Lyrics has been copied to clipboard!
MARIN DRŽIĆ:
“SKUP”
Izdavac: “Školska knjiga”, Zagreb, 1974. ( biblioteka “Dobra knjiga” )
Bilješka o piscu:
Marin Držic (Vidra) najvece je ime hrvatske renesansne književnosti i jedan od najvecih komediografa svjetske književnosti svojega doba. Rodio se godine 1508. u Dubrovniku, u uglednoj i bogatoj obitelji pucana - trgovaca, koja je kasnije gospodarski propala. O njegovoj mladosti nema puno podataka, poznato je da je, po obiteljskoj tradiciji, godine 1526. imenovan upraviteljem dubrovacke crkve Svih svetih. Godine 1538. nakon što je imenovan orguljašem u dubrovackoj katedrali, dobio je potporu za školovanje u toskanskom gradu Sieni, gdje se ukljucio u život sveucilišta, ali i kazališni život. U Dubrovnik se vraca godine 1545. da bi ubrzo za tim postao pratilac - komornik, a kasnije i tumac u službi austrijskoga grofa Christopha von Regendorfa, s kojim je putovao u Bec i u Carigrad. U Dubrovniku Držic ponovo boravi od 1548. do 1562. i to je doba njegovog najplodnijeg književnog stvaralaštva, ali i vrijeme oskudice, u kojem je mijenjao slabo placene poslove i suocavao se s oskudicom. Suocio i s neslaganjem sa sugradanima, a sve to pridonijelo je Držicevoj odluci da napusti Dubrovnik i ode u Veneciju. Tamo je, godine 1563. dobio zvanje kapelana mletacke nadbiskupije, koju je obnašao do smrti. Godine 1566. Držic je boravio u Firenci, odakle u nekoliko pisama toskanskom vojvodi Cosimu I Medicejskom iznosi negativnu ocjenu dubrovackoga poretka i dubrovackih nesposobnih senatora, te traži pomoc za prevrat, da bi u vlasti više sudjelovali pucani, te da bi se riješila socijalna pitanja. Vojvoda mu na taj utopijski poziv nije odgovorio, a Držic je, razocaran, srušenih snova o pravednijoj Republici, umro u Veneciji godine 1567.
Držic se kazalištem poceo baviti još u Sieni, a u Dubrovniku, godine 1548. prikazana mu je, danas izgubljena, komedija “Pomet”. Iduce godine napisao je pastoralu “Tirena”, a zatim i pastorale “Venera i Adon”, te “Plakir”, a pisao je i ljubavnu liriku. Najvecu snagu Držic je pokazao kao komediograf, pa su njegova tri najuspjelija djela pokladna igra “Novela od Stanca” ( 1550. ), te, iste godine napisana komedija “Dundo Maroje”, kao i komedija “Skup” ( oko 1555. ). U razdoblju od 1553. do 1556. prikazane su i ostale Držiceve komedije: “ Džuho Krpeta”, “Tripce de Utolce”, “Arkulin” i “Pjerin”, te pastirska komedija “Grižula”. Godine 1559. prikazana je i “Hekuba”, jedina Držiceva tragedija, koja je zapravo prepjev Euripidove tragedije, nastao prema preradbi Lodovica Dolcea.
U svojim komedijama, Držic je gradio zaplete u iskušanim okvirima rimske Plautove, te renesansne komediografije, ali je uspio stvoriti galeriju likova tipicnih za dubrovacku sredinu. U komedijama je uspio široko obuhvatiti niz problema, od sukoba generacija do borbe dobra i zla, kako u pojedincu, tako i u društvu sklonom korupciji, konformizmu i sebicnosti. Ta kvaliteta osigurala je Držicevim djelima svježinu sve do današnjih dana.
Obrada djela:
Komedija “Skup” obraduje u klasicnoj književnosti cesto korišten motiv škrca, a inspirirana je Plautom ( “Aulularia” ) što je navedeno u prologu.
“ A komedija, mislite, kakva ce bit? Starija je neg moj djed i pradjed, starija je neg stara komarda, gdje se dijeca sad kuplju, starija je neg kruh potor, sva je ukradena i njekoga libra starijeg neg je starost, - iz Plauta; djeci ga na skuli legaju. “
“Skup” je komedija u pet cinova, a sacuvana je u krnjem obliku, bez završetka. MJESTO RADNJE je Dubrovnik, a VRIJEME RADNJE tadašnje, odnosno sredina XVI stoljeca. SADRŽAJ joj vec u prologu otkriva Satir:
“ Starac ce njeki bit koji je našao tezoro u muncjeli i skrio ga u neki ormar pod ognjište - taji da ga je našao. Ima jedihnu kcer; prije hoce kcer ne udat nego joj od tezora dat išto za prciju.”
Skup je pronašao blago u zemljanoj posudi, i u njoj je i dalje cuva, živeci u krajnjoj oskudici, u kojoj trpi i njegova kci Andrijana, ali i služavka Variva. U Andrijanu je zaljubljen mladi Kamilo, kojem majka Dobre ne odobrava ženidbu bez miraza. Skup se pak želi riješiti djevojke, koja se, prema tadašnjim obicajima, bez miraza ne može udati. Pristaje ju je, bez miraza, uzeti Kamilov stari ujak Zlati Kum. Kamilo, u strahu da ce mu Andrijanu udati za Zlatoga Kuma, na nagovor sluge Munua izigrava smrtnu bolest, majka se uplaši, a stari ujak Niko ne opravdava ljubav mladih kojoj je prepreka nedostatak novaca. Na Kamilovoj strani jest majcin prijatelj Dživo. Skup, u pripremama za kcerino vjencanje blago sakriva u grob u crkvi, no prati ga Munuo, koji krade blago. Munuo je zaljubljen u Dživinu služavku Grubu, koju prosi Zlati Kum, vidjevši Skupovu mahnitost, odustaje od vjencanja. Skup traži svoje blago, a Kamilo, želeci Skupu otkriti da su se on i Andrijana zarucili, govori da je njegovo blago, to jest kcer, njegova. Skup pak misli na zlatnike, pa optužuje Kamila za kradu. U meduvremenu Munua otkriva Kamilov prijatelj Pjeric, i dovodi ga pred Kamila, Skupa, Dživa i Zlatoga Kuma, i tu završava sacuvani tekst komedije. Komedija je prikazivana s više dopuna, ali nije teško naslutiti da svatko dobiva svoje: Kamilo Andrijanu, Munuo Grubu, a Skup svoju ljubljenu posudu sa zlatom.
Medu likovima u komediji najupecatljiviji je SKUP, škrti starac. Pronadeno zlato njemu je i blagoslov i nocna mora - sretan je što ga ima, ali je u vjecitom strahu da ga netko ne ukrade. U petom prizoru prvoga cina, Skup govori:
“ Ja ne znam što cu, ja nijesam sikur s ovom celjadi, ja sam nevoljan covjek. Ne imat zlato - zlo! Imat ga na ovi nacin - zlo i gore! Otkle ovo tezoro nadoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne cekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Otkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo, draže mi je neg duša! Kako ga sam u muncjeli našao, tako ga u muncjeli i držim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko cuje? Nije nikoga! Tko bi muncjelu našao, rekao bi, ulje je ali masline, ali taka stvar; od tezora se nitko nece stavit. A da ga u skrinji držim, koliko bi vece gvozdjem obijena bila, toliko bi se prije od tezora stavili. Po misu božiju mi sve nješto govori: pod' ter se prijavi doma; pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža cini, a zlato je kalamita. AMOR NIJE AMOR, ZLATO JE AMOR; zlato stare - mlade, lijepe - grube, svete - griješne, svjetovne - crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava. Ma što cinim ja ter ne trcim da mi ljubav tkogodi ne ugrabi? Tko ljubi, sumnjiv je.”
Tom posljednjom recenicom - tko voli, ujedno i ljubomoran, Skup potvrduje svoje stajalište da, iako mu savjest govori da je zlato zlo, za njega ljubav nije ljubav, vec je zlato ljubav. Da bi sacuvao svoje blago, i da tkogod ne posumnja da ga ima, Skup živi bijedno, u hladnoj kuci, bez hrane, i bez dostojne odjece za ukucane. Neprestano ga proganja sumnja da netko ipak zna da on ima blago, pa ga plaši i ponašanje sugradana. O tome govori u sedmom prizoru prvoga cina.
“ Poceli mi se su persone javljat koje me prije i ne znahu; dobitam da su štogodi uzaznali. Što ceš, zlatu se svijet klanja. Ma ja da negam: ne imam vode, ubog sam kako uš. Vraga izjeli! Svaka zja da vraga od tudeg proždre. A ja tvrd kao mramor: “ Ne imam ništa, zahvaljam na prijateljstvu!” Prijatelji od današnje dobi, dokle im se menestra, dotle te ljube; kad nije vece što menestrat, i ne znaju te.”
Svoju kcer Andrijanu, šesnaestogodišnjakinju, Skup vjeri za znacajno starijeg bogatog Zlatoga Kuma, koji pristaje uzeti djevojku bez miraza. Vjencanje mu je nova briga - kako prikriti da ima blago, da nije ubog kakvim se predstavlja. U šestom prizoru trecega cina Skup govori:
“ Tko ima udavat kcer, ima febru kvotidijanu uza se, koja ga ne cini spat ni mirovat noc ni dan; tko paka vjeri kcer i dava ju ima pez na sebi, gora mu je na plecu pod kojom se pridira. Ja podoh na komardu da spravim, da kupim, da casno dovecer docekam zeta; ono drago a ono draže, onoga nije, a ono se hoce; a tko se hoce poctit, trijeba je tresnut tobocem! Bogme se ja necu pridrijet, i ako hocu pokrit tezoro, trjeba da se cinim ubog; inako, ako je tko što cuo da je u mene tezoro, scijenit ce za certo da ga imam. Ništa najbolje nije - uboštvo je! “
Skup, u strahu za svoje blago, kako je u prvom cinu tjerao Grubu koja je došla po vatru, tjera i sluge Zlatoga Kuma, koji obavljaju pripreme za vjencanje. U razgovoru sa Zlatim Kumom, u desetom prizoru trecega cina, Skup traži skrivene namjere, i dvoji: želi li Zlati Kum biti dobrotvor prema siromašnoj djevojci ili sumnja da Skup ima blago. U tom razgovoru, Skup se osvrce na grijehe - lakomost i razmetnost, i smatra da je lakomost manji grijeh.
“ Istinom lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava i kuga je od svijeta. Ma razmetan covjek vele je gore, er lakomos uzdrži, a razmet rasiplje.”
Buduci da Zlati Kum vjencanje zakazuje za istu vecer, Skup odluci blago, kako ne bi bilo u kuci, sakriti u crkvi. U jedanaestom prizoru, Skup sakriva blago, i zadovoljan je svojoj domišljatošcu:
“ Od greba tko ce se stavit? Tko li ce grob otvarat? A svrh muncjele sam kosti stavio. Oh, sikur sam veceras. Poc cu priklonit crkvu, u dijaka cu uzet za veceras kljuc od crkve, da u mene stoji. Namoru ga cu poc sad uzet.”
U trecem prizoru cetvrtoga cina, Skup govori o ponašanju svecenika i placanju crkvenih obreda, a u tom njegovom govoru Držic se šali na vlastiti racun kao klerika:
“ Dum Marin me zagovori: “A lemozine pomanjkaše, a devocijoni nije vece u krstjanijeh, a dava se pjet”, a sve: “Da'!” a sve: “Tu ceš spendžat toliko”, a dinar kad se mre, a dinar kad se žive, a bez dinara ne more se moltva rijet, a dinar, sve dinar što dinar. A dobro brijeme imaju - kantajuc hljeb dobivaju! ”
Skup uskoro shvaca da mu je blago nestalo - pratio ga je Munuo i, vidjevši da starac sprema blago, odnio ga je iz groba. Skup je skoro poludio od užasa, a vidjevši ga takva mahnita, Zlati Kum odustaje od ženidbe. Skupu dolazi Kamilo da mu kaže kako je Andrijana njegova, i u njihovu razgovoru, u prvom prizoru petoga cina dolazi do nesporazuma - Kamilo blagom smatra Andrijanu, usporedujuci svoj cin s otmicom lijepe Helene. Skup pak misli da Kamilo govori o ukradenom zlatu i traži da mu ga vrati:
“ SKUP: Koju Elenu? Koji Pariš? Tezoro mi vrati bez velika skandala i necu rijeci.
KAMILO: Što sam ja uzeo ne mogu ti vratit, i što sam uzeo nijesam silom uzeo, - Andrijana tvoja kci bila je kontenta od toga.
SKUP: Andrijana moja kci s tobom je bila da moje uzmeš?! Ajme sada zlo, - u kceri se uzda.
KAMILO: Mladosti se je dano privarit; a ja sam njoj dao vjeru, a ona meni.
SKUP: Vjeru ste dali jedno drugom za asasinat moju cas i sve moje dobro na svijetu! Ajme što cujem?! To ti je plata od vjerenika koja joj bijah našao, bogatijega covjeka od grada.
KAMILO: Nije sve u bogatstvu. Ni ja tvoj necu biti zao dzet.
SKUP: Ti si zao, a ona nije dobra. Moje mi tezoro vrati!
KAMILO: Ovakve se stvari ne mogu vratit.
SKUP: Neš vratit tezoro moje, lupežu?
KAMILO: Od onake stvari lupež bit ne sramujem se i ne kajem se, i opet bih lupež bio.
SKUP: Ja cu na pravdu!
KAMILO: I ja cu na pravdu. - Ovi covjek, para, ne odgovaraše na moj prepozit, tezoro mijenjtuje i o vracanju govori, a ja hocu rijet da se je Andrijana za mene vjerila i udala. Moja je vece žena - djevojkom se vece ne može vratit. I vjerit je se druzijeh vece ne more, ako je pravde u ovom gradu. A on lje teše: “Moje mi vrati!”
Skupu i Kamilu pridružuje se i Zlati Kum, kojem se Kamilo, napokon shvativši o cemu starac govori, žali da ga je Skup optužio kao lopova. Zlati Kum potvrduje da se nece ženiti Andrijanom, a za Skupa misli da je poludio, jer, kao siromah, umišlja da je imao blago. U posljednjem sacuvanom prizoru stiže Dživo, te Pjeric koji vodi Munua - lopova s blagom, a u razlicitim dopisanim završecima komedije, Skup dobiva svoje blago.
KAMILO i ANDRIJANA, iako glavni junaci ljubavne price malo govore, posebice Andrijana. Kamilovo srce svoju ljubav i patnju pokazuje u prvom prizoru petoga cina:
“ Ajme, koja je ovo muka ku cutim u meni! Ovo su bolesti od smrti: ja mrem, ja ne valja ni da živem! A mogu li živjet bez života moga? Bez Andrijane ja ne mogu živjet. A jesam li i sada živ? Bez nje ja nijesam živ - mrtav sam i u paklu sam, u živom ognju gorim. Ajme, Andrijana dundova ima bit! Toj ce bit, toj nece bit: to necu da je da znam život izgubit. Moja je, meni se obecala, ne more vece njegova bit.”
No, zato je njihova ljubav predmet razmatranja drugih likova. Variva i Gruba tako u prvom prizoru prvoga cina komentiraju nacin udvaranja dvoje mladih:
“ GRUBA: Andrijana je, žint, obecala Kamilu; znaš, onomu vlastelicicu što cesto ovdje prohodi.
VARIVA: Obecala, sjetna! Kako se to obecava?
GRUBA: A on sve uzdiše i govori “jao!”
VARIVA: Jao ti vazda! Što je to “jao”?
GRUBA: Ono ne znam; govore vazda kad dunižaju, “jao”.
VARIVA: Jao i stara sam, a ne znam koliko ovi bizgici znaju. ”
U razmatranju ljubavi Kamila i Andrijane posebice se istice lik Kamilove majke DOBRE, buduce svekrve. Vec u prologu Držic govori o svekrvama:
“ Ah ove svekrve! Da mogu ove mladice bez svekrva bit, dobro ti bi im bilo! Svekrve, svekrve! Vazda kore, vazda karaju, vazda psuju, vazda nemirne! A neboge nevjeste ne smiju se ni tužit, obikle ih su. Neg kad im prem dodiju trce s rukami u pazuho, muce, tako im i omicu smokve i roge. Kad one vecma psuju, tako one vecma smokve i roge! “A to tebi, a to tebi ” u sebi govore. ”
Dobre se pojavljuje u desetom prizoru prvoga cina, kada svoga brata Zlatoga Kuma nagovara da se, iako u poznim godinama, oženi. Dobre govori o svojem shvacanju žena i njihove pameti:
“ Dobro da mi žene scijenjene smo zamalo u stvoru i da ne imamo pamet mušku ma djetinjsku, koja se, kako i slaba grana, na svaki svjet obrce, ili lud ili mudar, i prije na lud neg na mudar. ”
U liku Dobre Držic slika pripadnicu vlastele, koja smatra da bogatstvo i moc moraju ostati u uskom, povlaštenom krugu. Kao zastupnica konzervativnog shvacanja života Dobre se predstavlja i u razgovoru sa slobodoumnim prijateljem Dživom u prvom prizoru trecega cina. Dobre se ne može složiti s vjeridbom sina bez majcine dozvole, a o snahama ima vrlo ružno mišljenje.
“ DOBRE: Rasuta! Vjerio! Ona djetetina, još mu usta mlijekom vonjaju! Za njega su žene! Nece mi u kucu! Kako se bez mene vjerao, tako bez mene i boravi!
DŽIVO: Zašto, Dobre? Imaš onoga jednoga sina, a imaš svega milos božiju. Koje ce zlo bit da t' nevjestica u kucu dode od koje ceš zabavu imat i odmjenu u sve kucne posle ?
DOBRE: Odmjenu u kucne posle? Nemoj mi, Dživo, spominjat današnje nevjeste! Od sadanjijeh nevjesta nije neg' spat do podne; a kad se ustane, dvije djevojke nijednoj nijesu dosta da ih sapinju i oblace. A kad se obuku, jedva do objeda mrdajuci oko glave njeke cicke od kosa zavijajuci i pri zrcalu - uh, tuga me je govorit'! - cerse, zle cesti, a pak se u crkvu dode, a mise se sve svršile.
DŽIVO: Dobro, ne moremo mi svijet nacinit. To u pocetak bude, a pak i one, brijeme ih nauci, o kuci uzrade.
DOBRE: Rade - ruke u tikvici držeci, s funjestre na funjestru svlice klubucac naviju, pomrdaju u cestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvjetje se kupuje; u dumama, u Cicilija, u Justina po rusate se vodice posila.
DŽIVO: Mladost je taka!
DOBRE: I mi smo mlade i gizdave bile, ali smo u ognjište ulazile, a nijesmo tolika cuda cinile. Nebogo, mi o Ave-Mariji ustajahomo, a moj pokojnik - pokoj mu duši! - rekao bi mi: Dobre, ti se ceš ištetit, docna ležeš, a odvece s utra ustaneš, nemo'!” A ja, dokle bi on ustao, dva vretena bih naprela, objed bih naredila, sto posala bih ucinila.
DŽIVO: I to je odvec bilo, Dobre. Ne daju ih oci za godišnice s tolicijem prcijami muževom, ma da su gospode i da zapovijedaju. Ja mojoj ne dam da toliko s jutra ustaje; drago mi se je u odru š njom ovako porazgovorit ujutro. Komu je žena draga, i sve mu je drago što cini. A jeda su nam robinje? Godišnice za ognjište, preslice za kudjelju, a vladika da povijeda u kuci!
DOBRE: Zapovijeda ludijem, žimit, i za bradu iz potezaju, - tot njim! A tvoja razbludnica pod' da ti gace okrpi, - jes, nada' se!
DŽIVO: Šavci su za to.
DOBRE: Šavci za da do ženskijeh bjecava i kroje i šije i krpe. Jes, mi smo tako cinile.
DŽIVO: Vi ste u ono brijeme bile kad se je u bortijeh hodilo; a ove su u ovo kad se i svila dere, i dobro se dere er jes od šta.”
Tom izjavom - neka se dere kad ima od cega, Dživo govori o gospodarskom prosperitetu Dubrovnika. Istodobno, Dživo Dobri objašnjava da tipicne ideale - radinost i štedljivost ne treba pretvarati u škrtost i gramzivost. Dživo govori kako poštuje svoju ženu, i da žene muževi ne bi trebali smatrati služavkama. Kroz Dživu progovara sam autor koji se suprostavlja uskogrudnim shvacanjima vlastele u Dubrovniku. Kritiku ljudske uskogrudnosti i oholosti autor iznosti u Dživinom monologu u osmom prizoru cetvrtoga cina:
“ Moj bože, cudan ti je animao covjek, tko dobro promišlja i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su - neka ostalo ostavim - naravi tihe, s kojom se može govorit, koji razlog primaju i slijede, koji svijet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena koji jem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospodstvo u glavi njeko nose s oholasti, cijem hoce da je sve na njih nacin, a to je što se zove barbarija; što žude hoce, i scijene, njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti bez milosrda: ti ljudi pravdu rijecmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrda. Mlada ne moremo mi ucinit da nije mlad i da svojom naravi ne provodi, star takoder da svojijem korsom ne ide. ”
Dživo Kamila i pravo mladosti na ljubav brani u razgovoru s dundom Nikom, koji pak otkriva svoja konzervativna i uskogrudna shvacanja, i nepovjerenje u mladost. Time se Niko, a to Dživo i konstatira, potvrduje kao predstavnik tvrdoglavih, oholih i nerazumnih, o kojima je Dživo govorio u svojem monologu.
“ DŽIVO: Kamilo nam se vjeri; jes' li cuo?
NIKO: Zli glasi i nezvani dohode; cuo i ne cuo; i cujem da ne cujem ako i cujem što nije za cut.
DŽIVO: Što nije za cut? Cuju se i vece stvari neg su ove, meni para. Grubše je cut da se je Zlati Kum star vjerio neg Kamilo mlad.
NIKO:Grubo je cut: narodit mlad covjek ošpedao djece, i za hranit ih, grabit, krasti i ašašinavat i dat zlo' cesti dušu: a nije grubo da se oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima protrjebu vragu dušu davat.
DŽIVO: To je razum svjetovni, a nije razum božiji.
NIKO: Što je razum božiji?
DŽIVO: Razum je božiji: ženit se za imat plod i za umnožit' rusag ljudski, i trudit i mucit za hranit rod koji bog da, i ne plakat. Ili kceri ili sinovi - bog ih dava, bog se njimi i brine. Tko se mlad oženi, u staros ima ljudi sinove nakojijeh se njegova staros uslanja, i ne ima potrjebu od žene da ga guverna.
NIKO: Jes, na to se osloni, na sinove se nasloni, - našao si štap, u sadanje brijeme da se podštapiš, - da te ne scijene i da tvoju staros pogrduju i da se gospodne nad tobom.
DŽIVO: Oci nerazumni zlijem guvernom, nemirni s bata, koji palicom, ne ljubavi od oca, alevaju sinove, ucine da im su sinovi ne sinovi ma neprijatelji. I na to ih pravda božija osudi er sinove valja alevat kako sinove a ne kako robove.
NIKO: Vas je s tobom razlog! Pirujte s Kamilom, kad je tako. Uživa'te to dobro, a ja, kad dodu u mene na zajam, ne imam ludijeh dinara. I zbogom!
DŽIVO: Ni ja ne hvalim ludos od djece, ma, kad je stvar ucinjena, ne valja ga abandonat, ni dovesti ga na desperacijon da ga izgubimo.
NIKO: Ja sam ga za mene izgubio.
DŽIVO: Ovo je ono tvrdoglavsto što najprvo rijeh.”
Inace, dundo Niko sa kao konzervativac predstavlja i u razgovoru s Kamilovim prijateljem Pjericem, kada odbija pomoci nesretnom Kamilu. Niko grdi nocne skitnje mladeži, tvrdi da su neobrazovani, a okomio se i na obicaje, te odjevanje mladih:
“ Nijesu vam drage ove rijeci? Ni nam vaša cinjenja. Sramujemo se vami! Gdi su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gacah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koja se u gradu cini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam ce personu uresit: a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese.”
Kao i Niko i ZLATI KUM je predstavnik bogate vlastele, ali on je pak spreman prekršiti odredena društvena pravila. Tako svojoj sestri Dobri, koja ga nagovara na ženidbu, i to bogatom djevojkom, odgovara da ne želi djevojku s mirazom. Takve djevojke, po mišljenju Zlatoga Kuma, s obzirom na novac koje su donijele mužu, smatraju da su muža kupile. Zato Zlati Kum, u desetom prizoru prvoga cina kaže:
“ Necu gospoda u kuci, hocu djevojku kojoj cu ja gospodar bit, a ne ona meni. Ja nemam potrjebu od imanja. ”
Vjencanje bez miraza, kasnije u desetom prizoru trecega cina, Zlati Kum smatra poželjnim, i istice da bi se tako rješavala i socijalna pitanja, u skladu s Božjim zakonom:
“ Hoce bogat uboga da pomaga, a djevojke uboge da bogati uzimaju; to ljudska koris prosi, i djevojkama ubozijem da je prcija dobrota, koja dobrota u djevojci vece valja neg velika prcija. Na ovi bi nacin Grad bolje stao: bogati bi uboge potcapljali; tako bi se grad uzdržao i mantenjao u dobru bitju u vjecna brjemena, a ne uboštvo, kako grinja konsumavalo gradane i Grad. Da bogatstvo od bogatijeh kijeh nije vele, ne more ucinit da gradani i Grad ne ide svakcas na gore i na ruinu, ubozi bi se konsolali dobrotom od bogatijeh, a ime od dobrote bogatu vece valja, ako razumije, neg bogatstvo. Ma je lakomos svijet zaslijepila: kroz dinar svak gleda, na dinar svak pozire: što hoce razlog i što je bolje za covjeka, od toga je svak slijep. ”
Medu likovima su i sluge - Kamilov MUNUO, te služavke (godišnice) - Skupova stara VARIVA i Dživova mlada GRUBE, kao sluge Zlatoga Kuma - Pasimaha i Drijemalo. Posebice se istice Munuo, lakomislen, zaljubljen u Grubu, koji Skupu krade blago. Munuo je takoder žrtva lakomosti - to pokazuje njegova dvojba u jedanaestom prizoru trecega cina: ici Kamilu i reci da mu Andrijanu odmah uvecer udaju, ili iskoristiti prigodu i ukrasti blago:
“ Brate, imam li poc k Kamilu da mu spovijem kao stvar stoji? Er ako brzo ne remedija, ako sad ne remedija, vece ne bi nacina, Andrijana osta Zlatog Kuma žena. Ako li podem, koliko cu bica meritat gdje cujem starca o tezoru vacelat, a gdje je sam uljezao u crkvu sad pod noc, a obzire se. Ne more bit neg da hoce skrit štogodi ovi starac u crkvi. Nije za ostavit ovaki posao! Tezoro, kurvin sine, gdje bih ja veceras obogatio! Bogme cu spijat što cini u crkvi. Grob njeki otvora, muncjelu njeku unutra stavi. ”
Munuo se ponaša cudno, što prvo primjecuje Gruba, a zatim i Pjeric, koji da vodi Kamilu. Buduci da originalni završetak predstave nije sacuvan, ne znamo tocno kako prolazi Munuo, ali, s obzirom da je u pitanju komedija, gdje se na kraju sve razriješi na opce zadovoljstvo, nije teško pretpostaviti da ce Munuo ostati bez ukradenoga zlata, ali da ce dobiti Grubu.
Osobnost Držiceva STILA pokazuje se i u “Skupu”, a djelo pruža velike mogucnosti izvedbe na pozornici i tekstom daje glumcima velike mogucnosti prikazivanja komicnih likova. Dijalozi su brzi, replike kratke, a dulji monolozi rijetki. Držic piše u prozi, prekidajuci tako s tradicijom pisanja iskljucivo u stihu, pa se u “Skupu” stihovi pojavljuju tek u nekoliko pjesmica koje pjeva Gruba. Držic se služio svakodnevnim, govornim JEZIKOM, koji unosi svježinu u njegove likove iz stvarnoga života. Na to se sam autor osvrce vec u prologu, komentirajuci izjave nekih žena da su iznenadene jezikom:
“ Njeke se sad maškerate cine, para da se na Placi razgovaraju. Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenijeh? Gdje su vijenci, ruže, hladenci i Kupido s lukom i strijelami? ”
U jeziku prevladavaju brojni lokalizmi, pa se teško može razumjeti bez rjecnika, koji redovito prati izdanja “Skupa” i drugih Držicevih djela. Mnogobrojne su strane rijeci iskvarenoga talijanskog ili latinskog jezika: muncjela - posuda, remedijo - lijek, diskrecijon - tajna, krudeli - okrutan.
I imena, odnosno nadimci likova koriste se za igru rijeci:
“prava si Variva koja pakao š njime variš ”
“ ...da Gruba ne bude gruba ( ružna ) ”
“Munuo ti si munuo, bježi da se vješala tobom ne munu! ”
“ Zlato, ( Zlati Kum ), ime ti je zlato, i kuca ti je suho zlato…”
Doživljaj djela u cjelini:
Kad se prevladaju teškoce razumijevanja zbog jezika, komedija “Skup” pruža zanimljiv uvid u život Dubrovnika prije više od cetiri stotine godina. Saznajemo za nehuman obicaj udavanja djevojaka uz miraz, a one cije ga obitelji nisu mogle osigurati, morale su ostati same. Autor progovara i o problemima Republike ( koju je kasnije cak naumio urotom rušiti ). Okomio se na okoštalu vlast vlastele i zauzimao se za prava pucana, tražeci socijalno pravednije društvo.
Uz probleme i poroke tadašnjega Dubrovnika, Držic slika svevremene osobine - škrtost i lakomost, lakomislenost, uskogrudnost. Oslikao je i uvijek aktualan sukob svekrva i snaha, ali i jednako tako stoljecima aktualan jaz generacija. Za nas, mlade, to je posebno zanimljiv aspekt djela, jer pokazuje da su se i prije cetiri stotine godina mladi sukobljavali s roditeljima, sve dok i sami ne bi postali roditelji, i imali primjedbe na drugu mladu generaciju.
“SKUP”
Izdavac: “Školska knjiga”, Zagreb, 1974. ( biblioteka “Dobra knjiga” )
Bilješka o piscu:
Marin Držic (Vidra) najvece je ime hrvatske renesansne književnosti i jedan od najvecih komediografa svjetske književnosti svojega doba. Rodio se godine 1508. u Dubrovniku, u uglednoj i bogatoj obitelji pucana - trgovaca, koja je kasnije gospodarski propala. O njegovoj mladosti nema puno podataka, poznato je da je, po obiteljskoj tradiciji, godine 1526. imenovan upraviteljem dubrovacke crkve Svih svetih. Godine 1538. nakon što je imenovan orguljašem u dubrovackoj katedrali, dobio je potporu za školovanje u toskanskom gradu Sieni, gdje se ukljucio u život sveucilišta, ali i kazališni život. U Dubrovnik se vraca godine 1545. da bi ubrzo za tim postao pratilac - komornik, a kasnije i tumac u službi austrijskoga grofa Christopha von Regendorfa, s kojim je putovao u Bec i u Carigrad. U Dubrovniku Držic ponovo boravi od 1548. do 1562. i to je doba njegovog najplodnijeg književnog stvaralaštva, ali i vrijeme oskudice, u kojem je mijenjao slabo placene poslove i suocavao se s oskudicom. Suocio i s neslaganjem sa sugradanima, a sve to pridonijelo je Držicevoj odluci da napusti Dubrovnik i ode u Veneciju. Tamo je, godine 1563. dobio zvanje kapelana mletacke nadbiskupije, koju je obnašao do smrti. Godine 1566. Držic je boravio u Firenci, odakle u nekoliko pisama toskanskom vojvodi Cosimu I Medicejskom iznosi negativnu ocjenu dubrovackoga poretka i dubrovackih nesposobnih senatora, te traži pomoc za prevrat, da bi u vlasti više sudjelovali pucani, te da bi se riješila socijalna pitanja. Vojvoda mu na taj utopijski poziv nije odgovorio, a Držic je, razocaran, srušenih snova o pravednijoj Republici, umro u Veneciji godine 1567.
Držic se kazalištem poceo baviti još u Sieni, a u Dubrovniku, godine 1548. prikazana mu je, danas izgubljena, komedija “Pomet”. Iduce godine napisao je pastoralu “Tirena”, a zatim i pastorale “Venera i Adon”, te “Plakir”, a pisao je i ljubavnu liriku. Najvecu snagu Držic je pokazao kao komediograf, pa su njegova tri najuspjelija djela pokladna igra “Novela od Stanca” ( 1550. ), te, iste godine napisana komedija “Dundo Maroje”, kao i komedija “Skup” ( oko 1555. ). U razdoblju od 1553. do 1556. prikazane su i ostale Držiceve komedije: “ Džuho Krpeta”, “Tripce de Utolce”, “Arkulin” i “Pjerin”, te pastirska komedija “Grižula”. Godine 1559. prikazana je i “Hekuba”, jedina Držiceva tragedija, koja je zapravo prepjev Euripidove tragedije, nastao prema preradbi Lodovica Dolcea.
U svojim komedijama, Držic je gradio zaplete u iskušanim okvirima rimske Plautove, te renesansne komediografije, ali je uspio stvoriti galeriju likova tipicnih za dubrovacku sredinu. U komedijama je uspio široko obuhvatiti niz problema, od sukoba generacija do borbe dobra i zla, kako u pojedincu, tako i u društvu sklonom korupciji, konformizmu i sebicnosti. Ta kvaliteta osigurala je Držicevim djelima svježinu sve do današnjih dana.
Obrada djela:
Komedija “Skup” obraduje u klasicnoj književnosti cesto korišten motiv škrca, a inspirirana je Plautom ( “Aulularia” ) što je navedeno u prologu.
“ A komedija, mislite, kakva ce bit? Starija je neg moj djed i pradjed, starija je neg stara komarda, gdje se dijeca sad kuplju, starija je neg kruh potor, sva je ukradena i njekoga libra starijeg neg je starost, - iz Plauta; djeci ga na skuli legaju. “
“Skup” je komedija u pet cinova, a sacuvana je u krnjem obliku, bez završetka. MJESTO RADNJE je Dubrovnik, a VRIJEME RADNJE tadašnje, odnosno sredina XVI stoljeca. SADRŽAJ joj vec u prologu otkriva Satir:
“ Starac ce njeki bit koji je našao tezoro u muncjeli i skrio ga u neki ormar pod ognjište - taji da ga je našao. Ima jedihnu kcer; prije hoce kcer ne udat nego joj od tezora dat išto za prciju.”
Skup je pronašao blago u zemljanoj posudi, i u njoj je i dalje cuva, živeci u krajnjoj oskudici, u kojoj trpi i njegova kci Andrijana, ali i služavka Variva. U Andrijanu je zaljubljen mladi Kamilo, kojem majka Dobre ne odobrava ženidbu bez miraza. Skup se pak želi riješiti djevojke, koja se, prema tadašnjim obicajima, bez miraza ne može udati. Pristaje ju je, bez miraza, uzeti Kamilov stari ujak Zlati Kum. Kamilo, u strahu da ce mu Andrijanu udati za Zlatoga Kuma, na nagovor sluge Munua izigrava smrtnu bolest, majka se uplaši, a stari ujak Niko ne opravdava ljubav mladih kojoj je prepreka nedostatak novaca. Na Kamilovoj strani jest majcin prijatelj Dživo. Skup, u pripremama za kcerino vjencanje blago sakriva u grob u crkvi, no prati ga Munuo, koji krade blago. Munuo je zaljubljen u Dživinu služavku Grubu, koju prosi Zlati Kum, vidjevši Skupovu mahnitost, odustaje od vjencanja. Skup traži svoje blago, a Kamilo, želeci Skupu otkriti da su se on i Andrijana zarucili, govori da je njegovo blago, to jest kcer, njegova. Skup pak misli na zlatnike, pa optužuje Kamila za kradu. U meduvremenu Munua otkriva Kamilov prijatelj Pjeric, i dovodi ga pred Kamila, Skupa, Dživa i Zlatoga Kuma, i tu završava sacuvani tekst komedije. Komedija je prikazivana s više dopuna, ali nije teško naslutiti da svatko dobiva svoje: Kamilo Andrijanu, Munuo Grubu, a Skup svoju ljubljenu posudu sa zlatom.
Medu likovima u komediji najupecatljiviji je SKUP, škrti starac. Pronadeno zlato njemu je i blagoslov i nocna mora - sretan je što ga ima, ali je u vjecitom strahu da ga netko ne ukrade. U petom prizoru prvoga cina, Skup govori:
“ Ja ne znam što cu, ja nijesam sikur s ovom celjadi, ja sam nevoljan covjek. Ne imat zlato - zlo! Imat ga na ovi nacin - zlo i gore! Otkle ovo tezoro nadoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne cekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Otkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo, draže mi je neg duša! Kako ga sam u muncjeli našao, tako ga u muncjeli i držim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko cuje? Nije nikoga! Tko bi muncjelu našao, rekao bi, ulje je ali masline, ali taka stvar; od tezora se nitko nece stavit. A da ga u skrinji držim, koliko bi vece gvozdjem obijena bila, toliko bi se prije od tezora stavili. Po misu božiju mi sve nješto govori: pod' ter se prijavi doma; pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža cini, a zlato je kalamita. AMOR NIJE AMOR, ZLATO JE AMOR; zlato stare - mlade, lijepe - grube, svete - griješne, svjetovne - crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava. Ma što cinim ja ter ne trcim da mi ljubav tkogodi ne ugrabi? Tko ljubi, sumnjiv je.”
Tom posljednjom recenicom - tko voli, ujedno i ljubomoran, Skup potvrduje svoje stajalište da, iako mu savjest govori da je zlato zlo, za njega ljubav nije ljubav, vec je zlato ljubav. Da bi sacuvao svoje blago, i da tkogod ne posumnja da ga ima, Skup živi bijedno, u hladnoj kuci, bez hrane, i bez dostojne odjece za ukucane. Neprestano ga proganja sumnja da netko ipak zna da on ima blago, pa ga plaši i ponašanje sugradana. O tome govori u sedmom prizoru prvoga cina.
“ Poceli mi se su persone javljat koje me prije i ne znahu; dobitam da su štogodi uzaznali. Što ceš, zlatu se svijet klanja. Ma ja da negam: ne imam vode, ubog sam kako uš. Vraga izjeli! Svaka zja da vraga od tudeg proždre. A ja tvrd kao mramor: “ Ne imam ništa, zahvaljam na prijateljstvu!” Prijatelji od današnje dobi, dokle im se menestra, dotle te ljube; kad nije vece što menestrat, i ne znaju te.”
Svoju kcer Andrijanu, šesnaestogodišnjakinju, Skup vjeri za znacajno starijeg bogatog Zlatoga Kuma, koji pristaje uzeti djevojku bez miraza. Vjencanje mu je nova briga - kako prikriti da ima blago, da nije ubog kakvim se predstavlja. U šestom prizoru trecega cina Skup govori:
“ Tko ima udavat kcer, ima febru kvotidijanu uza se, koja ga ne cini spat ni mirovat noc ni dan; tko paka vjeri kcer i dava ju ima pez na sebi, gora mu je na plecu pod kojom se pridira. Ja podoh na komardu da spravim, da kupim, da casno dovecer docekam zeta; ono drago a ono draže, onoga nije, a ono se hoce; a tko se hoce poctit, trijeba je tresnut tobocem! Bogme se ja necu pridrijet, i ako hocu pokrit tezoro, trjeba da se cinim ubog; inako, ako je tko što cuo da je u mene tezoro, scijenit ce za certo da ga imam. Ništa najbolje nije - uboštvo je! “
Skup, u strahu za svoje blago, kako je u prvom cinu tjerao Grubu koja je došla po vatru, tjera i sluge Zlatoga Kuma, koji obavljaju pripreme za vjencanje. U razgovoru sa Zlatim Kumom, u desetom prizoru trecega cina, Skup traži skrivene namjere, i dvoji: želi li Zlati Kum biti dobrotvor prema siromašnoj djevojci ili sumnja da Skup ima blago. U tom razgovoru, Skup se osvrce na grijehe - lakomost i razmetnost, i smatra da je lakomost manji grijeh.
“ Istinom lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava i kuga je od svijeta. Ma razmetan covjek vele je gore, er lakomos uzdrži, a razmet rasiplje.”
Buduci da Zlati Kum vjencanje zakazuje za istu vecer, Skup odluci blago, kako ne bi bilo u kuci, sakriti u crkvi. U jedanaestom prizoru, Skup sakriva blago, i zadovoljan je svojoj domišljatošcu:
“ Od greba tko ce se stavit? Tko li ce grob otvarat? A svrh muncjele sam kosti stavio. Oh, sikur sam veceras. Poc cu priklonit crkvu, u dijaka cu uzet za veceras kljuc od crkve, da u mene stoji. Namoru ga cu poc sad uzet.”
U trecem prizoru cetvrtoga cina, Skup govori o ponašanju svecenika i placanju crkvenih obreda, a u tom njegovom govoru Držic se šali na vlastiti racun kao klerika:
“ Dum Marin me zagovori: “A lemozine pomanjkaše, a devocijoni nije vece u krstjanijeh, a dava se pjet”, a sve: “Da'!” a sve: “Tu ceš spendžat toliko”, a dinar kad se mre, a dinar kad se žive, a bez dinara ne more se moltva rijet, a dinar, sve dinar što dinar. A dobro brijeme imaju - kantajuc hljeb dobivaju! ”
Skup uskoro shvaca da mu je blago nestalo - pratio ga je Munuo i, vidjevši da starac sprema blago, odnio ga je iz groba. Skup je skoro poludio od užasa, a vidjevši ga takva mahnita, Zlati Kum odustaje od ženidbe. Skupu dolazi Kamilo da mu kaže kako je Andrijana njegova, i u njihovu razgovoru, u prvom prizoru petoga cina dolazi do nesporazuma - Kamilo blagom smatra Andrijanu, usporedujuci svoj cin s otmicom lijepe Helene. Skup pak misli da Kamilo govori o ukradenom zlatu i traži da mu ga vrati:
“ SKUP: Koju Elenu? Koji Pariš? Tezoro mi vrati bez velika skandala i necu rijeci.
KAMILO: Što sam ja uzeo ne mogu ti vratit, i što sam uzeo nijesam silom uzeo, - Andrijana tvoja kci bila je kontenta od toga.
SKUP: Andrijana moja kci s tobom je bila da moje uzmeš?! Ajme sada zlo, - u kceri se uzda.
KAMILO: Mladosti se je dano privarit; a ja sam njoj dao vjeru, a ona meni.
SKUP: Vjeru ste dali jedno drugom za asasinat moju cas i sve moje dobro na svijetu! Ajme što cujem?! To ti je plata od vjerenika koja joj bijah našao, bogatijega covjeka od grada.
KAMILO: Nije sve u bogatstvu. Ni ja tvoj necu biti zao dzet.
SKUP: Ti si zao, a ona nije dobra. Moje mi tezoro vrati!
KAMILO: Ovakve se stvari ne mogu vratit.
SKUP: Neš vratit tezoro moje, lupežu?
KAMILO: Od onake stvari lupež bit ne sramujem se i ne kajem se, i opet bih lupež bio.
SKUP: Ja cu na pravdu!
KAMILO: I ja cu na pravdu. - Ovi covjek, para, ne odgovaraše na moj prepozit, tezoro mijenjtuje i o vracanju govori, a ja hocu rijet da se je Andrijana za mene vjerila i udala. Moja je vece žena - djevojkom se vece ne može vratit. I vjerit je se druzijeh vece ne more, ako je pravde u ovom gradu. A on lje teše: “Moje mi vrati!”
Skupu i Kamilu pridružuje se i Zlati Kum, kojem se Kamilo, napokon shvativši o cemu starac govori, žali da ga je Skup optužio kao lopova. Zlati Kum potvrduje da se nece ženiti Andrijanom, a za Skupa misli da je poludio, jer, kao siromah, umišlja da je imao blago. U posljednjem sacuvanom prizoru stiže Dživo, te Pjeric koji vodi Munua - lopova s blagom, a u razlicitim dopisanim završecima komedije, Skup dobiva svoje blago.
KAMILO i ANDRIJANA, iako glavni junaci ljubavne price malo govore, posebice Andrijana. Kamilovo srce svoju ljubav i patnju pokazuje u prvom prizoru petoga cina:
“ Ajme, koja je ovo muka ku cutim u meni! Ovo su bolesti od smrti: ja mrem, ja ne valja ni da živem! A mogu li živjet bez života moga? Bez Andrijane ja ne mogu živjet. A jesam li i sada živ? Bez nje ja nijesam živ - mrtav sam i u paklu sam, u živom ognju gorim. Ajme, Andrijana dundova ima bit! Toj ce bit, toj nece bit: to necu da je da znam život izgubit. Moja je, meni se obecala, ne more vece njegova bit.”
No, zato je njihova ljubav predmet razmatranja drugih likova. Variva i Gruba tako u prvom prizoru prvoga cina komentiraju nacin udvaranja dvoje mladih:
“ GRUBA: Andrijana je, žint, obecala Kamilu; znaš, onomu vlastelicicu što cesto ovdje prohodi.
VARIVA: Obecala, sjetna! Kako se to obecava?
GRUBA: A on sve uzdiše i govori “jao!”
VARIVA: Jao ti vazda! Što je to “jao”?
GRUBA: Ono ne znam; govore vazda kad dunižaju, “jao”.
VARIVA: Jao i stara sam, a ne znam koliko ovi bizgici znaju. ”
U razmatranju ljubavi Kamila i Andrijane posebice se istice lik Kamilove majke DOBRE, buduce svekrve. Vec u prologu Držic govori o svekrvama:
“ Ah ove svekrve! Da mogu ove mladice bez svekrva bit, dobro ti bi im bilo! Svekrve, svekrve! Vazda kore, vazda karaju, vazda psuju, vazda nemirne! A neboge nevjeste ne smiju se ni tužit, obikle ih su. Neg kad im prem dodiju trce s rukami u pazuho, muce, tako im i omicu smokve i roge. Kad one vecma psuju, tako one vecma smokve i roge! “A to tebi, a to tebi ” u sebi govore. ”
Dobre se pojavljuje u desetom prizoru prvoga cina, kada svoga brata Zlatoga Kuma nagovara da se, iako u poznim godinama, oženi. Dobre govori o svojem shvacanju žena i njihove pameti:
“ Dobro da mi žene scijenjene smo zamalo u stvoru i da ne imamo pamet mušku ma djetinjsku, koja se, kako i slaba grana, na svaki svjet obrce, ili lud ili mudar, i prije na lud neg na mudar. ”
U liku Dobre Držic slika pripadnicu vlastele, koja smatra da bogatstvo i moc moraju ostati u uskom, povlaštenom krugu. Kao zastupnica konzervativnog shvacanja života Dobre se predstavlja i u razgovoru sa slobodoumnim prijateljem Dživom u prvom prizoru trecega cina. Dobre se ne može složiti s vjeridbom sina bez majcine dozvole, a o snahama ima vrlo ružno mišljenje.
“ DOBRE: Rasuta! Vjerio! Ona djetetina, još mu usta mlijekom vonjaju! Za njega su žene! Nece mi u kucu! Kako se bez mene vjerao, tako bez mene i boravi!
DŽIVO: Zašto, Dobre? Imaš onoga jednoga sina, a imaš svega milos božiju. Koje ce zlo bit da t' nevjestica u kucu dode od koje ceš zabavu imat i odmjenu u sve kucne posle ?
DOBRE: Odmjenu u kucne posle? Nemoj mi, Dživo, spominjat današnje nevjeste! Od sadanjijeh nevjesta nije neg' spat do podne; a kad se ustane, dvije djevojke nijednoj nijesu dosta da ih sapinju i oblace. A kad se obuku, jedva do objeda mrdajuci oko glave njeke cicke od kosa zavijajuci i pri zrcalu - uh, tuga me je govorit'! - cerse, zle cesti, a pak se u crkvu dode, a mise se sve svršile.
DŽIVO: Dobro, ne moremo mi svijet nacinit. To u pocetak bude, a pak i one, brijeme ih nauci, o kuci uzrade.
DOBRE: Rade - ruke u tikvici držeci, s funjestre na funjestru svlice klubucac naviju, pomrdaju u cestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvjetje se kupuje; u dumama, u Cicilija, u Justina po rusate se vodice posila.
DŽIVO: Mladost je taka!
DOBRE: I mi smo mlade i gizdave bile, ali smo u ognjište ulazile, a nijesmo tolika cuda cinile. Nebogo, mi o Ave-Mariji ustajahomo, a moj pokojnik - pokoj mu duši! - rekao bi mi: Dobre, ti se ceš ištetit, docna ležeš, a odvece s utra ustaneš, nemo'!” A ja, dokle bi on ustao, dva vretena bih naprela, objed bih naredila, sto posala bih ucinila.
DŽIVO: I to je odvec bilo, Dobre. Ne daju ih oci za godišnice s tolicijem prcijami muževom, ma da su gospode i da zapovijedaju. Ja mojoj ne dam da toliko s jutra ustaje; drago mi se je u odru š njom ovako porazgovorit ujutro. Komu je žena draga, i sve mu je drago što cini. A jeda su nam robinje? Godišnice za ognjište, preslice za kudjelju, a vladika da povijeda u kuci!
DOBRE: Zapovijeda ludijem, žimit, i za bradu iz potezaju, - tot njim! A tvoja razbludnica pod' da ti gace okrpi, - jes, nada' se!
DŽIVO: Šavci su za to.
DOBRE: Šavci za da do ženskijeh bjecava i kroje i šije i krpe. Jes, mi smo tako cinile.
DŽIVO: Vi ste u ono brijeme bile kad se je u bortijeh hodilo; a ove su u ovo kad se i svila dere, i dobro se dere er jes od šta.”
Tom izjavom - neka se dere kad ima od cega, Dživo govori o gospodarskom prosperitetu Dubrovnika. Istodobno, Dživo Dobri objašnjava da tipicne ideale - radinost i štedljivost ne treba pretvarati u škrtost i gramzivost. Dživo govori kako poštuje svoju ženu, i da žene muževi ne bi trebali smatrati služavkama. Kroz Dživu progovara sam autor koji se suprostavlja uskogrudnim shvacanjima vlastele u Dubrovniku. Kritiku ljudske uskogrudnosti i oholosti autor iznosti u Dživinom monologu u osmom prizoru cetvrtoga cina:
“ Moj bože, cudan ti je animao covjek, tko dobro promišlja i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su - neka ostalo ostavim - naravi tihe, s kojom se može govorit, koji razlog primaju i slijede, koji svijet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena koji jem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospodstvo u glavi njeko nose s oholasti, cijem hoce da je sve na njih nacin, a to je što se zove barbarija; što žude hoce, i scijene, njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti bez milosrda: ti ljudi pravdu rijecmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrda. Mlada ne moremo mi ucinit da nije mlad i da svojom naravi ne provodi, star takoder da svojijem korsom ne ide. ”
Dživo Kamila i pravo mladosti na ljubav brani u razgovoru s dundom Nikom, koji pak otkriva svoja konzervativna i uskogrudna shvacanja, i nepovjerenje u mladost. Time se Niko, a to Dživo i konstatira, potvrduje kao predstavnik tvrdoglavih, oholih i nerazumnih, o kojima je Dživo govorio u svojem monologu.
“ DŽIVO: Kamilo nam se vjeri; jes' li cuo?
NIKO: Zli glasi i nezvani dohode; cuo i ne cuo; i cujem da ne cujem ako i cujem što nije za cut.
DŽIVO: Što nije za cut? Cuju se i vece stvari neg su ove, meni para. Grubše je cut da se je Zlati Kum star vjerio neg Kamilo mlad.
NIKO:Grubo je cut: narodit mlad covjek ošpedao djece, i za hranit ih, grabit, krasti i ašašinavat i dat zlo' cesti dušu: a nije grubo da se oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima protrjebu vragu dušu davat.
DŽIVO: To je razum svjetovni, a nije razum božiji.
NIKO: Što je razum božiji?
DŽIVO: Razum je božiji: ženit se za imat plod i za umnožit' rusag ljudski, i trudit i mucit za hranit rod koji bog da, i ne plakat. Ili kceri ili sinovi - bog ih dava, bog se njimi i brine. Tko se mlad oženi, u staros ima ljudi sinove nakojijeh se njegova staros uslanja, i ne ima potrjebu od žene da ga guverna.
NIKO: Jes, na to se osloni, na sinove se nasloni, - našao si štap, u sadanje brijeme da se podštapiš, - da te ne scijene i da tvoju staros pogrduju i da se gospodne nad tobom.
DŽIVO: Oci nerazumni zlijem guvernom, nemirni s bata, koji palicom, ne ljubavi od oca, alevaju sinove, ucine da im su sinovi ne sinovi ma neprijatelji. I na to ih pravda božija osudi er sinove valja alevat kako sinove a ne kako robove.
NIKO: Vas je s tobom razlog! Pirujte s Kamilom, kad je tako. Uživa'te to dobro, a ja, kad dodu u mene na zajam, ne imam ludijeh dinara. I zbogom!
DŽIVO: Ni ja ne hvalim ludos od djece, ma, kad je stvar ucinjena, ne valja ga abandonat, ni dovesti ga na desperacijon da ga izgubimo.
NIKO: Ja sam ga za mene izgubio.
DŽIVO: Ovo je ono tvrdoglavsto što najprvo rijeh.”
Inace, dundo Niko sa kao konzervativac predstavlja i u razgovoru s Kamilovim prijateljem Pjericem, kada odbija pomoci nesretnom Kamilu. Niko grdi nocne skitnje mladeži, tvrdi da su neobrazovani, a okomio se i na obicaje, te odjevanje mladih:
“ Nijesu vam drage ove rijeci? Ni nam vaša cinjenja. Sramujemo se vami! Gdi su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gacah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koja se u gradu cini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam ce personu uresit: a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese.”
Kao i Niko i ZLATI KUM je predstavnik bogate vlastele, ali on je pak spreman prekršiti odredena društvena pravila. Tako svojoj sestri Dobri, koja ga nagovara na ženidbu, i to bogatom djevojkom, odgovara da ne želi djevojku s mirazom. Takve djevojke, po mišljenju Zlatoga Kuma, s obzirom na novac koje su donijele mužu, smatraju da su muža kupile. Zato Zlati Kum, u desetom prizoru prvoga cina kaže:
“ Necu gospoda u kuci, hocu djevojku kojoj cu ja gospodar bit, a ne ona meni. Ja nemam potrjebu od imanja. ”
Vjencanje bez miraza, kasnije u desetom prizoru trecega cina, Zlati Kum smatra poželjnim, i istice da bi se tako rješavala i socijalna pitanja, u skladu s Božjim zakonom:
“ Hoce bogat uboga da pomaga, a djevojke uboge da bogati uzimaju; to ljudska koris prosi, i djevojkama ubozijem da je prcija dobrota, koja dobrota u djevojci vece valja neg velika prcija. Na ovi bi nacin Grad bolje stao: bogati bi uboge potcapljali; tako bi se grad uzdržao i mantenjao u dobru bitju u vjecna brjemena, a ne uboštvo, kako grinja konsumavalo gradane i Grad. Da bogatstvo od bogatijeh kijeh nije vele, ne more ucinit da gradani i Grad ne ide svakcas na gore i na ruinu, ubozi bi se konsolali dobrotom od bogatijeh, a ime od dobrote bogatu vece valja, ako razumije, neg bogatstvo. Ma je lakomos svijet zaslijepila: kroz dinar svak gleda, na dinar svak pozire: što hoce razlog i što je bolje za covjeka, od toga je svak slijep. ”
Medu likovima su i sluge - Kamilov MUNUO, te služavke (godišnice) - Skupova stara VARIVA i Dživova mlada GRUBE, kao sluge Zlatoga Kuma - Pasimaha i Drijemalo. Posebice se istice Munuo, lakomislen, zaljubljen u Grubu, koji Skupu krade blago. Munuo je takoder žrtva lakomosti - to pokazuje njegova dvojba u jedanaestom prizoru trecega cina: ici Kamilu i reci da mu Andrijanu odmah uvecer udaju, ili iskoristiti prigodu i ukrasti blago:
“ Brate, imam li poc k Kamilu da mu spovijem kao stvar stoji? Er ako brzo ne remedija, ako sad ne remedija, vece ne bi nacina, Andrijana osta Zlatog Kuma žena. Ako li podem, koliko cu bica meritat gdje cujem starca o tezoru vacelat, a gdje je sam uljezao u crkvu sad pod noc, a obzire se. Ne more bit neg da hoce skrit štogodi ovi starac u crkvi. Nije za ostavit ovaki posao! Tezoro, kurvin sine, gdje bih ja veceras obogatio! Bogme cu spijat što cini u crkvi. Grob njeki otvora, muncjelu njeku unutra stavi. ”
Munuo se ponaša cudno, što prvo primjecuje Gruba, a zatim i Pjeric, koji da vodi Kamilu. Buduci da originalni završetak predstave nije sacuvan, ne znamo tocno kako prolazi Munuo, ali, s obzirom da je u pitanju komedija, gdje se na kraju sve razriješi na opce zadovoljstvo, nije teško pretpostaviti da ce Munuo ostati bez ukradenoga zlata, ali da ce dobiti Grubu.
Osobnost Držiceva STILA pokazuje se i u “Skupu”, a djelo pruža velike mogucnosti izvedbe na pozornici i tekstom daje glumcima velike mogucnosti prikazivanja komicnih likova. Dijalozi su brzi, replike kratke, a dulji monolozi rijetki. Držic piše u prozi, prekidajuci tako s tradicijom pisanja iskljucivo u stihu, pa se u “Skupu” stihovi pojavljuju tek u nekoliko pjesmica koje pjeva Gruba. Držic se služio svakodnevnim, govornim JEZIKOM, koji unosi svježinu u njegove likove iz stvarnoga života. Na to se sam autor osvrce vec u prologu, komentirajuci izjave nekih žena da su iznenadene jezikom:
“ Njeke se sad maškerate cine, para da se na Placi razgovaraju. Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenijeh? Gdje su vijenci, ruže, hladenci i Kupido s lukom i strijelami? ”
U jeziku prevladavaju brojni lokalizmi, pa se teško može razumjeti bez rjecnika, koji redovito prati izdanja “Skupa” i drugih Držicevih djela. Mnogobrojne su strane rijeci iskvarenoga talijanskog ili latinskog jezika: muncjela - posuda, remedijo - lijek, diskrecijon - tajna, krudeli - okrutan.
I imena, odnosno nadimci likova koriste se za igru rijeci:
“prava si Variva koja pakao š njime variš ”
“ ...da Gruba ne bude gruba ( ružna ) ”
“Munuo ti si munuo, bježi da se vješala tobom ne munu! ”
“ Zlato, ( Zlati Kum ), ime ti je zlato, i kuca ti je suho zlato…”
Doživljaj djela u cjelini:
Kad se prevladaju teškoce razumijevanja zbog jezika, komedija “Skup” pruža zanimljiv uvid u život Dubrovnika prije više od cetiri stotine godina. Saznajemo za nehuman obicaj udavanja djevojaka uz miraz, a one cije ga obitelji nisu mogle osigurati, morale su ostati same. Autor progovara i o problemima Republike ( koju je kasnije cak naumio urotom rušiti ). Okomio se na okoštalu vlast vlastele i zauzimao se za prava pucana, tražeci socijalno pravednije društvo.
Uz probleme i poroke tadašnjega Dubrovnika, Držic slika svevremene osobine - škrtost i lakomost, lakomislenost, uskogrudnost. Oslikao je i uvijek aktualan sukob svekrva i snaha, ali i jednako tako stoljecima aktualan jaz generacija. Za nas, mlade, to je posebno zanimljiv aspekt djela, jer pokazuje da su se i prije cetiri stotine godina mladi sukobljavali s roditeljima, sve dok i sami ne bi postali roditelji, i imali primjedbe na drugu mladu generaciju.