Lyrics has been copied to clipboard!
JOSIP KOZARAC
TENA
1.BILJEŠKA O PISCU
Josip Kozarac je jedan od najznacajnijih pisaca hrvatskog realizma. Roden je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906..g Iako je po zanimanju bio inžinjer šumarstva vec je s 18 godina poceo objavljivati književna djela. Najvredniji je njegov doprinos u proznom pripovjedanju pa je tako u novelama zorno prikazao dogadaje iz života ljudi Slavonije (Biser Kata,1887.;Proletarci,1888.;Dona Ines,1895.;Tena,1894.). Ekonomske i socialne probleme svog zavicaja obradio je u romanu "Mrtvi kapitali"(1889), a kritiku sistema i društva iznio je kroz roman "Medu svjetlom i tminom"(1891).Napisao je i nekoliko komedija (Turci u Karlovcu, Tuna Bunjavilo, Tartufov unuk), te niz kniževnih crtica i pjesama.
2.KRATAK SADRŽAJ
Tena je bila siromašna djevojka posebne ljepote koja je odrasla u jednom slavonskom selu. Otac je uglavnom izbivao iz kuce, a majka, boležljiva, željela je da joj se kcer što prije uda. Ubrzo nakon što joj je odredila za muža momka iz sela, majka umire, ali Tena, osjetivši iznenadnu slobodu, odbija brak. U njihovu kucu uskoro se doselio vojnik Jaroslav Beranek.Izmedu njih se razvija ljubav, ali jednog dana, vojska odlazi iz sela i s njom Tenin ljubavnik.Tena je jedno vrijeme žalovala, ali tada se pojavljuje imucni Leon Jungman koji doseljava se u taj kraj kao zastupnik jedne poznate tvrtke. Na ocev nagovor, Tena prihvaca Leonove pozive i nastoji uz njega zaboraviti svoju prvu ljubav. Nakon godine dana Leon odlazi, Tenina uštedevina se polako prazni zbog ocevog rasipnickog života i Tena polako shvaca da je sama. Sada ima dva ljubavnika, Jozu Matijevica i ciganina Đordu. Cijelo selo je osudivalo Teninu sebicnost i zavidjeli su joj na njenoj ljepoti, pa su se odlucile osvetiti. Jedna stara ciganka donijela je robu koja je bila zaražena boginjama i poklonila je Teni.Tena je nažalost razboljela i nakon bolesti ostala je unakažena tako da je nitko nije više nije pogledao. Živjela je sama, ali jednog dana se vratila sreca u njen dom. Jaroslav Beranek se vratio! Kupio je propalo imanje Tenina oca i odlucio s Tenom zapoceti novi život.
3.SOCIOLOŠKA ANALIZA TENE
Tenina obitelj je bila vrlo siromašna. Otac je slabo mario za obitelj, veci dio vremena provodio je u gostionici , a majka, bojeci se za kcerinu buducnost, željela ju je nekako udomiti kako bi joj osigurala siguran život. Tenino jedino bogatstvo je bila njena ljepota i ona je bila svjesna da ce, koristeci svoj izgled, moci privuci covjeka koji ce joj pružiti materijalnu sigurnost kad se vec nije mogla udati iz ljubavi.
Citat,st.78. : "On je dobro znao da ona ljubi njegov novac, njegove lijepe sobe i onaj burni raskalašeni život u tim sobama, ali to njega nije ni peklo ni snuždivalo;on je tražio samotnu ljubicu koju ce presaditi u svoj vrt, nego ružu koju ce si zadjeti za prsa da mu miriše i ugada - jedan dan."
4.PSIHOLOŠKA ANALIZA TENE
Kroz pripovjetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlucna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebicna, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava srecu drugih. Njenu tužnu sudbinu preodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo pa je odlucila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjecaji nego potreba da se osjeti voljenom i zašticenom.
Citat,str.77: "A ona, visoka, ohola kao jelen, uzrujana i rumena, odišuci ružinim mirisom, samo bi casimice sjekla okom po Leonu da vidi koju on najviše motri. Njoj je bio Leon kao i Đorde, jer ona nije više znala što je ljubav. Ona je bila u onom sretnom raspoloženju te je osjecala da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga."
Citat,str.77 : "U njenu srcu, u njenu poimanju svijeta i života nastala je nova tvorba, njena cuvstva pocela su se u novom obliku kristalizirati, a taj oblik cinio se njojzi sada puno prirodniji od onoga kada je jednoga vodnika ljubila."
5.ŠTO JE UZROK TENINE NESREĆE ?
Teni je jedino njena ljepota davala osjecaj sigurnosti i nadmocnosti nad ostalima. Strahovita bolest koja joj je kao posljedica ostavila unakaženo lice, oduzela joj je taj osjecaj sigurnosti. Ona je shvatila da je svima bila samo predmet zabave i da je stvorila oko sebe lažnu sigurnosti. Ona, kao osoba, nažalost nikome nije bila više važna.
6.DOJAM O TENI KAO OSOBI
Ja ne mislim da je Tena bila loša kao covjek. Ono što je ona radila i kakao je živjela bilo je doista nepromišljeno, ali svemu tome je uzrok bio njen strah da je ne zadesi sudbina njene majke. Njezina ravnodušnost i nepravedni postupci prema ženama ciji je bracni život ugrozila bili su njeni ocajnicki pokušaji da se osjeti nekome potrebnom i važnom. Tek kroz svoju nesrecu ona se pokajala, jer je shvatila da je time pocinila mnoge grijehe i pogreške.
7.DOJAM O PRIPOVJETCI
Ova pripovjetka je zanimljiva jer se iz nje može izvuci i pouka. Ona nam govori da se covjek ne smije mjeriti po materijalnom stanju vec po svojoj dobroti i vrlinama. Svatko se treba potruditi da postigne što više u životu, ali ne smije oduzimati drugima pravo na vlastitu srecu.Treba vjerovati da svatko ima šansu da naide na onaj "pravi" putokaz u životu, onaj pravi put do srece. Kraj ove pripovjetke je pravi dokaz za to.
JOSIP KOZARAC:
TENA
Bilješke o piscu:
Josip Kozarac je jedan od najznacajnijih pisaca hrvatskog realizma,
novelist, pjesnik i polemicar. Roden je 1858. godine u Vinkovcima,
umro je u Koprivnici teško bolestan 1906. godine. Osnovnu školu je
završio u Vinkovcima, a gimnaziju je završio sa dosta muke,
ali je s oduševljenjem polazio studij šumarstva u Becu. Svoju mladost je
proživio kao neobuzdani divlji sin prirode. Od jutra do mraka potucao se
po poljima i livadama, loveci ribe, ptice, kukce. Dok su drugi daci ucili
školske knjige, on je ucio knjigu prirode. Zapoceo je kao pjesnik,
a pravo stvaralacko podrucje našao je u prozi (pripovijetkama i
romanima). Otac mu je bio narednik u Vinkovcima, a poslije oceve smrti
ostaje na majcinoj brizi. Živio je u Slavoniji i njegovo prozno stvaralaštvo
vezano je uz rodnu Slavoniju, koja se rastaje s krajiškim uredenjem i ulazi
u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam i prodor stranog
kapitala) koje utjecu na moralni život slavonskog sela.
On je pisac slavonske zemlje, pjesnik rada, oštar kriticar malogradanstva,
proslavljeni pisac. Citav život posvetio je slavonskoj zemlji, šumama i
oranicama, realno opisujuci gospodarske, socijalne, politicke i kulturne
prilike svoga užeg zavicaja.
Kozarac je u književnoj teoriji poznat kao kriticki realist i pripovjedac.
Zapoceo je s pjesmama koje je August Šenoa pohvalio, ali ih nije objavio.
Pokušao je pisati i drame, ali bez uspjeha. Pokušava pisati i novele.
Napisao je pripovijetke Biser Kata, Naš Pilip, Poletarci, Krcelici nece
ljepote, Slavonska šuma. U Slavonskoj šumi uspijeva samog sebe
postaviti u samo središte radnje i iznijeti najintimnije misli i osjecaje
života. U njoj je dominantan osjecaj ushicenosti i zanosa prirodom i
njenim prirodnim zakonima. Divi se skladu prirode,
savršenom mehanizmu njezinih zakonitosti, što je nevidljiva poluga
života. Hrast smatra vladarom šume, svrstavajuci ostala stabla u posebne
klase, navodeci da medu njima ima i takovih koji moraju drugom drvecu
naprosto služiti. U središtu njegovog zanimanja bili su i ljudi, sa svim
svojim vrlinama i manama, ali uvijek u društvenom, socijalnom okruženju,
koji pod utjecajem zakona ne omogucavaju razvoj sela i gradova.
U romanesknome opusu izrazito je prevagnula projekcija racionalne
analiticnosti, poucnosti i moralke. U Mrtvim kapitalima dominacija je
pišceve pouke u strukturi romana, iskazana u djelovanju i mislima Lešica,
toliko transparentna da je to djelo u strucnoj kritici redovito oznaceno kao
roman s tezom. Zauzimajuci se za gospodarski, socijalni i moralni
preustroj slavonskoga sela, što ce ogledno posvjedociti stanje Lešiceva
imanja, stranice Mrtvih kapitala nerijetko nalikuju pamfletizirano
intoniranim stranicama kakvoga gospodarskoga prirucnika.
U posmrtno objavljenome i nedovršenome romanu Živi kapitali (1937.)
idejni ce se model ponoviti: zagovaranje povratka zemlji i njezinoj obradi,
gospodarska obnova imanja, napuštanje ispraznosti cinovnickoga života i
njihova sumnjiva morala i sl. Upravo moralnim devijacijama
khuenovskoga društva, napose njegova cinovništva, te ljudskom
gramzivošcu za novcem i karijerom Kozarac je zaokupljen u romanu
Medu svjetlom i tminom. Zbog otvorene kriticnosti spram struktura vlasti
pisac je imao velikih problema i s cenzurom, pa je roman morao pisati
jezikom mnogo blažim nego je to prvotno namjeravao. Na planu price i
pripovijedanja Kozarcevi su romani obilježeni »simplificiranim narativnim
arhetipom« šenoinske provenijencije, to znaci pravocrtnim kauzalitetom
zbivanja, sveznajucim pripovjedacem, antagonistickim i komplementarnim
aktancijalnim odnosima, crno-bijelom tehnikom u prikazu likova te
moralistickim dionicama s pozitivnim porukama.
Kozarac je jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca koji ništa ne uljepšava,
secira samo stvarnost i objašnjava samo ono što ne valja i kako bi trebalo
raditi.
Vrsta djela:
Pripovijetka
Mjesto radnje:
Radnja se zbiva u pogranicnom slavonskom selu na obali Save,
tik uz tursku Bosnu, u vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine.
Vrijeme radnje:
Druga polovica 19. stoljeca
Tema:
Život slavonske žene koja je bila omamljena vlastitom ljepotom i
odjednom na kraju shvati da osim ljepote ništa više nije imala.
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Opis epizoda iz seoskog života
- Ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela
- Oštro suprotstavlja likove i prilike u kojima su nastali
- Produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije
- Realno opisivanje zlocina (namjernog prenošenja zaraze)
Struktura djela:
Pripovijetka sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kojim je je ukljuceno
više likova iz razlicitih društvenih slojeva, pa je pripovijetka svojevrsna
analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga
društva.
Inspiracija iz slicnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše i objektivno
opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja. Stil njegovog
pisanja vidi u nekim europskim misliocima, od kojih mu je najbliži bio
gradanski mislilac Adam Smith, prihvacajuci njegove napredne ideje,
ali i zablude. Zanimao se za Darwinovu teoriju. Veliko je bilo njegovo
zanimanje i za djela Turgenjeva.
Bilješke o djelu:
Pisac u ovom djelu pokazuje izuzetan dar u opisivanju društvene
stvarnosti pogranicnog slavonskog sela na obali Save, tik uz tursku Bosnu,
u vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine. Kozarac krivca za to
stanje pronalazi u strancima koji nemilosrdno iskorištavaju prirodna
bogatstva – šume, iskorištavajuci radnu snagu, ali isto tako utjecu i na
pad morala seoske djevojke, koja osiromašena, ali i lijepa, koristi ono što
joj je priroda dala, a to je lijepo žensko tijelo i cari. Roditelji u pravilu u
tim poslovima sudjeluju, jer su prisiljeni i osiromašeni zbog propasti
zadruga. Uz sve moguce padove Tene i osude njezinog ponašanja i
sredine, na kraju se pronalazi sretan izlaz.
Sadržaj:
Tena nije bila od onih preranih ljepota, vec od onih koje se kasno
razvijaju, ali zato savršenije.Tena je bila tanka, kao iz vode izrasla i
tako nerazvijena nije se u prvi mah nikome svidala. Lice joj je bilo mrko,
ali pravilno, nos ravan i sitan, niti jedna kost, niti jedna crta nije mutila
nježnog i pravilnog sklada. Mrke sjajne oci kao da su prerano sazorile
poput poluzelene vocke i kada ožive bojom prve mladosti stvorili su
ljepotu kakva krasi samo rijetke žene. Majka joj je bila boležljiva i jedva
je cekala da je uda. Ostane li sama pored oca Jerka Pavletica, lijencine i
pijanice, Bog zna što bi od nje bilo. Dok je postojala zadruga Pavletic nije
ništa drugo znao raditi doli cuvati svinje. Kada se zadruga raspala,
morao se za sve brinuti, a nije znao. Od svinjara je postao kucegazda i
gospodar, i nije cudo što ga je taj prijelaz survao u ponor.
U tim je prilikama Tena odrasla. Nakon sedamnaeste godine postala je
sve ljepša. Seoski momci baciše oko na nju i poceše je oblijetati, a ona
nije marila za njih. Majka joj za muža izabere Jozu Matijevica,
momka dosta uglednog i imucnog. Teni je bilo svejedno, no majka je
bila zadovoljna jer je znala da ju Joza voli i da je Matijevicima po volji.
Kada je majka umrla Tena nije mnogo plakala za njom vec se osjetila
slobodnom. Sreca ju je obuzela kada je osjetila da ce upravljati sama
svojom voljom, mišlju i svojim tijelom.
Po cijeloj Posavini razmjestiše se austro-ugarske cete koje ce morati
prijeci u Bosnu. U Jerkovu kucu smjestiše vodnika Jaroslava Beraneka.
Mladom je covjeku pamet stala kad je ugledao Tenu. Mnoge je djevojke
vidio, ali na ovakvu ljepoticu nije naišao. Srce mu je zaigralo kad je
pomislio da ce on biti prvi koji ce poljubiti njeno lice. Plamen što joj je
izbijao iz ociju samo mu je potvrdivalo da je ona vec njegova.
Njezin Joza nije joj znao tako lijepo govoriti i gledati je da joj krv stane i
ostane bez snage. Mladi Ceh bio je neoženjen, obecao joj je da ce je
oženiti cim ode iz vojske.
Tena kao da je zaboravila na sebe, nije ni opazila da se razvila u
savršenu ljepoticu, da joj je tijelo odisalo životom poput ružinog grma.
Dolaskom vojske nahrupila je ljubav, mnoge žene i djevojke u selu imale
su svoga vojnika za ljubavnika. Cijelom selu bili su to dani neprekidne
svecanosti. No došao je cas kada je vojska trebala prijeci preko Save u
Bosnu kod Brckoga. Za pukovnijom vojnika išla je pukovnija žena i
djevojaka, sve obucene kao da prate brata na groblje. U kasnu jesen
zgrnu se sada citava vojska šumskih radnika i trgovaca da bi lijepu
slavonsku hrastovinu na dražbi kupili. Medu trgovcima što šumom trguju
bio je i zastupnik jedne pariške tvrtke, Leon Jungman, mlad, zgodan,
vatrenih ociju, tamne kose, plavih brkova. Iznajmio je najvecu kucu u selu
i živio gospodski, a kako je bio galantan ubrzo se omilio mladom ženskom
svijetu. Njemu je oko zapelo na Teni. Iste veceri poruci njoj i još nekoliko
lijepih djevojaka da dodu k njemu na poslastice. Svirala je ciganska
glazba. Sve su došle, samo Tena nije. I sljedecih ju je dana pozivao,
ali ona nije htjela doci. Po ocu, koji je radio u šumi, ponovo ju pozove i
ona na nagovor oca pode. U prvi mah se pred Leonom zasramila.
Kada je vidjela svu onu raskoš po sobama, ubrzo ju je napustila stidljivost
i vec joj se pricinjalo, kao da je to sve za nju stvoreno, te da su ona i
njezino tijelo jedan dio te raskoši. Snaga njezine volje se izgubila:
«Ona je danas ljubila drugoga covjeka, ali u toj ljubavi nije bilo onog
cara kao nekad kada ju je ljubio onaj vodnik. Nije znala što ju je bacilo u
Leonov zagrljaj. Da nije prvo ljubila vodnika, bi li mogla uciniti ono što je
sinoc ucinila?» - pitala se Tena.
Napokon je spoznala da ona sa svojim srcem nije na cistu, da je neka
nepoznata moc vuce i njome se igra. Tako je proživjela i zimu, a život joj
je bio slican vatrometu. Imala je sve što joj je srce željelo, jedna radost
izmjenjivala je drugu. Ona je samo znala za one raskalašene sate kada je
stupila u njegove tople, mirisave sobe. Ona bi dovodila najljepše djevojke,
te bi po ciganskoj glazbi slavili ljepotu, kakovu nisu ni elizejske poljane
poznavale.
Dok bi Leon hladno promatrao ljepotu plesacica, ciganin Đorde nikoga nije
vidio osim Tene, jer mu je ljubav zamaglila oci. Napustio je ženu i kucu.
Teni je Leon bio kao i Đorde, jer ona nije znala za ljubav. Samo jednom
covjeku pripadati, gdje joj se toliki nude, bilo bi nepravedno.
«Volim ja tebe, ded pogledi mi u oci, tako je lijepo, je li da te volim?»
- govorila je Leonu i pomilovala ga onako kako se lovacki pas miluje i
prasnula u smijeh. Znao je Leon da ona voli njegov novac, njegove lijepe
sobe i burni raskalašeni život u tim sobama. On je nju volio toliko koliko i
zemlju u kojoj sada živi. Došao je u Slavoniju ne da ostane u njoj, vec da
se okoristi onim što je u njoj lijepo i vrijedno. Došao je da se obogati,
a onda ce reci: «Zbogom ostaj lijepa zemljo ja te više ne trebam,
ja idem u svoj kraj, u svoj rod da potrošim što sam u njoj ubrao!»
Đorde je mahnitao za njom, znao je svaki njen korak, zbog nje je tukao
svoju ženu, malu ciganku Marušku, a ona pored svih udaraca neugasivom
ljubavlju ginula za njim, za lijepim Đordem. Sve to nije dugo potrajalo.
Leon dobije nalog od tvrtke da pode što prije u Podravinu, gdje je od
gospojštije otkupljena velika hrastova šuma.
«Što ce biti od tebe kada ja odem? Bilo bi najbolje da se udaš!» - govorio
je Leon. «Da ti znadeš što je to udati se poslije ovakova djevojaštva ne bi
me nikada na to nagovarao» - govorila je Tena.
Za Tenu su nastali dani dosade. Nije joj bilo teško naci ljubavnika,
ali neki sirotan, koji ne bi mogao niti što davati, niti što kupovati,
takav joj ne treba. I sjeti se cigana Đorda – «cigan je doduše, ali svake
nedjelje dobije lijepu krajcaru za guslanje, a ti ce novci odsada biti moji.
Joza ce me hraniti, a Đorde ce mi novac davati! Jest, tako ce biti!» - odluci Tena.
Nehotice pogleda u ogledalo, bila je omamljena vlastitom ljepotom i
odjednom shvati da osim ljepote više ništa nema. Promatrajuci se
shvatila je zašto se momci za njom tako požudno ogledaju. To divno tijelo
biti ce sada Jozino i Đordevo. Ono što je ona u svojoj duši zasnovala,
to se i obistinilo. Joza i Đorde mirno su dijelili njenu ljubav medu sobom,
jer je ona tako htjela.
Jozina žena Ivka nije se mnogo protivila, jer je znala da gotovo svaka
žena u selu ima svoju inocu. Tena je prebivala vecinom kod Ivke,
tamo je jela i pila, cak i branila Ivku od Joze koji ju je zanemarivao i
nazivao ružnim imenima. Kao što su Ivka i Tena, tako su i Joza i Đorde
dobro živjeli, samo da nije bilo Maruške. Ona je bila onaj trn koji se
zabadao u život Đordev i Tenin. No i Maruška se smiri, cak se ciganka
sprijateljila s Tenom. Kako Tena nije bila zlobna ni oštroumna nije joj
bilo cudno to cigankino nenadano prijateljstvo.
Prošla je zima i dode proljece. Tena se još uvijek držala Joze i Đorda,
ali je njihova pomama za njom polako nestajala, nije to bila niti ljubav,
vec samo strast za njom. Stara ciganka od Maruške donese Teni maramu
na poklon koja je bila zaražena boginjama. Dugo je Tena bolovala, a kada
je ozdravila to nije bila ona divna, nego nekakva nepoznata, posve druga
Tena. Ona ce sama sebi biti tuda, morat ce se upoznati sama sa sobom,
naviknuti se na samu sebe.
«Osvetili smo se!» - govorila je stara ciganka Maruški.
«Nema je više, što je nekad bilo, bilo je - nitko je nece više ni pogledati!»
Osim Jozine žene Ivke Tenu nitko nije obilazio. Kada ju je Joza prvi puta
ugledao, onako ružnu, kako sjedi u postelji, a lice joj je pokriveno korom
kao u stare kornjace, pobježe:
«Zar je to Tena?» - pitao se Joza.
Maruška je rodila sina i lukava ciganka, znajuci kako Tena izgleda,
pošalje Đorda k njoj da joj javi radosnu vijest. Vidjevši je Đorde pobježe,
kao i Joza. U Đordevu srcu nastane praznina zbog Tene, ali se ona ispuni
ljubavlju za sinom.
Tako je Tena živjela sama, ali jednoga dana vratio se vodnik Jaroslav
Beranek i otkupio je njihovo imanje za 200 forinti, te se uputi k Teni.
On je bio bez desne ruke, a njezino lice izbrazdano, tamnocrveno,
koje je pocelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza. To su vidjele njihove
oci, ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono andeosko milosrde,
suze u njihovim ocima i nadu u bolju i ljepšu buducnost.
TENA
1.BILJEŠKA O PISCU
Josip Kozarac je jedan od najznacajnijih pisaca hrvatskog realizma. Roden je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906..g Iako je po zanimanju bio inžinjer šumarstva vec je s 18 godina poceo objavljivati književna djela. Najvredniji je njegov doprinos u proznom pripovjedanju pa je tako u novelama zorno prikazao dogadaje iz života ljudi Slavonije (Biser Kata,1887.;Proletarci,1888.;Dona Ines,1895.;Tena,1894.). Ekonomske i socialne probleme svog zavicaja obradio je u romanu "Mrtvi kapitali"(1889), a kritiku sistema i društva iznio je kroz roman "Medu svjetlom i tminom"(1891).Napisao je i nekoliko komedija (Turci u Karlovcu, Tuna Bunjavilo, Tartufov unuk), te niz kniževnih crtica i pjesama.
2.KRATAK SADRŽAJ
Tena je bila siromašna djevojka posebne ljepote koja je odrasla u jednom slavonskom selu. Otac je uglavnom izbivao iz kuce, a majka, boležljiva, željela je da joj se kcer što prije uda. Ubrzo nakon što joj je odredila za muža momka iz sela, majka umire, ali Tena, osjetivši iznenadnu slobodu, odbija brak. U njihovu kucu uskoro se doselio vojnik Jaroslav Beranek.Izmedu njih se razvija ljubav, ali jednog dana, vojska odlazi iz sela i s njom Tenin ljubavnik.Tena je jedno vrijeme žalovala, ali tada se pojavljuje imucni Leon Jungman koji doseljava se u taj kraj kao zastupnik jedne poznate tvrtke. Na ocev nagovor, Tena prihvaca Leonove pozive i nastoji uz njega zaboraviti svoju prvu ljubav. Nakon godine dana Leon odlazi, Tenina uštedevina se polako prazni zbog ocevog rasipnickog života i Tena polako shvaca da je sama. Sada ima dva ljubavnika, Jozu Matijevica i ciganina Đordu. Cijelo selo je osudivalo Teninu sebicnost i zavidjeli su joj na njenoj ljepoti, pa su se odlucile osvetiti. Jedna stara ciganka donijela je robu koja je bila zaražena boginjama i poklonila je Teni.Tena je nažalost razboljela i nakon bolesti ostala je unakažena tako da je nitko nije više nije pogledao. Živjela je sama, ali jednog dana se vratila sreca u njen dom. Jaroslav Beranek se vratio! Kupio je propalo imanje Tenina oca i odlucio s Tenom zapoceti novi život.
3.SOCIOLOŠKA ANALIZA TENE
Tenina obitelj je bila vrlo siromašna. Otac je slabo mario za obitelj, veci dio vremena provodio je u gostionici , a majka, bojeci se za kcerinu buducnost, željela ju je nekako udomiti kako bi joj osigurala siguran život. Tenino jedino bogatstvo je bila njena ljepota i ona je bila svjesna da ce, koristeci svoj izgled, moci privuci covjeka koji ce joj pružiti materijalnu sigurnost kad se vec nije mogla udati iz ljubavi.
Citat,st.78. : "On je dobro znao da ona ljubi njegov novac, njegove lijepe sobe i onaj burni raskalašeni život u tim sobama, ali to njega nije ni peklo ni snuždivalo;on je tražio samotnu ljubicu koju ce presaditi u svoj vrt, nego ružu koju ce si zadjeti za prsa da mu miriše i ugada - jedan dan."
4.PSIHOLOŠKA ANALIZA TENE
Kroz pripovjetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlucna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebicna, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava srecu drugih. Njenu tužnu sudbinu preodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo pa je odlucila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjecaji nego potreba da se osjeti voljenom i zašticenom.
Citat,str.77: "A ona, visoka, ohola kao jelen, uzrujana i rumena, odišuci ružinim mirisom, samo bi casimice sjekla okom po Leonu da vidi koju on najviše motri. Njoj je bio Leon kao i Đorde, jer ona nije više znala što je ljubav. Ona je bila u onom sretnom raspoloženju te je osjecala da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga."
Citat,str.77 : "U njenu srcu, u njenu poimanju svijeta i života nastala je nova tvorba, njena cuvstva pocela su se u novom obliku kristalizirati, a taj oblik cinio se njojzi sada puno prirodniji od onoga kada je jednoga vodnika ljubila."
5.ŠTO JE UZROK TENINE NESREĆE ?
Teni je jedino njena ljepota davala osjecaj sigurnosti i nadmocnosti nad ostalima. Strahovita bolest koja joj je kao posljedica ostavila unakaženo lice, oduzela joj je taj osjecaj sigurnosti. Ona je shvatila da je svima bila samo predmet zabave i da je stvorila oko sebe lažnu sigurnosti. Ona, kao osoba, nažalost nikome nije bila više važna.
6.DOJAM O TENI KAO OSOBI
Ja ne mislim da je Tena bila loša kao covjek. Ono što je ona radila i kakao je živjela bilo je doista nepromišljeno, ali svemu tome je uzrok bio njen strah da je ne zadesi sudbina njene majke. Njezina ravnodušnost i nepravedni postupci prema ženama ciji je bracni život ugrozila bili su njeni ocajnicki pokušaji da se osjeti nekome potrebnom i važnom. Tek kroz svoju nesrecu ona se pokajala, jer je shvatila da je time pocinila mnoge grijehe i pogreške.
7.DOJAM O PRIPOVJETCI
Ova pripovjetka je zanimljiva jer se iz nje može izvuci i pouka. Ona nam govori da se covjek ne smije mjeriti po materijalnom stanju vec po svojoj dobroti i vrlinama. Svatko se treba potruditi da postigne što više u životu, ali ne smije oduzimati drugima pravo na vlastitu srecu.Treba vjerovati da svatko ima šansu da naide na onaj "pravi" putokaz u životu, onaj pravi put do srece. Kraj ove pripovjetke je pravi dokaz za to.
JOSIP KOZARAC:
TENA
Bilješke o piscu:
Josip Kozarac je jedan od najznacajnijih pisaca hrvatskog realizma,
novelist, pjesnik i polemicar. Roden je 1858. godine u Vinkovcima,
umro je u Koprivnici teško bolestan 1906. godine. Osnovnu školu je
završio u Vinkovcima, a gimnaziju je završio sa dosta muke,
ali je s oduševljenjem polazio studij šumarstva u Becu. Svoju mladost je
proživio kao neobuzdani divlji sin prirode. Od jutra do mraka potucao se
po poljima i livadama, loveci ribe, ptice, kukce. Dok su drugi daci ucili
školske knjige, on je ucio knjigu prirode. Zapoceo je kao pjesnik,
a pravo stvaralacko podrucje našao je u prozi (pripovijetkama i
romanima). Otac mu je bio narednik u Vinkovcima, a poslije oceve smrti
ostaje na majcinoj brizi. Živio je u Slavoniji i njegovo prozno stvaralaštvo
vezano je uz rodnu Slavoniju, koja se rastaje s krajiškim uredenjem i ulazi
u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam i prodor stranog
kapitala) koje utjecu na moralni život slavonskog sela.
On je pisac slavonske zemlje, pjesnik rada, oštar kriticar malogradanstva,
proslavljeni pisac. Citav život posvetio je slavonskoj zemlji, šumama i
oranicama, realno opisujuci gospodarske, socijalne, politicke i kulturne
prilike svoga užeg zavicaja.
Kozarac je u književnoj teoriji poznat kao kriticki realist i pripovjedac.
Zapoceo je s pjesmama koje je August Šenoa pohvalio, ali ih nije objavio.
Pokušao je pisati i drame, ali bez uspjeha. Pokušava pisati i novele.
Napisao je pripovijetke Biser Kata, Naš Pilip, Poletarci, Krcelici nece
ljepote, Slavonska šuma. U Slavonskoj šumi uspijeva samog sebe
postaviti u samo središte radnje i iznijeti najintimnije misli i osjecaje
života. U njoj je dominantan osjecaj ushicenosti i zanosa prirodom i
njenim prirodnim zakonima. Divi se skladu prirode,
savršenom mehanizmu njezinih zakonitosti, što je nevidljiva poluga
života. Hrast smatra vladarom šume, svrstavajuci ostala stabla u posebne
klase, navodeci da medu njima ima i takovih koji moraju drugom drvecu
naprosto služiti. U središtu njegovog zanimanja bili su i ljudi, sa svim
svojim vrlinama i manama, ali uvijek u društvenom, socijalnom okruženju,
koji pod utjecajem zakona ne omogucavaju razvoj sela i gradova.
U romanesknome opusu izrazito je prevagnula projekcija racionalne
analiticnosti, poucnosti i moralke. U Mrtvim kapitalima dominacija je
pišceve pouke u strukturi romana, iskazana u djelovanju i mislima Lešica,
toliko transparentna da je to djelo u strucnoj kritici redovito oznaceno kao
roman s tezom. Zauzimajuci se za gospodarski, socijalni i moralni
preustroj slavonskoga sela, što ce ogledno posvjedociti stanje Lešiceva
imanja, stranice Mrtvih kapitala nerijetko nalikuju pamfletizirano
intoniranim stranicama kakvoga gospodarskoga prirucnika.
U posmrtno objavljenome i nedovršenome romanu Živi kapitali (1937.)
idejni ce se model ponoviti: zagovaranje povratka zemlji i njezinoj obradi,
gospodarska obnova imanja, napuštanje ispraznosti cinovnickoga života i
njihova sumnjiva morala i sl. Upravo moralnim devijacijama
khuenovskoga društva, napose njegova cinovništva, te ljudskom
gramzivošcu za novcem i karijerom Kozarac je zaokupljen u romanu
Medu svjetlom i tminom. Zbog otvorene kriticnosti spram struktura vlasti
pisac je imao velikih problema i s cenzurom, pa je roman morao pisati
jezikom mnogo blažim nego je to prvotno namjeravao. Na planu price i
pripovijedanja Kozarcevi su romani obilježeni »simplificiranim narativnim
arhetipom« šenoinske provenijencije, to znaci pravocrtnim kauzalitetom
zbivanja, sveznajucim pripovjedacem, antagonistickim i komplementarnim
aktancijalnim odnosima, crno-bijelom tehnikom u prikazu likova te
moralistickim dionicama s pozitivnim porukama.
Kozarac je jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca koji ništa ne uljepšava,
secira samo stvarnost i objašnjava samo ono što ne valja i kako bi trebalo
raditi.
Vrsta djela:
Pripovijetka
Mjesto radnje:
Radnja se zbiva u pogranicnom slavonskom selu na obali Save,
tik uz tursku Bosnu, u vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine.
Vrijeme radnje:
Druga polovica 19. stoljeca
Tema:
Život slavonske žene koja je bila omamljena vlastitom ljepotom i
odjednom na kraju shvati da osim ljepote ništa više nije imala.
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Opis epizoda iz seoskog života
- Ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela
- Oštro suprotstavlja likove i prilike u kojima su nastali
- Produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije
- Realno opisivanje zlocina (namjernog prenošenja zaraze)
Struktura djela:
Pripovijetka sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kojim je je ukljuceno
više likova iz razlicitih društvenih slojeva, pa je pripovijetka svojevrsna
analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga
društva.
Inspiracija iz slicnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše i objektivno
opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja. Stil njegovog
pisanja vidi u nekim europskim misliocima, od kojih mu je najbliži bio
gradanski mislilac Adam Smith, prihvacajuci njegove napredne ideje,
ali i zablude. Zanimao se za Darwinovu teoriju. Veliko je bilo njegovo
zanimanje i za djela Turgenjeva.
Bilješke o djelu:
Pisac u ovom djelu pokazuje izuzetan dar u opisivanju društvene
stvarnosti pogranicnog slavonskog sela na obali Save, tik uz tursku Bosnu,
u vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine. Kozarac krivca za to
stanje pronalazi u strancima koji nemilosrdno iskorištavaju prirodna
bogatstva – šume, iskorištavajuci radnu snagu, ali isto tako utjecu i na
pad morala seoske djevojke, koja osiromašena, ali i lijepa, koristi ono što
joj je priroda dala, a to je lijepo žensko tijelo i cari. Roditelji u pravilu u
tim poslovima sudjeluju, jer su prisiljeni i osiromašeni zbog propasti
zadruga. Uz sve moguce padove Tene i osude njezinog ponašanja i
sredine, na kraju se pronalazi sretan izlaz.
Sadržaj:
Tena nije bila od onih preranih ljepota, vec od onih koje se kasno
razvijaju, ali zato savršenije.Tena je bila tanka, kao iz vode izrasla i
tako nerazvijena nije se u prvi mah nikome svidala. Lice joj je bilo mrko,
ali pravilno, nos ravan i sitan, niti jedna kost, niti jedna crta nije mutila
nježnog i pravilnog sklada. Mrke sjajne oci kao da su prerano sazorile
poput poluzelene vocke i kada ožive bojom prve mladosti stvorili su
ljepotu kakva krasi samo rijetke žene. Majka joj je bila boležljiva i jedva
je cekala da je uda. Ostane li sama pored oca Jerka Pavletica, lijencine i
pijanice, Bog zna što bi od nje bilo. Dok je postojala zadruga Pavletic nije
ništa drugo znao raditi doli cuvati svinje. Kada se zadruga raspala,
morao se za sve brinuti, a nije znao. Od svinjara je postao kucegazda i
gospodar, i nije cudo što ga je taj prijelaz survao u ponor.
U tim je prilikama Tena odrasla. Nakon sedamnaeste godine postala je
sve ljepša. Seoski momci baciše oko na nju i poceše je oblijetati, a ona
nije marila za njih. Majka joj za muža izabere Jozu Matijevica,
momka dosta uglednog i imucnog. Teni je bilo svejedno, no majka je
bila zadovoljna jer je znala da ju Joza voli i da je Matijevicima po volji.
Kada je majka umrla Tena nije mnogo plakala za njom vec se osjetila
slobodnom. Sreca ju je obuzela kada je osjetila da ce upravljati sama
svojom voljom, mišlju i svojim tijelom.
Po cijeloj Posavini razmjestiše se austro-ugarske cete koje ce morati
prijeci u Bosnu. U Jerkovu kucu smjestiše vodnika Jaroslava Beraneka.
Mladom je covjeku pamet stala kad je ugledao Tenu. Mnoge je djevojke
vidio, ali na ovakvu ljepoticu nije naišao. Srce mu je zaigralo kad je
pomislio da ce on biti prvi koji ce poljubiti njeno lice. Plamen što joj je
izbijao iz ociju samo mu je potvrdivalo da je ona vec njegova.
Njezin Joza nije joj znao tako lijepo govoriti i gledati je da joj krv stane i
ostane bez snage. Mladi Ceh bio je neoženjen, obecao joj je da ce je
oženiti cim ode iz vojske.
Tena kao da je zaboravila na sebe, nije ni opazila da se razvila u
savršenu ljepoticu, da joj je tijelo odisalo životom poput ružinog grma.
Dolaskom vojske nahrupila je ljubav, mnoge žene i djevojke u selu imale
su svoga vojnika za ljubavnika. Cijelom selu bili su to dani neprekidne
svecanosti. No došao je cas kada je vojska trebala prijeci preko Save u
Bosnu kod Brckoga. Za pukovnijom vojnika išla je pukovnija žena i
djevojaka, sve obucene kao da prate brata na groblje. U kasnu jesen
zgrnu se sada citava vojska šumskih radnika i trgovaca da bi lijepu
slavonsku hrastovinu na dražbi kupili. Medu trgovcima što šumom trguju
bio je i zastupnik jedne pariške tvrtke, Leon Jungman, mlad, zgodan,
vatrenih ociju, tamne kose, plavih brkova. Iznajmio je najvecu kucu u selu
i živio gospodski, a kako je bio galantan ubrzo se omilio mladom ženskom
svijetu. Njemu je oko zapelo na Teni. Iste veceri poruci njoj i još nekoliko
lijepih djevojaka da dodu k njemu na poslastice. Svirala je ciganska
glazba. Sve su došle, samo Tena nije. I sljedecih ju je dana pozivao,
ali ona nije htjela doci. Po ocu, koji je radio u šumi, ponovo ju pozove i
ona na nagovor oca pode. U prvi mah se pred Leonom zasramila.
Kada je vidjela svu onu raskoš po sobama, ubrzo ju je napustila stidljivost
i vec joj se pricinjalo, kao da je to sve za nju stvoreno, te da su ona i
njezino tijelo jedan dio te raskoši. Snaga njezine volje se izgubila:
«Ona je danas ljubila drugoga covjeka, ali u toj ljubavi nije bilo onog
cara kao nekad kada ju je ljubio onaj vodnik. Nije znala što ju je bacilo u
Leonov zagrljaj. Da nije prvo ljubila vodnika, bi li mogla uciniti ono što je
sinoc ucinila?» - pitala se Tena.
Napokon je spoznala da ona sa svojim srcem nije na cistu, da je neka
nepoznata moc vuce i njome se igra. Tako je proživjela i zimu, a život joj
je bio slican vatrometu. Imala je sve što joj je srce željelo, jedna radost
izmjenjivala je drugu. Ona je samo znala za one raskalašene sate kada je
stupila u njegove tople, mirisave sobe. Ona bi dovodila najljepše djevojke,
te bi po ciganskoj glazbi slavili ljepotu, kakovu nisu ni elizejske poljane
poznavale.
Dok bi Leon hladno promatrao ljepotu plesacica, ciganin Đorde nikoga nije
vidio osim Tene, jer mu je ljubav zamaglila oci. Napustio je ženu i kucu.
Teni je Leon bio kao i Đorde, jer ona nije znala za ljubav. Samo jednom
covjeku pripadati, gdje joj se toliki nude, bilo bi nepravedno.
«Volim ja tebe, ded pogledi mi u oci, tako je lijepo, je li da te volim?»
- govorila je Leonu i pomilovala ga onako kako se lovacki pas miluje i
prasnula u smijeh. Znao je Leon da ona voli njegov novac, njegove lijepe
sobe i burni raskalašeni život u tim sobama. On je nju volio toliko koliko i
zemlju u kojoj sada živi. Došao je u Slavoniju ne da ostane u njoj, vec da
se okoristi onim što je u njoj lijepo i vrijedno. Došao je da se obogati,
a onda ce reci: «Zbogom ostaj lijepa zemljo ja te više ne trebam,
ja idem u svoj kraj, u svoj rod da potrošim što sam u njoj ubrao!»
Đorde je mahnitao za njom, znao je svaki njen korak, zbog nje je tukao
svoju ženu, malu ciganku Marušku, a ona pored svih udaraca neugasivom
ljubavlju ginula za njim, za lijepim Đordem. Sve to nije dugo potrajalo.
Leon dobije nalog od tvrtke da pode što prije u Podravinu, gdje je od
gospojštije otkupljena velika hrastova šuma.
«Što ce biti od tebe kada ja odem? Bilo bi najbolje da se udaš!» - govorio
je Leon. «Da ti znadeš što je to udati se poslije ovakova djevojaštva ne bi
me nikada na to nagovarao» - govorila je Tena.
Za Tenu su nastali dani dosade. Nije joj bilo teško naci ljubavnika,
ali neki sirotan, koji ne bi mogao niti što davati, niti što kupovati,
takav joj ne treba. I sjeti se cigana Đorda – «cigan je doduše, ali svake
nedjelje dobije lijepu krajcaru za guslanje, a ti ce novci odsada biti moji.
Joza ce me hraniti, a Đorde ce mi novac davati! Jest, tako ce biti!» - odluci Tena.
Nehotice pogleda u ogledalo, bila je omamljena vlastitom ljepotom i
odjednom shvati da osim ljepote više ništa nema. Promatrajuci se
shvatila je zašto se momci za njom tako požudno ogledaju. To divno tijelo
biti ce sada Jozino i Đordevo. Ono što je ona u svojoj duši zasnovala,
to se i obistinilo. Joza i Đorde mirno su dijelili njenu ljubav medu sobom,
jer je ona tako htjela.
Jozina žena Ivka nije se mnogo protivila, jer je znala da gotovo svaka
žena u selu ima svoju inocu. Tena je prebivala vecinom kod Ivke,
tamo je jela i pila, cak i branila Ivku od Joze koji ju je zanemarivao i
nazivao ružnim imenima. Kao što su Ivka i Tena, tako su i Joza i Đorde
dobro živjeli, samo da nije bilo Maruške. Ona je bila onaj trn koji se
zabadao u život Đordev i Tenin. No i Maruška se smiri, cak se ciganka
sprijateljila s Tenom. Kako Tena nije bila zlobna ni oštroumna nije joj
bilo cudno to cigankino nenadano prijateljstvo.
Prošla je zima i dode proljece. Tena se još uvijek držala Joze i Đorda,
ali je njihova pomama za njom polako nestajala, nije to bila niti ljubav,
vec samo strast za njom. Stara ciganka od Maruške donese Teni maramu
na poklon koja je bila zaražena boginjama. Dugo je Tena bolovala, a kada
je ozdravila to nije bila ona divna, nego nekakva nepoznata, posve druga
Tena. Ona ce sama sebi biti tuda, morat ce se upoznati sama sa sobom,
naviknuti se na samu sebe.
«Osvetili smo se!» - govorila je stara ciganka Maruški.
«Nema je više, što je nekad bilo, bilo je - nitko je nece više ni pogledati!»
Osim Jozine žene Ivke Tenu nitko nije obilazio. Kada ju je Joza prvi puta
ugledao, onako ružnu, kako sjedi u postelji, a lice joj je pokriveno korom
kao u stare kornjace, pobježe:
«Zar je to Tena?» - pitao se Joza.
Maruška je rodila sina i lukava ciganka, znajuci kako Tena izgleda,
pošalje Đorda k njoj da joj javi radosnu vijest. Vidjevši je Đorde pobježe,
kao i Joza. U Đordevu srcu nastane praznina zbog Tene, ali se ona ispuni
ljubavlju za sinom.
Tako je Tena živjela sama, ali jednoga dana vratio se vodnik Jaroslav
Beranek i otkupio je njihovo imanje za 200 forinti, te se uputi k Teni.
On je bio bez desne ruke, a njezino lice izbrazdano, tamnocrveno,
koje je pocelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza. To su vidjele njihove
oci, ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono andeosko milosrde,
suze u njihovim ocima i nadu u bolju i ljepšu buducnost.