrov i sruše se na pod jedan preko drugoga. Tako su mrtvi ubojice ležali jedan cijeli dan, a gda Raquin je uživala u osveti za sinovu smrt.


KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

THERESE RAQUIN

Od samog djetinjstava živjela je povuceno u sebi i nije iskazivala svoje prave osjecaje. Na neki nacin teta, gda Raquin, joj je ubila duh tjerajuci je da pije lijekove kao i Camille. Udavši se za svog bratica, Emillea, jedina promjena u njezinom životu je bila što navecer nije ulazila u lijevu vec desnu sobu.
Živjela je jednolicnim životom, cesto se povlacila u sebe i dugo razmišljalai jedini svijet koji je ona poznavala bio je vlažni i mracni ducan u kojem je po cijele dane sjedila s tetom. Upoznavši Laurenta u njoj je pocela tinjati sve jace i jace vatra za strašcu i ljubavi.
Postavši Laurentova ljubavnica ostvarila je svoje snove, njihova milovanja ispunjavala su ju i upotpunjavala, te je postala kao ovisna za tim sastancima.
Premda je željela Laurenta, bojala se ubiti Camillea, a kad je Laurent to ucinio umjesto nje ona je uplašeno gledala i slušala Camillea kako je doziva u pomoc.
No, dobro je odigrala svoju ulogu, ali ju je progonio Camilleov duh. Mislila je da ce u novom braku pronaci sigurnost, no sve je bilo sve gore i gore. Nocima nije spavala jer je osjecala Camilleov hladan leš pored sebe. Toliko se bila promjenila da se odala bludništvu. Kad je otkrila da je trudna toliko se bojala da ne rodi Camilleov leš. utroba ju je hladila te je namjerno dopuštala da je Laurent tuce po trbuhu i brzo je podbacila. Cesto je imala napadaje histerije i placa, a jednini je izlaz vidjela u smrti.

LAURENT


Bio je obican sin seljaka, lijencina i neradnik. Vrlo naocit i lijep cesto je kod žena imao uspjeha, a one su ga uzdržavale. Isprva nije mislio da je Theresa lijepa, vec ju je smatrao privlacnom prilikom da neko vrijeme živi na tudi racun. No, ona ga je zavela i dovodila do ludila svojim preljepim tijelom . On je poput ovisnika svakog dana dolazio k njoj i nije mario za opasnost da ih netko vidi. Toliko je ocajan što ne može imati Theresu za sebe da hladnokrvno ubija svog prijatelja Camillea. Cekao je dvije godine da konacno ima Theresu za sebe, ali postao je pravi pljašljivac.
Camilleov prikaz iz mrtvacnice ga je neprestano pratio, a rana na vratu nije zacjeljivala. Postao je pravi živcani bolesnik da je ubio i macka jer se bojao da ce on progovoriti o Camilleovoj smrti.
“ Pošto se umorio u svadi i tuci s Therese, udarao je, kao što to djeca radem nogom o zid i tražio neki predmet da ga razbije. To ga je smirivalo. Posebno je mrzio prugastog macka Francoisa, ovaj cim bi ušao u sobu odlazio je skloniti se na koljena nemocne starice. Laurent ga još nije bio ubio samo zato što se nije usudio dotaknuti ga. Macak ga je promatrao, ko vrag, svojim krupnim ocima.”
“... jedne veceri, Francois je tako uporno promatrao Laurenta da je ovaj, prepun bijesa, odlucio svršiti s njom. Širom je otvorio prozor u trpezariji i uhvatio macka za vrat. Gospoda Raquin je sve shvatila, dvije velike suze skliznule su joj niz obraze. Macak se poceo braniti, pokušavajuci se okrenuti u ugristi Laurenta za ruku, ali uzalud.....” .
5 Lektire za školu: Therese Raquin Emile Zola Therese Raquin O PISCU: Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalisticke škole. Ota...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi