Lyrics has been copied to clipboard!
O piscu : NEDJELJKO FABRIO:Bilješke o piscu:
Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a
diplomirao
je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik,
voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc",
zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu.
Od 1989. do 1995. g. je predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Njegova djela:
Romani:
Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)
Pripovijetke:
Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.),
Izabrane pripovijetke (1990.)
Drame:
Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Cujete li svinje
kako rokcu u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.),
Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)
Eseji:
Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.),
Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i
život (1997.)
Prijevodi s talijanskog jezika (izbor):
Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Izmedu krasa i talasa (1966.),
Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.),
Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme
(1974.),
Sandro Penna: Cetiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza
(1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II
(Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras
(1985.),
Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)
Romani Nedjeljka Fabria:
U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa
(1989.)
Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj
obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateci egzistencijske drame
pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog
romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne grade, historijskih
zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti ucinci. Pojedinacne
egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i
nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost
poviješcu koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje.
Karakteristicni pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni.
U Fabrijevoj umjetnickoj viziji covjek je potrošni materijal povijesti,
marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije.
Veliku pozornost autor posvecuje stilu i jeziku, koristi se postupcima
posudenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti),
a cesti su i tipicno postmodernisticki efekti (samosvjesna naracija,
poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova…)
U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnicki je
odgovorio na neposredan izazov – problem domovinskog rata.
Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a
diplomirao
je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik,
voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc",
zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu.
Od 1989. do 1995. g. je predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Njegova djela:
Romani:
Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)
Pripovijetke:
Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.),
Izabrane pripovijetke (1990.)
Drame:
Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Cujete li svinje
kako rokcu u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.),
Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)
Eseji:
Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.),
Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i
život (1997.)
Prijevodi s talijanskog jezika (izbor):
Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Izmedu krasa i talasa (1966.),
Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.),
Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme
(1974.),
Sandro Penna: Cetiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza
(1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II
(Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras
(1985.),
Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)
Romani Nedjeljka Fabria:
U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa
(1989.)
Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj
obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateci egzistencijske drame
pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog
romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne grade, historijskih
zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti ucinci. Pojedinacne
egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i
nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost
poviješcu koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje.
Karakteristicni pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni.
U Fabrijevoj umjetnickoj viziji covjek je potrošni materijal povijesti,
marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije.
Veliku pozornost autor posvecuje stilu i jeziku, koristi se postupcima
posudenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti),
a cesti su i tipicno postmodernisticki efekti (samosvjesna naracija,
poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova…)
U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnicki je
odgovorio na neposredan izazov – problem domovinskog rata.