Lyrics has been copied to clipboard!
Gundulic - SUZE SINA RAZMETNOGA
ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulic (Giovanni Gondola; nadimak Macica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Roden je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, ucitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobodeni Jeruzalem'' te svecenik Petar Palikuca, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje clan Velikoga vijeca. Nastavljajuci obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povuceno, zbog cega su mu suvremenici dali nadimak Macica (znacenje: Mackica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkocevic s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulic zapoceo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenacka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sacuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Cerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
O DJELU:
Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina razmetnoga'' Ivana Gundulica, iz 1622. godine.
To je religiozna poema u 3 placa, iz Evandelja po Luki. Sasatavljena je od osmerackih sesta rima, s rimom ababcc.
Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko znacenje: ocrtava nemarnost covjeka prema Bogu, odajuci se grijehu. Grijeh strovaljuje covjeka u bijedu i nesrecu pa se covjek, ne shvacajuci razliku izmedu Boga i svijeta, ponovno vraca Bogu, koji mu oprašta.
Najveci je broj stihova u poemi posvecen mislima o prolaznosti svega i sveprisutnosti smrti tijela, tj. fizicke smrti.
SADRŽAJ:
PLAC PRVI - SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evandeoskog sina, identificira se s njim te u suzama i placu želi ispricati o suzama i placu razmetnog sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoc Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik usporeduje pricu o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom lijecnika koji mora razotkriti i ocistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni vrhovi planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja placa. Sin narice i pita gdje mu je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoci. Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulic svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkisticka poezija. Ima zlatan pramen (kosu), svjetlost joj sja iz ociju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoci žene koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu rijec, otrovno srce, ognjene oci, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinoviceve ''Jedupke''. Sin je odlucio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezocnost. Razmetni sin sam sebe opisuje hiperbolicnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.
PLAC DRUGI - SPOZNANJE
Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju svijeta.
Razmetni je sin postao cuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i cesto vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se usporeduje s djetetom koje se opece hvatajuci plamen svijece, a dijete se usporeduje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oci i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka svima.
PLAC TREĆI - SKRUŠENJE
Pjesnik podsjeca na 3 Božja cuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rada iz pepela, tako se po Božjoj milosti covjek preobražava i svlaci svoju staru odjecu. Sin place sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plac i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu rijeci s usta (kao što se medu sobom bore razliciti vjetrovi) kad se ispricava ocu.
Pjesnik fizicku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizicka je ljepota odsjaj slike ljepote Božje. Sin govori da nije covjek, nego crv. Stvorivši covjeka, Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more.
Misao o velicini Božjeg milosrda temeljna je misao kršcanske vjere. Sin se obraca Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjecu na njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi.
O ženi:
''Medna je rijecca, srce otrovno;
oci ognjene, prsi od leda;
ljubit kaže, mrzi skrovno;
vijek ne želi, sved te gleda;
jedno misli, drugo cini:
vara, izdaje, žai i hini.''
O smrti:
''Smrt ne gleda nicije lice:
jednako se od nje tlace
siromaške kucarice
i kraljevske tej polace;
ona upored mece i valja
stara i mlada, roba i kralja.
''Milosrdje je Božje vece
neg sve hude me krivine,
zašto Višnji dobri nece
kajan grešnik da pogine;
tijem što cekam tužan odi?
Dušo moja, k njemu hodi.
ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulic (Giovanni Gondola; nadimak Macica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Roden je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, ucitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobodeni Jeruzalem'' te svecenik Petar Palikuca, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje clan Velikoga vijeca. Nastavljajuci obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povuceno, zbog cega su mu suvremenici dali nadimak Macica (znacenje: Mackica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkocevic s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulic zapoceo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenacka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sacuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Cerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
O DJELU:
Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina razmetnoga'' Ivana Gundulica, iz 1622. godine.
To je religiozna poema u 3 placa, iz Evandelja po Luki. Sasatavljena je od osmerackih sesta rima, s rimom ababcc.
Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko znacenje: ocrtava nemarnost covjeka prema Bogu, odajuci se grijehu. Grijeh strovaljuje covjeka u bijedu i nesrecu pa se covjek, ne shvacajuci razliku izmedu Boga i svijeta, ponovno vraca Bogu, koji mu oprašta.
Najveci je broj stihova u poemi posvecen mislima o prolaznosti svega i sveprisutnosti smrti tijela, tj. fizicke smrti.
SADRŽAJ:
PLAC PRVI - SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evandeoskog sina, identificira se s njim te u suzama i placu želi ispricati o suzama i placu razmetnog sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoc Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik usporeduje pricu o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom lijecnika koji mora razotkriti i ocistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni vrhovi planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja placa. Sin narice i pita gdje mu je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoci. Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulic svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkisticka poezija. Ima zlatan pramen (kosu), svjetlost joj sja iz ociju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoci žene koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu rijec, otrovno srce, ognjene oci, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinoviceve ''Jedupke''. Sin je odlucio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezocnost. Razmetni sin sam sebe opisuje hiperbolicnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.
PLAC DRUGI - SPOZNANJE
Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju svijeta.
Razmetni je sin postao cuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i cesto vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se usporeduje s djetetom koje se opece hvatajuci plamen svijece, a dijete se usporeduje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oci i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka svima.
PLAC TREĆI - SKRUŠENJE
Pjesnik podsjeca na 3 Božja cuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rada iz pepela, tako se po Božjoj milosti covjek preobražava i svlaci svoju staru odjecu. Sin place sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plac i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu rijeci s usta (kao što se medu sobom bore razliciti vjetrovi) kad se ispricava ocu.
Pjesnik fizicku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizicka je ljepota odsjaj slike ljepote Božje. Sin govori da nije covjek, nego crv. Stvorivši covjeka, Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more.
Misao o velicini Božjeg milosrda temeljna je misao kršcanske vjere. Sin se obraca Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjecu na njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi.
O ženi:
''Medna je rijecca, srce otrovno;
oci ognjene, prsi od leda;
ljubit kaže, mrzi skrovno;
vijek ne želi, sved te gleda;
jedno misli, drugo cini:
vara, izdaje, žai i hini.''
O smrti:
''Smrt ne gleda nicije lice:
jednako se od nje tlace
siromaške kucarice
i kraljevske tej polace;
ona upored mece i valja
stara i mlada, roba i kralja.
''Milosrdje je Božje vece
neg sve hude me krivine,
zašto Višnji dobri nece
kajan grešnik da pogine;
tijem što cekam tužan odi?
Dušo moja, k njemu hodi.