Lyrics has been copied to clipboard!
Srpska ljubavna poezija
Srpska ljubavna poezija
Ljubavna lirika je najpotpuniji izraz poetskog senzibiliteta; ona
izrasta i uvire u samo vrelo života, vezuje se za suštinsku covekovu
potrebu za ljubavlju.Ljubav je univerzalna kao i sam život i misao
ljudska, njeni su tokovi beskonacni, ona prati sve ljudske akcije i
stalno postoji u jezgru svih moralnih i filozofskih dilema.
Srpska ljubavna poezija se razvijala u izuzetno nepovoljnim istorijskim
okolnostima, pod stalnim pritiscima ratova i otpora, kratkotrajnih
zanosa i srece i dugotrajnih odricanja.Predstavlja izvanredno razvijenu i
prostranu oblast našeg stvaralaštva. Sem još
razvijenije rodoljubive lirike mi nemamo snažne druge lirske rodove ili
su oni u senci ova dva mocna i razvijena toka.To je i razumljivo za
narod cije je istorijsko postojanje bilo onakvo kakvo je imao srpski
narod.Poetski izraz se neprestano pleo oko samih uslova egzistencije, a
samo u retkim, srecnim trenucima istorije srpska se lirika razvijala do
novih saznanja. Malo ima pesama tzv. umetnicke ljubavne
lirike do sedamnaestog, osamnaestog veka.Dotad je ljubavna poezija
uglavnom cvetala u tzv. narodnoj lirici.Prvi poceci se mogu naslutiti u
doba Despota Stefana, ali su bili preseceni propašcu srpske države.U tom
vremenu su nastale Pohvala caru Lazaru i Slovo ljubve.
Teška vremena posle Kosova nisu ni mogla znati za luksuz ljubavne
radosti i ljubavne patnje.Tek u sedamncstom i osamncstom veku se polako
javljaju nagoveštaji razvoja ljubavne lirike.Najveci ljubavni pesnik
predromanticarskog perioda je Jovan Pacic – na neki nacin preteca
velikog romanticara Branka Radicevica, pesnika otvorene culnosti i
velikog senzibiliteta.Tu je i veliki Njegoš sa svojom divnom pesmom Noc
skuplja vijeka. citavu epohu mcstralno završava Laza Kostic sa “Santa
Maria della Salute”. Nakon toga dominira rodoljubiva
poezija i tek krajem devetnaestog i u dvadesetom veku ljubavna poezija
postaje ravnopravni rod. Šantic, Ducic, Rakic, Jakšic, Zmaj, Pandurovic,
Bojic, Desanka ... ljubavna lirika postaje moderno, savremeno pesništvo
vrlo visoke vrednosti. Zoran Gavrilovoc Iz
predgovora “Antologije srpskog ljubavnog pesništva”Despot
Stefan Lazarevic Slovo ljubve Stefan
despot, najslademu i najljubaznijemu, i od srca moga
nerazdvojnome, i mnogo, dvostruko željenome, i u
premudrosti obilnome, carstva mojega iskrenome, (ime
rekavši), u Gospodu ljubazan celiv, ujedno i milosti
naše, neoskudno darovanje. Leto i prolece Gospod
sazda, kao što i psalmopevac rece, i u njima krasote
mnoge: pticama brzo, veselja brzo preletanje, i gorama
vrhove, i lugovima prostranstva, i poljima širine;
i vazduha tananog divnim nekim talasima brujanje: i
zemaljske daronose od mirisnih cvetova, i travnosne;
ali i same covekove prirode obnavljanje i veselost
dostojno ko da iskaže? Ovo sve, ipak, i druga cudna
dela Božja, koja ni oštrovidni um sagledati ne može,
ljubav prevazilazi. I nije cudo, jer Bog je ljubav,
kao što rece Jovan sin gromov. Varanje nikakvo u ljubavi mesta
nema. Jer Kain, ljubavi tud, Avelju rece: "Izidimo u
polje". Oštro nekako i bistrotecno ljubavi je delo,
vrlinu svaku prevazilazi. Ljubav David lepo ukrašava,
rekavši: "Kao miro na glavu, što silazi na bradu Aronovu,
i kao rosa crmonska, što na gore silazi Sionske".
Uzljubite ljubav, mladici i devojke, za ljubav
prikladni; ali pravo i nezazorno, da mladicstvo i
devstvo ne povredite, kojim se priroda naša Božanskoj
prisajedinjuje, da Božanstvo ne uznegoduje. Jer
apostol rece: "Duha Svetoga Božjega ne rastužujte,
Kojim se zapecatiste javno u krštenju". Bejasmo
zajedno i jedan drugom blizu, bilo telom ili duhom, no
da li gore, da li reke razdvojiše nas, David da rece:
"Gore Gelvujske, da ne side na vas ni dažd, ni rosa,
jer ne sacuvaste Saula, ni Jonatana"! O bezloblja
Davidova, cujte, carevi, cujte! Saula li oplakuješ,
nadeni? Jer nadoh, rece Bog, coveka po srcu mome.
Vetrovi da se s rekama sukobe, i da isuše, kao za
Mojsija more, kao za Isusa sudije, civota radi
Jordan. Eda bi se opet sastavili, i videli se opet,
ljubavlju se opet sjedinili u samom Hristu Bogu našem,
Kome slava sa Ocem i sa Svetim Duhom u beskrajne
vekove, AMIN.Јefimija Мrnjavcevic (око
1349 - posle 1404) POHVALA SVETOM KNEZU LAZARU Pohvala knezu
Lazaru izvezena je 1402. godine na crvenoj svili za pokrov na civotu
kneza Lazara. Dimenzije su 66 x 49 cm. U dvadeset šest redova izvezena
je ova pohvala pozlacenom srebrnom žicom. Pokrov je dobro ocuvan, a
danas se nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. POHVALA
SVETOM KNEZU LAZARU U krasnom sveta ovog vaspitao si se
od mladosti tvoje, o novi mucenicke kneže Lazare, i krepka
ruka gospodnja medu svom gospodom zemaljskom krepka i slavna
pokaza te. Gospodstvovao si zemljom otacastva svog i u svakom
dobru razveselio si urucene ti hrišcane. I mužestvenim srcem i
željom za blagocašce izašao si na zmaja i protivnika
božanstvenih crkava, rasudivši da je neotrpimo za srce tvoje
gledati hrišcane otacastva tvoga da budu ovladani od Izmailcana.
Ako li ove ne postigneš, da ostaviš propadljivu visinu
zemnoga gospodstva i da se obagriš krvlju svojom, i da se
sjediniš s vojnicima nebesnoga cara. I tako dve želje postigao
si: i zmaja si ubio i mucenja venac primio si od boga. I
sada ne ostavi u zaborav vazljubljena ti ceda, koje sirote si
ostavio prelaskom tvojim. Jer od kako si stekao blaženstvo
u nebesnom veselju vecnom, mnoge nevolje i stradanja obuzeše
vazljubljena ti ceda, i u mnogim nevoljama život provode,
jer su ovladani od Izmailcana, i treba nam svima pomoc tvoja.
Zato se molimo, moli se opštem gospodaru za vazljubljena ti
ceda i za sve koji s ljubavlju i verom služe njima, jer
brigom mnogom sputana su vazljubljena ti ceda. Oni koji jedu
hleb njihov podigoše na njih bunu veliku i tvoje dobro u
zaborav staviše, o mucenice. No iako si prešao iz života
ovog, nevolje i stradanja ceda tvojih znaš, i kao mucenik
smelost imaš ka gospodu. Prekloni kolena pred gospodom koji te
je vencao (vencem muceništva), moli da vazljubljena ti ceda
provode bogougodno mnogoletan život u dobru, moli da pravoslavna
vera hrišcanska neoskudno stoji u otacastvu tvome, moli da
pobeditelj bog pobedu poda vazljubljenim ti cedima, knezu
Stefanu i Vuku, na nevidime i vidime neprijatelje, jer ako
pomoc primimo s bogom, tebi pohvalu i blagodarenje dacemo.
Saberi zbor svojih sabesednika, svetih mucenika, i sa svima
pomoli se bogu koji te je proslavio: izvesti dorda, pokreni
Dimitrija, ubedi Teodore, uzmi Merkurija i Prokopija, i
cetrdeset mucenika sevastijskih ne ostavi, a u njihovom mucenju (u
Maloj Aziji) vojuju ceda tvoja vazljubljena, knez Stefan i
Vuk, moli da im se poda od boga pomoc. Dodi na pomoc našu, gde
da si. Na moja mala prinošenja pogledaj i u mnogo ubroj ovo,
jer ne po zasluzi tebi pohvalu prinesoh, no po sili maloga mi
razuma. Zato i male nagrade ocekujem. No nisi tako ti, o
mili moj gospodine i sveti mucenice, malopodatljiv bio u
propadljivom i malovecnom. Koliko više u neprolaznom i velikom,
što si primio od boga. Jer telesno tudu mene medu tudim
ishranio si izobilno. A sada dvostruko molim: da me ishraniš
i da utišaš buru ljutu duše i tela moga. Jefimija usrdno
prinosi ovo tebi, sveti.Jeftimije Jovanovic
(1802-1854) Pesn pri podneseniju zlatnoga perstena
Primi ovaj zlatan persten, Ancice, S njim ti dajem dušu moju i
serdce, Koje ce ti verno biti I do groba teb’ ljubiti
Mracnoga. Zlatni persten jeste darak maleni, Al’ ga derži
kao zalog zakoni Krepke k tebi ljubve moje, Dok nas sudba
obadvoje Rastavlja. Cvet plavetni nek te, dušo, uveri
Da mi serdce od ljubavi gori; Nek te silno opomene Da se
secaš bednog mene Pocesto. Kol’ko dana u godini osvane,
Toliko je teških muka za mene Što ne mogu s tobom biti, carne
tvoje i ljubit Ocice. Neka duva hladni vetar severni, Ja
cu opet svagda biti tvoj verni, Ti si mene baš do groba
Ucinila suznog roba Tvoga lica. Želio bih da ti mogu svaki
dan Uciniti mali darak bar jedan, Jer si srebra, zlata
vredna, Serdcu mome ti si jedna Uteha. Velikim je
carskim dušam’ prirodno Da primaju i dar malen usrdno;
Ljubezno ce tvoje lice Primit pregršt i vodice Od mene.Jovan
Pacic (1771-1849) PONUD Ljubo! da se milujemo,
Ljubimo i radujemo Lepom, cvetnom ljubve dobu cas kog niko ne
dostiže, Svaki dan nas vodi bliže Neizbežnomu grobu.
Vedro nam dok nebo plavi, Cvet nevene i na glavi, Hajde! da
se mi gerlimo; Jer kad vesna ljubve projde, Doba jesen, zima
dojde: Svaku radost izgubismo. Izgubit ceš ružicicu,
Preseci ce Parka žicu, Pasti cemo u zabvenje; Ne polzovat
život naši, Od ceg zloba nas tek plaši: Bilo b’ krajno
zabluždenje. Zlobu, zavist koji vozbudi, Tog za srecom
alcu ljudi, Nju slade taj uživa; cto nenavist vice bolje
To mi s’ bolje ljub’mo volje: Kao cto mudrost iziskiva.Jovan
Ducic PESMA LJUBAVI Svoj jedini život ti živiš u
meni; Da budeš osecaj i san ti se sazda; Na tražim na putu
tvoj lik nasluceni – Daleko van tebe ide tvoja brazda. Oci
su ti zato da oplode zvuke, I glas da molitvu u srcima rodi;
Sav pokret izgleda zamah tvoje ruke; Ti sjaš u stvarima kao dan u
vodi. Tvoj je dah da seme ne smrzne u njivi, Tvoja ljubav
da bi bilo pobožnosti; Tvoja ravnodušnost, da može da živi
Gordost ocajanja i gorki car zlosti. Ti nisi u sebi jer ti nema
kraja; Tvoj govor pocinje muziku svih voda, Reci su ti konci u
tkivu sveg sjaja, Ideš, ko molitva, od zemlje do svoda. I
ti si nacelo vecma nego bice… Noc da blesnu zvezde, zamah
pobednika, Da bude pobeda… Lepota, otkrice, Pre nego mom duhu
beše rec i slika.Desanka Maksimovic (1898 -
1993 ) UTEHA Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili
travi sacekacemo zajedno prve mirise snega. Ja volim više zime
cistotu mirnu od bolesnoga dana prolecnjega kad ruke bez
strasti ne mogu da se dirnu. Živecemo zajedno svecane dane
kad duša pocinje tiho da sazreva, i bivaju pune ploda njene
grane, i o vecnosti vec kradom sneva. Smejacemo se zajedno
u vecernje case kad se covek smeje tiše i rede. Volecemo se
kad pocinju da se života ovog sagledaju mede, kad
ljubavnici postaju jedno drugom prijatelji blagi i braca.
Rastacemo se samo pred putanjom dugom sa koje ne može da se piše,
ni da se vraca.Milan Rakic cežnja
Danas cu ti dati, kada vece padne, u svetlosti skromnoj kandila i
sveca, u cistoti duše moje, nekad jadne, citavu bujicu
proletnjega cveca. U sobi ce biti sumrak, blag ko tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svetlim
zablještace boje U taj sveži trenut prvoga saznanja... Sve
ce biti lepše, sve draže i više, noc koja se spušta, svet što
mirno spava, dugo mrtvo polje na kome miriše kržljava i retka u
busenju trava. I tako kraj cveca ostacemo sami... -
Prolice se tada, kao bujne kiše, stidljivi šapati u blaženoj tami,
i reci iz kojih prolece miriše...Laza Kostic
Santa Maria della Salute Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor, na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor; prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor: Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute. Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub, nego grejuci svetsku lepotu u
pep'o spalit' srce i lub; tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub? Zar nije lepše vekovat' u te, Santa
Maria della Salute? Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja; sve što je srce snivalo mlado, sve
je to jave slomio ma', za cim sam cezn'o, cemu se nad'o, sve
je to davno pep'o i pra', na ugod živu pakosti žute, Santa
Maria della Salute. Trovala me je podmuklo, gnjilo, al'
ipak necu nikoga klet'; šta god je muke na meni bilo, da nikog
za to ne krivi svet: Jer, što je duši lomilo krilo, te joj u
jeku dušilo let, sve je to s ove glave sa lude, Santa Maria
della Salute! Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj
ne vide vid; iz crnog mraka divna mi svanu, k'o pesma slavlja u
zorin svit, svaku mi mahom zaleci ranu, al' težoj rani
nastade brid: Šta cu od milja, od muke ljute, Santa Maria
della Salute? Ona me glednu. U dušu svesnu nikad još takav
ne sinu gled; tim bi, što iz tog pogleda kresnu, svih vasiona
stopila led, sve mi to nudi za cim god ceznu', jade pa slade,
cemer pa med, svu svoju dušu, sve svoje žude, -svu vecnost za
te, divni trenute!- Santa Maria della Salute. Zar meni
jadnom sva ta divota? Zar meni blago toliko sve? Zar meni
starom, na dnu života, ta zlatna vocka što sad tek zre? Oh,
slatka vocko, tantalskog roda, što nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni grešne zalute, Santa Maria della Salute. Dve u
meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast. Dugo su bojak
strahovit bile, k'o besni oluj i stari hrast: Napokon sile
sustaše mile, vijugav mozak održa vlast, razlog i zapon pameti
hude, Santa Maria della Salute. Pamet me stegnu, ja srce
stisnu', utekoh mudro od srece, lud, utekoh od nje - a ona
svisnu. Pomrca sunce, vecita stud, gasnuše zvezde, raj u plac
briznu, smak sveta nasta i strašni sud. - O, svetski slome, o
strašni sude, Santa Maria della Salute! U srcu slomljen,
zbunjen u glavi, spomen je njezim sveti mi hram. Tad mi se ona
od onud javi, k'o da se Bog mi pojavi sam: U duši bola led mi
se kravi, kroz nju sad vidim, od nje sve znam, za što se
mudracki mozgovi mute, Santa Maria della Salute. Dodje mi u
snu. Ne kad je zove silnih mi želja navreli roj, ona mi dodje
kad njojzi gove, tajne su sile sluškinje njoj. Navek su sa
njom pojave nove, zemnih milina nebeski kroj. Tako mi do nje
prostire pute, Santa Maria della Salute. U nas je sve k'o u
muža i žene, samo što nije briga i rad, sve su miline, al'
nežežene, strast nam se blaži u rajski hlad; starija ona sad
je od mene, tamo cu biti dosta joj mlad, gde svih vremena
razlike cute, Santa Maria della Salute. A naša deca pesme
su moje, tih sastanaka veciti trag; to se ne piše, to se ne
poje, samo što dušom probije zrak. To razumemo samo nas
dvoje, to je i raju prinovak drag, to tek u zanosu proroci
slute, Santa Maria della Salute. A kad mi dodje da prsne
glava o mog života hridovit kraj, najlepši san mi postace
java, moj ropac njeno: "Evo me, naj!" Iz ništavila u slavu
slava, iz beznjenice u raj, u raj! U raj, u raj, u njezin
zagrljaj! Sve ce se želje tu da probude, dušine žice sve
da progude, zadivicemo svetske kolute, zvezdama cemo pomerit'
pute, suncima zasut' seljenske stude, da u sve kute zore
zarude, da od miline dusi polude, Santa Maria della Salute.Jovan
Ilic (1823-1901) Soneti VI Leti, leti,
pjesmo moja mila, Glas tvoj nek se do neba izvija! Nosi želju
na ljubavna krila, Da si dragoj slada i milija! Ja kakva
je, žalosna ne bila! Kad je videh – sunce me ogrija! Ta ljepša
je nego b’jela vila, Nego alem dragi kad zasija. Ono oko –
oko sokolovo, Ono grlo – grlo labudovo, Ona usta – ah,
željice draga! Sam andelak da s neba zablista, I nebesa da
s’ otvore ista, Ne bi ljepšeg ja video blaga!Branko
Radicevic VRAGOLIJE Momak ide vragolan, Po gori
se širi, Lep je ka'no lepi dan Što kroz goru viri. A
sa gore, kraj potoka, Stazica se dala, Jedna moma milooka
Tu je rublje prala. Al' kad smotri vragolana, Povikala
seka: "Oj, stazice, oj, tanana, Dones' ga meneka!"
Viknu moma, pa ti brže Za žbun jedan zade, A momak se cisto
trže I cudo da snade: "Jao mene, i do sada Šetah ja
po gore, Ali ne cuh još nikada Da slavuji zbore!"
Tako rece momak tuna, Pa s' mladan zahuja Da on vidi iza
žbuna Tog cudnog slavuja. Al' i moma iz zasede
Poskocila oma - Beži, sele, eto bede - Beži majci doma!
Beži moma, manu rublje… Beži l' domu svome? - Sve u goru beži
dublje, A momak za njome. Beži moma, do kolena None
joj se bele - Bele none do kolena Momka su zanele:
"Ta da imaš krilo lako Da prhneš oblaku, Ne bi mene, cedo,
jako Utekla junaku!" Pa se, mladan, za njom stisnu,
Dohvati je sade: "Jao mene!" - ona vrisnu, Pa pod lipu pade.
O, da cudna valjuškanja Po zelenoj travi, O, da cudna
ljuljuškanja Da t' podidu mravi! Laki vetric osme'nu se,
Listak liska dirnu, Beli danak pokrenu se Pa kroz lipu
virnu. Lipa brsne grane širi, Šapce danu sjajnu:
"Viri, dane sjajni, viri, Ali cuvaj tajnu!"Jovan
Ducic LJUBAV Je li ovo ljubav, ili bolna jedna
Potreba da ljubim? Ova želja plava, Je li želja srca mocnoga i
cedna? Ili napor duše koja malaksava? Je li ovo žena koju
ljubim zbilja? Ili sen na prolasku preko moga puta, Tumaranje
misli bez svesti i cilja, I sve delo jednog bolnog minuta!
Ne znam, no na medi toga sna i jave Vidim moje srce da cezne i
pati. I suze kad dodu rane zakrvave- Ja ni onda od tog ništa
necu znati.Branko Radicevic (1824-1853)
SONETI VI Kad se probudih, još je bilo rano, U
istoku se zora vec razvila, Iz njenoga rumenoga krila Još beli
danak ne beše ograno. Preda mnom lice zore umiljano, No
miso moja nije onde bila. Po jucerašnjem danu se je vila: Ja
gledah lice device ljuvano. Oko sjajno, carne mile vlasi!
Obrašcica, usnicica krasni! Devo, devo, da l’ ceš biti moja?
Zlatno sunašce, gle, vec planu! Beli danak zemljica ogranu –
Srce moje, ti si bez pokoja. VIII Vece dode, eto
mene tuna, U to doba, gde juce bijaše: Vedro nebo ko juce
stajaše, Sjajno sunce, ko juce, bez truna. Kito stroma i
zelenih žbuna, Obarajte lisne grane vaše, Jednom ona poda vami
staše, Nema više nje sad, nema tuna! Kad bih znao gdi je
ona sade, Da joj kažem srca moga jade, Moga srca zaljuveni
plam! Sveto mesto, jako što ja gazim, Svaki danak kojeno
polazim Kamo ode boginja ti, kam’?Milan Rakic
(1876-1938) SETNA PESMA Došlo je vreme kad nam kosa
sedi, I naša cula postepeno grube. Stojimo tako skrušeni i
bledi Dok našu starost objavljuju trube. No još u meni
icceznuo nije Sledbenik mladog Vertera, što sanja Pri
mesecini, i što suze lije Uz svaki spomen starog osecanja!
O, znam to dobro, stari oganj da je Nestao, da ga nece biti više.
No našu ljubav nema ko da zbriše: Ona se menja, ali uvek traje.
Sad nam je ljubav otmena i cedna, Ko mesecinom prožeta. Miriše
Ko cvet sasušen, uspomena jedna, U knjizi što se vec ne cita
više. O daj mi, draga, da na krilo tvoje Položim glavu
umornu, da sada Slušam, dok blješte na zapadu boje I vece kao
crno krilo pada, Kao u školjci huku morskih vala U našoj
duši, gde ce odsad rasti Niz crnih beda i starackih zala,
Prigušen šumor nekadanje strasti…Desanka Maksimovic
Sreca Ne merim više vreme ni sate, ni po suncevom vrelom
hodu; dan mi je kad njegove oci se vrate i noc kad ponovo od
mene odu. Ne merim srecu smehom, ni time da li je ceznja
moja od njegove jaca; sreca je meni kad bolno cutim s njime i
kad nam srca biju ritmom placa. Nije mi žao što ce života vode
odneti i moje grane zelene; sad neka mladost i sve neka ode;
on je zadivljen stao kraj mene.Aleksa Šantic
Proljece Nemoj, draga, nocas da te san ophrva I da
sklopiš oci na dušeku mekom! Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva, Rodice se mlado proljece! I
svuda Prosuce se miris plavih jorgovana; I pahulje snježne
padace sa grana U naš bistri potok što baštom krivuda.
Uzvice se Ljeljo nad našim Mostarom, I svaki ce prozor zasuti
beharom, Da probudi srca što ljube i gore... Zato nemoj,
draga, da te san obrva! Dodi, i u bašti budi ruža prva, I na
mome srcu miriši do zore!Branko Radicevic
Ukor Gde si dušo, gde si hrano! Gde si, dance mio?
Gde si, sunce ogrejano? Gde si dosad bio? Ta sinoc se tebi
mlada Baš zacelo nada'! Sunce zade - pade tama - A ja
ostah sama! Ala ljubiš, moje lane, Ala grliš slavno!
Grli, ljubi, dok ne svane - Ta vec nesi davno! Vec nedelja
dana prode Kako mi ne dode!... Jao zlato, tako t' Boga,
Ta kako si moga'?!Djura Jakšic KROZ PONOc
Kroz ponoc nemu i gusto granje Vidi se zvezda tiho treptanje,
cuje se srca silno kucanje - O lakše samo kroz gusto granje!
Tu blizu potok daljinu para, Tu se na cvecu cvece odmara, Tu
mene ceka ašikovanje- O lakše samo kroz gusto granje!
Pašcu, umrecu, duša mi gore, Rastopice me do bele zore, K'o
grudu snega vrelo suncanje- O lakše, lakše, kroz gusto granje!Jovan
Jovanovic Zmaj I molio sam I molio sam oci Da
suze ne liju, I molio sam prsi Da tako ne biju. I
preklinjo sam ljubav Ta da me ne kuša, Al' ljubav, oci, srce.
Niko ne sluša. A jedan cvetic, što ga Najlepsš rodi maj,
cuo je što sam krio, Najtajnij' uzdisaj. Miris se toga
cveta S uzdahom zamrsi, I cvetak porumene Pade mi na
prsi. Pa sad mi svetak draži Od samih ociju, Pa sad
mi cvetak bliži Od samih prsiju. Pa sad me ljubav goni
Da ištem oproštaj - Gle, šta ucini sa mnom Maleni cvetak taj.
Srpska ljubavna poezija
Ljubavna lirika je najpotpuniji izraz poetskog senzibiliteta; ona
izrasta i uvire u samo vrelo života, vezuje se za suštinsku covekovu
potrebu za ljubavlju.Ljubav je univerzalna kao i sam život i misao
ljudska, njeni su tokovi beskonacni, ona prati sve ljudske akcije i
stalno postoji u jezgru svih moralnih i filozofskih dilema.
Srpska ljubavna poezija se razvijala u izuzetno nepovoljnim istorijskim
okolnostima, pod stalnim pritiscima ratova i otpora, kratkotrajnih
zanosa i srece i dugotrajnih odricanja.Predstavlja izvanredno razvijenu i
prostranu oblast našeg stvaralaštva. Sem još
razvijenije rodoljubive lirike mi nemamo snažne druge lirske rodove ili
su oni u senci ova dva mocna i razvijena toka.To je i razumljivo za
narod cije je istorijsko postojanje bilo onakvo kakvo je imao srpski
narod.Poetski izraz se neprestano pleo oko samih uslova egzistencije, a
samo u retkim, srecnim trenucima istorije srpska se lirika razvijala do
novih saznanja. Malo ima pesama tzv. umetnicke ljubavne
lirike do sedamnaestog, osamnaestog veka.Dotad je ljubavna poezija
uglavnom cvetala u tzv. narodnoj lirici.Prvi poceci se mogu naslutiti u
doba Despota Stefana, ali su bili preseceni propašcu srpske države.U tom
vremenu su nastale Pohvala caru Lazaru i Slovo ljubve.
Teška vremena posle Kosova nisu ni mogla znati za luksuz ljubavne
radosti i ljubavne patnje.Tek u sedamncstom i osamncstom veku se polako
javljaju nagoveštaji razvoja ljubavne lirike.Najveci ljubavni pesnik
predromanticarskog perioda je Jovan Pacic – na neki nacin preteca
velikog romanticara Branka Radicevica, pesnika otvorene culnosti i
velikog senzibiliteta.Tu je i veliki Njegoš sa svojom divnom pesmom Noc
skuplja vijeka. citavu epohu mcstralno završava Laza Kostic sa “Santa
Maria della Salute”. Nakon toga dominira rodoljubiva
poezija i tek krajem devetnaestog i u dvadesetom veku ljubavna poezija
postaje ravnopravni rod. Šantic, Ducic, Rakic, Jakšic, Zmaj, Pandurovic,
Bojic, Desanka ... ljubavna lirika postaje moderno, savremeno pesništvo
vrlo visoke vrednosti. Zoran Gavrilovoc Iz
predgovora “Antologije srpskog ljubavnog pesništva”Despot
Stefan Lazarevic Slovo ljubve Stefan
despot, najslademu i najljubaznijemu, i od srca moga
nerazdvojnome, i mnogo, dvostruko željenome, i u
premudrosti obilnome, carstva mojega iskrenome, (ime
rekavši), u Gospodu ljubazan celiv, ujedno i milosti
naše, neoskudno darovanje. Leto i prolece Gospod
sazda, kao što i psalmopevac rece, i u njima krasote
mnoge: pticama brzo, veselja brzo preletanje, i gorama
vrhove, i lugovima prostranstva, i poljima širine;
i vazduha tananog divnim nekim talasima brujanje: i
zemaljske daronose od mirisnih cvetova, i travnosne;
ali i same covekove prirode obnavljanje i veselost
dostojno ko da iskaže? Ovo sve, ipak, i druga cudna
dela Božja, koja ni oštrovidni um sagledati ne može,
ljubav prevazilazi. I nije cudo, jer Bog je ljubav,
kao što rece Jovan sin gromov. Varanje nikakvo u ljubavi mesta
nema. Jer Kain, ljubavi tud, Avelju rece: "Izidimo u
polje". Oštro nekako i bistrotecno ljubavi je delo,
vrlinu svaku prevazilazi. Ljubav David lepo ukrašava,
rekavši: "Kao miro na glavu, što silazi na bradu Aronovu,
i kao rosa crmonska, što na gore silazi Sionske".
Uzljubite ljubav, mladici i devojke, za ljubav
prikladni; ali pravo i nezazorno, da mladicstvo i
devstvo ne povredite, kojim se priroda naša Božanskoj
prisajedinjuje, da Božanstvo ne uznegoduje. Jer
apostol rece: "Duha Svetoga Božjega ne rastužujte,
Kojim se zapecatiste javno u krštenju". Bejasmo
zajedno i jedan drugom blizu, bilo telom ili duhom, no
da li gore, da li reke razdvojiše nas, David da rece:
"Gore Gelvujske, da ne side na vas ni dažd, ni rosa,
jer ne sacuvaste Saula, ni Jonatana"! O bezloblja
Davidova, cujte, carevi, cujte! Saula li oplakuješ,
nadeni? Jer nadoh, rece Bog, coveka po srcu mome.
Vetrovi da se s rekama sukobe, i da isuše, kao za
Mojsija more, kao za Isusa sudije, civota radi
Jordan. Eda bi se opet sastavili, i videli se opet,
ljubavlju se opet sjedinili u samom Hristu Bogu našem,
Kome slava sa Ocem i sa Svetim Duhom u beskrajne
vekove, AMIN.Јefimija Мrnjavcevic (око
1349 - posle 1404) POHVALA SVETOM KNEZU LAZARU Pohvala knezu
Lazaru izvezena je 1402. godine na crvenoj svili za pokrov na civotu
kneza Lazara. Dimenzije su 66 x 49 cm. U dvadeset šest redova izvezena
je ova pohvala pozlacenom srebrnom žicom. Pokrov je dobro ocuvan, a
danas se nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. POHVALA
SVETOM KNEZU LAZARU U krasnom sveta ovog vaspitao si se
od mladosti tvoje, o novi mucenicke kneže Lazare, i krepka
ruka gospodnja medu svom gospodom zemaljskom krepka i slavna
pokaza te. Gospodstvovao si zemljom otacastva svog i u svakom
dobru razveselio si urucene ti hrišcane. I mužestvenim srcem i
željom za blagocašce izašao si na zmaja i protivnika
božanstvenih crkava, rasudivši da je neotrpimo za srce tvoje
gledati hrišcane otacastva tvoga da budu ovladani od Izmailcana.
Ako li ove ne postigneš, da ostaviš propadljivu visinu
zemnoga gospodstva i da se obagriš krvlju svojom, i da se
sjediniš s vojnicima nebesnoga cara. I tako dve želje postigao
si: i zmaja si ubio i mucenja venac primio si od boga. I
sada ne ostavi u zaborav vazljubljena ti ceda, koje sirote si
ostavio prelaskom tvojim. Jer od kako si stekao blaženstvo
u nebesnom veselju vecnom, mnoge nevolje i stradanja obuzeše
vazljubljena ti ceda, i u mnogim nevoljama život provode,
jer su ovladani od Izmailcana, i treba nam svima pomoc tvoja.
Zato se molimo, moli se opštem gospodaru za vazljubljena ti
ceda i za sve koji s ljubavlju i verom služe njima, jer
brigom mnogom sputana su vazljubljena ti ceda. Oni koji jedu
hleb njihov podigoše na njih bunu veliku i tvoje dobro u
zaborav staviše, o mucenice. No iako si prešao iz života
ovog, nevolje i stradanja ceda tvojih znaš, i kao mucenik
smelost imaš ka gospodu. Prekloni kolena pred gospodom koji te
je vencao (vencem muceništva), moli da vazljubljena ti ceda
provode bogougodno mnogoletan život u dobru, moli da pravoslavna
vera hrišcanska neoskudno stoji u otacastvu tvome, moli da
pobeditelj bog pobedu poda vazljubljenim ti cedima, knezu
Stefanu i Vuku, na nevidime i vidime neprijatelje, jer ako
pomoc primimo s bogom, tebi pohvalu i blagodarenje dacemo.
Saberi zbor svojih sabesednika, svetih mucenika, i sa svima
pomoli se bogu koji te je proslavio: izvesti dorda, pokreni
Dimitrija, ubedi Teodore, uzmi Merkurija i Prokopija, i
cetrdeset mucenika sevastijskih ne ostavi, a u njihovom mucenju (u
Maloj Aziji) vojuju ceda tvoja vazljubljena, knez Stefan i
Vuk, moli da im se poda od boga pomoc. Dodi na pomoc našu, gde
da si. Na moja mala prinošenja pogledaj i u mnogo ubroj ovo,
jer ne po zasluzi tebi pohvalu prinesoh, no po sili maloga mi
razuma. Zato i male nagrade ocekujem. No nisi tako ti, o
mili moj gospodine i sveti mucenice, malopodatljiv bio u
propadljivom i malovecnom. Koliko više u neprolaznom i velikom,
što si primio od boga. Jer telesno tudu mene medu tudim
ishranio si izobilno. A sada dvostruko molim: da me ishraniš
i da utišaš buru ljutu duše i tela moga. Jefimija usrdno
prinosi ovo tebi, sveti.Jeftimije Jovanovic
(1802-1854) Pesn pri podneseniju zlatnoga perstena
Primi ovaj zlatan persten, Ancice, S njim ti dajem dušu moju i
serdce, Koje ce ti verno biti I do groba teb’ ljubiti
Mracnoga. Zlatni persten jeste darak maleni, Al’ ga derži
kao zalog zakoni Krepke k tebi ljubve moje, Dok nas sudba
obadvoje Rastavlja. Cvet plavetni nek te, dušo, uveri
Da mi serdce od ljubavi gori; Nek te silno opomene Da se
secaš bednog mene Pocesto. Kol’ko dana u godini osvane,
Toliko je teških muka za mene Što ne mogu s tobom biti, carne
tvoje i ljubit Ocice. Neka duva hladni vetar severni, Ja
cu opet svagda biti tvoj verni, Ti si mene baš do groba
Ucinila suznog roba Tvoga lica. Želio bih da ti mogu svaki
dan Uciniti mali darak bar jedan, Jer si srebra, zlata
vredna, Serdcu mome ti si jedna Uteha. Velikim je
carskim dušam’ prirodno Da primaju i dar malen usrdno;
Ljubezno ce tvoje lice Primit pregršt i vodice Od mene.Jovan
Pacic (1771-1849) PONUD Ljubo! da se milujemo,
Ljubimo i radujemo Lepom, cvetnom ljubve dobu cas kog niko ne
dostiže, Svaki dan nas vodi bliže Neizbežnomu grobu.
Vedro nam dok nebo plavi, Cvet nevene i na glavi, Hajde! da
se mi gerlimo; Jer kad vesna ljubve projde, Doba jesen, zima
dojde: Svaku radost izgubismo. Izgubit ceš ružicicu,
Preseci ce Parka žicu, Pasti cemo u zabvenje; Ne polzovat
život naši, Od ceg zloba nas tek plaši: Bilo b’ krajno
zabluždenje. Zlobu, zavist koji vozbudi, Tog za srecom
alcu ljudi, Nju slade taj uživa; cto nenavist vice bolje
To mi s’ bolje ljub’mo volje: Kao cto mudrost iziskiva.Jovan
Ducic PESMA LJUBAVI Svoj jedini život ti živiš u
meni; Da budeš osecaj i san ti se sazda; Na tražim na putu
tvoj lik nasluceni – Daleko van tebe ide tvoja brazda. Oci
su ti zato da oplode zvuke, I glas da molitvu u srcima rodi;
Sav pokret izgleda zamah tvoje ruke; Ti sjaš u stvarima kao dan u
vodi. Tvoj je dah da seme ne smrzne u njivi, Tvoja ljubav
da bi bilo pobožnosti; Tvoja ravnodušnost, da može da živi
Gordost ocajanja i gorki car zlosti. Ti nisi u sebi jer ti nema
kraja; Tvoj govor pocinje muziku svih voda, Reci su ti konci u
tkivu sveg sjaja, Ideš, ko molitva, od zemlje do svoda. I
ti si nacelo vecma nego bice… Noc da blesnu zvezde, zamah
pobednika, Da bude pobeda… Lepota, otkrice, Pre nego mom duhu
beše rec i slika.Desanka Maksimovic (1898 -
1993 ) UTEHA Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili
travi sacekacemo zajedno prve mirise snega. Ja volim više zime
cistotu mirnu od bolesnoga dana prolecnjega kad ruke bez
strasti ne mogu da se dirnu. Živecemo zajedno svecane dane
kad duša pocinje tiho da sazreva, i bivaju pune ploda njene
grane, i o vecnosti vec kradom sneva. Smejacemo se zajedno
u vecernje case kad se covek smeje tiše i rede. Volecemo se
kad pocinju da se života ovog sagledaju mede, kad
ljubavnici postaju jedno drugom prijatelji blagi i braca.
Rastacemo se samo pred putanjom dugom sa koje ne može da se piše,
ni da se vraca.Milan Rakic cežnja
Danas cu ti dati, kada vece padne, u svetlosti skromnoj kandila i
sveca, u cistoti duše moje, nekad jadne, citavu bujicu
proletnjega cveca. U sobi ce biti sumrak, blag ko tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svetlim
zablještace boje U taj sveži trenut prvoga saznanja... Sve
ce biti lepše, sve draže i više, noc koja se spušta, svet što
mirno spava, dugo mrtvo polje na kome miriše kržljava i retka u
busenju trava. I tako kraj cveca ostacemo sami... -
Prolice se tada, kao bujne kiše, stidljivi šapati u blaženoj tami,
i reci iz kojih prolece miriše...Laza Kostic
Santa Maria della Salute Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor, na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor; prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor: Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute. Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub, nego grejuci svetsku lepotu u
pep'o spalit' srce i lub; tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub? Zar nije lepše vekovat' u te, Santa
Maria della Salute? Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja; sve što je srce snivalo mlado, sve
je to jave slomio ma', za cim sam cezn'o, cemu se nad'o, sve
je to davno pep'o i pra', na ugod živu pakosti žute, Santa
Maria della Salute. Trovala me je podmuklo, gnjilo, al'
ipak necu nikoga klet'; šta god je muke na meni bilo, da nikog
za to ne krivi svet: Jer, što je duši lomilo krilo, te joj u
jeku dušilo let, sve je to s ove glave sa lude, Santa Maria
della Salute! Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj
ne vide vid; iz crnog mraka divna mi svanu, k'o pesma slavlja u
zorin svit, svaku mi mahom zaleci ranu, al' težoj rani
nastade brid: Šta cu od milja, od muke ljute, Santa Maria
della Salute? Ona me glednu. U dušu svesnu nikad još takav
ne sinu gled; tim bi, što iz tog pogleda kresnu, svih vasiona
stopila led, sve mi to nudi za cim god ceznu', jade pa slade,
cemer pa med, svu svoju dušu, sve svoje žude, -svu vecnost za
te, divni trenute!- Santa Maria della Salute. Zar meni
jadnom sva ta divota? Zar meni blago toliko sve? Zar meni
starom, na dnu života, ta zlatna vocka što sad tek zre? Oh,
slatka vocko, tantalskog roda, što nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni grešne zalute, Santa Maria della Salute. Dve u
meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast. Dugo su bojak
strahovit bile, k'o besni oluj i stari hrast: Napokon sile
sustaše mile, vijugav mozak održa vlast, razlog i zapon pameti
hude, Santa Maria della Salute. Pamet me stegnu, ja srce
stisnu', utekoh mudro od srece, lud, utekoh od nje - a ona
svisnu. Pomrca sunce, vecita stud, gasnuše zvezde, raj u plac
briznu, smak sveta nasta i strašni sud. - O, svetski slome, o
strašni sude, Santa Maria della Salute! U srcu slomljen,
zbunjen u glavi, spomen je njezim sveti mi hram. Tad mi se ona
od onud javi, k'o da se Bog mi pojavi sam: U duši bola led mi
se kravi, kroz nju sad vidim, od nje sve znam, za što se
mudracki mozgovi mute, Santa Maria della Salute. Dodje mi u
snu. Ne kad je zove silnih mi želja navreli roj, ona mi dodje
kad njojzi gove, tajne su sile sluškinje njoj. Navek su sa
njom pojave nove, zemnih milina nebeski kroj. Tako mi do nje
prostire pute, Santa Maria della Salute. U nas je sve k'o u
muža i žene, samo što nije briga i rad, sve su miline, al'
nežežene, strast nam se blaži u rajski hlad; starija ona sad
je od mene, tamo cu biti dosta joj mlad, gde svih vremena
razlike cute, Santa Maria della Salute. A naša deca pesme
su moje, tih sastanaka veciti trag; to se ne piše, to se ne
poje, samo što dušom probije zrak. To razumemo samo nas
dvoje, to je i raju prinovak drag, to tek u zanosu proroci
slute, Santa Maria della Salute. A kad mi dodje da prsne
glava o mog života hridovit kraj, najlepši san mi postace
java, moj ropac njeno: "Evo me, naj!" Iz ništavila u slavu
slava, iz beznjenice u raj, u raj! U raj, u raj, u njezin
zagrljaj! Sve ce se želje tu da probude, dušine žice sve
da progude, zadivicemo svetske kolute, zvezdama cemo pomerit'
pute, suncima zasut' seljenske stude, da u sve kute zore
zarude, da od miline dusi polude, Santa Maria della Salute.Jovan
Ilic (1823-1901) Soneti VI Leti, leti,
pjesmo moja mila, Glas tvoj nek se do neba izvija! Nosi želju
na ljubavna krila, Da si dragoj slada i milija! Ja kakva
je, žalosna ne bila! Kad je videh – sunce me ogrija! Ta ljepša
je nego b’jela vila, Nego alem dragi kad zasija. Ono oko –
oko sokolovo, Ono grlo – grlo labudovo, Ona usta – ah,
željice draga! Sam andelak da s neba zablista, I nebesa da
s’ otvore ista, Ne bi ljepšeg ja video blaga!Branko
Radicevic VRAGOLIJE Momak ide vragolan, Po gori
se širi, Lep je ka'no lepi dan Što kroz goru viri. A
sa gore, kraj potoka, Stazica se dala, Jedna moma milooka
Tu je rublje prala. Al' kad smotri vragolana, Povikala
seka: "Oj, stazice, oj, tanana, Dones' ga meneka!"
Viknu moma, pa ti brže Za žbun jedan zade, A momak se cisto
trže I cudo da snade: "Jao mene, i do sada Šetah ja
po gore, Ali ne cuh još nikada Da slavuji zbore!"
Tako rece momak tuna, Pa s' mladan zahuja Da on vidi iza
žbuna Tog cudnog slavuja. Al' i moma iz zasede
Poskocila oma - Beži, sele, eto bede - Beži majci doma!
Beži moma, manu rublje… Beži l' domu svome? - Sve u goru beži
dublje, A momak za njome. Beži moma, do kolena None
joj se bele - Bele none do kolena Momka su zanele:
"Ta da imaš krilo lako Da prhneš oblaku, Ne bi mene, cedo,
jako Utekla junaku!" Pa se, mladan, za njom stisnu,
Dohvati je sade: "Jao mene!" - ona vrisnu, Pa pod lipu pade.
O, da cudna valjuškanja Po zelenoj travi, O, da cudna
ljuljuškanja Da t' podidu mravi! Laki vetric osme'nu se,
Listak liska dirnu, Beli danak pokrenu se Pa kroz lipu
virnu. Lipa brsne grane širi, Šapce danu sjajnu:
"Viri, dane sjajni, viri, Ali cuvaj tajnu!"Jovan
Ducic LJUBAV Je li ovo ljubav, ili bolna jedna
Potreba da ljubim? Ova želja plava, Je li želja srca mocnoga i
cedna? Ili napor duše koja malaksava? Je li ovo žena koju
ljubim zbilja? Ili sen na prolasku preko moga puta, Tumaranje
misli bez svesti i cilja, I sve delo jednog bolnog minuta!
Ne znam, no na medi toga sna i jave Vidim moje srce da cezne i
pati. I suze kad dodu rane zakrvave- Ja ni onda od tog ništa
necu znati.Branko Radicevic (1824-1853)
SONETI VI Kad se probudih, još je bilo rano, U
istoku se zora vec razvila, Iz njenoga rumenoga krila Još beli
danak ne beše ograno. Preda mnom lice zore umiljano, No
miso moja nije onde bila. Po jucerašnjem danu se je vila: Ja
gledah lice device ljuvano. Oko sjajno, carne mile vlasi!
Obrašcica, usnicica krasni! Devo, devo, da l’ ceš biti moja?
Zlatno sunašce, gle, vec planu! Beli danak zemljica ogranu –
Srce moje, ti si bez pokoja. VIII Vece dode, eto
mene tuna, U to doba, gde juce bijaše: Vedro nebo ko juce
stajaše, Sjajno sunce, ko juce, bez truna. Kito stroma i
zelenih žbuna, Obarajte lisne grane vaše, Jednom ona poda vami
staše, Nema više nje sad, nema tuna! Kad bih znao gdi je
ona sade, Da joj kažem srca moga jade, Moga srca zaljuveni
plam! Sveto mesto, jako što ja gazim, Svaki danak kojeno
polazim Kamo ode boginja ti, kam’?Milan Rakic
(1876-1938) SETNA PESMA Došlo je vreme kad nam kosa
sedi, I naša cula postepeno grube. Stojimo tako skrušeni i
bledi Dok našu starost objavljuju trube. No još u meni
icceznuo nije Sledbenik mladog Vertera, što sanja Pri
mesecini, i što suze lije Uz svaki spomen starog osecanja!
O, znam to dobro, stari oganj da je Nestao, da ga nece biti više.
No našu ljubav nema ko da zbriše: Ona se menja, ali uvek traje.
Sad nam je ljubav otmena i cedna, Ko mesecinom prožeta. Miriše
Ko cvet sasušen, uspomena jedna, U knjizi što se vec ne cita
više. O daj mi, draga, da na krilo tvoje Položim glavu
umornu, da sada Slušam, dok blješte na zapadu boje I vece kao
crno krilo pada, Kao u školjci huku morskih vala U našoj
duši, gde ce odsad rasti Niz crnih beda i starackih zala,
Prigušen šumor nekadanje strasti…Desanka Maksimovic
Sreca Ne merim više vreme ni sate, ni po suncevom vrelom
hodu; dan mi je kad njegove oci se vrate i noc kad ponovo od
mene odu. Ne merim srecu smehom, ni time da li je ceznja
moja od njegove jaca; sreca je meni kad bolno cutim s njime i
kad nam srca biju ritmom placa. Nije mi žao što ce života vode
odneti i moje grane zelene; sad neka mladost i sve neka ode;
on je zadivljen stao kraj mene.Aleksa Šantic
Proljece Nemoj, draga, nocas da te san ophrva I da
sklopiš oci na dušeku mekom! Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva, Rodice se mlado proljece! I
svuda Prosuce se miris plavih jorgovana; I pahulje snježne
padace sa grana U naš bistri potok što baštom krivuda.
Uzvice se Ljeljo nad našim Mostarom, I svaki ce prozor zasuti
beharom, Da probudi srca što ljube i gore... Zato nemoj,
draga, da te san obrva! Dodi, i u bašti budi ruža prva, I na
mome srcu miriši do zore!Branko Radicevic
Ukor Gde si dušo, gde si hrano! Gde si, dance mio?
Gde si, sunce ogrejano? Gde si dosad bio? Ta sinoc se tebi
mlada Baš zacelo nada'! Sunce zade - pade tama - A ja
ostah sama! Ala ljubiš, moje lane, Ala grliš slavno!
Grli, ljubi, dok ne svane - Ta vec nesi davno! Vec nedelja
dana prode Kako mi ne dode!... Jao zlato, tako t' Boga,
Ta kako si moga'?!Djura Jakšic KROZ PONOc
Kroz ponoc nemu i gusto granje Vidi se zvezda tiho treptanje,
cuje se srca silno kucanje - O lakše samo kroz gusto granje!
Tu blizu potok daljinu para, Tu se na cvecu cvece odmara, Tu
mene ceka ašikovanje- O lakše samo kroz gusto granje!
Pašcu, umrecu, duša mi gore, Rastopice me do bele zore, K'o
grudu snega vrelo suncanje- O lakše, lakše, kroz gusto granje!Jovan
Jovanovic Zmaj I molio sam I molio sam oci Da
suze ne liju, I molio sam prsi Da tako ne biju. I
preklinjo sam ljubav Ta da me ne kuša, Al' ljubav, oci, srce.
Niko ne sluša. A jedan cvetic, što ga Najlepsš rodi maj,
cuo je što sam krio, Najtajnij' uzdisaj. Miris se toga
cveta S uzdahom zamrsi, I cvetak porumene Pade mi na
prsi. Pa sad mi svetak draži Od samih ociju, Pa sad
mi cvetak bliži Od samih prsiju. Pa sad me ljubav goni
Da ištem oproštaj - Gle, šta ucini sa mnom Maleni cvetak taj.