Lyrics has been copied to clipboard!
Nikolaj Vasiljevic Gogolj - biografija
(1. april 1809. - 4. mart 1852)
Nikolaj Vasiljevic Gogolj, ruski pisac, rodom iz Ukrajine a poreklom iz
Poljske, kao da je u svom genetskom kodu nosio celokupnu slovensku
tradiciju na kojoj je izgradio svoj osobeni književni stil. Sa njegovom
pojavom na literarnoj sceni u Rusiji prestaje period imitiranja zapadne
književnosti, a zapocinje pravac koji ce kriticari kasnije nazvati
ruskim realizamom, iako se sam Gogolj nikada nije u potpunosti uklapao
ni u jedan od poznatih književnih šablona. On je na svetlost dana
izvukao odbacene, obicne, nesrecne, nevažne, male likove. Njegov stil je
utoliko osobeniji što na njega gotovo da nije uticao niko, a on je
uticao na citavu seriju vrhunskih pisaca, medu kojima su najvažniji
Dostojevski, koji je najdoslednije nastavio sa promovisanjem kao glavnih
junaka „poniženih i uvredenih" i Kafka, koji je svoje price temeljio na
apsurdnom, grotesknom i bizarnom.
„Zato što je vec vreme, najzad, da se dozvoli pozitivnoj licnosti da
predahne; zato što smo pretvorili u teglece kljuse pozitivnog coveka i
što nema pisca koji nije jahao na njemu, terajuci ga i bicem i svacim
što mu padne pod ruku; zato što su izmucili pozitivnu licnost do te mere
da sada na njoj nema ni senke od vrline, nego su ostale samo kost i
koža umesto tela; zato što licemerno dozivaju pozitivnu licnost; zato
što ne poštuju tu pozitivnu licnost. Ne, vreme je najzad da se upregne i
podlac. Dakle, prežemo podlaca!″ (Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše")
Iste godine kada i Edgar Alan Po, 1. aprila 1809. godine rodio se
Nikolaj Gogolj u Sorocincima, kozackom selu u Mirgorodskom srezu
Poltavske gubernije u Ukrajini. Baš kao da se obijica nisu slucajno
rodila u isto vreme, kao da ih je sudbina namenila da na razlicitim
stranama sveta istovremeno obogacuju i menjaju uspavanu, klišeiziranu
literaturu, da unesu svež dah i otvore nove horizonte buducim piscima.
Ono što je, možda, još zanimljivije, obojica su umrli relativno mladi i
pod misterioznim okolnostima, i kod obojice dela se oslanjaju na
groteskno, bizarno, mracno i magicno.
Nikolajev pradeda, Jan Gogolj-Janevski, studirao je na univerzitetu u
Kijevu i toliko mu se dopao život u Ukrajini da je rešio da napusti
svoju rodnu zemlju, Poljsku i preseli se u region Poltave. Nikolajev
deda, Afanasij, kao i otac, Vasilij, izjašnjavali su se kao Poljaci, ali
je Nikolaj izbacio iz svog prezimena dodatak - Janevski, tvrdeci da je
nepotreban, te da se on oseca kao pravi Ukrajinac.
Vasilij Gogolj, Nikolajev otac, bio je zanimljiva licnost, državni
cinovnik i pisac-amater. Nikolaj je verovatno od njega nasledio dar za
pisanje, ali je presudan uticaj na razvoj njegove licnosti imala majka,
veoma religiozna i maštovita žena. Kao dete, Nikolaj je bio povucen i
sklon sanjarenju, a na njegovu psihu duboko je uticala smrt mladeg
brata.
„Šta je naš život? Dolina gde su se jadi nastanili. Šta je svet? Gomila
ljudi koji ne osecaju." (Nikolaj Gogolj)
1828. godine Gogolj je završio osnovnu školu u kojoj se nikada nije
odlikovao dobrim ocenama, ali je uspevao da zasmejava svoje vršnjake
izvrsnim imitacijima predavaca. Nije se mnogo družio, ali je ipak
zasnovao doživotno prijateljstvo sa nekim od školskih drugova. Kažu da
je vrlo brzo razvio mracnu i tajanstvenu cud, pomešanu sa bolnom
samosvešcu i beskrajnom ambicioznošcu. Iste ove godine preselio u
Peterburg sa željom da postane glumac i pisac, pa je u tu svrhu napisao
romanticnu poemu „Hans Kihelgarten", pod pseudonimom V. Alov i izdao je o
svom trošku. Umesto ocekivane slave i pohvala, njegovo delo je uglavnom
ostalo neprimeceno, a nekolicina kriticara koja se oglasila toliko su
ga iskritikovala da je Gogolj otkupio sve dostupne kopije i spalio ih,
zaklinjuci se da više nikada nece pisati pesme.
Maja 1831. godine upoznao se sa cuvenim ruskim pesnikom, Aleksandrom
Puškinim. Ovo poznanstvo prerašce u pravo prijateljstvo i duboko ce
uticati i na Gogoljev život i karijeru, jer mu je Puškin dao sižee za
dva najvažnija dela koja ce napisati: „Mrtve duše" i „Revizora". Nakon
Puškinove smrti, kao da je i Gogolj umro. Njegova inspiracija je
presahnula, verovatno jer je po prirodi bio veoma nesiguran i bez
Puškinove podrške više nije imao hrabrosti da se bavi teškim životnim
pitanjima ni u literaturi ni u sopstvenom životu.
„Ne krivite ogledalo što vam je lice na njemu izobliceno." (Nikolaj
Gogolj)
Iste godine kada je upoznao Pušina, 1831. objavio je zbirku pripovetki
„Veceri na salašu kraj Dikanjke" i ovoga puta dobio hvalospeve i kritike
i citalaca. Bile su to price o davolu, vešticama i drugim demonskim ili
fantasticnim likovima iz ukrajinskog folklora, ali saopštene u maniru
realizma, što im je davalo osobenu i do tada u Rusiji nepoznatu boju.
Praznici odreduju sižee i likove ovih pripovetki, a njihova posebna
atmosfera, sama po sebi cudna mešavina religioznog ushicenja i straha od
smrti, izvode život iz uobicajene kolotecine i nemoguce cine
svakodnevnim. On je tražio da mu se šalju narodna predanja, obicaji,
skaske, legende, koje je književnom metodom preobražavao u pripovetke.
Glavni junak ove zbirke, kao i veceg dela Gogoljevih radova je davo, ali
koga on tretira na osobeni nacin, karakteristican za slovenske narode:
davo nije bauk, vec on može biti i pobratim, sa njim se može pogadati
(dam ti - daš mi), on je aktivni i ravnopravni ucesnik i pokretac
radnje, iako ga Gogolj, baš kao i obican narod, cesto psuje i grdi. Sva
ta natprirodna bica, kao što su veštice, davoli, vile, rusalke toliko su
srodeni sa seljacima, da ponekad izgleda kao da su im oni stari
poznanici. Dakle, Gogoljev stil se gradi upravo na temelju narodnih
pripovetki, koje su gotovo po pravilu fantasticnog karaktera, ali
granica na kojoj prestaje predanje i nastaje Gogoljeva prica jeste oblik
koji im on daje. On nije prost prepisivac, nije ni sakupljac narodnih
umotvorina. Svestan da postoji rudnik koji do tada nije eksploatisan,
Gogolj koristi narodna predanja da bi ih obojio novom bojom i prilagodio
vremenu u kojem je živeo. Ona su podloga, a ne cilj sam sebi. Ona su
put do zakljucka, do onoga što sam pisac želi da kaže.
„Ja sam obicno bio pre melanholican, sklon meditiranju. Kasnije su se
tome pridružile bolest i depresija. I upravo ta bolest i depresija behu
razlog onog vedrog raspoloženja koje se pojavilo u mojim prvim delima:
da bih razonodio samog sebe ja sam bez daljeg cilja i plana izmišljao
junake, stavljao ih u smešne situacije - to je poreklo mojih
pripovesti." (Nikolaj Gogolj)
Druga osobenost Gogoljevih radova jeste humor - jedna posebna vrsta
ironije, toliko posebna i drugacija da su joj kriticari cak i darivali
ime njenog autora - „gogoljevska ironija". Njen koren je u satiri, ali
je Gogolj pojacava svojom omiljenom metodom - kontrastom: u jednom delu
recenice nešto ili neko se i previše hvali, kako bi se u drugom delu
saopštila zapravo prava istina, koja ce tako postati još uocljivija i
snažnija. Recimo:
„Onde je samo jedan jedini valjan covek - javni tužilac, pa i on je, ako
cemo istinu govoriti, svinja." Ili:
„Dobar kozak. Voli ponekad da ukrade i slaže bez ikakve nužde, ali je
kozak bez mane." Ili:
„Filozof je pripadao onoj vrsti ljudi u kojih se, kad ih dobro
nahranite, budi snažna ljubav prema bližnjima."
1834. godine Gogolj je uzalud pokušavao da se zaposlio na Kijevskom
univerzitetu kao predavac istorije. Odbijen je kao nestrucan, uprkos
urgiranju Puškina i ruskog ministra obrazovanja, Sergeja Uvarova.
1835. godine ruska flota uništila je otomansku u Sinopskoj bici, u
Americi se rodio Mark Tven, a Gogolj izdao zbirku pod naslovom
„Arabeske", koja se sastojala od eseja, kritike umetnosti, delova romana
i tri kratke, maestralne price: „Portret", „Nevski prospekt" i
„Zabeleške jednog ludaka". Oštri realizam romantika koji niti može da se
prilagodi svetu u kojem živi niti da iz njega pobegne izbija iz svake
pore ovih radova. Same arabeske su nastale na Istoku, gde Koran
zabranjuje predstave životinja i ljudi. S obzirom na to, naslov knjige
je sasvim prikladno izabran: u njoj nailazimo uglavnom na figure bez
lica.
U „Zabeleškama jednog ludaka" heroj je krajnje frustrirani cinovnik koji
postaje ospednut bolesnom idejom o sopstvenoj velicini. Koristeci se
vizijama ludaka, Gogolj pokazuje besmislenost nastojanja i prazninu
sveta, slikovito pokazujuci da, doduše, i obican covek može da ostvari
svoj san i postane, recimo, kralj, ali u ludnici.
U „Nevskom prospektu" pokušava da naslika kontrast izmedu ideala i
uobicajnih pogleda, pomocu dva mladica koji su u potrazi za ljubavlju;
jedan je nepopravljivi romantik, a drugi u devojci vidi samo objekt
svoje telesne požude. Iako je ovde suprostavio vec uobicajeni par
(romanticni sanjar protiv vulgarnog avanturiste) Gogoljeva osobenost se
vidi u kraju same price: obe ljubavne price završavaju se banalno, na
Nevskom prospektu, na trgu svetske taštine. Kako god okreneš, sva
nastojanja su apsurdna i besmislena, jer ma koji pristup imao kraj je
isti. Razlikuje se samo njegov doživljaj.
„Istinski efekat se nalazi u oštroj suprotnosti, lepota nije nikada tako
upadljiva i reljefna kao u kontrastu." (Nikolaj Gogolj)
U „Portretu" on pokušava da napiše svoju verziju „Fausta". U ovoj prici
umetnik prodaje dušu davolu za novac, jer Gogolj postaje sve zabrinutiji
moralnim nacelima spisateljske veštine, što ce postati njegova prava
opsesija pred kraj života, kada ce želeti da piše samo dela kojima ce
prosvecivati ljude. Zakljucak ove price je sumoran, ali verovatno tacan -
zlo je neiskorenjivo iz ovog sveta.
„Nikad ništa nisam stvarao u mašti i nisam imao tu osobinu. Dobro mi je
polazilo za rukom samo ono što sam uzimao iz stvarnosti, iz podataka
kojima sam raspolagao... moja mašta me dosad nije obdarila nijednim
izuzetnim karakterom i nije stvorila ni jedne stvari koju moj pogled
nije negde uocio u prirodi." (Nikolaj Gogolj)
Nakon velikog uspeha i ove zbirke, Gogolj konacno uspeva da ostvari
svoju želju i postane predavac istorije, ali na univerzitetu u
Peterburgu. Ipak, ova avantura nije potrajala ni godinu dana; niti je on
voleo svoj posao, niti su ga voleli ucenici.
Iste godine kada je izdao „Arabeske" izdao je još jednu fantasticnu
zbirku pripovetki „Mirgorod". „Mirgorod" se sastojao od cetiri price i
bile su slicne onim pricama iz „Veceri na salašu kraj Dikanjke", ali su
otkrile snažan jaz izmedu Gogoljevog romanticarskog eskepizma i njegovog
inace pesimisticnog pogleda na život. Najpoznatija prica iz ove zbirke
svakako je „Taras Buljba", ljubavna prica koja se zbiva u vreme
Ukrajinsko-Poljskih ratova u XVI i XVII veku, i koja je protkana
fantasticnim opisom kozackog sveta. Gogolj se, generalno, u svojim
delima služi razlicitim sredstvima pomocu kojih docarava cilj svog
kazivanja. On koristi hiperbole (kad junak zahrce na livadi trava se
povija), kontrast, igra se dvosmislenošcu reci, a sve to boji svojom
tipicnom ironijom. Iz Gogolja izvire satira sama od sebe, cak i kada on
to ne želi. Atmosfera u njegovim pricama je groteskna, bizarna,
apsurdna, cesto na ivici horora i fantastike.
„Prica o svadi dva Ivana" prepuna je gorcine prema niskosti i
vulgarnosti postojanja. On se koristi prvenstveno jezickim efektima,
igra se recima, daje neobicane opise kojima, zapravo, za mnoge
neprimetno, najtacnije predstavlja osobine svojih likova: „Glava Ivana
Ivanovica lici na rotkvu okrenutu nadole; glava Ivana Nikiforovica na
rotkvu okrenutu gore", cime slikovito ukazuje da su oba lika kao lice i
nalicje jedne iste stvari.
Cak i idilicni motiv iz price „Starovremske spahije" u kojem opisuje
život starog bracnog para na selu, podriven je satirom, jer se svrha
njihovih života svodi na prežderavanje.
„Poceo sam razmišljati o tome kako da se išcupam iz gomile, da stanem na
takvo mesto odakle bih mogao da sagledam celu masu, a ne samo ljude
koji su pored mene - kako da sadašnjost, odvojivši se od nje, na neki
nacin za sebe pretvorim u prošlost." (Nikolaj Gogolj)
Ova, 1835. godina ispostavice se kao najuspešnija u njegovoj karijeri,
jer je osim dve zbirke pripovedaka, objavio i svoje dramsko remek-delo
„Revizor". Delo se bavi varalicom koga su pobrkali sa pravim revizorom i
koga državni cinovnici obasipaju pažnjom i pokornošcu kako bi prikrili
korpuciju i nepoštenje. Cenzor je prvo odbio dramu, ali nakon apela
samog cara dao dozvolu da se stavi na pozorišni repertoar. Uspeh dela je
bio je momentalan i neverovatan.
1836. godine Španija je priznala nezavisnost Meksika, koji su španski
konkvistadori osvojili 1526. godine razorivši državu Asteka, a Nikolaj
Gogolj je objavio grotesknu pricu „Nos", koja se bavi bežanjem nosa sa
jednog uvaženog lica i insistira na nezavisnom postojanju. Prica je
groteskna i bizarna, ali je prenesena na veoma detaljan i realistican
nacin. Možda se u njoj najbolje primecuje Gogoljev osobeni metod po
kojem u jednoj recenici, u jednom opisu spaja uzvišeno i banalno, želeci
da ukaže kako na besmislenost ljudskog postojanja tako i svih
nastojanja generalno, ali sve to putem humora, pomocu gorke ironije.
Ipak, uspeh „Revizora" toliko je prodrmao birokratiju u Rusiji da su
putem novina vršili na njega svakodnevni, strašan pritisak, pa se Gogolj
preselio u Rim, gde je i ostao, uz manje prekide, sve do 1842. godine.
„Ali nije takva sudbina i drugacija je sreca pisca koji se usudio da
iznese na videlo sve ono što je svaki cas pred ocima, a što nemarne oci
ne vide, svu strašnu, potresnu kaljugu od sitnica što sputavaju naš
život... On nece požnjeti slavu da mu svet pljeska, on nece videti suze
zahvalnosti, ni jednodušnog ushicenja ljudi koje je uzbudio; njemu nece
potrcati u susret šesnaestogodišnja devojcica, zanesene glave i s
herojskim poletom... on, najzad, nece uteci od savremene kritike, od
pretvorne, pakosne kritike, koja ce nazvati ništavnim i sramnim njegova
dela koja je on s velikom ljubavlju stvarao; odredice mu prezrenja
dostojan kut medu piscima što vredaju covecanstvo; prišice mu osobine
junaka koje je opisao; oduzece mu i dušu i srce i božanstveni plamen
talenta... (Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše")
Prijala mu je atmosfera u Italiji, ukusna i donekle patrijahalna,
religiozna. Ovde se upoznao i družio sa ruskom emigracijom, pesnicima,
slikarima i krugom ljudi oko princeze Volkonski, koja se nalazila u
egzilu.
1842. godine na planini Sent Helen u americkoj državi Vašington izbila
je prva vulkanska erupcija u Sjedinjenim americkim državama ciji je
datum izbijanja evidentiran, a 21. maja iste godine Gogolj je objavio
svoj najvažniji roman, „Mrtve duše", kojim je uzvratio udarac ucmaloj i
korumpiranoj ruskoj birokratiji. Nekada je pisana rec, ocigledno, imala
mnogo vecu moc nego danas. A ko zna, možda je ima i danas, samo je mi ne
primecujemo, jer više nema nezavisnih, istinskih mislilaca, vec jedino
sistemskih. Danas velika vecina radi u korist sistema, cak i kada
navodno piše protiv njega. To vam je kao kada osnujete hevi-metal bend i
u pesmama pljujete pop kulturu, a zapravo vam je cilj isti - da
postanete slavni i bogati; samo ste se rešili za malo drugaciji put - da
kritikujete ono cemu težite. Zato su danas sve promene samo kozmeticke.
Citaoci su uživali u ovom duhovitiom romanu, ne sluteci da ga sam autor
smatra samo prvim delom trilogije, koju je zamislio nalik na Danteovu
„Božanstvenu komediju". Po toj zamisli, trilogija se sastojala iza tri
razlicita dela, sfere kojima putuje ljudska duša: pakao, cistilište i
raj. U ovom prvom delu (ostala dva su ostala samo u fazi zamisli) on
reflektuje feudalnu Rusiju, sa kmetstvom, birokratskim nepravdama,
banalnostima, glupostima i iskvarenošcu. Heroj romana je Cicikov,
doterani prevarant koji želi na brzinu da se obogati. On dolazi na ideju
da od razlicitih zemljoposednika kupi duše nedavno preminulih kmetova,
cija smrt još uvek nije regristrovana kod zvanicnika. Cicikov namerava
da iskoristi ove „duše" kao jemce za zajam od države, da bi se nakon
toga preselio u neku udaljenu guberniju kao poštovani zemljoposednik.
Sami zemljoposednici su zadovoljni njegovom ponudom, jer im nudi
mogucnost da se otarase obaveze placanja poreza na ljude koji im više ne
privreduju. Gogolj izvanredno prikazuje tužno stanje ruske države u
kojoj se ljudi kupuju i prodaju kao stoka, a prevaranti slave kao vešti
ljudi.
„Dosad su sve gospode nekako malo govorile o Cicikovu; istina, priznale
su da ima lepo držanje coveka iz otmenog sveta; ali otkad su se proneli
glasovi o njegovom milionerstvu, pronašle su se i druge lepe osobine."
(Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše")
Iste godine objavio je i svoja sabrana dela, sa dodatkom drame:
„Ženidba" i pripovetke „Šinjel".
Pripovetka „Šinjel" je takvo remek-delo da je Fjodor Dostojevski izjavio
da je celokupni ruski realizam proizašao „ispod Gogoljevog šinjela". Na
prvi pogled tema ove price je prozaicna. Obican niži cinovnik, bez
ikakvih odlika kojima bi se isticao, cije vrhunsko zadovoljstvo je
prepisivanje izvesnih akata, („Malo je reci da je služio revnosno - ne,
on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je prividao
neki njegov svet, šarolik i ugodan. Na licu mu je zracio užitak. Neka
slova voleo je više od drugih, i kad bi ona došla na red topio bi se od
radosti: i smeškao se i namigivao i micao usnama tako da se cinilo da mu
na licu možeš procitati svako slovo koje ispisuje."), sanja o kupovini
novog šinjela. Kada napokon ostvari svoj san i kupi šinjel, ukradu mu ga
dok se vracao kuci nekom mracnom ulicom. Od silne tuge cinovnik umire.
Naizgled jednostavan siže, jednostavna želja, u sebi krije mnoštvo
znacenja i tumacenja.
Cinovniku, Akakiju Akakijevicu Bašmackinu, šnajder otkriva da je
nemoguce dalje krpljenje njegovog starog šinjela i da mora kupiti novi.
On je u pocetku užansut tom idejom, jer: „Kako ga kupiti? - mislio je
Akakije Akakijevic, mislio, i zakljucio da ce morati smanjiti svoje
uobicajne troškove, barem na godinu dana: odreci se caja uvecer, ne
paliti svecu, a kad baš bude morao nešto raditi, otici ce gazdarici u
sobu i raditi uz njenu svecu; kad bude hodao ulicama, mora ce gaziti što
lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim plocama, tako reci na prstima da
ne bi prerano iznosio potplate; mora ce što rede davati pralji rublje
na pranje, a da se ne bi pohabalo, mora ce svaki put, kad se vrati kuci
svuci i obuci samo polu pamucni haljetak, vrlo star koji cak i samo
vreme štedi." Proces odevanja kroz koji prolazi Akakije - šivanje i
navlacenje šinjela, u stvari je postepeno razgolicavanje njegovog duha i
uvlacenje u novu odoru. Kad je konacno obukao novi šinjel našao se u
najsvecanijem raspoloženju, njemu se cini kao da se ponovo rodio. Na
poslu, gde su ga uvek posmatrali sa omalovažavanjem, sada su mu
ukazivali poštovanje i cak je jedan cinovnik rešio da napravi zabavu u
cast njegovog novog šinjela. Ali, po povratku sa zabave, Akakija napade
lopov i krade mu tu novu, neprocenjivu odoru. Uzalud se Akakije žalio
policiji, tražio pomoc od visoke licnosti... Sve je bilo uzalud i on
umiruci od tuge, pada u trans u kojem ima razna prividenja. Ali, ono što
ovu pricu izdvaja iz žanra realizma i oblaci je u novo ruho, cineci je
novom i drugacijom, jeste njen kraj. Po Petrogradu se proširio glas da
se kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku cinovnika i krade šinjele.
Taj duh je živeo sve dok jedne veceri nije skinuo šinjel sa visoke
licnosti i tako zadovoljio pravdu.
„Ali, pametan je onaj koji se ne gadi ni od kakvog karaktera, vec,
upravo u njega uprvši ispitivacki pogled, promatra ga i traži samo
prvobitne uzroke što je takav. Sve se u coveku brzo menja; još se nije
cestito ni osvrnuo, a vec je unutra narastao strašan crv koji samovlasno
prigrabi sve životne sokove." (Nikolaj Gogolj)
Tokom 1840-tih Gogolj je postajao sve ubedeniji da treba da procisti
svoju dušu i sve više je padao pod uticaj crkve. Proleca 1848. godine
išao je na hodocašce u Jerusalim, ali uzalud. Nigde nije pronalazio
duhovnu egzaltaciju, smisao i nažalost, u ovom periodu pao je pod uticaj
sveštenika Matveja Konstantinovskog. Izgleda da je ovaj sveštenik u
Gogolju ojacao strah od pakla, koji je ovaj nosio u sebi od malih nogu,
insistiranjem na grešnosti u njegovim delima. Želeci da se iskupi,
Gogolj pocinje da piše propovednicke radove i objavljuje „Odabrane
pasuse iz korespodencije sa prijateljima", u kojima savetuje svoje
prijatelje kako da idu stazom pravednika. Njegova transformacija je bila
tolika da ga je i jedan od njegovih najvecih poštovalaca, ugledni
književni kriticar Bjelinski, oštro kritikovao i nazvao propovednikom
bica i zaštitnikom mracnjaštva i represije.
„Nepoznatom tugom vec je planula zemlja, a život je postao još
okrutniji. Sve se izopacava i snižava, pred svima raste samo divovski
lik dosade, dostižuci svakim danom nepreglednu visinu. Sve je gluvo,
svuda je groblje, Bože, prazno i strašno postaje na Tvom svetu."
(Nikolaj Gogolj)
Cini se da je sveštenik Konstantinovski nad Gogoljem praktikovao neku
vrstu duhovnog sadizma. Po njegovom naredenju, Gogolj je spalio
kompletan rukopis drugog dela „Mrtvih duša" 24. februara 1852. godine.
Nekoliko dana kasnije Nikolaj Gogolj umire, izgladneo od preterano
strogog posta i mucen osecanjem grešnosti.
„Poletite, konji, i nosite me sa ovoga sveta. Dalje, dalje, da ne vidim
ništa, ništa. Eno se nebo kovitla preda mnom... Da li se to moja kuca
plavi u daljini? Da li to moja majka sedi kraj prozora? Majcice, spasi
svog jadnog sina! Pusti suzu na njegovu bolesnu glavu! Pogledaj kako ga
muce! Privij na svoje grudi jadnog sirotana! Za njega nema mesta na
svetu! Proganjaju ga! Majcice! Sažali se na svoje bolesno dete."
(Nikolaj Gogolj)
(1. april 1809. - 4. mart 1852)
Nikolaj Vasiljevic Gogolj, ruski pisac, rodom iz Ukrajine a poreklom iz
Poljske, kao da je u svom genetskom kodu nosio celokupnu slovensku
tradiciju na kojoj je izgradio svoj osobeni književni stil. Sa njegovom
pojavom na literarnoj sceni u Rusiji prestaje period imitiranja zapadne
književnosti, a zapocinje pravac koji ce kriticari kasnije nazvati
ruskim realizamom, iako se sam Gogolj nikada nije u potpunosti uklapao
ni u jedan od poznatih književnih šablona. On je na svetlost dana
izvukao odbacene, obicne, nesrecne, nevažne, male likove. Njegov stil je
utoliko osobeniji što na njega gotovo da nije uticao niko, a on je
uticao na citavu seriju vrhunskih pisaca, medu kojima su najvažniji
Dostojevski, koji je najdoslednije nastavio sa promovisanjem kao glavnih
junaka „poniženih i uvredenih" i Kafka, koji je svoje price temeljio na
apsurdnom, grotesknom i bizarnom.
„Zato što je vec vreme, najzad, da se dozvoli pozitivnoj licnosti da
predahne; zato što smo pretvorili u teglece kljuse pozitivnog coveka i
što nema pisca koji nije jahao na njemu, terajuci ga i bicem i svacim
što mu padne pod ruku; zato što su izmucili pozitivnu licnost do te mere
da sada na njoj nema ni senke od vrline, nego su ostale samo kost i
koža umesto tela; zato što licemerno dozivaju pozitivnu licnost; zato
što ne poštuju tu pozitivnu licnost. Ne, vreme je najzad da se upregne i
podlac. Dakle, prežemo podlaca!″ (Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše")
Iste godine kada i Edgar Alan Po, 1. aprila 1809. godine rodio se
Nikolaj Gogolj u Sorocincima, kozackom selu u Mirgorodskom srezu
Poltavske gubernije u Ukrajini. Baš kao da se obijica nisu slucajno
rodila u isto vreme, kao da ih je sudbina namenila da na razlicitim
stranama sveta istovremeno obogacuju i menjaju uspavanu, klišeiziranu
literaturu, da unesu svež dah i otvore nove horizonte buducim piscima.
Ono što je, možda, još zanimljivije, obojica su umrli relativno mladi i
pod misterioznim okolnostima, i kod obojice dela se oslanjaju na
groteskno, bizarno, mracno i magicno.
Nikolajev pradeda, Jan Gogolj-Janevski, studirao je na univerzitetu u
Kijevu i toliko mu se dopao život u Ukrajini da je rešio da napusti
svoju rodnu zemlju, Poljsku i preseli se u region Poltave. Nikolajev
deda, Afanasij, kao i otac, Vasilij, izjašnjavali su se kao Poljaci, ali
je Nikolaj izbacio iz svog prezimena dodatak - Janevski, tvrdeci da je
nepotreban, te da se on oseca kao pravi Ukrajinac.
Vasilij Gogolj, Nikolajev otac, bio je zanimljiva licnost, državni
cinovnik i pisac-amater. Nikolaj je verovatno od njega nasledio dar za
pisanje, ali je presudan uticaj na razvoj njegove licnosti imala majka,
veoma religiozna i maštovita žena. Kao dete, Nikolaj je bio povucen i
sklon sanjarenju, a na njegovu psihu duboko je uticala smrt mladeg
brata.
„Šta je naš život? Dolina gde su se jadi nastanili. Šta je svet? Gomila
ljudi koji ne osecaju." (Nikolaj Gogolj)
1828. godine Gogolj je završio osnovnu školu u kojoj se nikada nije
odlikovao dobrim ocenama, ali je uspevao da zasmejava svoje vršnjake
izvrsnim imitacijima predavaca. Nije se mnogo družio, ali je ipak
zasnovao doživotno prijateljstvo sa nekim od školskih drugova. Kažu da
je vrlo brzo razvio mracnu i tajanstvenu cud, pomešanu sa bolnom
samosvešcu i beskrajnom ambicioznošcu. Iste ove godine preselio u
Peterburg sa željom da postane glumac i pisac, pa je u tu svrhu napisao
romanticnu poemu „Hans Kihelgarten", pod pseudonimom V. Alov i izdao je o
svom trošku. Umesto ocekivane slave i pohvala, njegovo delo je uglavnom
ostalo neprimeceno, a nekolicina kriticara koja se oglasila toliko su
ga iskritikovala da je Gogolj otkupio sve dostupne kopije i spalio ih,
zaklinjuci se da više nikada nece pisati pesme.
Maja 1831. godine upoznao se sa cuvenim ruskim pesnikom, Aleksandrom
Puškinim. Ovo poznanstvo prerašce u pravo prijateljstvo i duboko ce
uticati i na Gogoljev život i karijeru, jer mu je Puškin dao sižee za
dva najvažnija dela koja ce napisati: „Mrtve duše" i „Revizora". Nakon
Puškinove smrti, kao da je i Gogolj umro. Njegova inspiracija je
presahnula, verovatno jer je po prirodi bio veoma nesiguran i bez
Puškinove podrške više nije imao hrabrosti da se bavi teškim životnim
pitanjima ni u literaturi ni u sopstvenom životu.
„Ne krivite ogledalo što vam je lice na njemu izobliceno." (Nikolaj
Gogolj)
Iste godine kada je upoznao Pušina, 1831. objavio je zbirku pripovetki
„Veceri na salašu kraj Dikanjke" i ovoga puta dobio hvalospeve i kritike
i citalaca. Bile su to price o davolu, vešticama i drugim demonskim ili
fantasticnim likovima iz ukrajinskog folklora, ali saopštene u maniru
realizma, što im je davalo osobenu i do tada u Rusiji nepoznatu boju.
Praznici odreduju sižee i likove ovih pripovetki, a njihova posebna
atmosfera, sama po sebi cudna mešavina religioznog ushicenja i straha od
smrti, izvode život iz uobicajene kolotecine i nemoguce cine
svakodnevnim. On je tražio da mu se šalju narodna predanja, obicaji,
skaske, legende, koje je književnom metodom preobražavao u pripovetke.
Glavni junak ove zbirke, kao i veceg dela Gogoljevih radova je davo, ali
koga on tretira na osobeni nacin, karakteristican za slovenske narode:
davo nije bauk, vec on može biti i pobratim, sa njim se može pogadati
(dam ti - daš mi), on je aktivni i ravnopravni ucesnik i pokretac
radnje, iako ga Gogolj, baš kao i obican narod, cesto psuje i grdi. Sva
ta natprirodna bica, kao što su veštice, davoli, vile, rusalke toliko su
srodeni sa seljacima, da ponekad izgleda kao da su im oni stari
poznanici. Dakle, Gogoljev stil se gradi upravo na temelju narodnih
pripovetki, koje su gotovo po pravilu fantasticnog karaktera, ali
granica na kojoj prestaje predanje i nastaje Gogoljeva prica jeste oblik
koji im on daje. On nije prost prepisivac, nije ni sakupljac narodnih
umotvorina. Svestan da postoji rudnik koji do tada nije eksploatisan,
Gogolj koristi narodna predanja da bi ih obojio novom bojom i prilagodio
vremenu u kojem je živeo. Ona su podloga, a ne cilj sam sebi. Ona su
put do zakljucka, do onoga što sam pisac želi da kaže.
„Ja sam obicno bio pre melanholican, sklon meditiranju. Kasnije su se
tome pridružile bolest i depresija. I upravo ta bolest i depresija behu
razlog onog vedrog raspoloženja koje se pojavilo u mojim prvim delima:
da bih razonodio samog sebe ja sam bez daljeg cilja i plana izmišljao
junake, stavljao ih u smešne situacije - to je poreklo mojih
pripovesti." (Nikolaj Gogolj)
Druga osobenost Gogoljevih radova jeste humor - jedna posebna vrsta
ironije, toliko posebna i drugacija da su joj kriticari cak i darivali
ime njenog autora - „gogoljevska ironija". Njen koren je u satiri, ali
je Gogolj pojacava svojom omiljenom metodom - kontrastom: u jednom delu
recenice nešto ili neko se i previše hvali, kako bi se u drugom delu
saopštila zapravo prava istina, koja ce tako postati još uocljivija i
snažnija. Recimo:
„Onde je samo jedan jedini valjan covek - javni tužilac, pa i on je, ako
cemo istinu govoriti, svinja." Ili:
„Dobar kozak. Voli ponekad da ukrade i slaže bez ikakve nužde, ali je
kozak bez mane." Ili:
„Filozof je pripadao onoj vrsti ljudi u kojih se, kad ih dobro
nahranite, budi snažna ljubav prema bližnjima."
1834. godine Gogolj je uzalud pokušavao da se zaposlio na Kijevskom
univerzitetu kao predavac istorije. Odbijen je kao nestrucan, uprkos
urgiranju Puškina i ruskog ministra obrazovanja, Sergeja Uvarova.
1835. godine ruska flota uništila je otomansku u Sinopskoj bici, u
Americi se rodio Mark Tven, a Gogolj izdao zbirku pod naslovom
„Arabeske", koja se sastojala od eseja, kritike umetnosti, delova romana
i tri kratke, maestralne price: „Portret", „Nevski prospekt" i
„Zabeleške jednog ludaka". Oštri realizam romantika koji niti može da se
prilagodi svetu u kojem živi niti da iz njega pobegne izbija iz svake
pore ovih radova. Same arabeske su nastale na Istoku, gde Koran
zabranjuje predstave životinja i ljudi. S obzirom na to, naslov knjige
je sasvim prikladno izabran: u njoj nailazimo uglavnom na figure bez
lica.
U „Zabeleškama jednog ludaka" heroj je krajnje frustrirani cinovnik koji
postaje ospednut bolesnom idejom o sopstvenoj velicini. Koristeci se
vizijama ludaka, Gogolj pokazuje besmislenost nastojanja i prazninu
sveta, slikovito pokazujuci da, doduše, i obican covek može da ostvari
svoj san i postane, recimo, kralj, ali u ludnici.
U „Nevskom prospektu" pokušava da naslika kontrast izmedu ideala i
uobicajnih pogleda, pomocu dva mladica koji su u potrazi za ljubavlju;
jedan je nepopravljivi romantik, a drugi u devojci vidi samo objekt
svoje telesne požude. Iako je ovde suprostavio vec uobicajeni par
(romanticni sanjar protiv vulgarnog avanturiste) Gogoljeva osobenost se
vidi u kraju same price: obe ljubavne price završavaju se banalno, na
Nevskom prospektu, na trgu svetske taštine. Kako god okreneš, sva
nastojanja su apsurdna i besmislena, jer ma koji pristup imao kraj je
isti. Razlikuje se samo njegov doživljaj.
„Istinski efekat se nalazi u oštroj suprotnosti, lepota nije nikada tako
upadljiva i reljefna kao u kontrastu." (Nikolaj Gogolj)
U „Portretu" on pokušava da napiše svoju verziju „Fausta". U ovoj prici
umetnik prodaje dušu davolu za novac, jer Gogolj postaje sve zabrinutiji
moralnim nacelima spisateljske veštine, što ce postati njegova prava
opsesija pred kraj života, kada ce želeti da piše samo dela kojima ce
prosvecivati ljude. Zakljucak ove price je sumoran, ali verovatno tacan -
zlo je neiskorenjivo iz ovog sveta.
„Nikad ništa nisam stvarao u mašti i nisam imao tu osobinu. Dobro mi je
polazilo za rukom samo ono što sam uzimao iz stvarnosti, iz podataka
kojima sam raspolagao... moja mašta me dosad nije obdarila nijednim
izuzetnim karakterom i nije stvorila ni jedne stvari koju moj pogled
nije negde uocio u prirodi." (Nikolaj Gogolj)
Nakon velikog uspeha i ove zbirke, Gogolj konacno uspeva da ostvari
svoju želju i postane predavac istorije, ali na univerzitetu u
Peterburgu. Ipak, ova avantura nije potrajala ni godinu dana; niti je on
voleo svoj posao, niti su ga voleli ucenici.
Iste godine kada je izdao „Arabeske" izdao je još jednu fantasticnu
zbirku pripovetki „Mirgorod". „Mirgorod" se sastojao od cetiri price i
bile su slicne onim pricama iz „Veceri na salašu kraj Dikanjke", ali su
otkrile snažan jaz izmedu Gogoljevog romanticarskog eskepizma i njegovog
inace pesimisticnog pogleda na život. Najpoznatija prica iz ove zbirke
svakako je „Taras Buljba", ljubavna prica koja se zbiva u vreme
Ukrajinsko-Poljskih ratova u XVI i XVII veku, i koja je protkana
fantasticnim opisom kozackog sveta. Gogolj se, generalno, u svojim
delima služi razlicitim sredstvima pomocu kojih docarava cilj svog
kazivanja. On koristi hiperbole (kad junak zahrce na livadi trava se
povija), kontrast, igra se dvosmislenošcu reci, a sve to boji svojom
tipicnom ironijom. Iz Gogolja izvire satira sama od sebe, cak i kada on
to ne želi. Atmosfera u njegovim pricama je groteskna, bizarna,
apsurdna, cesto na ivici horora i fantastike.
„Prica o svadi dva Ivana" prepuna je gorcine prema niskosti i
vulgarnosti postojanja. On se koristi prvenstveno jezickim efektima,
igra se recima, daje neobicane opise kojima, zapravo, za mnoge
neprimetno, najtacnije predstavlja osobine svojih likova: „Glava Ivana
Ivanovica lici na rotkvu okrenutu nadole; glava Ivana Nikiforovica na
rotkvu okrenutu gore", cime slikovito ukazuje da su oba lika kao lice i
nalicje jedne iste stvari.
Cak i idilicni motiv iz price „Starovremske spahije" u kojem opisuje
život starog bracnog para na selu, podriven je satirom, jer se svrha
njihovih života svodi na prežderavanje.
„Poceo sam razmišljati o tome kako da se išcupam iz gomile, da stanem na
takvo mesto odakle bih mogao da sagledam celu masu, a ne samo ljude
koji su pored mene - kako da sadašnjost, odvojivši se od nje, na neki
nacin za sebe pretvorim u prošlost." (Nikolaj Gogolj)
Ova, 1835. godina ispostavice se kao najuspešnija u njegovoj karijeri,
jer je osim dve zbirke pripovedaka, objavio i svoje dramsko remek-delo
„Revizor". Delo se bavi varalicom koga su pobrkali sa pravim revizorom i
koga državni cinovnici obasipaju pažnjom i pokornošcu kako bi prikrili
korpuciju i nepoštenje. Cenzor je prvo odbio dramu, ali nakon apela
samog cara dao dozvolu da se stavi na pozorišni repertoar. Uspeh dela je
bio je momentalan i neverovatan.
1836. godine Španija je priznala nezavisnost Meksika, koji su španski
konkvistadori osvojili 1526. godine razorivši državu Asteka, a Nikolaj
Gogolj je objavio grotesknu pricu „Nos", koja se bavi bežanjem nosa sa
jednog uvaženog lica i insistira na nezavisnom postojanju. Prica je
groteskna i bizarna, ali je prenesena na veoma detaljan i realistican
nacin. Možda se u njoj najbolje primecuje Gogoljev osobeni metod po
kojem u jednoj recenici, u jednom opisu spaja uzvišeno i banalno, želeci
da ukaže kako na besmislenost ljudskog postojanja tako i svih
nastojanja generalno, ali sve to putem humora, pomocu gorke ironije.
Ipak, uspeh „Revizora" toliko je prodrmao birokratiju u Rusiji da su
putem novina vršili na njega svakodnevni, strašan pritisak, pa se Gogolj
preselio u Rim, gde je i ostao, uz manje prekide, sve do 1842. godine.
„Ali nije takva sudbina i drugacija je sreca pisca koji se usudio da
iznese na videlo sve ono što je svaki cas pred ocima, a što nemarne oci
ne vide, svu strašnu, potresnu kaljugu od sitnica što sputavaju naš
život... On nece požnjeti slavu da mu svet pljeska, on nece videti suze
zahvalnosti, ni jednodušnog ushicenja ljudi koje je uzbudio; njemu nece
potrcati u susret šesnaestogodišnja devojcica, zanesene glave i s
herojskim poletom... on, najzad, nece uteci od savremene kritike, od
pretvorne, pakosne kritike, koja ce nazvati ništavnim i sramnim njegova
dela koja je on s velikom ljubavlju stvarao; odredice mu prezrenja
dostojan kut medu piscima što vredaju covecanstvo; prišice mu osobine
junaka koje je opisao; oduzece mu i dušu i srce i božanstveni plamen
talenta... (Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše")
Prijala mu je atmosfera u Italiji, ukusna i donekle patrijahalna,
religiozna. Ovde se upoznao i družio sa ruskom emigracijom, pesnicima,
slikarima i krugom ljudi oko princeze Volkonski, koja se nalazila u
egzilu.
1842. godine na planini Sent Helen u americkoj državi Vašington izbila
je prva vulkanska erupcija u Sjedinjenim americkim državama ciji je
datum izbijanja evidentiran, a 21. maja iste godine Gogolj je objavio
svoj najvažniji roman, „Mrtve duše", kojim je uzvratio udarac ucmaloj i
korumpiranoj ruskoj birokratiji. Nekada je pisana rec, ocigledno, imala
mnogo vecu moc nego danas. A ko zna, možda je ima i danas, samo je mi ne
primecujemo, jer više nema nezavisnih, istinskih mislilaca, vec jedino
sistemskih. Danas velika vecina radi u korist sistema, cak i kada
navodno piše protiv njega. To vam je kao kada osnujete hevi-metal bend i
u pesmama pljujete pop kulturu, a zapravo vam je cilj isti - da
postanete slavni i bogati; samo ste se rešili za malo drugaciji put - da
kritikujete ono cemu težite. Zato su danas sve promene samo kozmeticke.
Citaoci su uživali u ovom duhovitiom romanu, ne sluteci da ga sam autor
smatra samo prvim delom trilogije, koju je zamislio nalik na Danteovu
„Božanstvenu komediju". Po toj zamisli, trilogija se sastojala iza tri
razlicita dela, sfere kojima putuje ljudska duša: pakao, cistilište i
raj. U ovom prvom delu (ostala dva su ostala samo u fazi zamisli) on
reflektuje feudalnu Rusiju, sa kmetstvom, birokratskim nepravdama,
banalnostima, glupostima i iskvarenošcu. Heroj romana je Cicikov,
doterani prevarant koji želi na brzinu da se obogati. On dolazi na ideju
da od razlicitih zemljoposednika kupi duše nedavno preminulih kmetova,
cija smrt još uvek nije regristrovana kod zvanicnika. Cicikov namerava
da iskoristi ove „duše" kao jemce za zajam od države, da bi se nakon
toga preselio u neku udaljenu guberniju kao poštovani zemljoposednik.
Sami zemljoposednici su zadovoljni njegovom ponudom, jer im nudi
mogucnost da se otarase obaveze placanja poreza na ljude koji im više ne
privreduju. Gogolj izvanredno prikazuje tužno stanje ruske države u
kojoj se ljudi kupuju i prodaju kao stoka, a prevaranti slave kao vešti
ljudi.
„Dosad su sve gospode nekako malo govorile o Cicikovu; istina, priznale
su da ima lepo držanje coveka iz otmenog sveta; ali otkad su se proneli
glasovi o njegovom milionerstvu, pronašle su se i druge lepe osobine."
(Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše")
Iste godine objavio je i svoja sabrana dela, sa dodatkom drame:
„Ženidba" i pripovetke „Šinjel".
Pripovetka „Šinjel" je takvo remek-delo da je Fjodor Dostojevski izjavio
da je celokupni ruski realizam proizašao „ispod Gogoljevog šinjela". Na
prvi pogled tema ove price je prozaicna. Obican niži cinovnik, bez
ikakvih odlika kojima bi se isticao, cije vrhunsko zadovoljstvo je
prepisivanje izvesnih akata, („Malo je reci da je služio revnosno - ne,
on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je prividao
neki njegov svet, šarolik i ugodan. Na licu mu je zracio užitak. Neka
slova voleo je više od drugih, i kad bi ona došla na red topio bi se od
radosti: i smeškao se i namigivao i micao usnama tako da se cinilo da mu
na licu možeš procitati svako slovo koje ispisuje."), sanja o kupovini
novog šinjela. Kada napokon ostvari svoj san i kupi šinjel, ukradu mu ga
dok se vracao kuci nekom mracnom ulicom. Od silne tuge cinovnik umire.
Naizgled jednostavan siže, jednostavna želja, u sebi krije mnoštvo
znacenja i tumacenja.
Cinovniku, Akakiju Akakijevicu Bašmackinu, šnajder otkriva da je
nemoguce dalje krpljenje njegovog starog šinjela i da mora kupiti novi.
On je u pocetku užansut tom idejom, jer: „Kako ga kupiti? - mislio je
Akakije Akakijevic, mislio, i zakljucio da ce morati smanjiti svoje
uobicajne troškove, barem na godinu dana: odreci se caja uvecer, ne
paliti svecu, a kad baš bude morao nešto raditi, otici ce gazdarici u
sobu i raditi uz njenu svecu; kad bude hodao ulicama, mora ce gaziti što
lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim plocama, tako reci na prstima da
ne bi prerano iznosio potplate; mora ce što rede davati pralji rublje
na pranje, a da se ne bi pohabalo, mora ce svaki put, kad se vrati kuci
svuci i obuci samo polu pamucni haljetak, vrlo star koji cak i samo
vreme štedi." Proces odevanja kroz koji prolazi Akakije - šivanje i
navlacenje šinjela, u stvari je postepeno razgolicavanje njegovog duha i
uvlacenje u novu odoru. Kad je konacno obukao novi šinjel našao se u
najsvecanijem raspoloženju, njemu se cini kao da se ponovo rodio. Na
poslu, gde su ga uvek posmatrali sa omalovažavanjem, sada su mu
ukazivali poštovanje i cak je jedan cinovnik rešio da napravi zabavu u
cast njegovog novog šinjela. Ali, po povratku sa zabave, Akakija napade
lopov i krade mu tu novu, neprocenjivu odoru. Uzalud se Akakije žalio
policiji, tražio pomoc od visoke licnosti... Sve je bilo uzalud i on
umiruci od tuge, pada u trans u kojem ima razna prividenja. Ali, ono što
ovu pricu izdvaja iz žanra realizma i oblaci je u novo ruho, cineci je
novom i drugacijom, jeste njen kraj. Po Petrogradu se proširio glas da
se kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku cinovnika i krade šinjele.
Taj duh je živeo sve dok jedne veceri nije skinuo šinjel sa visoke
licnosti i tako zadovoljio pravdu.
„Ali, pametan je onaj koji se ne gadi ni od kakvog karaktera, vec,
upravo u njega uprvši ispitivacki pogled, promatra ga i traži samo
prvobitne uzroke što je takav. Sve se u coveku brzo menja; još se nije
cestito ni osvrnuo, a vec je unutra narastao strašan crv koji samovlasno
prigrabi sve životne sokove." (Nikolaj Gogolj)
Tokom 1840-tih Gogolj je postajao sve ubedeniji da treba da procisti
svoju dušu i sve više je padao pod uticaj crkve. Proleca 1848. godine
išao je na hodocašce u Jerusalim, ali uzalud. Nigde nije pronalazio
duhovnu egzaltaciju, smisao i nažalost, u ovom periodu pao je pod uticaj
sveštenika Matveja Konstantinovskog. Izgleda da je ovaj sveštenik u
Gogolju ojacao strah od pakla, koji je ovaj nosio u sebi od malih nogu,
insistiranjem na grešnosti u njegovim delima. Želeci da se iskupi,
Gogolj pocinje da piše propovednicke radove i objavljuje „Odabrane
pasuse iz korespodencije sa prijateljima", u kojima savetuje svoje
prijatelje kako da idu stazom pravednika. Njegova transformacija je bila
tolika da ga je i jedan od njegovih najvecih poštovalaca, ugledni
književni kriticar Bjelinski, oštro kritikovao i nazvao propovednikom
bica i zaštitnikom mracnjaštva i represije.
„Nepoznatom tugom vec je planula zemlja, a život je postao još
okrutniji. Sve se izopacava i snižava, pred svima raste samo divovski
lik dosade, dostižuci svakim danom nepreglednu visinu. Sve je gluvo,
svuda je groblje, Bože, prazno i strašno postaje na Tvom svetu."
(Nikolaj Gogolj)
Cini se da je sveštenik Konstantinovski nad Gogoljem praktikovao neku
vrstu duhovnog sadizma. Po njegovom naredenju, Gogolj je spalio
kompletan rukopis drugog dela „Mrtvih duša" 24. februara 1852. godine.
Nekoliko dana kasnije Nikolaj Gogolj umire, izgladneo od preterano
strogog posta i mucen osecanjem grešnosti.
„Poletite, konji, i nosite me sa ovoga sveta. Dalje, dalje, da ne vidim
ništa, ništa. Eno se nebo kovitla preda mnom... Da li se to moja kuca
plavi u daljini? Da li to moja majka sedi kraj prozora? Majcice, spasi
svog jadnog sina! Pusti suzu na njegovu bolesnu glavu! Pogledaj kako ga
muce! Privij na svoje grudi jadnog sirotana! Za njega nema mesta na
svetu! Proganjaju ga! Majcice! Sažali se na svoje bolesno dete."
(Nikolaj Gogolj)