+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

STRANAC

ALBERT CAMUS:
STRANAC



Bilješke o piscu:
Alber Camus (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramaticar i esejist,
roden u Alžiru. Godine 1940. dolazi kao vec formiran filozof i književnik u
Francusku, gdje se prikljucuje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se
angažira u nizu društvenih i politickih pitanja. Stradao je u naponu
stvaranja kao žrtva automobilske nesrece. Književni rad mu je usko vezan
s filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze:

I. Faza – faza «apsurda»
- U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu
- Djela koja nastaju odišu osjecajem bespomocnosti
- Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zlocini, smrt)
- Covjek je bespomocan, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino
ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda),
i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote
- Djela koja tada nastaju su:
- filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g.
- roman «Stranac» 1942. g.
- drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g.

II. Faza – faza «pobune»
- Raskid s egzistencijalizmom
- Smiso covjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv
životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti
- Djela koja tada nastaju su:
- filozofski esej «Pobunjeni covjek» 1951. g.
- romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g.
- drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g.

Zbog izvanrednog stila i majstorske kompozicije 1957. godine biva
nagraden Nobelovom nagradom za književnst.

O djelu:
Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednolican i besmislen život
mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt
svoje majke pa do išcekivanja vlastite smrti na koju je osuden zato što je
bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s
njegovim prijateljima.

Svi ti dogadaji ispricani su u obliku ispovjedi glavnog junaka,
koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodušnošcu govori o
proteklim zbivanjima kao i o smrti koja mu preostaje.
Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i
kratkim recenicama.

Prema romanu «Stranac» 1967. godine snimljen je istoimeni film.
Camusov Stranac jest roman s poprilicno uskom usmjerenošcu,
jednostavan je u svijetu punom nedokucivosti i ravnodušnosti,
dogadaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni,
kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode,
osjecaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim
razmišljanjem u tim trenicima.

Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne
govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima,
vec govori o necem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama
i nezgodama jednog mladica, Mersaulta.

Analiza glavnih likova:
Mersault
Nakon u jednom dahu procitanog romana za Mersaulta želim reci samo
jedno: «Stvarno cudna biljka!»

U dosada procitanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijeti
konzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, što znaci da
su se barem donekle sukobljavali sa društvom cineci odredene stvari,
za razliku od Mersaulta koji ne cini apsolutno ništa.

Njegova apsolutna pasivnost cak me je u odredenim dijelovima romana i
zbunjivala, jer ja imam namjeru dok citam roman ili bilo koje drugo djelo
razumijeti postupke i razmišljanja glavnog junaka, a Mersault mi je to
dopustio tek u odredenim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskog
života, te opceljudskog postojanja.

Smrt Mersaultove majke
Uobicajeno je ukoliko nekome netko umre, posebice ako je rijec o
majci, da je vidljiv osjecaj tuge i žalosti u ocima. Za Mersaulta je vijest o
smrti nešto je normalno, kao da je u novinama procitao da se to desilo
nekom trecem, a ne njemu.

«Majka mi je danas umrla. A možda i juce, ne znam. Primio sam telegram
iz doma staraca: 'Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim poštovanjem.'
Medutim, to ništa ne znaci. Možda je to bilo i juce.»






Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodušnost.
U pocetku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano šokom nakon
saznanja za dogadaj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivao
nikakve osjecaje, a i kasnije, u nastavku dogadanja, shvatila sam da on ni
prema cemu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba.
Primjer: kad se vraca na posao i komentira protekle dogadaje:

«Mislio sam da je prošla još jedna nedelja, da je majka sahranjena,
da cu se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, ništa nije izmenilo.»

On je u stvari jedva cekao da se sve ovo rješi, da može dalje nastaviti
živjeti kako je i obicavao u monotoniji vlastite svakidašnjice.
Najcudnije mi je djelovala ova recenica:

«Nije moja krivica.»

Tom recenicom se pokušao poslodavcu opravdati za dvodanje odsustvo
sa posla radi sahrane majke – pa nitko ga ni za šta nije okrivio da bi on
morao ovako reagirati.

Na samoj sahrani on se ponaša ponovno neuobicajno; pije bijelu kavu,
puši, i kao kruna svemu tome – sljedeceg dana odlazi u kino sa
prijateljicom Marijom gledati komediju.

Život i postojanje
Kroz cijeli roman Mersault je ravnodušan po pitanju postojanja,
djelovanja, te života opcenito.

Cijeli život on ide linijom manjeg odbora (kao da ga je današnja mladež
savjetovala kako da koraca životom), a njegovi pogledi dolaze do izražaja
kad biva optužen za ubojstvo, a za kaznu mu porota izglasa smrt i onu
fizicku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvši ga javnom ruglu.

On ne žali ni zbog cega, niti zbog majcine smrti, niti zbog zlocina koji je
pocinio, što jednostavno zbunjuje i plaši društvo.

Nema ni trunke kajanja kao da želi dati doznanja da ga osude na što višu
kaznu.

Ljude zapravo zbunjuje to što on niti pred likom Krista ne osjeca nikakav
stid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav život poslije smrti.

Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, još samo jedan u nizu
apsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim ocima.

Mersaultova razmišljanja o životu i ljudskom bivstvovanju najviše dolaze
na vidjelo kada odbija ispovjednika, i na kraju ga ipak primi ali s velikim
negodovanjem.
Za Mersaulta je postojanje stvar ciste sudbine, a sudbina je jedino u što je
on još vjerovao. Smatra da nije važno da li si dobar ili loš, pošten ili
nepošten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna i
surova smrt.

«Ali svi ljudi znaju da ne vredi živeti. Ocigledno je da, kad dode smrtni
cas, nije važno kako se i kada umire.»

Smrt je jedina stvar u Mersaultovu životu koja nije besmislena i jedina
ona ima smisao da uništi jednolicnost ljudskog života i postojanja.

Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudi
osuduju. Oni si jednostavno ne mogu predociti da netko nema osjecaja
ni za što i to ih jednostavno zastrašuje. Društvo ga osuduje na smrt
ponajviše zato što se ne kaje.

Za mene on nije niti negativac, a još manje tragican lik;
po meni jedini nositelji tragike u ovom romanu su ljudi i njihovi bijedni
životi prepuni tuge, žalosti, kajanja i straha nad nepoznatim i novim.

Prirode
Mersault je jedino uživao u prirodi, jedino je ona bila u kojoj se mogao
opustiti, odmarati i prepustiti užicima.

«Osjecao sam se skoro izgubljen izmedu plavog i vedrog neba i
monotonije ovih boja, ljepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrvenih
odjela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris kože i konjske balege,
miris laka i tamjana, umor od besane noci – mutio mi je pogled i misli.»

Zapravo kad razmišljam o Mersaultovu poimanju prirode dolazim do
zakljucka da on jedino u prirodi, tocnije suncu i nebu, pronalazi sklad
i neku vrstu ideala jer se cesto opisujuci svoja razmišljanja zaustavlja
promatrajuci sunce i plavetnilo neba.

«Na nebu je sunce vec uveliko sjalo. Pocelo je da pritiskuje zemlju,
vrucina je naglo rasla...»

Pisac takoder prirodu i prirodne pojave koristi kako bi uspostavio odredeni
ugodaj – vrucina i užareno sunce.

Simbolika plavog neba:
- Kao što sam vec navela ono je jedini ideal u Mersaultovu životu
- Jedino nebo ima moc da utjece na njega
- Imam osjecaj da ga je pogled na nebeski svod i krstarenje snovima
još jedino i držalo na životu



Nakon što je osuden na smrt jedino za cim žali su slike prirode:

«Zaželio sam da još jednom oslušnem žubor vode, da se sklonim od
sunca, napora, placa žena i da pronadem hlad i mir.»

Sklad koji pronalazi u prirodi pokušava prenijeti u vlastiti život i to je
razlog zbog kojeg ga ljudi smatraju stranim i nestvarnim.

Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepelicara koji je imao neku
kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto
pjegama i krastama.

«Penjuci se mracnim stepenicama, sudario sam se sa starim Salamanom,
susjedom iz hodnika. Bio je sa svojim psom. Vec deset godina vidaju ih
zajedno. Prepelicar je imao neku kožnu bolest, mislim neko zapaljenje,
od koga mu je opala sva dlaka i od kojeg je dobio pjege i smede kraste.
Živeci tako s njim, obojica sami u jednoj sobici, stari Salaman bio mu je
najzad potpuno slican. I on je imao crvenkaste kraste na licu i žuckaste i
proredene dlake. A i sam pas bio je povijen kao i njegov gospodar, imao
isturenu njušku i izdužen vrat. Izgledalo je kao da su iste rase, mada su
jedan drugog mrzili.»

Poistovjecujuci covjeka i psa, Camus u ovom citatu kritizira obicne ljude
koji kroz život idu cetveronoške kao kakvi «šugavi» psi, cekajuci smrtni
trenutak koji ce ih osloboditi boli i patnje koju im je život dodijelio.

Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio i tukao psa,
ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utucen i
sve je pretražio da bi ga našao. Ovaj lik je jednostavno dokaz one stare
poslovice: «Pas je covjekov najbolji prijatelj!»

Raymond Sintes
Onizak covjek, veoma razvratan i «prijatelj» Mersaulta, te njegov susjed.

«Upravo u tom trenutku ude moj drugi susjed iz hodnika. U ovom kraju
grada govorilo se da živi od žena. Kad bi ga neko upitao šta je po
zanimanju, odgovarao bi da je 'magacioner'. Nitko ga nije volio.
Sa mnom cesto porazgovara i katkad provede po neki casak kod
mene, jer ga ja slušam. Smatram da je ono što kaže zanimljivo.
Nemam, uostalom, nikakvog razloga da s njim ne razgovaram.»

Raymond je pak slika radnickog društva onog doba, on je zapravo
boem u ovom romanu – uživa u životu i ima veoma neobican odnos
prema ženama – on smije njih varati, ali one ne smiju ni u kom slucaju
njega varati.


On je bio Mersaultov tzv. prijatelj jer Mersault, kako nije imao mišljenja o
svemu što se dogadalo oko njega, tako nije imao niti mišljenje o
prijateljstvu. Raymond je odredivao i Mersaultov odnos prema ženama
posebice onaj prema Mariji.

Marie
Mersaultova prijateljica, daktilografkinja u njegovu uredu, a kasnije i
njegova ljubavnica.

«U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivšu daktilografkinju u mojoj kancelariji,
koju sam u ono vreme priželjkivao.»

To je žena prema kojoj nije osjecao ništa drugo doli same seksualne
privlacnosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledao
ili je se prisjecao.

«Mnogo sam je želio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim
prugama i kožne sandale. Nazirale su se njene cvrste grudi a od
sunca preplanulo lice podsjecalo je na cvijet.»

Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi u
trenutku kad ona predloži da se vjencaju.

«Te veceri Marija dode po mene i upita me da li bih se s njom oženio.
Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to uciniti ako ona to
želi.Tada je ona htela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao što sam to
vec jednom ucinio, da to ništa ne znaci, ali da sam siguran da je ne
volim.»

On ju cak nije nikada niti barem malo volio, a još manje toliko da se
vjenca s njom.

Kroz ovo se samo još jednom potvrduje Mersaultova ravnodušnost,
ali u ovom konkretnom slucaju, ravnodušnost prema ljubavi kako kroz
ovaj citat, tako i kroz njegovo razmišljanje o Mariji kad završi u zatvoru:

«Te veceri sam razmišljao i sam sebi rekao da se možda umorila od toga
da bude ljubavnica na smrt osudenog. Došao sam i na ovu pomisao da
se možda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno.
Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodušan sjecajuci se Marije.
Mrtva me više nije interesovala.»







Sporedni likovi:
Perez
prijatelj Mersaultove majke, veoma je iznenaden Mersaultovim
ponašanjem na pogrebu.

Emanuel
Nadstojnik i upravitelj doma za starce u Alžiru.

Celest
Takoder još jedan od stanara zgrade u kojoj je živio Mersault te još neki
manje važni likovi kao Mason i njegova žena, policajci itd.

Dojam o djelu:
“Stranac” sadrži pricu o covjeku koji se našao u situaciji zlocinca i
osudenika na smrt, a da ništa od toga ne shvaca. Odnosno, on je
izgubljen, živi u svom svijetu, a za druge ne brine što me se posebno
dojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život? Što je svijet? – “Život i
svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba izmedu iracionalnosti i
nostalgije za smislom i skladom”. Medutim, mi ipak živimo, mislimo da
postoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva
vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije želio
iskoristiti što je veoma cudno. Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok se
Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom života.

Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava opcu zajednicku
situaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na dogadaje obasjava
svakog od nas pojedinacno.

Kao i sreca život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni,
a tako cesto nam to malo nedostaje.

Zato smatram da je Camus ovim romanom pružio okrutnu,
ali istinitu sliku o covjekovom položaju u svijetu.
5 Lektire za školu: STRANAC ALBERT CAMUS: STRANAC Bilješke o piscu: Alber Camus (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramaticar i esejist, roden u Alžiru. Godine 194...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi